Prilog A, poglavlja 9.–15. Uredbe (EU) br. 549/2013 o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Europskoj uniji

Službeni link: 32013R0549 Verzija: 01.09.2025. Na snazi od: 01.09.2025.

Glavni tekst Uredbe (EU) br. 549/2013

Glavni tekst Uredbe (EU) br. 549/2013

POGLAVLJE 9.

TABLICE PONUDE I UPORABE I INPUT-OUTPUT OKVIR

UVOD

9.01. Cilj ovog poglavlja je osigurati pregled tablica ponude i uporabe i input-output okvira.

9.02. Jezgra input-output okvira su tablice ponude i uporabe u tekućim cijenama i cijenama prethodne godine. Okvir je upotpunjen simetričnim input-output tablicama koje se na temelju pretpostavki ili dodatnih podataka izvode iz tablica ponude i uporabe.

Tablice ponude i uporabe i simetrične input-output tablice mogu se proširiti i izmijeniti za posebne svrhe poput računa produktivnosti, računa rada, tromjesečnih računa, regionalnih računa i računa okoliša u monetarnim ili fizičkim jedinicama.

9.03. Tablice ponude i uporabe su matrice koje opisuju vrijednosti transakcija nacionalnog gospodarstva s proizvodima po vrsti proizvoda i djelatnosti. Te tablice prikazuju:

(a) 

strukturu troškova proizvodnje i dohotka ostvarenog u procesu proizvodnje;

(b) 

tokove roba i usluga proizvedenih u okviru nacionalnog gospodarstva;

(c) 

tokove roba i usluga između domaćeg gospodarstva i inozemstva; za analizu u okviru europskog konteksta potrebno je razlikovati tokove unutar EU-a od tokova sa zemljama izvan EU-a.

9.04. Tablica ponude pokazuje ponudu roba i usluga po proizvodu i proizvodnoj djelatnosti te pri tome razlikuje ponudu između domaćih djelatnosti i uvoza. Shematski prikaz tablice ponude prikazan je u tablici 9.1.

 

 

Tablica 9.1. — Shematski prikaz tablice ponude

9.05. Tablica uporabe prikazuje uporabu roba i usluga po proizvodu i vrsti uporabe. Uporabe prikazane u stupcima su kako slijedi:

(a) 

intermedijarna potrošnja po djelatnosti;

(b) 

izdaci za finalnu potrošnju: kućanstva, država i NPUSK;

(c) 

bruto investicije; i

(d) 

izvoz.

U stupcima ispod koji se odnose na intermedijarnu potrošnju po djelatnosti, tablica prikazuje komponente bruto dodane vrijednosti, kako slijedi:

(a) 

naknade zaposlenicima;

(b) 

ostali porezi umanjeni za subvencije na proizvodnju;

(c) 

neto mješoviti dohodak, neto poslovni višak i potrošnja fiksnog kapitala.

Shematski prikaz tablice uporabe prikazan je u tablici 9.2. u nastavku.

 

 

Tablica 9.2. — Shematski prikaz tablice uporabe

9.06. U tablicama ponude i uporabe primjenjuju se sljedeći identiteti:

(a) 

za svaku djelatnost, proizvodnja je jednaka intermedijarnoj potrošnji uvećanoj za bruto dodanu vrijednost;

(b) 

za svaki proizvod, ponuda je jednaka ukupnoj uporabi prikazanoj u usklađenim redovima u okviru ponude i uporabe.

Ovaj je identitet važeći samo kad je osnova vrednovanja ponude i uporabe jednaka, odnosno obje su u kupovnim cijenama ili su obje u bazičnim cijenama (vidjeti stavke 9.30. do 9.33.).

Stoga, za svaki proizvod vrijedi:

ponuda po kupovnim cijenama jednaka je output-u proizvoda po bazičnim cijenama što je jednako uporabi proizvoda po kupovnim cijenama, što je jednako intermedijarnojintermedijarnoj potražnji za proizvodom

Na razini ukupnog gospodarstva, ukupna intermedijarna potražnja jednaka je ukupnoj intermedijarnoj potrošnji, a zbroj trgovačkih i transportnih marži u cijelom je gospodarstvu jednak nuli jer se iste podudaraju s proizvodnjom djelatnosti koje proizvode marže, pa se ovaj identitet može prikazati kao:

output proizvodnja + uvoz + porezi na proizvode umanjeni za subvencije na proizvode = intermedijarna potrošnja + finalna potrošnja + bruto investicije + izvoz

zato je

output – intermedijarna potrošnja + porezi na proizvode umanjeni za subvencije na proizvode = finalna potrošnja + bruto investicije + izvoz minus uvoz

što pokazuje jednakost pristupa proizvodnje i izdataka u smislu mjerenja BDP-a;

(c) 

bruto dodana vrijednost kao razlika između proizvodnje i intermedijarneintermedijarne potrošnje po djelatnosti. Jednaka je ukupnom proizvedenom dohotku. Tako je bruto dodana vrijednost jednaka zbroju naknada zaposlenicima, potrošnje fiksnog kapitala, neto poslovnog viška/mješovitog dohotka i ostalih poreza umanjenih za subvencije na proizvodnju. To omogućuje provjeru usklađenosti pristupa po dohodovnoj metodi za mjerenje BDP-a s pristupom po proizvodnoj metodi.

9.07. Tablice ponude i uporabe su središnji okvir za analize djelatnosti, poput analize proizvodnje, d odane vrijednosti, naknade zaposlenicima, zaposlenosti, poslovnog viška/mješovitog dohotka, poreza (umanjenog za subvencije) na proizvodnju, bruto investicija u fiksni kapital, potrošnje fiksnog kapitala i stanja kapitala.

9.08. Tablice ponude i uporabe sadrže tokove u sljedećim računima:

(a) 

računu roba i usluga;

(b) 

računu proizvodnje;

(c) 

računu stvaranja dohotka.

Ti računi prikazuju stvaranje dohotka i ponudu i uporabu roba i usluga od strane institucionalnog sektora. Tablice ponude i uporabe mogu nadopuniti te podatke prikazom raščlambe po djelatnosti te prikazom promjena obujma i cijena. Podaci institucionalnog sektora u sektorskim računima i podaci po djelatnosti u tablicama ponude i uporabe mogu se povezati u kombiniranoj tablici poput tablice 9.3. u nastavku.

 

 

Tablica 9.3. — Tablica koja povezuje tablice ponude i uporabe sa sektorskim računima

9.09. Simetrična input-output tablica prikazana je u tablici 9.4., a radi se o matrici koja pomoću kategorizacije „proizvod po proizvodu” ili „djelatnost po djelatnosti” i detaljnih transakcija intermedijarne potrošnje i finalne uporabe prikazuje usklađenost ponude s uporabama. Postoji glavna konceptualna razlika između simetrične input-output tablice i tablice uporabe: u tablici uporabe unosi pokazuju kako djelatnosti koriste proizvode u intermedijarnoj potrošnji, dok u simetričnoj input-output tablici postoje dva moguća prikaza:

(a) 

unosi pokazuju kako se proizvodi koriste kao intermedijarna potrošnja da bi se proizveli proizvodi; ili

(b) 

unosi pokazuju kako se izlazi djelatnosti koriste u intermedijarnoj potrošnji drugih djelatnosti za stvaranje proizvodnje po djelatnosti.

Dakle, u simetričnoj input-output tablici načinjena je raščlamba i u redcima i u stupcima ili po proizvodu ili po djelatnosti.

 

 

Tablica 9.4. — Shematski prikaz simetrične input-output tablice, za proizvode

9.10. Većina statističkih informacija koje se mogu dobiti od proizvođačkih jedinica naznačuje koje vrste proizvoda su jedinice proizvele i prodale i, obično manje detaljno, koje vrste proizvoda su kupile i uporabile. Format tablica ponude i uporabe oblikovan je tako da pruži ovakvu vrstu statističkih informacija (tj. proizvodi uporabljeni po djelatnosti).

9.11. Nasuprot tome, informacije o odnosu tipa „proizvod po proizvodu” ili „djelatnost po djelatnost”, koja su potrebne za simetričnu input-output tablicu, često nisu raspoložive. Na primjer, ankete djelatnosti obično daju informacije o vrsti proizvoda uporabljenih u proizvodnji te o proizvedenim i prodanim proizvodima. Informacije o ulaznim jedinicama uporabljenim za izradu posebnih proizvoda obično nisu raspoložive.

9.12. Informacije prikazane u obliku tablica ponude i uporabe su polazište za izradu daljnjih analitičkih informacija u simetričnim input-output tablicama. Informacije tipa „djelatnost po proizvodu” u tablicama ponude i uporabe mogu se konvertirati u simetrične tablice, dodavanjem dodatnih informacija o strukturama jedinica inputa ili uz pretpostavku jednakih struktura jedinica inputa ili tržišnih udjela po proizvodu ili po djelatnosti.

9.13. Tablice ponude i uporabe i input-output okvir kombiniraju tri različite uloge:

—  opis, —  statistički alat, —  alat za analizu.

OPIS

9.14. Tablice ponude i uporabe daju sistematički opis stvaranja dohotka te ponude proizvoda i uporabe po djelatnosti. Kretanja inputa i outputa jedinica proizvodnih procesa individualnih djelatnosti prikazani su u kontekstu nacionalnog gospodarstva, odnosno u vezi s proizvodnim procesima ostalih domaćih djelatnosti i inozemstva i izdataka za finalnu potrošnju.

Glavna uloga tablica ponude i uporabe jest pokazati promjene strukture gospodarstva, npr. promjene važnosti raznih djelatnosti, promjene uporabljenih inputa i proizvedenih outputa i promjene sastava izdataka za finalnu potrošnju, bruto investicija, uvoza i izvoza. Takve bi promjene mogle odražavati kretanja poput globalizacije, eksternalizacije, inovacija i promjena troškova rada, poreza, cijena nafte i deviznih tečajeva.

Tablice ponude i uporabe u cijenama prethodne godine koriste se za izračun rasta obujma BDP-a, za opis promjena gospodarske strukture u nominalnim jedinicama ili jedinicama obujma. Također čine okvir unutar koje se predstavljaju promjene u nacionalnim cijenama i promjene u troškovima rada.

STATISTIČKI ALAT

9.15. Korištenje informacija o proizvodnji, izdacima i dohotku pri izradi tablica ponude i uporabe i usklađivanje nedosljednih procjena osigurava pouzdane i usklađene nacionalne račune, uključujući procjene ključnih agregata poput BDP-a u tekućim cijenama i cijenama prethodne godine.

9.16. Pri mjerenju BDP-a po tržišnim cijenama dostupna su tri osnovna pristupa: pristup po proizvodnoj metodi, pristup po rashodnoj metodi i pristup po dohodovnoj metodi. Ta tri različita pristup koriste se u sastavljanju tablica ponude i uporabe kako slijedi:

(a) 

prema pristupu po proizvodnoj metodi, BDP po tržišnim cijenama jednak je proizvodnji po bazičnim cijenama minus intermedijarna potrošnja po kupovnim cijenama, plus porezi (umanjeni za subvencije) na proizvode;

(b) 

prema pristupu po rashodnoj metodi, BDP po tržišnim cijenama jednak je zbroju kategorija finalnih uporaba minus uvoz: izdaci za finalnu potrošnju + bruto investicije + izvoz – uvoz;

(c) 

prema pristupu po dohodovnoj metodi, BDP po tržišnim cijenama jednak je zbroju naknada zaposlenicima, potrošnje fiksnog kapitala, ostalih poreza umanjenih za subvencije na proizvodnju i neto poslovnog viška/mješovitog dohotka, plus porezi umanjeni za subvencije na proizvode.

Jedna procjena BDP-a po tržišnim cijenama izvodi se kad su tablice ponude i uporabe usklađene.

9.17. Tablice ponude i uporabe su posebno korisne za procjenu BDP-a po tržišnim cijenama u skladu s pristupom po proizvodnoj metodi i pristupom po rashodnoj metodi. Glavni izvori podataka za to su ankete o poslovanju društava i administrativni podaci poput podataka dobivenih iz obračuna PDV-a te trošarine. Tablice ponude i uporabe koriste se za kombiniranje podatka iz pristupa po proizvodnoj metodi i pristupa po rashodnoj metodi izračunom i usklađivanjem ponude i uporabe na razini proizvoda. U toj se metodi ponuda posebnog proizvoda izračunava i dodjeljuje različitim uporabama poput izdataka za finalnu potrošnju kućanstava, intermedijarne potrošnje i izvoza. Dohodovna metoda ne osigurava jednako snažno usklađivanje, jer se poslovni višak i mješoviti dohodak na temelju podataka iz druga dva pristupa obično procjenjuju kao rezidual. Međutim, dohodovna metoda poboljšava usklađivanje u slučaju kad je moguće procijeniti strukturu komponenata faktorskih dohodaka. Dosljednost tablica ponude i uporabe sa sektorskim računima može se provjeriti pomoću tablice povezanosti kako je prikazano u tablici 9.3. Ta usporedba može pomoći u procjeni BDP-a po tržišnim cijenama, usporedbom informacija iz računa dobiti i gubitka trgovačkih društava s jednakim procjenama po djelatnostima.

9.18. Tablice ponude i uporabe koriste se u razne statističke svrhe:

(a) 

identificiranje razlika i nedosljednosti u izvorima podataka;

(b) 

procjena pomoću reziduala, npr. procjenom finalne potrošnje posebnih proizvoda kao reziduala nakon što su dodijeljene ostale uporabe proizvoda;

(c) 

procjena ekstrapolacijom podataka iz baznog razdoblja na kasnija razdoblja za koje su raspoloživi manje pouzdani podaci. Na primjer, godišnji se podaci mogu procijeniti na temelju detaljnih podataka koji se odnose na ponudu i uporabu za referentnu godinu, a kasnije se tromjesečne brojke mogu procijeniti ekstrapolacijom iz referentnog razdoblja;

(d) 

provjeravanje i poboljšavanje konzistentnosti, vjerodostojnosti i potpunosti podataka u tablicama ponude i uporabe i izvedenih podataka, poput onih u računima proizvodnje. U tu svrhu, postupak usklađivanja ne bi trebao biti ograničen samo na tablice ponude i uporabe u tekućim cijenama:

(1) 

tablice, poput tablice 9.3. koja prikazuje povezanost sa sektorskim računima, omogućuju izravnu usporedbu procjene proizvodnje, izdataka i dohotka iz sustava ponude i uporabe, te onih iz nezavisnih izvora koji se koriste u sektorskim računima. Poravnavanje u toj fazi jamči, nakon postupka usklađivanja ponude i uporabe, dobivanje dosljednosti između tablica ponude i uporabe i sektorskih računa;

(2) 

izvođenje simetričnih input-output tablica iz tablica ponude i uporabe može otkriti eventualne nedosljednosti i slabosti u tablicama ponude i uporabe;

(3) 

sastavljanjem tablica ponude i uporabe u tekućim cijenama i u jedinicama obujma za dvije i više godina, procjene promjena u obujmu, vrijednosti i cijenama mogu se istodobno uskladiti: u usporedbi sa sastavljanjem i usklađivanjem tablica ponude i uporabe za pojedinu godinu zasebno, samo u tekućim cijenama, ovo je značajno poboljšanje efikasnosti okvira ponude i uporabe;

(e) 

ponderiranje i izračun indeksnih brojeva i mjera cijena i obujma, npr. za BDP deflacijom finalnih uporaba po proizvodu ili za BDP primjenom metode dvostruke deflacije po djelatnosti. Deflacija se izvršava na najnižoj mogućoj razini agregacije transakcija, prema pouzdanim procjenama kretanja cijena, zbog sljedećih razloga:

(1) 

općenito govoreći, pokazatelji cijene i obujma bit će reprezentativniji na nižoj razini agregacije;

(2) 

promjena kvalitete se može bolje izmjeriti na nižoj razini agregacije, npr. uzimanjem u obzir promjena sadržaja ponude ili uporabe skupine proizvoda;

(3) 

raspoloživi indeksi cijena iz statističkih podataka koji se odnose na cijene često su Laspeyresovog tipa. Primjena tih indeksa umjesto teoretski pouzdanijih Paascheovih indeksa je prihvatljivija ako se koriste na niskoj razini agregacije.

Usklađivanje ponude i uporabe proizvoda je jednostavnije što je broj različitih proizvoda veći i kad su na toj razini detalja raspoloživi izvorni podaci. Kvaliteta usklađenih rezultata bit će bolja, što posebno vrijedi u slučaju nepotpunih podataka.

ALAT ZA ANALIZU

9.19. Glavna analitička prednost input-output tablica jest da one omogućuju mjerenje ne samo učinaka prvog reda, npr. promjena cijena energije ili troškova rada, nego i neizravnih učinaka i učinaka drugog reda. Na primjer, značajan porast cijena energije utjecat će ne samo na one djelatnosti koje intenzivno koriste energiju nego i na one djelatnosti koje koriste izlaze energetski intenzivnih proizvođača. Takvi neizravni učinci mogu biti prilično važni, jer su ponekad značajniji od izravnih učinaka.

