POVREDA NA RADU
Članak 102. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01,114/03, 30/04 i 137/04) Članak 15. Zakona o zaštiti na radu radu ("Narodne novine" broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04 i 86/08) Članak 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05) Članak 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05)
Sentenca Obzirom da je tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj u trenutku nastanka štetnog događaja bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu perača, a da mu je neposredno nadređeni naložio da sa jednog vozila skine gumu i da ju postavi na drugo vozilo, prilikom kojeg radnog zadatka se tužitelj povrijedio, iz čega je vidljivo da tužitelj nije bio osposobljen za promjenu guma na vozilima, niti je isto spadalo u opis njegovog radnog mjesta, ne postoje pretpostavke koje bi imale za posljedicu doprinos tužitelja vlastitom ozljeđivanju.
Kratki tekst odluke Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete nastale tužitelju povredom na radu 1. listopada 2008., na način da je prilikom izvršavanja radnog zadatka mijenjanja rezervne gume na kamionu pao u grabu tj. otvoreni prostor u servisnoj radionici. Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 27.400,00 kn i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 11.577,00 kn, sve sa zatraženim zateznim kamatama. Županijski sud u Zagrebu djelomično potvrđuje (u odnosu na osnov) i djelomično preinačuje (u odnosu na visinu) pobijanu prvostupanjsku presudu.
„ Sud prvog stupnja je, polazeći od objektivne odgovornosti tuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio uslijed ozljeđivanja na radu, na temelju odredbe čl. 102. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01,114/03, 30/04 i 137/04– pročišćeni tekst- dalje: ZR) i čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 59/96, 94/96, 114/03, 100/04 i 86/08- dalje: ZZR), a u vezi s odredbama čl. 1045. st. 1. i čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, dalje ZOO), utvrdio da nema doprinosa tužitelja vlastitom ozljeđivanju, odnosno da tuženik nije dokazao postojanje zakonskih uvjeta za oslobođenje tuženika od odgovornosti za štetu (djelomično ili u potpunosti).
Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj nastradao na radu kod tuženika, to na temelju odredaba čl. 102. ZR i 15. ZZR, poslodavac odgovara radniku za štetu koju on pretrpi na radu po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava. U konkretnom slučaju, poslodavac je dužan nadoknaditi štetu radniku zbog povrede ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika). U skladu s odredbom čl. 15. ZZR, teret dokaza ovih pretpostavki je na poslodavcu, dakle, na tuženiku.
Krivnja radnika, kao osnova za isključenje odgovornosti poslodavca za štetu, postoji u slučaju kada radnik izvršavajući radne zadatke nije postupao s pažnjom koju bi upotrijebio naročito pažljiv i savjestan radnik.
Na temelju rezultata raspravljanja pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tuženik nije uspio dokazati postojanje navedenih pretpostavki koje bi imale za posljedicu i doprinos tužitelja vlastitom ozljeđivanju. Naime, tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj u trenutku nastanka štetnog događaja bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu perača, a da mu je neposredno nadređeni D. M. naložio da sa jednog vozila skine gumu i da ju postavi na drugo vozilo, prilikom kojeg radnog zadatka se tužitelj povrijedio. Naime, iz istog je vidljivo da tužitelj nije bio osposobljen za promjenu guma na vozilima, niti je isto spadalo u opis njegovog radnog mjesta, pa nije osnovan žalbeni navod tuženika da je o činjenici da je graba u servisu bila nepokrivena, tužitelj trebao prije poduzimanja danog zadatka upozoriti poslodavca u skladu sa čl. 77. ZZR.“
