ZASTARA
Zastara naknade za isporučenu električnu energiju
(Čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima – NN.35/05; 41/08; 125/11)
Ako je tužena prilikom plaćanja naknade za isporučenu električnu energiju jasno odredila koje obveze ispunjava, tada tužitelj nije bio ovlašten uračunati namirenje za najstarije obveze tužene prema vremenu dospijeća do prekida zastare niti se može smatrati da je tužena neredovitim plaćanjem naknade za isporučenu električnu energiju priznala dug.
„Iz sadržaja provedenog postupka, prvenstveno priložene dokumentacije, a i provedenih vještačenja, jasno proizlazi da se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi na naknadu za isporučenu električnu energiju tuženoj u razdoblju od 4. rujna 2007.g. do 5. veljače 2008.g., da troškovi isporučene električne energije za utuženo razdoblje iznose 3.936,20 kn, koje je tužena u cijelosti podmirila, dok se preostali iznos potraživanja tužitelja odnosi na ranije razdoblje pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tražbina tužitelja zastarjela, jer zastara tražbine naknade za isporučenu električnu energiju u smislu odredbe čl. 232. st. 1. toč. 1. ZOO iznosi jednu godinu, a tužitelj je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave kojim je iniciran ovaj postupak podnio prvostupanjskom sudu 2. lipnja 2008.g., dok tražbina tužitelja potječe iz razdoblja prije 2. lipnja 2007.g. Niti žalbena tvrdnja tužitelja da je način njegovog obračuna ispravan, nije osnovana i nema nikakvog uporišta u sadržaju odredbe čl. 171. ZOO jer je prvostupanjski sud na temelju priložene dokumentacije pravilno utvrdio da je tužena prilikom plaćanja računa za isporučenu električnu energiju jasno odredila koje obveze ispunjava i za koje razdoblje, pa je tužitelj bio dužan obaviti uračunavanje onim redom koji je odredila tužena prilikom ispunjenja, sukladno odredbi čl. 171. st. 1. ZOO, budući da tek u slučaju kad nema dužnikove izjave o uračunavanju bi tužitelj bio ovlašten obveze namiriti redom kako je koja dospjela za ispunjenje u smislu odredbe čl. 171. st. 2. ZOO. Žalbena tvrdnja tužitelja da je došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 240. ZOO također je potpuno neosnovana, jer se ne može smatrati da je tužena neredovitim plaćanjem naknade za isporučene električnu energiju priznala dug.“