DETALJNIJE O TABLICAMA PONUDE I UPORABE

Klasifikacije

9.20. U tablicama ponude i uporabe i input-output tablicama, za djelatnosti se upotrebljava klasifikacija NACE, a za proizvode klasifikacija CPA; te su klasifikacije međusobno u potpunosti usklađene: na svakoj razini agregacije, CPA prikazuje glavne proizvode djelatnosti prema NACE-u.

9.21. U tablicama ponude i uporabe, klasifikacija za proizvode je barem toliko detaljna koliko i klasifikacija za djelatnosti; npr. troznamenkasta razina CPA-a i dvoznamenkasta razina NACE-a.

9.22. Klasifikacije djelatnosti i proizvoda mogu se temeljiti na tri različite vrste kriterija: kriteriju ponude, kriteriju potražnje i veličini. Za analizu produktivnosti, proizvodi i njihovi proizvođači su, u načelu, razvrstani prema vrsti proizvodnog procesa. Za analizu potražnje, proizvodi su razvrstani prema sličnosti njihove namjene, na primjer, luksuzna roba je u jednoj skupini, ili prema sličnosti u marketinškom smislu, poput vrste prodajnog mjesta. Za input-output analizu, jednaka se klasifikacija proizvoda ili djelatnosti upotrebljava za ponudu i potražnju. Klasifikacija je definirana tako da veličine svakog razreda ne čine ni premali ni preveliki dio nacionalnog gospodarstva. Za međunarodne klasifikacije, to ukazuje na značaj kvantitativne važnosti većine razreda u mnogim zemljama.

9.23. Klasifikacije djelatnosti i proizvoda u nacionalnim računima moraju se temeljiti na kombinaciji tih kriterija kao i na povijesnim činjenicama. Uglavnom su definirane sa stajališta proizvođača, i time su manje primjerene za analizu ponude i potražnje. Sastavljači i korisnici podataka nacionalnih računa o djelatnostima i proizvodima trebali bi biti dobro upoznati s time što je stvarno uključeno u svaku skupinu, i isključeno iz nje, kao i koje su posljedice. Na primjer, djelatnost poslovanja nekretninama uključuje usluge stanovanja u stambenim objektima u vlasništvu stanara, a djelatnost osiguranja, pak, isključuje fondove socijalne sigurnosti.

9.24. Lokalne PJ unutar jedne djelatnosti mogu imati različite proizvodne procese. To bi moglo odražavati znatne razlike u vertikalnoj integraciji, uz pomoćne aktivnosti poput vanjskih usluga čišćenja, prijevoza, administrativnih i ugostiteljskih usluga, najma strojeva, rada po ugovoru posredovanjem agencija za privremeno zapošljavanje i marketinga. Također može ukazivati na razlike između zakonitih i nezakonitih proizvođača ili među proizvođačima u različitim regijama.

9.25. Klasifikacije djelatnosti i proizvoda redovito se ažuriraju zbog promjenjive gospodarske važnosti različitih djelatnosti i proizvoda, promjena proizvodnih procesa i pojavljivanja novih proizvoda. Međutim, treba uspostaviti ravnotežu između praćenja promjena gospodarstva i potrebe za usporedivosti podataka tijekom duljeg vremenskog razdoblja zajedno s povezanim troškovima takvih velikih promjena za proizvođače i korisnike podataka.

9.26. Klasifikacija proizvoda u tablicama ponude i uporabe općenito je detaljnija od klasifikacije djelatnosti. Za to postoje četiri glavna razloga:

(a) 

raspoloživi podaci o proizvodima često su detaljniji od podataka o djelatnostima;

(b) 

karakteristična proizvodnja jedne djelatnosti može podlijegati znatno drukčijim poreznim režimima i cijenama, na primjer, u slučaju diskriminacije cijena. Za sastavljanje i analizu korisno je razlikovanje među različitim proizvodima;

(c) 

da bi se omogućila visokokvalitetna deflacija i procjena mjera u jedinicama obujma, skupine proizvoda su homogene i dobro povezane s raspoloživim cjenovnim deflatorima;

▼C1

(d) 

da bi se osigurao transparentan postupak sastavljanja potrebni su odvojeni proizvodi kako bi se prikazale glavne posebne konvencije nacionalnih računa, kao što su usluge stanovanja u stanovima u vlasništvu stanara, osiguranja te tržišni i netržišni output državnih jedinica.

▼B

9.27. Razlikovanje između tržišne proizvodnje, proizvodnje za vlastitu krajnju uporabu i netržišne proizvodnje treba koristiti samo za ukupnu proizvodnju po djelatnosti; razlikovanje nije potrebno za svaku skupinu proizvoda.

9.28. Razlikovanje između tržišnih proizvođača, proizvođača za vlastitu krajnju uporabu i netržišnih proizvođača se upotrebljava za djelatnosti kad su prisutne različite vrste proizvođača. Općenito, ovo se razlikovanje stoga koristi samo za podraščlanjivanje vrlo ograničenog broja djelatnosti, npr. za zdravstvenu zaštitu i obrazovanje.

9.29. Za analizu gospodarstava država članica s europskog stajališta ili za izvođenje tablica ponude i uporabe za cijelu Europsku uniju, uvoz i izvoz se dalje dijele na:

(a) 

tokove unutar EU-a, pri čemu treba razlikovati tokove unutar Europske monetarne unije i s ostalim državama članicama;

(b) 

uvoz i izvoz sa zemljama koje nisu članice Europske unije.

Načela vrednovanja

9.30. U tablici ponude, tokovi roba i usluga vrednuju se po bazičnim cijenama. U tablici uporabe, tokovi roba i usluga vrednuju se po kupovnim cijenama. Da bi dobili dosljedno vrednovanje za tablice ponude i uporabe, tablica 9.5. prikazuje prijelaz od ponude po bazičnim cijenama na ponudu po kupovnim cijenama. Kad se ponuda izjednači s uporabom za proizvode, dva su identiteta kako slijedi:

(a) 

ponuda po kupovnim cijenama jednaka je uporabi po kupovnim cijenama;

(b) 

ponuda po bazičnim cijenama jednaka je uporabi po bazičnim cijenama.

9.31. Bruto dodana vrijednost je zabilježena po bazičnim cijenama. To je proizvodnja vrednovana po bazičnim cijenama umanjena za intermedijarnu potrošnju vrednovanu po kupovnim cijenama.

9.32. Bruto dodana vrijednost po troškovima faktora ne koristi se kao koncept u ESA-i. Ona se može izračunati iz dodane vrijednosti po bazičnim cijenama oduzimanjem ostalih poreza (umanjenih za subvencije) na proizvodnju.

9.33. Prijelaz s ponude po osnovnim cijenama na kupovne cijene uključuje:

(a) 

preraspodjelu trgovačkih marži;

(b) 

preraspodjelu transportnih marži;

(c) 

dodavanje poreza na proizvode (osim odbitnog PDV-a);

(d) 

oduzimanje subvencija na proizvode.

Sličan se prijelaz primjenjuje na pretvaranje uporabe po kupovnim cijenama u uporabu po bazičnim cijenama; međutim, to će dovesti do odbijanja poreza na proizvode i dodavanja subvencija na proizvode. Tablice 9.8. i 9.9. detaljnije prikazuju taj prijelaz. Te tablice također mogu poslužiti za analitičke svrhe, npr. za analizu cijena i analizu posljedica promjena stopa poreza na proizvode.

9.34. Stoga iz procesa usklađivanja proizlaze sljedeće tablice:

(a) 

tablice ponude i uporabe 9.5. i 9.6. koje pokazuju konačne rezultate uravnoteženja ukupne ponude i uporabe po proizvodima po kupovnim cijenama;

(b) 

tablice trgovačkih i transportnih marži (tablica 9.7.) i poreza (umanjenih za subvencije) na proizvode (tablica 9.8.).

 

 

Tablica 9.5. — Tablica ponude u bazičnim cijenama, uključujući transformaciju u kupovne cijene

 

 

Tablica 9.6. — Tablica uporabe po kupovnim cijenama

Trgovačke i transportne marže

 

 

Tablica 9.7. — Trgovačke i transportne marže — ponuda

 

 

Tablica 9.7. — Trgovačke i transportne marže — ponuda (nastavak)

9.35. Dio prijelaza tablica ponude iz bazičnih cijena u kupovne cijene, i prijelaz tablica uporabe po kupovnim cijenama u bazične cijene jest preraspodjela trgovačkih marži. Vrednovanje po bazičnim cijenama podrazumijeva da se trgovačke marže bilježe kao dio trgovine proizvodima, dok vrednovanje po kupovnim cijenama podrazumijeva da su trgovačke marže raspodijeljene na proizvode kojima pripadaju. Isto vrijedi za transportne marže.

9.36. Ukupne trgovačke marže po proizvodima jednake su ukupnim trgovačkim maržama djelatnosti trgovine plus trgovačke marže ostalih djelatnosti. Isti identitet vrijedi za transportne marže.

9.37. Transportne marže uključuju troškove prijevoza koje kupac plaća posebno, koji su uključeni u uporabu proizvoda po kupovnim cijenama, ali ne u bazičnim cijenama proizvodnje proizvođača ili u trgovačkim maržama trgovaca na veliko ili malo. Takve transportne marže posebno uključuju:

(a) 

prijevoz robe iz mjesta proizvodnje do mjesta na kojem ih kupac preuzima, u slučaju da proizvođač za prijevoz plaća trećoj strani pod uvjetom da je taj iznos kupcu fakturiran odvojeno;

(b) 

prijevoz robe koji je dogovorio proizvođač ili trgovac na veliko ili trgovac na malo na takav način da kupac mora posebno platiti troškove prijevoza čak i ako je taj prijevoz obavio sam proizvođač ili trgovac na veliko ili malo.

9.38. Svi ostali troškovi prijevoza robe ne bilježe se kao transportne marže, npr.:

(a) 

ako proizvođač sam prevozi robu, ti troškovi prijevoza su uključeni u bazične cijene proizvodnje proizvođača; ovaj prijevoz predstavlja pomoćnu aktivnost te se pojedinačni troškovi prijevoza ne identificiraju kao troškovi prijevoza;

(b) 

ako proizvođač organizira prijevoz robe bez posebnog zaračunavanja usluga prijevoza, troškovi prijevoza se uključuju u bazične cijene proizvodnje proizvođača; ti se troškovi prijevoza identificiraju kao takvi i bilježe kao dio proizvođačeve intermedijarne potrošnje;

(c) 

ako trgovci na veliko i malo organiziraju prijevoz robe s mjesta na kojem su ih preuzeli do mjesta gdje ih preuzima drugi kupac, troškovi se uključuju u trgovačku maržu ako prijevoz nije zasebno zaračunat kupcu. Jednako kao kod proizvođača, ti troškovi predstavljaju pomoćnu aktivnost trgovaca na veliko i malo ili kupovinu intermedijarnih usluga, dakle ulaze u trgovačke marže, ali ne u transportne marže;

(d) 

ako kućanstvo kupuje robu za finalnu potrošnju i dogovori prijevoz s trećom osobom, ti troškovi prijevoza se bilježe kao izdaci za finalnu potrošnju za usluge prijevoza i nisu uključeni u trgovačke ili transportne marže.

9.39. Tablica 9.7. prikazuje ponešto pojednostavljenu sliku matrice trgovačkih i transportnih marži jer:

(a) 

u pretvaranju uporaba, trebalo bi načiniti razliku između trgovine na veliko i trgovine na malo radi uzimanja u obzir razlike u njihovim cijenama. U sastavljanju tablica trebalo bi imati na umu da trgovci na veliko izravno prodaju kućanstvima kao i djelatnostima, npr. namještaj, a da trgovci na malo prodaju djelatnostima poput kafića i restorana, kao i kućanstvima;

(b) 

pri izračunavanju i analiziranju trgovačkih marži na proizvode za izdatke za finalnu potrošnju po kućanstvima, za svaku grupu proizvoda mogu se razlučiti najvažniji kanali distribucije kako bi se uzele u obzir razlike u njihovim cijenama; razlikovanje između trgovine na veliko i trgovine na malo nije dovoljno detaljno. Npr. kućanstva mogu kupiti robu i usluge u supermarketima, trgovinama mješovitom robom, cvjećarnicama, robnim kućama, inozemstvu ili ih mogu primiti kao dohodak u naturi. Preprodaja nekih proizvoda vrlo je važna, npr. preprodaja cigareta koje se prodaju u kafićima, restoranima i na benzinskim postajama. Prodaja od strane trgovaca na malo prilagođava se da bi poprimila vrijednost prodaje kućanstvima, npr. prodaja poduzećima, državi i turistima bi trebala biti odbijena. Naravno, takve razlike mogu se uvesti samo ako raspoloživi izvori podataka osiguravaju dovoljno informacija za procjene značenja svakog od kanala distribucije. Čak i kod jednog trgovca ili prijevoznika, različiti proizvodi općenito imaju različite marže. Najprimjereniji su podaci o maržama prema vrsti proizvoda i koriste se kad su raspoloživi;

(c) 

pri izračunavanju transportnih marži, korisno je razlikovanje po vrsti prijevoza, poput željezničkog, zračnog, morskog i kopnenog plovnog puta te cestovnog.

Porezi umanjeni za subvencije na proizvodnju i uvoz

9.40. Porezi na proizvodnju i uvoz sastoje se od:

(a) 

poreza na proizvode (D.21):

(1) 

porezi tipa poreza na dodanu vrijednost (PDV) (D.211);

(2) 

porezi i carine na uvoz isključujući PDV (D.212);

(3) 

porezi na proizvode, isključujući PDV i uvozne poreze (D.214);

(b) 

ostalih poreza na proizvodnju (D.29).

Slične se kategorije razlikuju u slučaju subvencija.

9.41. Ponuda po bazičnim cijenama uključuje ostale poreze umanjene za subvencije na proizvodnju. Za prijelaz s bazičnih cijena na kupovne cijene, dodaju se razni porezi na proizvode i odbijaju subvencije na proizvode.

 

 

Tablica 9.8. — Porezi umanjeni za subvencije na proizvode

Porezi umanjeni za subvencije na ponudu

 

 

Tablica 9.8. — Porezi umanjeni za subvencije na proizvode (nastavak)

Porezi umanjeni za subvencije na uporabe

9.42. Tablica 9.8. o porezima umanjenima za subvencije na proizvode je pojednostavljena na sljedeće načine:

(a) 

za uporabu proizvoda, ne razlikuje se između različitih vrsta poreza na proizvode, a subvencije se na prikazuju odvojeno; za ponudu proizvoda, razlikuje se samo između tri vrste poreza na proizvode i dvije vrste subvencija. Općenito je korisno odvojeno prikazati svaku značajniju vrstu poreza ili subvencija na proizvode, i zatim raspodijeliti ukupan zbroj na različite skupine proizvoda;

(b) 

različite porezne stope i subvencije mogu se primijeniti na različite kanale distribucije, potonje bi stoga trebalo razlikovati kad postoje odgovarajuće i dostatne informacije.

9.43. Porezi i subvencije na proizvode su iznosi koji su dospjeli za plaćanje tek kad su dobiveni razrezom poreza, poreznim prijavama itd. ili kad su iznosi stvarno plaćeni. Pri sastavljanju tablica ponude i uporabe, porezi i subvencije na proizvode se obično procjenjuju po proizvodu primjenom službenih stopa poreza ili subvencija na različite tokove potražnje. Naknadno bi trebalo analizirati razlike u odnosu na porezne obveze ili stvarno plaćene iznose.

(a) 

Neke od ovih razlika pokazuju da početna procjena poreza na proizvode u tablicama ponude i uporabe nije u skladu s definicijama ESA-e:

(1) 

u slučaju izuzeća, polazna procjena poreza na proizvode se, stoga, snižava;

(2) 

u slučaju skrivenih gospodarskih aktivnosti ili utaje plaćanja poreza na proizvode, npr. kad je plaćanje poreza obvezno, ali nema razreza poreza, procjena poreza na proizvode se, stoga, snižava.

(b) 

u nekim slučajevima, razlike mogu pokazivati da je polazna procjena za poreze i subvencije na proizvode podložna ozbiljnoj grešci, npr. jer je proizvodnja nekog proizvoda podcijenjena. Tada se mogu napraviti izmjene procjena tokova robe i usluga.

