ZASTARA
Saznanje o postojanju štete
(Čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - NN 35/05; 41/08; 125/11)
„Tuženik u žalbi tvrdi da je tužitelj istog dana kada se zbio štetni događaj, dakle 27. prosinca 2007.g., prijavio štetu i da je tada imao sve podatke koji su mu bili potrebni za poduzimanje odgovarajućih radnji s ciljem ostvarivanja štete, i to kako o osobi navodnog počinitelja, tako i o nastalim oštećenjima. Iako je prihvatljivo žalbeno stajalište, koje tuženik podupire odgovarajućom sudskom praksom, da u odnosu na početak tijeka zastarnog roka nije odlučno kada je procijenjena šteta, već da je odlučno kada oštećenik sazna za oštećenje vozila i osobu štetnika, prema ocjeni ovog suda pod saznanjem oštećenika za štetu valja razumjeti ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o obujmu štete, odnosno o elementima njezine visine, a to je saznanje, u konkretnom slučaju, tužitelj mogao steći tek nakon izvršenog izvida štete po tuženiku, dakle nakon 10. siječnja 2008.g., s obzirom da se u tom izvidu navodi popis oštećenja osobnog vozila tužitelja (dijelovi za zamjenu i za popravak), te opis vrste radova, broj potrebnih radnih sati, kao i predviđena satnica. Na taj je način, tek u tom trenutku tužitelj imao saznanja o šteti (o njenom obujmu, odnosno o elementima njezine visine), pa kako je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu dana 10. siječnja 2011.g., to od dana saznanja za štetu (10. siječnja 2008.g.), nije protekao (subjektivni) zastarni rok od tri godine.“
