VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Rev 1149/11-2

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. u. i. d.o.o. G., zastupanog po punomoćniku B. R., odvjetniku u I., protiv tuženika V. I. k. d.o.o., zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu N. Đ. i S. Đ. M. u I., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-379/09 od 28. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom broj P-549/08 od 27. siječnja 2009., u sjednici održanoj

18. studenoga 2014.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžo-379/09 od 28. listopada 2010. potvrđena je presuda Općinskog suda u Imotskom broj P-549/08 od 27. siječnja 2009. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 352.174,69 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te iznos 36.600,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, kao i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, jer da odluka u sporu ovisi o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, predloživši njezino preinačenje odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 84/08 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

 

Kako vrijednost predmeta spora pobijane presude prelazi taj iznos, to je protiv iste dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a. U takvoj pak situaciji, a kada je protiv pobijane drugostupanjske presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a (tzv. redovna revizija) nije dopušteno protiv iste podnositi reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a – tzv. izvanredna revizija, zbog čega se ovaj sud i neće osvrtati na revizijske navode, a koji se odnose na izvanrednu reviziju.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP/08, a koji se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

 

Neosnovano se u reviziji ustraje na počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a pozivanjem na institut litispendencije, smatrajući da između istih stranaka o istoj pravnoj stvari već teče druga parnica i baš ona kod Općinskog suda u Imotskom pod brojem P-740/07.

 

Naime, kako to proizlazi iz obrazloženja nižestupanjskih presuda, da bi se govorilo o identitetu spora, mora postojati njihov i subjektivni i objektivni identitet.

 

U situaciji kao što je konkretna, a gdje je predmet ovog spora zahtjev za isplatu iznosa 352.174,69 kn, a zbog stjecanja bez osnova, dok je u predmetu P-740/07, a koji se vodi doduše između istih stranaka, ali u različitoj stranačkoj ulozi, je predmet spora utvrđenje da su stranke bile u pravnom odnosu vezano za koji je tuženik (tamo tužitelj) ispostavio račune tužitelju (tamo tuženiku) iz kojih postoji potraživanje tuženika (tamo tužitelja) prema tužitelju (tamo tuženiku) u iznosu 352.174,69 kn, nužno je zaključiti da unatoč postojanju subjektivnog identiteta između ova dva spora, nedostaje njihov objektivni identitet, pošto se u ovom predmetu spora radi o kondemnatornom tužbenom zahtjevu (zahtjev za isplatu) dok se u predmetu P-740/07 radi o deklaratornom zahtjevu.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, tako da se ista može ispitati, zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Kako je pak drugostupanjski sud odlučujući o žalbi protiv pobijane prvostupanjske presude odgovorio na sve odlučne žalbene navode, davši za njih valjane i obrazložene razloge, to nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

Revizijski pak navodi tuženika, a kojima se prigovarajući pravilnosti pobijane presude vrši preocjena izvedenih dokaza, sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u ovom revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Obzirom na rezultate provedenog postupka pred nižestupanjskim sudovima i činjenična utvrđenja:

 

- da je na temelju rješenja Trgovačkog suda u Splitu broj Ovrv-3146/05 od 7. listopada 2005., a kojim je bila određena ovrha na sredstvima tužitelja (tamo ovršenika), a radi naplate iznosa 352.174,69 kn, tuženik (tamo ovrhovoditelj) naplatio taj iznos, time

- da je u tom postupku pred Trgovačkim sudom u Splitu u povodu prijedloga tužitelja (tamo ovršenika) za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi broj Ovrv-3146/05 od 7. listopada 2005., rješenjem tog suda od 13. ožujka 2006. dopušten povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka za podnošenje prigovora, te prigovor smatra pravodobno podnesenim, ukinuta potvrda pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi broj Ovrv-3146/05 od 7. listopada 2005., te je ovrha određena tim rješenjem stavljena izvan snage i ukinute provedene ovršne radnje, time da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a polazeći od odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo, a kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja pravilno ocijenivši da je stavljanjem izvan snage rješenja o ovrsi, a na temelju kojeg je tuženik naplatio sporni iznos od tužitelja, otpala pravna osnova koja bi opravdavala prelazak imovine tužitelja na tuženika. Naime, ukidanjem rješenja o ovrsi, a nakon što je tužitelj (u ovršnom postupku pred Trgovačkim sudom u Splitu broj Ovrv-3146/05), a nakon što je dopušten povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka za podnošenje prigovora na rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, taj postupak je nastavljen kao povodom prigovora na platni nalog, te je postupak prerastao u parnici, što znači da za sada nema pravne osnove koja bi opravdavala naplatu spornog iznosa od strane tuženika, pošto je ovršna isprava – platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave izgubila svojstvo pravomoćnosti, a time i svojstvo ovršne isprave.

 

Slijedom navedenog reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja tužitelja nije bila od utjecaja prilikom donošenja odluke povodom revizije.

 

Zagreb, 18. studenoga 2014.