9.44. PDV može biti odbitan, neodbitan ili se jednostavno ne primjenjuje:

(a) 

odbitni PDV primjenjuje se na većinu intermedijarne potrošnje, većinu bruto investicija u fiksni kapital i dio promjena zaliha;

(b) 

neodbitni PDV se često primjenjuje na izdatke za finalnu potrošnju po kućanstvima, dio bruto investicija u fiksni kapital, poput stanovanja u novim stambenim objektima u vlasništvu stanara, dio promjena zaliha i dio intermedijarne potrošnje, npr. intermedijarne potrošnje državnih jedinica i financijskih društava;

(c) 

PDV se općenito ne primjenjuje na:

(1) 

izvoz u zemlje izvan Europske unije;

(2) 

prodaju sve robe ili usluga na koje se primjenjuje nulta stopa PDV-a bez obzira na njihovu uporabu; međutim, nulta stopa PDV-a ukazuje na to da se PDV plaćen na kupovinu još uvijek može povratiti; intermedijarna potrošnja i bruto investicije tih proizvođača se, stoga, ispravljaju iznosom povratnog PDV-a;

(3) 

sve proizvođače izuzete od prijavljivanja PDV-a, poput malih poslovnih subjekata i vjerskih organizacija; u tom se slučaju pravo na povrat PDV-a na kupovine općenito ograničava.

9.45. PDV se bilježi neto: sve ponude su vrednovane po bazičnim cijenama, odnosno bez zaračunatog PDV-a; intermedijarne i finalne uporabe se bilježe po kupovnim cijenama, tj. bez odbitnog PDV-a.

Ostali osnovni koncepti

9.46. U tablicama ponude i uporabe, dvije prilagodbene stavke se koriste za usklađivanje vrednovanja uvoza u tablicama ponude i uporabe i vrednovanja u institucionalnim sektorskim računima.

U tablici ponude, da bi se postiglo usporedivo vrednovanje s domaćom proizvodnjom u jednakoj skupini proizvoda, uvoz robe se vrednuje po CIF vrijednostima. CIF vrijednost uključuje usluge prijevoza i osiguranja koje pružaju rezidenti, poput prijevoza za vlastite potrebe ili prijevoza od strane specijaliziranih prijevoznika rezidenata. Da bi se ostvarilo dosljedno vrednovanje između uvoza i izvoza, izvoz usluga bi trebao uključivati ovu vrijednost.

U institucionalnim sektorskim računima, uvoz robe vrednuje se po FOB vrijednostima, odnosno u skladu s vrednovanjem izvoza robe. Međutim, u slučaju FOB vrednovanja, vrijednost usluga prijevoza i osiguranja koje pružaju rezidenti, koja je uključena u izvoz usluga, bit će manja jer obuhvaća samo one usluge pružene unutar zemlje izvoznice. Rezultat primjene različitih načela vrednovanja je taj da je neto ukupni uvoz isti, ali su i ukupan uvoz i ukupan izvoz veći za CIF vrednovanje.

Dva načela vrednovanja mogu se uskladiti u tablicama ponude i uporabe uvođenjem prilagodbenih stavki kako za uvoz tako i za izvoz. Prilagodbene stavke bi trebale biti jednake vrijednosti usluga prijevoza i osiguranja koje su pružili rezidenti, a uključene su u CIF vrijednost, ali ne i FOB vrijednost, tj. odnose se na prijevoz i osiguranje od granice zemlje izvoznice do granice zemlje uvoznice. Takve prilagodbene stavke, nakon što se uključe u tablice ponude i uporabe, ne zahtijevaju poseban tretman u input-output izračunima.

9.47. Transfer postojeće robe zabilježen je u tablici uporabe kao negativan izdatak za prodavatelja, a kao pozitivan izdatak za kupca. Za promatranu skupinu proizvoda, transfer postojeće robe svodi se na ponovnu klasifikaciju između uporaba. Samo se transakcijski troškovi ponovno ne klasificiraju: oni se bilježe kao uporaba poslovnih ili profesionalnih usluga. Za potrebe opisa i analize, za neke skupine robe može biti korisno zasebno pokazati relativnu veličinu transfera postojeće robe, npr. važnost rabljenih automobila na tržištu i za nove i za rabljene automobile ili važnost recikliranog papira u ponudi proizvoda od papira.

9.48. Za dobro razumijevanje tablica ponude i uporabe korisno je podsjetiti se nekih računovodstvenih dogovora koje se koriste u ESA-i:

(a) 

djelatnosti su skupina lokalnih poslovnih jedinica (lokalnih PJ) koje se bave istom ili sličnom aktivnosti. Važna odlika tablica ponude i uporabe jest da odvojeno bilježe sporedne aktivnosti. To znači da lokalne PJ ne trebaju biti homogene u svojim proizvodnim aktivnostima. Koncept lokalnih PJ objašnjen je u više detalja u poglavlju 2. Potpuno homogena jedinica proizvodnje koristi se u simetričnoj input-output tablici tipa „proizvod po proizvod”;

(b) 

ako je poduzeće, koje se bavi samo pomoćnim aktivnostima, statistički mjerljivo, tj. ako su raspoloživi odvojeni računi za njegovu proizvodnju, ili ako se nalazi na geografski različitoj lokaciji od poduzeća za koje radi, prikazuje se kao odvojena jedinica i dodjeljuje industrijskoj klasifikaciji koja odgovara njegovoj glavnoj aktivnosti, u nacionalnim i regionalnim računima. U nedostatku primjerenih osnovnih podataka, proizvodnja pomoćne aktivnosti može se procijeniti zbrajanjem troškova.

Ako nije ispunjen ni jedan od ovih uvjeta, svi se inputi koje potroši pomoćna aktivnost, poput materijala, rada i potrošnje fiksnog kapitala, tretiraju kao inputi u glavnu ili sporednu aktivnost koju podupiru;

(c) 

roba ili usluge proizvedeni i potrošeni u istom obračunskom razdoblju i unutar iste lokalne PJ nisu zasebno identificirani. Oni stoga nisu zabilježeni kao dio proizvodnje ili intermedijarne potrošnje te lokalne PJ;

(d) 

manje obrade, održavanje, servisiranje ili popravak za drugu lokalnu PJ bilježe se neto, tj. isključujući vrijednost robe u vezi s tim;

(e) 

uvoz i izvoz se odvija kod promjene vlasništva između rezidenata i nerezidenata. Fizički prijenos robe preko nacionalnih granica sam po sebi ne podrazumijeva uvoz ili izvoz te robe. Roba poslana u inozemstvo za obradu ne bilježi se kao izvoz i uvoz. Suprotno tome, kupovina i ponovna prodaja robe s nerezidentima bez ulaska robe u gospodarstvo trgovca bilježi se kao izvoz i uvoz računa proizvođača i krajnjeg kupca, a neto izvoz preprodane robe prikazuje se u računima trgovačkog gospodarstva;

(f) 

trajna roba može se iznajmiti ili biti predmet operativnog leasinga. U takvim slučajevima, bilježi se kao investicija u fiksni kapital i fond fiksnog kapitala u djelatnosti njezina vlasnika; dok se u djelatnosti korisnika bilježi kao intermedijarna potrošnja jednaka veličini plaćene rente;

(g) 

osobe koje rade preko agencija za privremeno zapošljavanje zabilježene su kao da su zaposlene u djelatnosti tih agencija, a ne u djelatnostima u kojima one stvarno rade. Kao posljedica toga, u potonjim djelatnostima, naknade plaćene agenciji za ponudu rada bilježe se kao intermedijarna potrošnja, a ne kao naknade zaposlenicima. Rad po ugovoru tretira se kao pružene usluge;

(h) 

zaposlenost i naknade zaposlenicima su široki koncepti:

(1) 

zaposlenost iz socijalnih razloga također se računa kao zaposlenost; to se odnosi, na primjer, na zapošljavanje invalidnih osoba, projekte zapošljavanja za ljude koji su dugo vremena nezaposleni i programe zapošljavanja za mlade ljude koji traže posao. Kao posljedica, ljudi uključeni u takve programe su zaposlenici i primaju naknade zaposlenicima, ne socijalne transfere, iako njihova produktivnost može biti niža od produktivnosti ostalih zaposlenika;

(2) 

zaposlenost uključuje neke primjere u kojima se od uključenih osoba uopće ne očekuje da rade, npr. osobe koje su dobile otkaz, ali tijekom nekog razdoblja primaju naknadu od bivšeg poslodavca. Međutim, zaposlenost u smislu odrađenih sati nije iskrivljeno ovim dogovorom budući da nikakvi sati rada nisu zapravo odrađeni.

Dodatne informacije

9.49. Tablica uporabe 9.6. također sadrži neke dodatne informacije: bruto investicije u fiksni kapital, fond fiksne aktive i zaposlenost po djelatnosti. Raščlamba na zaposlenike i samozaposlene osobe je vrijedna dodatna informacija. Informacije o bruto investicijama u fiksni kapital i fondu fiksne aktive po djelatnosti su potrebne za izvođenje potrošnje fiksnog kapitala po djelatnosti i za bilježenje neodbitnog PDV-a na bruto investicije u fiksni kapital. Prikaz zaposlenosti po djelatnosti je bitan za svrhu sastavljanja:

—  podaci o zaposlenosti često se koriste za uvećanje vrijednosti proizvodnje, naknade zaposlenicima, intermedijarne potrošnje i mješovitog dohotka, —  ključni pokazatelji poput proizvodnje, naknada zaposlenicima i mješovitog dohotka po jedinici rada, poput odrađenih sati, mogu se usporediti u odnosu na vrijeme i po djelatnosti da bi se provjerila vjerodostojnost procjena, —  pomaže osigurati dosljednost između vrijednosti po djelatnosti i podataka o zaposlenosti po djelatnosti. Na primjer, bez izričite veze s podacima o zaposlenosti, proces usklađivanja može uzrokovati promjene vrijednosti po djelatnostima bez odgovarajućih promjena podataka o zaposlenosti.

Dodavanje informacija o zaposlenosti po djelatnosti također je korisno za analizu zaposlenosti i produktivnosti.

IZVORI PODATAKA I USKLAĐIVANJE

9.50. Za sastavljanje proizvodnje po djelatnosti i proizvodu, glavni su izvori podataka obično ekonomske ankete poduzeća, ankete o proizvodnji i godišnja izvješća ili poslovni računi velikih trgovačkih društava. Ankete velikih trgovačkih društava su uglavnom sveobuhvatne, dok se za mala trgovačka društva anketa provodi na uzorku. Za neke bi posebne aktivnosti mogli biti važni drukčiji izvori podataka, na primjer za nadzorna tijela, račune lokalne i središnje države ili fondove socijalne sigurnosti.

9.51. Takvi se podaci koriste za pripremu prvih nepotpunih tablica ponude i uporabe. One se usklađuju u različitim koracima. Ručno usklađivanje na niskoj razini agregacije omogućuje važne provjere grešaka u izvorima podataka i sustavima, a istodobno su moguće izmjene osnovnih podataka, da bi se ispravile razlike u konceptima i jedinice koje nedostaju. Ako se usklađivanje odvija na višoj razini agregacije, pomoću automatskog procesa usklađivanja ili izrazito strogog dosljednog procesa usklađivanja, većina tih provjera se ne izvodi jer se greške poništavaju, bez mogućnosti utvrđivanja uzroka.

ALAT ZA ANALIZU I PROŠIRENJA

9.52. Za analizu se mogu koristiti tri vrste tablica:

—  tablice ponude i uporabe, —  simetrična input-output tablica tipa „djelatnost po djelatnost”, —  simetrična input-output tablica tipa „proizvod po proizvod”.

Simetrične input-output tablice mogu se izvesti iz tablica ponude i uporabe, u tekućim cijenama, kao i u cijenama prethodnih godina.

9.53. Tablica uporabe 9.6. ne prikazuje u kojoj su mjeri uporabljena roba i usluge proizvedene u zemlji ili uvezene. Ova je informacija potrebna za sve analize u kojima je važna veza između ponude i uporabe robe i usluga u nacionalnom gospodarstvu. Primjer toga je analiza učinaka promjena izvoza ili izdatka za finalnu potrošnju na uvoz, domaću proizvodnju i s tim povezane varijable poput zaposlenosti. Input-output okvir bi, stoga, imao koristi od odvojenih tablica uporabe za uvezene proizvode i robu i usluge proizvedene u zemlji.

9.54. Tablica uporabe za uvezene proizvode se sastavlja korištenjem svih raspoloživih informacija o uporabi uvoza, npr. za neke proizvode se možda znaju najvažnija uvozna poduzeća, a za neke proizvođače možda postoje podaci o količini uvoza. Međutim, općenito, izravni statistički podaci o uporabi uvoza su oskudni. Te se informacije, stoga, obično dopunjavaju pretpostavkama o dodjeli skupine proizvoda uporabi.

9.55. Tablica uporabe za robu i usluge proizvedene u zemlji može se dobiti oduzimanjem tablice uporabe za uvezene proizvode od tablice uporabe za cijelo gospodarstvo.

9.56. U teoriji postoje četiri osnovna modela za pretvaranje tablice ponude i uporabe u simetričnu input-output tablicu. Ti se modeli temelje ili na tehnologiji ili na pretpostavkama fiksne prodajne strukture. Najčešće se koristi pretpostavka tehnologije proizvoda: svaki se proizvod proizvodi na poseban način, neovisno o djelatnosti u okviru koje se proizvodi. Ta se pretpostavka često koristi za izvođenje input-output tablice tipa „proizvod po proizvod”. Drugi najčešći model koristi pretpostavku fiksne prodajne strukture (pretpostavka tržišnog udjela): svaki proizvod ima specifičnu prodajnu strukturu, neovisno o djelatnosti u okviru koje se proizvodi; taj se pristup često koristi za izvođenje input-output tablice tipa „djelatnost po djelatnost”. Mogući su hibridni modeli koji kombiniraju navedene pretpostavke. Modeli temeljeni bilo na pretpostavci tehnologije djelatnosti ili fiksne prodajne strukture djelatnosti u praksi nisu toliko važni zbog male vjerojatnosti pojavljivanja u praksi. Rasprava o alternativnim modelima i procesima pretvorbe nalazi se u poglavlju 11. Eurostatovog Priručnika o tablicama ponude i uporabe i input-out tablicama (izdanje 2008.) ( 8 ).

9.57. Izbor najbolje pretpostavke za primjenu u svakom slučaju nije jednostavan. On ovisi o strukturi nacionalnih djelatnosti, npr. stupnju specijalizacije i homogenosti nacionalnih tehnologija koji se koriste da bi se proizveli proizvodi unutar iste skupine proizvoda te ne najmanje na razini detalja osnovnih podataka.

Jednostavna primjena pretpostavke tehnologije proizvoda često daje neprihvatljive rezultate utoliko što se ponekad dobivaju input-output koeficijenti koji nisu vjerojatni ili su čak nemogući, na primjer, negativni koeficijenti. Koeficijenti koji nisu vjerojatni mogu se javiti zbog grešaka u mjerenju i zbog heterogenosti mješavine proizvoda u djelatnosti u kojoj je preneseni proizvod glavni proizvod. To se može riješiti prilagodbama koje se temelje na dodatnim informacijama ili korištenjem stručnih prosudbi u najvećoj mogućoj mjeri. Drugo je rješenje primjena alternativne pretpostavke fiksne prodajne strukture proizvoda. U praksi je najbolja strategija za sastavljanje simetričnih input-output tablica korištenje mješovitih pretpostavki tehnologije u kombinaciji s dodatnim informacijama.

9.58. Simetrična input-output tablica može se raščlaniti na dvije tablice:

(a) 

matricu koja prikazuje uporabu uvoza; format ove tablice jednak je formatu tablice uvoza koja podupire tablice ponude i uporabe, osim što se koristi simetrična struktura jednake klasifikacije na obje osi;

(b) 

simetričnu input-output tablicu za domaću proizvodnju.

Ova bi potonju tablicu trebalo koristiti za izračunavanje kumulativnih koeficijenata, tj. Leontijeve inverzne matrice. Leontijeva inverzna matrica je inverzna matrica razlike između jedinične matrice I i matrice tehničkih koeficijenata ulaznih jedinica dobivenih iz matrice domaće proizvodnje korištene kao intermedijarna potrošnja. Leontijeva inverzna matrica također se može izvesti iz uvoza. Tada bi se trebalo pretpostaviti da je uvoz proizveden na isti način kao i konkurentni domaći proizvodi.

9.59. Tablice ponude i uporabe i simetrične input-output tablice mogu se također koristiti kao alat za ekonomsku analizu. U tom smislu, svaka vrsta tablice ima svoje prednosti. Simetrične input-output tablice su odmah raspoložive za izračun ne samo izravnih nego i neizravnih i kumulativnih učinaka. Mogu biti dobre kvalitete ako su za izvođenje tablica iz tablica ponude i uporabe korišteni stručno znanje i razne vrste statističkih podataka.

9.60. Tablice tipa „djelatnost po djelatnosti” su primjerene za analize povezane s djelatnostima, poput porezne reforme, analize učinka, fiskalne politike i monetarne politike; također su bliže različitim izvorima statističkih podataka. Tablice tipa „proizvod po proizvodu” su primjerene za analize povezane s homogenim proizvodnim jedinicama, poput produktivnosti, usporedbe struktura troškova, učinaka zaposlenosti, energetske politike i politike okoliša.

