UGOVOR O TEKUĆEM RAČUNU
Smrt korisnika računa
(Čl. 1007. Zakona o obveznim odnosima – NN 35/05; 41/08; 125/11)
Poslovanje po bankarskom tekućem računu predstavlja odnos trajne naravi iz razloga što traje tako dugo dok ga stranke ne raskinu, zbog čega takav odnos ne prestaje smrću klijenta banke budući isti nastavlja nasljednica korisnika računa.
„U konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 213. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05; 41/08 – dalje ZOO) prema kojoj smrću dužnika ili vjerovnika obveza prestaje ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika, što u predmetnom odnosu očito nije slučaj. U konkretnom odnosu smrt pravnog prednika tuženice, prema odredbi čl. 122. i čl. 129. st. 1 i 2 ZN-a, ima učinak da na tuženicu prelaze prava i obveze vezane uz njeno svojstvo nasljednika, što znači da tuženica dolazi u ugovornu poziciju svog prednika, po tekućem računu za koji u spisu nema podataka da je zatvoren. Prema tome, obzirom na činjenicu da poslovanje po tekućem računu predstavlja odnos trajne naravi (u smislu definicije pojma bankarskog tekućeg računa iz čl.1007, 1009., 1011. i 1013. ZOO-a), obzirom da traje dok ga stranke ne raskinu, te da taj odnos nije prestao smrću pravnog prednika tuženice, nije niti mogao započeti teći zastarni rok za podmirenje negativnog salda, što je predmetom ovog spora, a koja obveza proizlazi iz čl. 4. Ugovora o tekućem računu, te čl. 16. i drugih tog Ugovora (list 17 i 18 prvostupanjskog spisa), pri čemu nije odlučno da li je punomoć tuženice temeljem ovlasti njenog prednika, za raspolaganje pravima iz tog odnosa prestala ili nije, jer ju tužitelj tereti kao nasljednicu korisnika računa (a ne kao punomoćnicu).“