▼M2

9.61. Međutim, analitička se svojstva tablica tipa „proizvod po proizvodu” i tablica tipa „djelatnost po djelatnosti” znatno ne razlikuju. Razlike između tablica tipa „proizvod po proizvodu” i tablica tipa „djelatnost po djelatnosti” posljedica su općenito ograničene količine sekundarne proizvodnje. U praksi, analitičke uporabe input-output tablica implicitno pretpostavljaju tehnologiju djelatnosti, bez obzira na to kako su tablice prvotno sastavljene. Nadalje, u praksi, svaka tablica tipa „proizvod po proizvodu” je prilagođena tablica tipa „djelatnost po djelatnosti” jer i dalje sadržava sve značajke jedinica prema vrsti aktivnosti i poduzeća tablica ponude i uporabe.

▼B

9.62. Općenito govoreći, tablice ponude i uporabe te simetrične input-output tablice omogućuju posebne vrste analiza kao na primjer:

(a) 

analizu proizvodnje, strukture troškova i produktivnosti;

(b) 

analizu cijena;

(c) 

analizu zaposlenosti;

(d) 

analizu strukture formiranja kapitala, finalne potrošnje, izvoza itd.;

(e) 

analizu gospodarskog rasta pomoću kumuliranih dijelova troškova za dodjelu uvoza raznim krajnjim uporabama;

(f) 

analizu doprinosa izvoza u druge zemlje (skupine zemalja) u odnosu na gospodarski rast i zaposlenost;

(g) 

analizu uvoza potrebne energije;

(h) 

analizu učinka novih tehnologija;

(i) 

analizu učinaka promjena poreznih stopa (npr. PDV) ili uvođenja nacionalne minimalne plaće;

(j) 

analizu odnosa između domaće proizvodnje i okoliša, npr. usredotočenost na uporabu specifičnih proizvoda poput goriva, papira i stakla ili emisiju zagađivača.

Makromodel također može uključivati kumulirane dijelove troškova izračunate na temelju input-output tablica. Na taj su način podaci iz input-output tablice o izravnim i neizravnim troškovima, npr. važnosti troškova rada ili uvoza energije za privatnu potrošnju ili izvoza, uključeni u makromodel te se mogu koristiti za analizu i predviđanja.

9.63. Za posebne namjene, gore prikazane tablice ponude i uporabe i simetrične input-output tablice mogu se modificirati uvođenjem alternativnih i dodatnih klasifikacija. Najvažniji primjeri su sljedeći:

(a) 

detaljnije klasifikacije proizvoda i djelatnosti koje se temelje na nacionalnim klasifikacijama ili koje imaju posebnu namjenu, npr. za analizu uloge istraživanja i razvoja u nacionalnom gospodarstvu;

(b) 

detaljnija geografska podjela uvoza i izvoza, npr. trgovina unutar Europske unije, dodatno raščlanjena po zemljama i trgovina izvan Europske unije dodatno raščlanjena po gospodarskim regijama i nekim specifičnim zemljama poput Kine, Indije, Japana i Sjedinjenih Država;

(c) 

raščlamba uvoza na:

(1) 

uvoz proizvoda koji se proizvode i u zemlji („konkurentni uvoz”);

(2) 

uvoz proizvoda koji se ne proizvode u zemlji („nadopunjavajući uvoz”).

Može se očekivati da će obje vrste uvoza imati drukčiji odnos i važnost za nacionalno gospodarstvo. Konkurentan uvoz može biti predmet analize i ekonomske politike, budući da može biti zamjena za domaću proizvodnju; stoga se može uključiti kao zasebna kategorija potencijalne finalne uporabe u tablicama uporabe. Za nadopunjavajući uvoz, npr. u slučaju iznenadnog povećanja cijena energije, analize se uglavnom usredotočuju na utjecaj promjena njegovih cijena i nacionalno gospodarstvo;

(d) 

klasifikacija naknada zaposlenicima prema kriterijima poput razine obrazovanja, skraćenog radnog vremena/punog radnog vremena, dobi i spola. Ova klasifikacija bi se tada također mogla primijeniti na dodatne informacije o zaposlenosti. Na taj se način tablice ponude i uporabe mogu koristiti za analiza tržišta rada;

(e) 

raščlanjivanje naknada zaposlenicima na:

(1) 

nadnice i plaće, uključujući socijalne doprinose zaposlenika;

(2) 

socijalne doprinose poslodavaca.

Ta podjela omogućuje analizu uloge socijalnih doprinosa u cijeni ulaza rada i prebacivanju ovog opterećenja na bruto poslovni višak;

(f) 

klasifikaciju finalne potrošnje prema namjeni; za kućanstva je Coicop, za NPUSK je COPNI, a za državu je COFOG. Funkcionalna klasifikacija ovih izdataka omogućuje procjenu utjecaja svih izdataka na ostatak gospodarstva. Na primjer, može se procijeniti važnost javnih i privatnih izdataka za zdravstvenu zaštitu, prijevoz i obrazovanje.

 

 

 

POGLAVLJE 10.

MJERE CIJENE I OBUJMA

10.01. U sustavu ekonomskih računa svi su tokovi i stanja izraženi u monetarnim jedinicama. Monetarna jedinica je jedini zajednički nazivnik koji se može koristiti za vrednovanje izuzetno različitih transakcija zabilježenih u računima te da bi se dobile smislene izravnavajuće stavke.

Problem pri korištenju monetarne jedinice kao mjerne jedinice je taj da ova jedinica nije ni stabilan ni međunarodni standard. Ekonomska se analiza najviše bavi mjerenjem gospodarskog rasta u jedinicama obujma između različitih razdoblja. Zato je potrebno razlikovati, pri promjenama vrijednosti određenih ekonomskih agregata, promjene nastale isključivo zbog promjena cijena od ostalih promjena koje se nazivaju promjenama „obujma”.

Ekonomska analiza se također bavi usporedbama u prostoru, tj. između različitih nacionalnih gospodarstava. Tu je fokus na međunarodnim usporedbama obujma razina proizvodnje i dohotka, s tim da je vrlo zanimljiva i usporedba razine cijena. Zato je potrebno razdijeliti razlike u vrijednostima ekonomskih agregata između parova ili grupa zemalja na komponente koje odražavaju razlike u obujmu i razlike u cijeni.

10.02. Prilikom usporedba tokova i stanja, trebalo bi posvetiti jednaku važnost točnom mjerenju promjena cijena i obujma. Kratkoročno, analiza promjena cijena nije ništa manje važna od mjerenja obujma ponude i potražnje. Dugoročnije, pri proučavanju gospodarskog rasta treba voditi računa o kretanjima relativnih cijena različitih vrsta roba i usluga.

Prvenstveni cilj nije da se omogući jednostavno sveobuhvatno mjerenje promjena cijena i obujma za glavne agregate sustava, već da se prikupi niz međusobno neovisnih mjera koje omogućuju da se izvedu sistematične i temeljite analize inflacije, gospodarskog rasta te gospodarskih fluktuacija.

10.03. Opće pravilo za usporedbu u prostoru jest da mjere moraju biti točne kako za komponente obujma tako i za komponente cijena ekonomskih agregata. Kako je razlika između Laspeyresove i Paascheove formule često značajna pri prostornim usporedbama, formula Fischerova indeksa jedina je prihvatljiva za tu svrhu.

10.04. Prednost ekonomskih računa je u tome što daju prikladan okvir za izradu sustava indeksa obujma i cijena i što osiguravaju dosljednosti statističkih podataka. Prednosti računovodstvenog pristupa mogu se sažeti kako slijedi:

(a) 

na konceptualnoj razini, korištenje računovodstvenog okvira koji obuhvaća cijeli gospodarski sustav zahtijeva da cijene i fizičke jedinice za različite proizvode i tokove u sustavu budu dosljedno određene. U takvom je okviru nužno da su, na primjer, koncepti cijene i obujma za određenu grupu proizvoda definirani na identičan način i u izvorima i u uporabama;

(b) 

na statističkoj razini, korištenje okvira ekonomskih računa nameće računovodstvena ograničenja koja se moraju poštovati u smislu tekućih cijena i obujma i zahtijeva određene prilagodbe kako bi se osigurala dosljednost podataka o cijenama i obujmu;

(c) 

nadalje, formiranje integriranog sustava indeksa cijena i obujma unutar sustava ekonomskih računa omogućuje provjere u nacionalnim računima. Pod pretpostavkom da postoji uravnotežen sustav tablica ponude i uporabe u tekućim cijenama, izrada tako uravnoteženih tablica u jedinicama obujma znači da se automatski može izvesti sustav implicitnih indeksa cijena. Ispitivanje primjenjivosti tih izvedenih indeksa može dovesti do revizije i korekcije podataka u jedinicama obujma i čak, u nekim slučajevima, vrijednosti u tekućim cijenama;

(d) 

računovodstveni pristup dozvoljava mjerenje promjena cijena i obujma za određene izravnavajuće stavke u računima, a one se po definiciji izvode iz ostalih elemenata u računima.

10.05. Unatoč prednostima integriranog sustava uravnoteženih transakcija roba i usluga, kako sveukupno tako i po pojedinoj djelatnosti, treba priznati da tako dobiveni indeksi cijena i obujma ne zadovoljavaju sve potrebe, niti odgovaraju na sva moguća pitanja u pogledu promjena cijena ili obujma. Računovodstvena ograničenja i izbor formula za indekse cijena i obujma, iako bitni za izgradnju skladnog sustava, ponekad mogu biti prepreka. Također, postoji potreba za podacima za kraća razdoblja, poput mjeseci ili tromjesečja. U tim se slučajevima mogu pokazati korisnim drugi oblici indeksa cijene i obujma.

PODRUČJE PRIMJENE INDEKSA CIJENA I OBUJMA U NACIONALNIM RAČUNIMA

10.06. Među tokovima koji se pojavljuju u ekonomskim računima u tekućim cijenama, postoje neki (uglavnom se odnose na proizvode) kod kojih je razlikovanje između promjena cijene i promjena obujma poput onog na mikroekonomskoj razini. Za mnoge druge tokove u sustavu ta je razlika manje očita.

Kad tokovi u računima obuhvaćaju grupu osnovnih transakcija povezanih s robom i uslugama, čija je vrijednost jednaka umnošku brojnih fizičkih jedinica i njihove jedinične cijene, da bi se utvrdile promjene cijena i obujma tijekom vremena dovoljno je znati raščlambu toka o kojem je riječ na njegove komponente.

Kad se tok sastoji od brojnih transakcija povezanih s raspodjelom i financijskim posredovanjem kao i s izravnavajućim stavkama, poput dodane vrijednosti, teško je ili gotovo nemoguće izravno razdvojiti tekuće vrijednosti na komponente cijene i obujma, stoga se moraju primijeniti posebna rješenja.

Postoji također potreba za mjerenjem realne kupovne moći brojnih agregata, poput naknada zaposlenicima, raspoloživog dohotka kućanstava ili nacionalnog dohotka. To je moguće učiniti njihovim deflacioniranjem indeksom cijena roba i usluga koje su njima kupljene.

10.07. Cilj i postupak koji se provode prilikom mjerenja procjene stvarne kupovne moći dohotka bitno se razlikuju od cilja i postupka prilikom deflacioniranja roba i usluga i izravnavajućih stavki. Za tokove robe i usluga može se uspostaviti integrirani sustav indeksa cijena i obujma koji osigurava dosljedan okvir za mjerenje gospodarskog rasta. Vrednovanje tokova dohotka u realnom smislu koristi indekse cijena koji nisu strogo povezani s tokom dohotka. Stoga se odabir cijene za rast dohotka može razlikovati u odnosu na ciljeve analize: u integriranom sustavu indeksa cijena i obujma ne postoji jedinstvena cijena.

Integrirani sustav indeksa cijena i obujma

10.08. Sistematska podjela promjena tekućih vrijednosti na komponente „promjene cijena” i „promjene obujma” ograničena je na tokove koji predstavljaju transakcije, prikazane u računima roba i usluga i u okviru dodatne ponude i uporabe. Izvodi se za podatke koji se odnose na pojedine djelatnosti i proizvode, i one koji se odnose na cijelo gospodarstvo. Tokovi koji predstavljaju izravnavajuće stavke, poput dodane vrijednosti, ne mogu se izravno rastaviti na komponente cijene i obujma; to se može učiniti samo neizravno korištenjem odgovarajućih tokova transakcija.

Korištenje računovodstvenog okvira nameće dvostruko ograničenje pri izračunavanju podataka:

(a) 

bilanca računa roba i usluga mora za bilo koje dvije uzastopne godine biti raspoloživa u tekućim cijenama i jedinicama obujma;

(b) 

svaki tok na razini cjelokupnog gospodarstva mora odgovarati zbroju odgovarajućih tokova za različite djelatnosti.

Treće ograničenje, koje ne slijedi iz uporabe računovodstvenog okvira nego je posljedica namjernog odabira, jest da svaku promjenu vrijednosti transakcija treba pripisati ili promjeni cijene ili promjeni obujma, ili njihovoj kombinaciji.

Ako su ova tri zahtjeva ispunjena, vrednovanje računa roba i usluga i računa proizvodnje u jedinicama obujma znači da je moguće dobiti integrirani skup indeksa cijena i obujma.

10.09. Stavke o kojima treba voditi računa pri oblikovanju takvog integriranog skupa su sljedeće:

 

 

Transakcije proizvodima

Ostali indeksi cijene i obujma

10.10. Pored gore razmatranih mjera cijene i obujma, moguće je također rastaviti sljedeće agregate na vlastite komponente cijene i obujma. Ciljevi tih mjerenja su različiti.

Zalihe na početku i na kraju svakog razdoblja potrebno je izračunati u jedinicama obujma kako bi se dobili agregati bilance stanja. Stanje proizvedene fiksne aktive treba izračunati u jedinicama obujma kako bi se procijenio udio kapitala i outputa te kako bi se dobila osnovica za procjenu potrošnje fiksnog kapitala u jedinicama obujma. Naknade zaposlenicima mogu biti izračunate u jedinicama obujma zbog mjerenja produktivnosti i u pojedinim slučajevima također kad je output procijenjen na temelju podataka o inputima u jedinicama obujma. Pri izračunu troškova u jedinicama obujma potrebno je procijeniti i potrošnju fiksnog kapitala, ostale poreze na proizvodnju i ostale subvencije na proizvodnju u jedinicama obujma.

10.11. Naknade zaposlenicima su element dohotka. Zbog mjerenja kupovne moći potrebno ih je izračunati u realnom izrazu deflacioniranjem indeksom cijena koji uzima u obzir cijene proizvoda koje zaposleni kupuju. Ostali elementi dohotka, poput raspoloživog dohotka kućanstava i nacionalnog dohotka, također se mogu mjeriti u realnim jedinicama na isti način.

OPĆA NAČELA MJERENJA INDEKSA CIJENA I OBUJMA

Definicija cijena i obujma tržišnih proizvoda

10.12. Indeksi obujma i cijena mogu se izvesti samo za varijable koje sadrže elemente cijene i količine. Pojmovi cijene i količine usko su povezani s pojmom homogenih proizvoda, odnosno proizvoda za koje je moguće utvrditi jedinice koje se smatraju jednakovrijednima i koje je, stoga, moguće zamijeniti za jednaku monetarnu vrijednost. Tako je moguće utvrditi cijenu homogenog proizvoda kao novčani iznos za koji se svaka jedinica proizvoda može zamijeniti.

Stoga je za svaki homogeni tok proizvoda, npr. proizvodnje, moguće utvrditi cijenu (p), količinu (q) koja odgovara broju jedinica i vrijednost (v) pomoću jednadžbe:

Kvaliteta, cijena i homogeni proizvodi

10.13. Homogeni se proizvod može definirati i time što se sastoji od jedinica jednake kvalitete.

Homogeni proizvodi imaju važnu ulogu u nacionalnim računima. Proizvodnja se vrednuje po bazičnoj cijeni koju određuje tržište u trenutku proizvodnje, odnosno, jako često prije prodaje. Proizvedene jedinice se zato vrednuju, ne po cijeni po kojoj će stvarno biti prodane nego po cijeni po kojoj se jednakovrijedne jedinice prodaju u vrijeme proizvodnje predmetnih jedinica. To je dosljedno moguće samo za homogene proizvode.

10.14. Međutim, u praksi se dvije jedinice proizvoda s jednakim fizičkim svojstvima mogu prodavati po različitim cijenama zbog dva razloga.

(a) 

Dvije jedinice s jednakim fizičkim svojstvima mogu se smatrati nejednakima ako se prodaju na različitim mjestima, u različitom razdoblju ili pod različitim uvjetima. U tom je slučaju jedinice potrebno smatrati različitim homogenim proizvodima.

(b) 

Dvije jedinice s jednakim fizičkim svojstvima mogu se prodavati po različitim cijenama, bilo zbog nedostatka informacija ili zbog ograničenja slobode kupovine, ili zbog postojanja usporednih tržišta. U tom slučaju jedinice treba smatrati dijelom istog homogenog proizvoda.

Homogeni se proizvod, stoga, može definirati kao proizvod čije bi se sve jedinice u uvjetima savršene konkurencije prodale po jednakoj cijeni. U nedostatku savršene konkurencije, cijena homogenog proizvoda definirana je prosječnom cijenom njegovih jedinica. Stoga, u nacionalnim računima, svaki homogeni proizvod ima samo jednu cijenu što omogućuje primjenu općih pravila za vrednovanje proizvoda.

10.15. Nedostatak informacija znači da kupci ne moraju uvijek biti primjereno informirani o postojanju razlika u cijeni i stoga možda nenamjerno kupuju po višim cijenama. To, ili suprotno, može se također dogoditi kad pojedini kupci i prodavatelji pregovaraju ili se pogađaju oko cijene. S druge strane, razliku između prosječne cijene robe kupljene na tržnici ili pazaru, gdje se kupac pogađa oko cijene i cijene iste robe prodane na drugačijem prodajnom mjestu, poput robne kuće, treba normalno tretirati kao odraz razlika u kakvoći zbog različitih uvjeta prodaje.

10.16. Diskriminacija cijena znači da prodavatelji mogu za identičnu robu i usluge, prodane u točno istim okolnostima različitim kategorijama kupaca zaračunati različite cijene. U takvim slučajevima, kupac koji pripada posebnoj kategoriji nema slobodu izbora ili je njegova sloboda izbora ograničena. Usvojeno je načelo da razlike u cijeni treba smatrati diskriminacijom cijena u slučaju kad se zaračunavaju različite cijene za identične jedinice prodane u točno istim uvjetima na jasno odvojivom tržištu, odnosno kad se različite cijene zaračunavaju za jednaki homogeni proizvod. Razlike u cijenama zbog takve diskriminacije ne predstavljaju razlike u obujmu.

Mogućnost preprodaje roba na nekom tržištu znači da se diskriminacija cijena za ove vrste proizvoda u većini slučajeva može smatrati beznačajnom. Moguće razlike u cijenama robe mogu se obično objasniti kao posljedica pomanjkanja informacija ili kao postojanje usporednih tržišta.

U uslužnim djelatnostima, na primjer u prijevozu, proizvođači mogu zaračunavati niže cijene grupama pojedinca koji obično imaju niži dohodak, poput umirovljenika ili studenata. Ako oni mogu slobodno putovati, u bilo koje vrijeme po vlastitom izboru, to se mora smatrati diskriminacijom cijena. Ako se, međutim, njima zaračunavaju niže cijene karata, pod uvjetom da putuju samo u određene sate, obično izvan vremena najvećeg prometa, njima se nudi manje kvalitetan transport jer se transport s uvjetima i transport bez uvjeta može smatrati različitim homogenim proizvodom.

10.17. Paralelna tržišta mogu postojati zbog nekoliko razloga. Kupci možda ne mogu kupiti onoliko koliko bi željeli po nižim cijenama jer nema dovoljno raspoloživih zaliha po toj cijeni, a može postojati sekundarno, usporedno tržište s višim cijenama. Također postoji mogućnost postojanja usporednog tržišta kada prodavatelji mogu zaračunati niže cijene jer mogu izbjeći neke poreze.

10.18. Stoga, ako je kvaliteta definirana svim svojstvima zajedničkima svim jedinicama homogenog proizvoda, razlike u kakvoći odražavaju sljedeći čimbenici:

(a) 

fizička svojstva;

(b) 

isporuke na različitim lokacijama;

(c) 

isporuke u različito doba dana ili u različitim razdobljima godine;

(d) 

razlike u uvjetima prodaje ili okolnostima ili okolišu u kojem se roba i usluge dobavljaju.

Cijene i obujam

10.19. Uvođenje pojma obujma u nacionalnim računima temelji se na želji uklanjanja učinka promjene cijena u uzorku vrijednosti izraženih u monetarnim jedinicama, i tako predstavlja raširenu uporabu pojma količine za skupine proizvoda. Jednadžba 

za dani homogeni proizvod omogućuje raščlambu promjene vrijednosti tijekom vremena na promjenu cijene i promjenu količine. Međutim, u praksi postoji previše homogenih proizvoda da bi se njima pojedinačno bavilo, što znači da nacionalno računovodstvo na tome mora raditi na ukupnoj razini. Međutim, na toj ukupnoj razini, jednadžba 
više nije korisna jer, iako omogućuje prikupljanje vrijednosti, nema smisla prikupljati količine da bi se izvele cijene.

10.20. Međutim, postoji jednostavan način raščlambe promjene vrijednosti skupine homogenih proizvoda između dva razdoblja, od kojih se jedno smatra baznim razdobljem, a drugo tekućim razdobljem. Učinak promjene cijene može se izravnati izračunom kakva bi vrijednost skupine proizvoda bila da nije bilo promjene cijena, odnosno primjenom cijena baznog razdoblja na količine tekućeg razdoblja. Ta vrijednost u cijenama baznog razdoblja definira pojam obujma.

Vrijednost skupine proizvoda u tekućem razdoblju može se bilježiti kao:

pri čemu se eksponent 1 odnosi na tekuće razdoblje, a indeks i na određeni homogeni proizvod. Obujam skupine proizvoda za tekuće razdoblje se, stoga, definira u odnosu na bazno razdoblje pomoću formule:

pri čemu se eksponent 0 odnosi na bazno razdoblje. Usporedbom obujma skupine proizvoda za tekuće razdoblje i njihove cjelokupne vrijednosti za bazno razdoblje moguće je izmjeriti promjenu koja nije posljedica ikakve promjene cijene. Indeks obujma se, stoga, može izračunati pomoću formule:

Tako definiran indeks obujma je Laspeyresov indeks količina kod kojeg se svaki osnovni indeks ponderira s udjelom osnovnog proizvoda u cjelokupnoj vrijednosti baznog razdoblja.

Nakon definiranja pojma obujma, analogijom je, pomoću jednadžbe

, moguće definirati indeks cijena (ne cijenu). Indeks cijena se, stoga, definira na temelju omjera vrijednosti za tekuće razdoblje i obujma, odnosno pomoću formule:

Navedeni je indeks Paascheov indeks cijena kod kojeg se svaki osnovni indeks cijena ponderira s udjelom osnovnog proizvoda u cjelokupnoj vrijednosti za tekuće razdoblje.

Indeksi obujma i cijene definirani na taj način tvore jednadžbu:

Indeks vrijednosti = indeks cijene × indeks obujma

Ova je jednadžba općenitija verzija jednadžbe

i omogućuje da se svaka promjena vrijednosti skupine proizvoda raščlani na promjenu obujma i promjenu cijene.

Pri izračunu obujma, količine se ponderiraju s cijenama baznog razdoblja, tako da rezultat ovisi o strukturi cijene. Promjene strukture cijene vjerojatno će biti manje bitne u kratkim nego u dužim razdobljima. Stoga se obujam izračunava samo za dvije uzastopne godine, odnosno obujam se izračunava u cijenama prethodne godine.

Radi usporedba tijekom dužih vremenskih razdoblja, najprije se izračunavaju Laspeyresovi indeksi obujma i Paascheovi indeksi cijena u odnosu na prethodnu godinu, a zatim se utvrđuju verižni indeksi.

10.21. Glavne prednosti korištenja Paascheovih indeksa cijena i Laspeyresovih indeksa obujma su jednostavnost tumačenja i izračuna te aditivnost u bilancama ponude i uporabe.

10.22. Verižni indeksi su manjkavi jer dovode do obujma koji nema aditivnost pa se ne može koristiti u postupcima izravnavanja proizvoda na temelju tablica ponude i uporabe.

10.23. Neaditivni podaci o obujmu izračunati s verižnim indeksima objavljuju se bez ikakve korekcije. Ova metoda dovoljno je transparentna i ukazuje korisnicima na težinu problema. To ne isključuje mogućnost nastanka okolnosti u kojima kompilatori podataka mogu odlučiti da je bolje eliminirati razlike kako bi poboljšali ukupnu konzistentnost podataka. Kad se vrijednosti referentne godine ekstrapoliraju verižnim indeksima obujma, korisnicima je potrebno objasniti zašto u tabelama nema aditivnosti.

10.24. U praksi, s obzirom na to da je nemoguće izmjeriti cijene i količine za sve homogene proizvode gospodarstva, indeksi obujma ili cijene izračunavaju se korištenjem uzoraka reprezentativnih homogenih proizvoda, pri čemu se pretpostavlja da se obujam ili cijene proizvoda koji nisu uključeni u uzorak mijenjaju jednako kao prosjek uzorka. Stoga je potrebno koristiti što detaljnije klasifikacije proizvoda tako da je svaki identificirani proizvod maksimalno homogen, bez obzira na razinu detalja korištenu za prikazivanje rezultata.

10.25. Što se tiče jednadžbe koja povezuje indekse vrijednosti, cijene i obujma, potrebno je izračunati samo dva indeksa. Obično se indeks vrijednosti dobiva izravno jednostavnom usporedbom sveukupnih vrijednosti za tekuće i bazno razdoblje. Zatim je potrebno odabrati između izračuna indeksa cijene i indeksa obujma. U većini slučajeva pretpostavku usporedne promjene, na kojoj se metoda temelji, više potvrđuju cijene nego obujam jer na cijene različitih proizvoda često znatno utječu određeni zajednički čimbenici poput troškova sirovina i plaća. U tom slučaju, indeks cijena se izračunava pomoću uzoraka proizvoda koji u dužem razdoblju imaju stalnu kvalitetu, pri čemu je kvaliteta utvrđena ne samo na temelju fizičkih svojstava proizvoda nego i uvjeta prodaje, kako je prethodno navedeno. Na taj će se način sve razlike u sveukupnoj vrijednosti nastale kao posljedica strukturnih promjena između različitih proizvoda prikazati kao razlike u obujmu, a ne kao razlike u cijeni.

Međutim, u pojedinim će slučajevima biti jednostavnije izračunati indeks obujma i koristiti ga za izvođenje indeksa cijena. Ponekad je čak bolje izračunati indeks vrijednosti na temelju indeksa cijena i indeksa obujma.

Novi proizvodi

10.26. Gore navedena metoda izračuna indeksa cijena i obujma temelji se na pretpostavci da su proizvodi raspoloživi obje uzastopne godine. Međutim, činjenica je da se mnogi proizvodi jedne godine pojave, a druge nestanu i indeksi cijena i obujma moraju to odražavati. Ako se obujam utvrđuje pomoću cijena prethodne godine, onda u slučaju proizvoda koji su postojali prethodne godine, a koji ne postoje u tekućoj godini nema posebnih problema, jer su jednostavno povezani s nultom količinom za tekuću godinu. Problem je veći u slučaju novih proizvoda jer nije moguće utvrditi cijenu proizvoda koji nije postojao prethodne godine.

U takvom su slučaju na raspolaganju dva pristupa za procjenu cijene za prethodnu godinu: prvi pretpostavlja da se cijena novog proizvoda mijenja jednako kao cijena sličnih proizvoda, dok drugi pokušava izravno izračunati koja bi bila cijena novog proizvoda da je postojao za vrijeme baznog razdoblja. Prvi pristup se temelji na korištenju indeksa cijena izračunatom na temelju uzroka homogenih proizvoda koji su postojali obje uzastopne godine, i u praksi se ta metoda koristi za većinu novih proizvoda jer je novih proizvoda općenito previše da bi ih se posebno definiralo, posebno kad se strogo primjenjuje definicija homogenog proizvoda. Što se tiče drugog pristupa, najčešće se koriste hedonistička metoda koja se sastoji od utvrđivanja cijene proizvoda na temelju njegovih glavnih svojstava i metoda inputa kojom se cijena proizvoda izračunava na temelju njegova troška.

Pitanje novih proizvoda od posebne je važnosti u određenim područjima. Mnoga kapitalna roba proizvodi se samo kao jedna stavka i stoga se pojavljuju kao novi proizvodi. To također vrijedi za brojne usluge koje se nikad ne pružaju na posve isti način, npr. usluge povezane s istraživanjem i razvojem.

▼M2

10.27. Kod transakcija uslugama često je puno teže definirati svojstva koja određuju fizičke jedinice, i često je to popraćeno različitim mišljenjima o kriterijima koje treba koristiti. To se može odnositi na važne djelatnosti poput usluga financijskog posredovanja, veletrgovine i trgovine na malo, usluga poduzećima, obrazovanja, istraživanja i razvoja, zdravstva ili rekreacije. Odabir fizičkih jedinica za takve usluge predstavljen je u Priručniku za mjere cijena i obujma u nacionalnim računima ( 9 ).

▼B

Načela za netržišne usluge

10.28. Uspostava sveobuhvatnog sustava indeksa cijena i obujma koji obuhvaća svu ponudu i uporabu roba i usluga nailazi na posebne poteškoće prilikom mjerenja outputa netržišnih usluga. Te se usluge razlikuju od tržišnih usluga po tome što se one ne prodaju po tržišnim cijenama i njihova se vrijednost u tekućim cijenama izračunava kao zbroj nastalih troškova. Ti troškovi su sljedeći: intermedijarna potrošnja, naknade zaposlenicima, drugi porezi bez subvencija na proizvodnju i potrošnja fiksnog kapitala.

10.29. U nedostatku jedinične tržišne cijene, jedinični trošak netržišne usluge može se smatrati jednakovrijednim cijeni. Cijena tržišnog proizvoda zapravo odgovara izdatku koji kupac mora imati da bi postao njegov vlasnik, dok jedinični trošak netržišne usluge odgovara izdatku koje društvo mora imati da bi ga koristilo. Stoga, kad je moguće definirati jedinice količine za netržišne usluge, također je moguće primijeniti opća načela za izračun prethodno navedenih indeksa obujma i cijena.

Općenito je moguće definirati jedinice količine za netržišne usluge koje se koriste na individualnoj osnovi, poput usluga povezanih s obrazovanjem i zdravljem, što znači da se opća načela moraju redovito primjenjivati u slučaju takvih usluga.

Metoda na temelju koje se obujam izračunava primjenom jediničnih troškova prethodne godine na količine tekuće godine naziva se metoda outputa.

10.30. Međutim, teško je definirati jedinice količine za zajedničke netržišne usluge, poput usluga povezanih s državom, pravosuđem ili obranom. U tom je slučaju, stoga, potrebno koristiti ostale metode, prema analogiji s općom metodom. Ova metoda utvrđuje obujam na temelju cijena prethodne godine, odnosno utvrđuje obujam kao izdatak koji bi kupci imali da se cijene nisu promijenile. Potonja definicija može se koristiti kad nije moguće definirati jedinicu količine pod uvjetom da se ne primjenjuje na jedinicu proizvoda nego na izdatak kao cjelinu. S obzirom na to da se vrijednost netržišne usluge utvrđuje na temelju povezanih troškova, moguće je izračunati obujam pomoću vrijednosti troškova po cijenama baznog razdoblja, odnosno pomoću vrijednosti po cijenama baznog razdoblja za intermedijarnu potrošnju, naknade zaposlenicima, druge poreze bez subvencija na proizvodnju i potrošnju fiksnog kapitala. Ova je metoda poznata kao metoda inputa. Izračun naknade zaposlenicima, potrošnje fiksnog kapitala, poreza i subvencija na proizvodnju u jedinicama obujma opisan je u nastavku.

Čak i u najpovoljnijem slučaju netržišnih usluga potrošenih na individualnoj osnovi, poput obrazovanja i zdravstva, nije uvijek jednostavno razlikovati homogene proizvode. Svojstva takvih usluga rijetko su dovoljno detaljno definirana da bi bilo moguće sa sigurnošću utvrditi mogu li se dvije različite jedinice usluga smatrati jednakim, odnosno odgovaraju li jednom homogenom proizvodu ili dvama odvojenim proizvodima. Nacionalno računovodstvo može zadržati dva kriterija jednakosti.

(a) 

Kriterij jediničnog troška: dvije jedinice netržišnih usluga smatraju se jednakima ako imaju jednak jedinični trošak. Navedeni se kriterij temelji na pretpostavci da, zajednički, oni koji imaju koristi od javnih usluga također su oni koji odlučuju o njima i plaćaju za njih. Na primjer, građani o javnim uslugama odlučuju putem svojih zastupnika te ih plaćaju putem poreza. U tim se uvjetima ne može očekivati od građana da plaćaju različite cijene za jedinice usluge koje oni smatraju jednakima. Stoga, na temelju navedenog kriterija, smatra se da dvije jedinice različitih troškova odgovaraju različitim proizvodima, a netržišni homogeni proizvod definiran je jednakim jediničnim troškovima.

(b) 

Kriterij rezultata: dvije jedinice netržišnih usluga smatraju se jednakovrijednima ako imaju isti jedinični trošak. Navedeni se kriterij temelji na pretpostavci da dvije jedinice usluge koje građani smatraju jednakima mogu biti proizvedene po različitim troškovima jer građani ne provjeravaju cjelokupni proizvodni proces usluga. Kriterij jediničnog troška tada više nije bitan i mora ga se zamijeniti kriterijem koji odgovara korisnosti netržišnih usluga za društvo.

S obzirom na to da se kriterij rezultata često čini značajnijim, puno je toga napravljeno da bi se razvile metode temeljene na tom kriteriju, a istraživanja s ciljem njihova poboljšanja se nastavljaju. U praksi se takvim metodama često uvode korekcijski koeficijenti izračuna obujma koji se primjenjuju na količine zbog čega se te metode nazivaju metodama s eksplicitnim korekcijama za kvalitetu.

Glavna je poteškoća provođenja takvih metoda povezana s definicijom i mjerenjem rezultata. Mjerenje rezultata pretpostavlja definirane ciljeve što nije tako jednostavno u području netržišnih usluga. Na primjer, koji su ciljevi usluge javnog zdravstva: poboljšanje stanja javnog zdravstva ili produljenje životne dobi? Zasigurno drugo, no pitanje je kako odmjeriti različite ciljeve ako nisu jednakovrijedni? Na primjer, koji je najbolji način liječenja, onaj koji život produljuje za jednu godinu u dobrom zdravstvenom stanju ili onaj koji život produljuje za dvije godine u lošem zdravstvenom stanju? Osim toga, procjene rezultata često su kontroverzne i zato u brojnim državama dolazi do rasprava vezanih uz napredak ili pogoršanje školskih rezultata učenika.

U Europskoj uniji, s obzirom na konceptualne poteškoće i nedostatak konsenzusa o metodama outputa prilagođenima kvaliteti (na temelju rezultata), takve su metode isključene iz središnjeg okvira kako bi se očuvala usporedivost rezultata. Navedene se metode, za vrijeme trajanja istraživanja, koriste samo optimalno za dodatne tablice. Stoga u području netržišnog zdravstva i obrazovanja, procjene proizvodnje i potrošnje u jedinicama obujma potrebno je izračunati na temelju izravnih mjera outputa, koje nisu prilagođene kvaliteti, odmjeravanjem proizvedenih količina s jediničnim troškovima tih usluga prethodne godine, bez primjene ikakvih korekcija da bi se u obzir uzela kvaliteta. Takve je metode potrebno primijeniti dovoljno detaljno pri čemu najmanja razina mora odgovarati onoj koju propisuje Eurostatov Priručnik za mjere cijena i obujma u nacionalnim računima.

Iako se uporaba metoda temeljenih na inputu općenito izbjegava, moguće je, u području zdravstva, primijeniti metodu inputa kad je niz usluga takav da je gotovo nemoguće utvrditi homogene proizvode. Osim toga, procjenama nacionalnih računa potrebno je priložiti obrazloženja koja usmjeravaju pažnju korisnika na metode mjerenja.

Načela za dodanu vrijednosti i BDP

10.31. Dodana vrijednost, izravnavajuća stavka u računu proizvodnje, jedina je izravnavajuća stavka koja je dio integriranog sustava indeksa cijena i obujma. Međutim, potrebno je naglasiti posebna svojstva ove stavke, kao i značaj s njom povezanih indeksa obujma i cijene.

Za razliku od različitih tokova roba i usluga, dodana vrijednost ne predstavlja nijednu kategoriju transakcije. Stoga ona ne može biti izravno razdijeljena na komponentu cijena i komponentu obujma.

10.32. Definicija: dodana vrijednost u smislu obujma definira se kao razlika između outputa u jedinicama obujma i intermedijarne potrošnje u jedinicama obujma.

gdje su P i Q cijene i količine za proizvodnju, a p i q cijene i količine intermedijarne potrošnje. Teoretski ispravna metoda za izračunavanje dodane vrijednosti u jedinicama obujma je metoda dvostruke deflacije, tj. odvojeno deflacioniranjem dvaju tokova računa proizvodnje (output i intermedijarna potrošnja) i izračunavanje bilance ovih dvaju tokova.

10.33. U nekim slučajevima, gdje su statistički podaci nepotpuni ili nedovoljno pouzdani, možda će biti potrebno koristiti jedinstveni pokazatelj. Ako postoje dobri podaci o dodanoj vrijednosti u tekućim cijenama, alternativa dvostrukoj deflaciji je deflacioniranje tekuće dodane vrijednost izravno indeksom cijena za proizvodnju. Ovaj postupak pretpostavlja da se cijene intermedijarne potrošnje mijenjaju po istoj stopi kao i za proizvodnju. Drugi mogući postupak je da se dodana vrijednost ekstrapolira u baznoj godini pomoću indeksa obujma za output. Indeks obujma korišten za ekstrapolirane dodane vrijednosti može se izračunati bilo izravno iz količinskih podataka bilo deflacioniranjem tekuće vrijednosti outputa pomoću odgovarajućeg indeksa cijena. Ta metoda zapravo pretpostavlja da su promjene obujma iste za output i za intermedijarnu potrošnju.

Za neke djelatnosti koje se bave tržišnim i netržišnim uslugama, poput financija, poslovnih usluga ili obrane, možda nije moguće dobiti zadovoljavajuće procjene promjena cijene ili obujma za output. U tim se slučajevima kretanja dodane vrijednosti mogu procijeniti pomoću promjena naknada zaposlenicima po stopama nadnica prethodne godine i potrošnje fiksnog kapitala u jedinicama obujma. Sastavljači podataka će možda biti primorani pribjeći takvim sredstvima, čak i kad nema dovoljno razloga za pretpostavku da će produktivnost rada kratkoročno ili dugoročno ostati nepromijenjena.

10.34. Po svojoj prirodi, indeksi obujma i cijene dodane vrijednosti različiti su od odgovarajućih indeksa za tokove roba i usluga.

Isto se odnosi i na indekse cijene i obujma agregatnih izravnavajućih stavki poput bruto domaćeg proizvoda. Vrijednost potonjeg jednaka je zbroju svih dodanih vrijednosti svih djelatnosti, tj. zbroju izravnavajućih stavki, uvećanom za poreze bez subvencija na proizvode, a s drugog stajališta može se smatrati izravnavajućom stavkom između ukupnih finalnih uporaba i uvoza.

POSEBNI PROBLEMI PRI PRIMJENI NAČELA

10.35. Iako u suštini ograničen na transakcije robama i uslugama, integrirani sustav indeksa cijena i obujma ne isključuje mogućnost izračunavanja mjera promjena cijene i obujma za određene ostale transakcije.

Porezi i subvencije na proizvode i uvoz

10.36. Ova mogućnost postoji, posebno u slučaju poreza i subvencija izravno povezanih s količinom ili vrijednošću roba i usluga koje su predmet određenih transakcija. U tablicama ponude i uporabe vrijednosti tih poreza i subvencija prikazane su eksplicitno. Primjenom niže opisanih pravila moguće je dobiti mjere cijena i obujma za kategorije poreza i subvencija koje se bilježe u računima roba i usluga, naime za:

(a) 

poreze na proizvode, osim PDV-a (D.212 i D.214);

(b) 

subvencije na proizvode (D.31);

(c) 

PDV na proizvode (D.211).

10.37. Najjednostavniji je slučaj poreza koji predstavljaju fiksni iznos po jedinici količine proizvoda koji je predmet transakcije. Vrijednost prihoda od takvih poreza ovisi o:

(a) 

količini proizvoda uključenih u transakciju;

(b) 

iznosu oporezovanom po jedinici, tj. cijeni oporezivanja.

Podjela promjene vrijednosti na dvije komponente ne predstavlja nikakve poteškoće. Promjena obujma je određena promjenom količina oporezovanih proizvoda; promjena cijene odgovara promjeni iznosa poreza po jedinici, tj. promjeni cijene oporezivanja.

10.38. Češći slučaj je onaj u kojem porez predstavlja određeni postotak vrijednosti transakcije. Vrijednost prihoda od takvog poreza tada ovisi o:

(a) 

količini proizvoda uključenih u transakciju;

(b) 

cijeni proizvoda uključenih u transakciju;

(c) 

poreznoj stopi (kao postotku).

Cijena oporezivanja se tada dobiva primjenom porezne stope na cijenu proizvoda. Promjena vrijednosti prihoda od poreza ove vrste također se može podijeliti na promjenu obujma određenu promjenom količina oporezovanih proizvoda i promjenu cijene koja odgovara promjeni cijene oporezivanja (b × c).

10.39. Iznos poreza na proizvode (isključujući PDV) (D.212 i D.214) mjeri se u jedinicama obujma količinom proizvedenih ili uvezenih proizvoda pomnoženom cijenom oporezivanja bazne godine ili vrijednošću outputa ili uvoza u cijenama bazne godine, poreznim stopama bazne godine. Trebalo bi pripaziti na činjenicu da se cijene oporezivanja mogu razlikovati obzirom na različite uporabe. Ovo treba uzeti u obzir prilikom izrade tablica ponude i uporabe.

10.40. Slično tome, iznos subvencija na proizvode (D.31) mjeri se u jedinicama obujma količinom proizvedenih ili uvezenih proizvoda pomnoženim cijenama subvencija bazne godine ili vrijednošću outputa ili uvoza u cijenama bazne godine pomnoženim stopama subvencije bazne godine, pri tom imajući na umu različitost subvencija za različite uporabe.

10.41. PDV na proizvode (D.211) izračunava se za cijelo gospodarstvo i pojedine djelatnosti i ostale korisnike na neto osnovi i odnosi se samo na neodbitni PDV. Ovo je definirano kao razlika između PDV-a fakturiranog na proizvode i PDV-a koji se odbija korisnicima tih proizvoda. PDV na proizvode se može također definirati kao zbroj svih neodbitnih iznosa koje trebaju platiti korisnici.

Neodbitni PDV u jedinicama obujma može se izračunati primjenom stopa PDV-a važećih za prethodnu godinu na tokove izražene u cijenama prethodne godine. Stoga će se svaka promjena u stopi PDV-a za tekuću godinu odraziti na indeks cijena, a ne na indeks obujma neodbitnog PDV-a.

Dio odbitnog PDV-a u fakturiranom PDV-u, te slijedom toga, neodbitnog PDV-a, moguće je promijeniti:

(a) 

bilo radi promjene u pravu na odbitak PDV-a, što proizlazi iz promjene poreznih zakona ili propisa, a stupa na snagu s vremenskom odgodom ili bez nje;

(b) 

ili radi promjena u strukturi uporaba proizvoda (npr. povećanja udjela uporaba na koje se PDV može odbiti).

Promjena iznosa odbitnog PDV-a koja proizlazi iz promjene prava na odbitak PDV-a bit će pomoću opisane metode obrađena kao promjena oporezive cijene, kao i promjena u stopi fakturiranog PDV-a.

S druge strane, promjena iznosa odbitnog PDV-a koja proizlazi iz promjene u strukturi uporaba proizvoda predstavlja promjenu obujma odbitnog PDV-a koji će se odraziti na indeks obujma PDV-a na proizvode.

Ostali porezi i subvencije na proizvodnju

10.42. Obrada ostalih poreza (D.29) i subvencija (D.39) na proizvodnju posebno je komplicirana jer ih, po definiciji, nije moguće izravno pripisati jedinicama koje su proizvedene. U slučaju netržišnih usluga problem je još veći zbog činjenice da se iste koriste samo kad nije moguće definirati jedinice količine. Međutim, općenito je moguće izbjeći navedeni problem definiranjem ostalih poreza i subvencija na proizvodnju u jedinicama obujma iznosom koji bi dosegnuli da nije bilo promjene poreznih pravila i cijena kao cjeline u odnosu na prethodnu godinu. Na primjer, porez na nekretnine ili uporabu aktive može se procijeniti u jedinicama obujma primjenom pravila i cijena sredstava iz prethodne godine na tekuće razdoblje.

Potrošnja fiksnog kapitala

10.43. Izračunavanje mjera obujma potrošnje fiksnog kapitala ne predstavlja veći problem ako su dostupni kvalitetni podaci o sastavu zaliha fiksnih kapitalnih roba. Metoda stalne inventarizacije koju koristi većina država već podrazumijeva potrebu da se za procjenu potrošnje fiksnog kapitala u tekućim cijenama najprije izračuna stanje fiksnih kapitalnih roba u jedinicama obujma. Da bi se prešlo s vrednovanja po trošku stjecanja na vrednovanje po trošku zamjenske nabavne vrijednosti, najprije je potrebno vrednovati kapitalnurobu stečenu tijekom različitih razdoblja po homogenoj osnovi, tj. cijenama bazne godine. Indeksi cijene i obujma dobiveni u tom procesu mogu se stoga koristiti za izračunavanje vrijednosti potrošnje fiksnog kapitala u jedinicama obujma i odgovarajućeg indeksa cijena.

Tamo gdje ne postoji stalna inventarizacija stanja fiksnih kapitalnih roba, promjena potrošnje fiksnog kapitala u jedinicama obujma može se izračunati deflacioniranjem podataka u tekućim cijenama indeksima cijena izvedenih iz podataka o bruto investicijama u fiksni kapital po proizvodima. Zatim treba uzeti u obzir starosnu strukturu stečenih kapitalnih roba.

Naknade zaposlenicima

10.44. U svrhu mjerenja obujma inputa rada zaposlenika, količinskom jedinicom naknade zaposlenicima može se smatrati sat rada određene vrste i razina stručnog znanja. Kao i kod roba i usluga, moraju se prepoznati različite kvalitete rada i izračunati odgovarajuće količine za svaku posebnu vrstu rada. Cijena povezana sa svakom vrstom rada je naknada plaćena po satu koja se, naravno, može razlikovati između različitih vrsta rada. Mjera obujma obavljenog rada može se izračunati kao ponderirani prosjek odgovarajućih količina za različite vrste rada, pri čemu se ponderiranje izvodi po vrijednostima naknada zaposlenicima u prethodnoj godini ili stalnoj baznoj godini. Alternativno, indeks cijene rada se može izračunati kao ponderirani prosjek proporcionalnih promjena u satnicama naknade zaposlenicima za različite vrste rada, korištenjem naknade zaposlenicima kao koeficijentima ponderiranja. Ako se indeks obujma Laspeyresovog tipa računa posredno deflacioniranjem promjena u naknadama zaposlenicima u tekućim vrijednostima pomoću indeksa prosječne promjene naknade za sat, ovaj potonji mora biti indeks Paaschejevog tipa.

Stanje proizvedene fiksne aktive i zaliha

10.45. Obujam po cijenama prethodne godine potreban je zbog stanja proizvedene fiksne aktive i zbog zaliha. Za prvo, podaci potrebni za izračunavanje omjera outputa i kapitala dostupni su ako se koristi metoda stalne inventarizacije. U drugim se slučajevima informacije o vrijednosti zaliha sredstava mogu dobiti od proizvođača i deflacijom pomoću indeksa cijena korištenih za ulaganje u fiksni kapital, vodeći računa o starosnoj strukturi zaliha.

Promjene zaliha se mjere pomoću vrijednosti unosa u zalihama umanjene za vrijednost podizanja sa zaliha i vrijednost svih ponavljajućih gubitaka roba u zalihama tijekom određenog razdoblja. Obujam po cijenama prethodne godine može se dobiti deflacioniranjem tih komponenti. Međutim, u praksi se rijetko zapravo znaju unosi i podizanja stanja i često je jedina dostupna informacija ona koja se odnosi na vrijednost stanja na početku i na kraju razdoblja. U tim će slučajevima često biti potrebno pretpostaviti redovite unose i podizanja tijekom tekućeg razdoblja tako da se prosječna cijena za razdoblje može smatrati odgovarajućom i za unose i za podizanja. U tim je okolnostima izračun promjena stanja putem razlike između vrijednosti unosa i podizanja jednak izračunu razlike između vrijednosti početnog i finalnog stanja. Promjene stanja u jedinicama obujma mogu se zatim izračunati deflacioniranjem početnih i finalnih stanja da bi ih se uskladilo s prosječnom cijenom baznog razdoblja. Ako su promjene stanja poznate u smislu količine, moguće je, uz pretpostavku redovnih unosa i podizanja, izračunati obujam promjene stanja primjenom prosječne cijene baznog razdoblja na promjenu stanja u smislu količine.

MJERE REALNOG DOHOTKA ZA UKUPNO GOSPODARSTVO

10.46. Tokovi dohotka općenito se ne mogu podijeliti na komponentu cijene i količine te se zbog toga mjere cijene i obujma ne mogu definirati na isti način kao za prethodno opisane tokove i stanja proizvoda. Tokovi dohotka se mogu mjeriti u realnom smislu samo ako se odabere neka izabrana košarica roba i usluga za koje se dohodak karakteristično troši i korištenjem indeksa cijena za tu košaricu kao deflatora tekućih dohodaka. Izbor je uvijek proizvoljan, u smislu da se dohodak rijetko troši samo za kupovinu tijekom razdoblja o kojem je riječ. Dio dohotka se može uštedjeti za kupovinu u kasnijim razdobljima, ili alternativno, kupovine tijekom predmetnog razdoblja mogu dijelom biti financirane iz ranijih ušteda.

10.47. Bruto domaći proizvod u stalnim cijenama mjeri ukupnu proizvodnju (umanjenu za intermedijarnu potrošnju) u smislu obujma za ukupno gospodarstvo. Na ukupan realni dohodak rezidenata ne utječe samo ovaj obujam proizvodnje, već također stopa po kojoj je izvoz moguće zamijeniti za uvoz iz inozemstva. Ako se uvjeti trgovine poboljšaju, bit će potrebno manje izvoza za plaćanje određenog obujma uvoza, tako da se na određenoj razini domaća proizvodnja robe i usluga može preraspodijeliti s izvoza na potrošnju ili investicije.

Realni bruto domaći dohodak se može izvesti dodavanjem takozvanog vanjskotrgovinskog dobitka podatku o obujmu bruto domaćeg proizvoda. Dobitak ili, već prema slučaju, gubitak iz trgovanja se definira kao:

tj. kao tekuća bilanca izvoza umanjena za uvoz, deflacionirana indeksom cijena P, umanjena za razliku između deflacionirane vrijednosti izvoza i deflacionirane vrijednosti uvoza. Izbor odgovarajućeg deflatora P za tekući račun bilance plaćanja treba prepustiti nadležnim statističkim tijelima u državi, vodeći računa o posebnim okolnostima te države. U slučajevima gdje postoji neizvjesnost oko odabira deflatora, prosjek indeksa cijena uvoza i izvoza vjerojatno će biti odgovarajući deflator.

Razni agregati realnog dohotka se identificiraju i definiraju na način prikazan u nastavku:

bruto domaći proizvod u jedinicama obujma

Da bi se različiti agregati nacionalnog dohotka mogli iskazati u realnom izrazu, preporučuje se da se potraživanja i dugovanja primarnog dohodaka i transferi iz ili prema inozemstvu deflacioniraju s indeksom bruto domaćih finalnih izdataka. Realni nacionalni raspoloživi dohodak trebao bi biti iskazan na neto osnovi, tako da se od njegove bruto vrijednosti oduzme potrošnja fiksnog kapitala u jedinicama obujma.

MEĐUPROSTORNI INDEKSI CIJENA I OBUJMA

10.48. Činjenica da države imaju različite razine cijena i različite valute predstavlja izazov za međuprostornu usporedbu cijena i obujma. Nominalni devizni tečajevi nisu primjereni čimbenici konverzije kod takvih usporedba zato što ne odražavaju razlike u razinama cijena na odgovarajući način i zato što u dužem vremenskom razdoblju nisu dovoljno stabilni.

10.49. Umjesto njih primjenjuju se pariteti kupovne moći (PPP). Paritet kupovne moći (PPP) definira se kao broj jedinica valute zemlje B koje su potrebne u zemlji B za kupovinu iste količine roba i usluga koje je u zemlji A moguće kupiti za jednu jedinicu valute zemlje A. Pariteti kupovne moći se, stoga, mogu tumačiti kao devizni tečaj umjetne valute poznate kao standard kupovne moći (PPS). Ako se izdaci zemalja A i B izraženi u nacionalnim valutama prebace u PPS, dobivene brojke izražavaju se na jednakoj razini cijena i u jednakoj valuti što omogućuje smislenu usporedbu obujma.

10.50. Pariteti kupovne moći (PPP) za tržišnu robu i usluge temelje se na međunarodnim anketama vezanim uz cijene. Takve se ankete u vezi s cijenama provode istodobno u svim zemljama koje sudjeluju, na temelju zajedničkog uzorka proizvoda. Uzorci su jasno definirani u smislu njihovih tehničkih svojstava kao i ostalih varijabli za koje se pretpostavlja da utječu na cijenu, poput troškova postavljanja i uvjeta prodaje. Usporedivost uzoraka je najvažnija, no potrebno je procijeniti i njihovu reprezentativnost na nacionalnim tržištima. Uzorak proizvoda bi, u idealnim okolnostima, trebao biti jednako reprezentativan u svim zemljama koje sudjeluju.

10.51. Za netržišne usluge, međuprostorne usporedbe nailaze na isti problem kao i međuvremenske usporedbe s obzirom na to da tržišne cijene ne postoje ni u jednoj dimenziji. Tradicionalno se primjenjivao pristup na temelju inputa (ili pristup na temelju troška inputa), pod pretpostavkom da je output jednak zbroju inputa. Navedeni pristup, koji ukazuje na izravne ili neizravne usporedbe obujma inputa, ne uzima u obzir razlike u produktivnosti. Zbog toga se, što se tiče međuvremenskih usporedbi, prednost daje metodama usmjerenima ili na izravno mjerenje outputa ili na cijene outputa koje se naknadno koriste za deflacioniranje izdataka, barem za individualne usluge poput obrazovanja i zdravstva.

10.52. Pri izračunu PPP-a koriste se jednake formule indeksnog broja kao pri izračunu vremenskih indeksa. U bilateralnom kontekstu koji uključuje dvije zemlje, A i B, bilo koja od zemalja može se koristiti za koeficijente ponderiranja. Sa stajališta zemlje A, indeks Layspeyresova tipa s koeficijentima ponderiranja iz zemlje A može se izračunati kao i indeks Paascheovog tipa koji koristi koeficijente ponderiranja iz zemlje B. Međutim, ako se dva gospodarstva strukturalno razlikuju, razlika između navedena dva indeksa mogla bi biti poprilično značajna i odabir indeksa snažno bi utjecao na krajnje rezultate. Kod binarnih usporedbi se, stoga, predlaže primjena prosjeka dvaju indeksa, odnosno Fisherov indeks.

10.53. Eksplicitni numerički koeficijenti ponderiranja obično nisu dostupni na razini individualnih stavki uzorka. Stoga se primjenjuje implicitno ponderiranje, temeljeno na tome smatraju li zemlje određenu stavku reprezentativnom u smislu domaće potrošnje ili ne. Najniža stopa agregacije za koju su dostupni numerički koeficijenti ponderiranja naziva se stopom osnovne kategorije (BH).

10.54. Tranzitivnost znači da je izravan PPP između zemalja A i C jednak neizravnom PPP-u dobivenom množenjem izravnog PPP-a između zemalja A i B (ili bilo koje druge treće zemlje) i izravnog PPP-a između zemalja B i C. Fisherovi PPP-i na razini osnovne kategorije (BH) nisu tranzitivni, no moguće ih je u ovu svrhu izvesti iz skupa tranzitivnih PPP-a koji su slični originalnim Fisherovim indeksima, pomoću kriterija najmanjih kvadrata. Primjena tzv. formule Éltetö-Köves-Szulc (EKS) umanjuje devijacije između originalnih Fisherovih indeksa i proizvodi potpuni skup tranzitivnih PPP-ova na razini osnovne kategorije (BH).

10.55. Rezultirajući skup tranzitivnih PPP-ova za sve zemlje i sve osnovne kategorije (BH) prikuplja se do razine ukupnog BDP-a pomoću izdataka iz nacionalnih računa kao koeficijenata ponderiranja. Agregirani PPP-ovi na razini BDP-a ili bilo koje druge kategorije mogu se primijeniti, na primjer, za izračun realnih izdataka i prostornih indeksa obujma. Rezultat dijeljenja PPP-a s nominalnim deviznim tečajem između dvije zemlje jest indeks razina cijena (PLI) koji se može koristiti u analizama usporednih razina cijena u pojedinim zemljama.

10.56. Europska komisija (Eurostat) je odgovorna za izračun PPP-ova za države članice u skladu s Uredbom (EZ) br. 1445/2007 ( 10 ). U praksi su ti izračuni PPP-ova dio šireg programa vezanog uz PPP koji zajedno usklađuju Eurostat i OECD. Detaljne metode korištene u programu opisane su u Metodološkom priručniku Eurostata i OECD-a o paritetima kupovne moći ►M2 ( 11 ) ◄ .

 

 

 

POGLAVLJE 11.

STANOVNIŠTVO I INPUTI RADA

11.01. Neke usporedbe između država, djelatnosti ili sektora u okviru istoga gospodarstva postaju smislene tek kad se agregati u nacionalnim računima (na primjer, bruto domaći proizvod, finalna potrošnja kućanstava, dodana vrijednost djelatnosti, naknade zaposlenicima) promatraju u odnosu na broj stanovnika i varijable ulaza rada. U takvim slučajevima definicije stanovništva i ulaza rada moraju biti u skladu s konceptima korištenima u nacionalnim računima, i odražavati proizvodnu granicu nacionalnih računa.

11.02. Cilj ovog poglavlja je opisati okvire i mjere statističkih podataka o stanovništvu i zaposlenosti te osigurati podatke o tome u kojoj mjeri ti okviri odgovaraju sustavu nacionalnih računa.

11.03. Ulazi rada moraju se klasificirati na temelju istih statističkih jedinica koje se koriste za analizu proizvodnje, odnosno lokalnih jedinica po vrsti aktivnosti i institucionalnih jedinica.

11.04. Agregati na koje se odnose podaci o stanovništvu i ulazima rada su često godišnji ukupni iznosi. Stoga bi trebalo koristiti prosjek stanovništva i ulaza rada tijekom godine. Kad se ispitivanja provode nekoliko puta tijekom godine, promatrana veličina je prosjek rezultata dobivenih na te različite datume. Kad se ispitivanje provodi tijekom razdoblja od jedne godine, razdoblje koje se koristi mora biti potpuno reprezentativno; prilikom procjena podataka za godinu kao cjelinu moraju se koristiti posljednje raspoložive informacije o promjenama tijekom godine. Na primjer, kad se procjenjuje prosječna zaposlenost trebalo bi voditi računa o činjenici da neki ljudi ne rade tijekom cijele godine, npr. povremeni i sezonski radnici.

UKUPNO STANOVNIŠTVO

11.05. Definicija: na neki određeni datum ukupno stanovništvo države čine sve osobe, državljani ili stranci koji trajno borave na ekonomskom državnom području države, čak i ako su privremeno odsutni. Godišnji prosjek popisa stanovništva bit će odgovarajuća osnova za procjenu varijabli nacionalnih računa ili za korištenje u svrhu nazivnika kod usporedbi.

11.06. Ukupno stanovništvo se u nacionalnim računima definira u skladu s konceptom boravišta kako je opisano u poglavlju 2. Za osobu koja boravi ili namjerava boraviti na ekonomskom državnom području države tijekom razdoblja od jedne godine ili duže, smatra se da se trajno nastanila u toj državi. Za osobu se smatra da je privremeno odsutna ako je trajno nastanjena u toj državi, ali boravi ili namjerava boraviti u inozemstvu tijekom razdoblja koje je kraće od jedne godine. Svi pojedinci koji pripadaju istom kućanstvu su rezidenti tamo gdje to kućanstvo ima središte ekonomskog interesa: to je ondje gdje kućanstvo raspolaže stambenim objektom, ili nizom stambenih objekata, koje članovi kućanstva smatraju i koriste kao svoje glavno boravište. Član rezidentnog kućanstva i dalje je rezident čak i ako često putuje izvan ekonomskog državnog područja jer njegovo središte ekonomskog interesa i dalje ostaje u gospodarstvu u kojem je kućanstvo rezident.

11.07. Ukupno stanovništvo države uključuje:

(a) 

državljane nastanjene u zemlji;

(b) 

državljane – civilne osobe koji borave u inozemstvu tijekom razdoblja kraćeg od jedne godine. Na primjer, pogranični radnici, sezonski radnici i turisti;

(c) 

inozemne civilne osobe koje borave u zemlji tijekom razdoblja od jedne godine ili duže, uključujući osoblje i popratne članove njihovih kućanstava, institucija Europske unije i međunarodnih civilnih organizacija smještenih unutar zemljopisnog državnog područja zemlje;

(d) 

inozemne vojne osobe koje rade pri međunarodnim vojnim organizacijama smještenim unutar zemljopisnog područja zemlje;

(e) 

inozemno osoblje koje pruža tehničku pomoć na dugoročnim misijama u zemlji više od jedne godine i smatra se da su ih zaposlile države koje ih primaju, a u ime države ili međunarodne organizacije koja zapravo financira njihov posao.

Ukupno stanovništvo također uključuje sljedeće osobe, bez obzira na dužinu njihovog boravka izvan zemlje:

(a) 

studente državljane, bez obzira na trajanje studija u inozemstvu;

(b) 

pripadnike oružanih snaga zemlje, koje su smještene u inozemstvu;

(c) 

državljane, uključene u osoblje nacionalnih istraživačkih centara s poslovnim nastanom izvan zemljopisnog područja zemlje;

(d) 

državljane uključene u osoblje diplomatskih misija u inozemstvu;

(e) 

državljane koji su članovi posada ribarskih brodova, drugih brodova, zrakoplova i plutajućih platformi koji rade djelomično ili u potpunosti izvan ekonomskog područja;

(f) 

pacijente koji se liječe u inozemstvu.

11.08. Za razliku od toga, ukupno stanovništvo zemlje ne uključuje:

(a) 

inozemne civilne osobe koje borave na državnom području manje od jedne godine, npr. pogranični radnici, sezonski radnici, turisti i pacijenti;

(b) 

državljane civilne osobe koje borave u inozemstvu tijekom razdoblja od jedne godine ili dulje;

(c) 

državljane vojno osoblje koji rade pri međunarodnim organizacijama smještenim u inozemstvu;

(d) 

državljane koji pružaju tehničku pomoć na dugoročnim poslovima, a koji rade u inozemstvu i smatra se da su ih zaposlile njihove države domaćini za državu ili međunarodnu organizaciju koja zapravo financira njihov posao;

(e) 

inozemne studente bez obzira na to koliko dugo studiraju u državi;

(f) 

pripadnike oružanih snaga stranih zemalja smještene u zemlji;

(g) 

inozemno osoblje u inozemnim istraživačkim centrima smještenim na zemljopisnom području zemlje;

(h) 

članove inozemnih diplomatskih misija koje su smještene u zemlji.

11.09. Gore navedena definicija stanovništva se razlikuje od prisutnog ili de facto stanovništva koje se sastoji od osoba koje su stvarno prisutne na zemljopisnom području zemlje na neki određeni datum. Također se razlikuje od popisanog stanovništva.

EKONOMSKI AKTIVNO STANOVNIŠTVO

11.10. Definicija: ekonomski aktivno stanovništvo obuhvaća sve osobe koje osiguravaju, ili su u mogućnosti osiguravati, ponudu rada za proizvodne aktivnosti u okviru proizvodne granice nacionalnih računa. Uključuje sve osobe koje ispunjavaju zahtjeve za uključivanje u kategoriju zaposlenih ili nezaposlenih osoba kako je naknadno definirano.

Odgovarajuće norme povezane sa statističkim podacima o radnoj snazi utvrđuje Međunarodna organizacija rada (ILO). Norme ILO-a sadržane su u „rezolucijama” koje se usvajaju na zasjedanjima Međunarodne konferencije statističara rada (ICLS). Najvažnija u smislu prikupljanja i sastavljanja podataka o radnoj snazi je Rezolucija o statističkim podacima ekonomski aktivnog stanovništva, zaposlenosti, nezaposlenosti i nedovoljne zaposlenosti ( 12 ). Navedena je rezolucija usvojena na 13. međunarodnoj konferenciji statističara rada u listopadu 1982., a u prosincu 2008. je izmijenjena rezolucijom usvojenom na 18. međunarodnoj konferenciji statističara rada. U toj je rezoluciji radna snaga definirana u smislu pojedinaca koji obavljaju aktivnost u okviru proizvodne granice nacionalnih računa.

ZAPOSLENOST

11.11. Definicija: zaposlenost obuhvaća sve osobe koje obavljaju neku proizvodnu aktivnost u okviru proizvodne granice nacionalnih računa.

Zaposlene osobe su zaposlenici ili samozaposlene osobe. Osobe koje imaju više od jednog zaposlenja klasificirane su kao zaposlene ili samozaposlene osobe u skladu sa svojim glavnim zaposlenjem.

Zaposlenici

11.12. Definicija: zaposlenici se definiraju kao osobe koje po ugovoru rade za rezidentnu institucionalnu jedinicu i primaju naknadu koja se bilježi kao naknada zaposlenicima.

„Zaposlenici” odgovaraju definiciji ILO-a koja se odnosi na „plaćenu zaposlenost”. Odnos između poslodavca i zaposlenika postoji kad između poduzeća i neke osobe postoji ugovor, koji može biti formalan ili neformalan, koji obično na dobrovoljnoj osnovi zaključuju obje ugovorne strane i na temelju kojeg osoba radi za poduzeće u zamjenu za naknadu u novcu ili u naturi.

Osobe koje su zaposlene i samozaposlene klasificiraju se kao zaposlene ako zaposlenje u okviru kojeg su zaposlene čini njihovu glavnu aktivnost u smislu dohotka. Ako dohodak nije raspoloživ, kao približna vrijednost koriste se odrađeni sati rada.

11.13. Uključene su sljedeće kategorije zaposlenika:

(a) 

osobe koje je poslodavac zaposlio na temelju ugovora o radu. Na primjer, radnici koji obavljaju fizičke poslove i radnici koji ne obavljaju fizičke poslove, rukovodno osoblje, domaće osoblje, ljudi koji obavljaju plaćenu proizvodnu aktivnost u okviru programa zapošljavanja;

(b) 

državni službenici i drugi državni zaposlenici čiji su uvjeti rada utvrđeni javnim pravom;

(c) 

oružane snage koje uključuju osobe dugoročno i kratkoročno angažirane kao i ročnike, uključujući ročnike na civilnom odsluženju vojnog roka;

(d) 

svećenici, ako ih izravno plaća država ili neprofitna ustanova;

(e) 

vlasnici društava ili kvazi-društava, ako oni rade u tim poduzećima;

(f) 

studenti koji su se formalno obvezali da će doprinijeti dijelom svog rada kao ulazom u procesu proizvodnje poduzeća u zamjenu za naknadu u novcu ili u naturi u obliku obrazovnih usluga;

(g) 

vanjski radnici ako postoji izričiti dogovor da se vanjski radnik plaća na temelju obavljenog rada: odnosno, količine rada kojim se doprinosi u određene procese proizvodnje u obliku ulaza; vanjski radnik je zaposlenik ako je njegov ugovor s poslodavcem u osnovi pružanje rada;

(h) 

osobe koje rade preko agencija za privremeno zapošljavanje, koje treba uključiti u djelatnost agencije koja ih zapošljava, a ne u djelatnost poduzeća za koja oni uistinu rade.

11.14. Osobe koje privremeno ne rade također se smatraju zaposlenim osobama uz uvjet da imaju formalnu povezanost s radnim mjestom. Ova formalna povezanost se određuje prema jednom ili nekoliko sljedećih kriterija:

(a) 

neprekinuto primanje nadnice ili plaće;

(b) 

jamstvo povratka na posao po završetku izuzetnih okolnosti ili postojanje sporazuma o datumu povratka.

Tu spadaju osobe koje privremeno ne rade zbog bolesti ili povreda, praznika ili godišnjeg odmora, štrajka ili isključenja s rada, dopusta u svrhu obrazovanja ili osposobljavanja, rodiljnog ili roditeljskog dopusta, smanjenja ekonomske aktivnosti, privremenog raspuštanja ili suspenzije rada uzrokovanog različitim razlozima poput: vremenskih nepogoda, mehaničkih ili električnih kvarova, ili pomanjkanja sirovina ili goriva. Također obuhvaća druge privremene odsutnosti s ili bez uzimanja dopusta.

Samozaposlene osobe

11.15. Definicija: samozaposlene osobe se definiraju kao osobe koje su jedini vlasnici ili zajednički vlasnici poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačka društva u kojima rade, što isključuje ona poduzeća koja nisu trgovačka društva i koja su klasificirana kao kvazi-društva. Osobe koje su zaposlene i samozaposlene klasificiraju se kao samozaposlene ako zaposlenje u obliku samozaposlenosti čini njihovu glavnu aktivnost u smislu dohotka.

Ako dohodak nije odmah raspoloživ, kao približna vrijednost koriste se odrađeni sati.

Samozaposlene osobe mogu privremeno ne raditi tijekom referentnog razdoblja. Naknada za samozaposlenost je mješoviti dohodak.

11.16. Među samozaposlene osobe pripadaju također i sljedeće kategorije:

(a) 

neplaćeni obiteljski radnici uključujući one koji rade u poduzećima koja nisu osnovana kao trgovačka društva i koja se bave tržišnom proizvodnjom;

(b) 

vanjski radnici čiji je dohodak funkcija vrijednosti proizvodnje nekog proizvodnog procesa za koji su odgovorni. Svrha ugovora tih vanjskih radnika je pružanje robe ili usluga naručitelju;

(c) 

radnici koji se pojedinačno ili zajednički bave proizvodnjom koja je u potpunosti pokrenuta za njihovu vlastitu finalnu potrošnju ili ulaganje u vlastiti kapital. Da bi se zabilježila, takva proizvodnja mora biti značajan dio njihove finalne uporabe.

Neplaćeni dobrovoljni radnici se uvrštavaju u samozaposlene osobe ako su rezultat njihovih dobrovoljnih aktivnosti dobra, na primjer izgradnja stambenog objekta, crkve ili neke druge zgrade. Međutim, ako su rezultat njihove dobrovoljne djelatnosti usluge, npr. skrb ili čišćenje bez plaćanja, one nisu uvršteni u zaposlenje, jer su te dobrovoljne usluge isključene iz proizvodnje.

Iako su usluge koje vlasnici kućanstava osiguravaju sami sebi kao vlasnici svojih stambenih objekata u okviru proizvodne granice nacionalnih računa, u proizvodnji takvih usluga nema ulaza rada; stanovnici stambenih objekata koji su ujedno njihovi vlasnici ne smatraju se samozaposlenim osobama.

Zaposlenost i rezidentnost

11.17. Rezultate aktivnosti proizvodnih jedinica se može usporediti sa zaposlenošću samo ako ona uključuje rezidente i nerezidente koji rade za rezidentne proizvodne jedinice.

Stoga zaposlenost također uključuje sljedeće kategorije:

(a) 

nerezidentne radnike u pograničnoj zoni, tj. osobe koje svaki dan prelaze granicu kako bi radile na ekonomskom državnom području;

(b) 

nerezidentne sezonske radnike, tj. osobe koje se sele na ekonomsko državno područje i ostaju tamo manje od jedne godine kako bi radile u djelatnostima koje povremeno traže dodatnu radnu snagu;

(c) 

pripadnike oružanih snaga zemlje koje su smještene u inozemstvu;

(d) 

državljane uključene u osoblje nacionalnih istraživačkih centara s poslovnim nastanom izvan zemljopisnog državnog područja zemlje;

(e) 

državljane uključene u osoblje diplomatskih misija u inozemstvu;

(f) 

članove posada ribarskih brodova, drugih brodova, zrakoplova i plutajućih platformi kojima upravljaju rezidentne jedinice;

(g) 

domaće zaposlenike državnih tijela koja su smještena izvan ekonomskog državnog područja.

11.18. U zaposlenost ne spadaju sljedeće kategorije:

(a) 

rezidenti, koji su radnici u pograničnoj zoni ili sezonski radnici, tj. oni koji rade na drugom ekonomskom državnom području;

(b) 

državljani, članovi posada ribarskih brodova, drugih brodova, zrakoplova i plutajućih platformi kojima upravljaju nerezidentne jedinice;

(c) 

domaći zaposlenici inozemnih državnih agencija koje se nalaze na zemljopisnom državnom području zemlje;

(d) 

osoblje institucija Europske unije i međunarodnih civilnih organizacija koje se nalaze na zemljopisnom državnom području zemlje (uključujući izravno zaposlene domaće zaposlenike);

(e) 

pripadnici oružanih snaga koji rade pri međunarodnim vojnim organizacijama koje se nalaze na zemljopisnom državnom području zemlje;

(f) 

državljani koji rade u inozemnim istraživačkim centrima s poslovnim nastanom na ekonomskom državnom području.

11.19. Kako bi se omogućio prijelaz na koncepte koji se općenito koriste u statistici radne snage (zaposlenost na nacionalnoj osnovi), ESA predviđa da se sljedeće stavke iskazuju posebno:

(a) 

ročni vojnici (nisu uključeni u statistiku radne snage, ali su u ESA-i uključeni među usluge ukupne države);

(b) 

rezidenti koji rade za nerezidentne proizvođačke jedinice (uključeni su u statistiku radne snage, ali nisu uključeni u zaposlenost kako to definira ESA);

(c) 

nerezidenti koji rade za rezidentne proizvodne jedinice (nisu uključeni u statistiku radne snage, ali su uključeni u zaposlenost kako to definira ESA);

(d) 

rezidentni radnici koji trajno žive u institucijama;

(e) 

rezidenti radnici mlađi od dobi koja se uzima u obzir za statistiku radne snage.

NEZAPOSLENOST

11.20. Definicija: u skladu s pravilima koja je utvrdila Međunarodna organizacija rada ( 13 ) međunarodna konferencija statističara rada), dalje definiranima u kontekstu Europske unije u Uredbi Komisije (EZ) br. 1897/2000.)., pojam nezaposlenosti obuhvaća sve osobe iznad određenog broja godina koje su tijekom promatranog razdoblja bile:

(a) 

„bez posla”, tj. nisu bile ni zaposlene ni samozaposlene;

(b) 

„trenutačno na raspolaganju za rad” tj. bili su raspoloživi za plaćeni rad ili samozaposlenje tijekom promatranog razdoblja; i

(c) 

„traže posao”, tj. poduzeli su određene mjere u određenom bližem razdoblju kako bi pronašli plaćeno zaposlenje ili se samozaposlili.

11.21. U određene mjere može se uključiti: prijava javnoj ili privatnoj agenciji za zapošljavanje; molbe poslodavcima; provjere potreba za radom na radilištima, poljoprivrednim gospodarstvima, u tvornicama, na tržnicama ili drugim mjestima okupljanja; objavljivanje ili javljanje na novinske oglase; traženje pomoći od prijatelja ili rodbine; traženje zemljišta, zgrade, strojeva ili opreme za osnivanje vlastitog poduzeća; podnošenje zahtjeva za dozvole i licence ili financijska sredstva itd.

ZAPOSLENJA

11.22. Definicija: Zaposlenje (radno mjesto) se definira kao eksplicitni ili implicitni ugovor između osobe i rezidentne institucionalne jedinice za pružanje rada u zamjenu za naknadu tijekom određenog ili neodređenog razdoblja.

U toj su definiciji obuhvaćeni sljedeći pojmovi:

(a) 

eksplicitni ili implicitni ugovor odnosi se na pružanje inputa rada, a ne na isporuku roba ili usluga;

(b) 

rad je aktivnost koja doprinosi proizvodnji roba i usluga unutar granice proizvodnje. Zakonitost rada i dob radnika u načelu nisu važni;

(c) 

naknada se ovdje mora tumačiti u širem smislu, tako da se uključuje i mješoviti dohodak samozaposlenih osoba.

Ovom definicijom obuhvaćeni su i poslovi zaposlenika i samozaposlenih osoba; odnosno, posao zaposlenika, ako ta osoba pripada različitoj institucionalnoj jedinici od poslodavca, te posao samozaposlenog, ako ta osoba pripada istoj institucionalnoj jedinici kojoj pripada i poslodavac.

11.23. Pojam zaposlenja različit je od pojma zaposlenosti kako je ona ranije definirana:

(a) 

zaposlenje uključuje drugo, treće itd. zaposlenje iste osobe. To drugo, treće itd. zaposlenje neke osobe mogu slijediti jedon nakon drugog tijekom promatranog razdoblja (obično jedan tjedan) ili se obavljaju usporedno, kao što je slučaj večernjeg uz dnevno zaposlenje;

(b) 

s druge strane, zaposlenja ne obuhvaćaju osobe koje privremeno nisu na poslu, ali imaju „formalnu povezanost sa svojim zaposlenjem” u obliku, na primjer, „osiguranog povratka na posao ili sporazuma o datumu povratka”. Takav se sporazum između poslodavca i osobe koja je na čekanju ili je odsutna zbog usavršavanje, ne ubraja kao zaposlenje u sustavu.

Zaposlenja i rezidentnost

11.24. Zaposlenje na ekonomskom području zemlje je eksplicitni ili implicitni ugovor između osobe (koja može biti rezident na nekom drugom ekonomskom području) i institucionalne jedinice koja je rezident u zemlji.

Kod mjerenja inputa rada u domaćoj ekonomskoj aktivnosti, važna je samo rezidentnost proizvođačke institucionalne jedinice, jer samo rezidentni proizvođači doprinose bruto domaćem proizvodu.

11.25. Nadalje:

(a) 

zaposlenja se uključuju u ukupan broj zaposlenja na ekonomskom području kad zaposlenici rezidentnog proizvođača privremeno rade na drugom ekonomskom području i kad je priroda i trajanje takve aktivnosti takva da ne zahtjeva njezin tretman tretirana kao uvjetne rezidentne jedinice tog drugog državnog područja;

(b) 

u ukupan broj zaposlenja ne uključuju se poslovi na ekonomskom području kad se posao obavlja za nerezidentne institucionalne jedinice, tj. za jedinice čije je središte interesa u drugoj zemlji i koje nemaju namjeru postati aktivne na domaćem području tijekom razdoblja od jedne godine ili duže;

(c) 

zaposlenja osoblja međunarodnih organizacija i lokalnog osoblja koje zapošljavaju inozemna veleposlanstva ne uključuju se u zbroj, budući da jedinice koje ih zapošljavaju nisu rezidentne.

NEZABILJEŽENE GOSPODARSKE AKTIVNOSTI

11.26. Vrijednost proizvodnih aktivnosti koji nisu izravno zabilježene, u nacionalnim računima bilježe se u okviru granice proizvodnje Sljedeće tri vrste aktivnosti su stoga uključene

(a) 

nezakonite aktivnosti u kojima su stranke zainteresirani partneri u ekonomskoj transakciji;

(b) 

skrivene i neprijavljene aktivnosti u kojima same transakcije nisu protuzakonite, ali nisu prikazane radi izbjegavanja službenog nadzora;

(c) 

aktivnosti opisane kao „neformalne”, uglavnom one o kojima se ne vodi nikakva evidencija.

U načelu je naknada tih radnika uključena u naknade zaposlenicima ili mješoviti dohodak. Ta prilagodba se treba uzeti u obzir kod podataka o zaposlenima i samozaposlenima pri izračunavanju omjera i drugih statistika

Nezakonite aktivnosti u slučaju kojih ni jedna stranka nije zainteresirani partner (npr. krađa) nisu ekonomske transakcije i stoga nisu uključene u granicu proizvodnje

UKUPNI ODRAĐENI SATI

11.27. Definicija: ukupni odrađeni sati predstavljaju sveukupan broj stvarno odrađenih sati zaposlene ili samozaposlene osobe u računovodstvenom razdoblju, ako je njihov output unutar granice proizvodnje.

Zbog toga što je definicija zaposlenika široka i obuhvaća osobe koje privremeno nisu na poslu, ali imaju formalnu povezanost s radnim mjestom, kao i radnike sa skraćenim radnim vremenom, prikladna mjera za izračun produktivnosti rada nije ukupan broj zaposlenih, već ukupno odrađeni sati.

Ukupno odrađeni sati su najprimjerenija mjeru inputa rada u nacionalnim računima

Utvrđivanje stvarno odrađenih sati

11.28. Ukupni stvarno odrađeni sati predstavljaju one sate rada koji su doprinijeli proizvodnji i mogu se definirati u skladu s granicom proizvodnje nacionalnih računa. U skladu s ILO standardima sadržanim u Rezoluciji o mjerenju radnog vremena, koja je usvojena u prosincu 2008. ( 14 ) na 18. međunarodnoj konferenciji statističara rada, stvarno odrađeni sati definirani su kao vrijeme koje su osobe provele obavljajući aktivnosti koje doprinose proizvodnji roba i usluga tijekom određenog promatranog razdoblja. Navedena rezolucija definira odrađene sate kako slijedi:

(1) 

stvarno odrađeni sati su prisutni u svim vrstama zaposlenja u različitim dogovorima povezanim s poslom i naknadom, plaćenom ili neplaćenom, koja se mogu izvršavati na različitim vrstama lokacija;

(2) 

stvarno odrađeni sati nisu povezani s administrativnim ili pravnim konceptima i stoga se primjenjuju na sve osobe koje rade te se mogu pojaviti u okviru redovnih ili ugovorenih sati ili kao prekovremeni rad;

(3) 

statistički podaci o stvarno određenim satima uključuju:

(a) 

stvarno odrađene sate u redovnom radnom vremenu koji izravno doprinose proizvodnji;

(b) 

plaćeno vrijeme utrošeno u osposobljavanje;

(c) 

vrijeme rada osim odrađenih sati u redovnom radnom vremenu, poznato kao prekovremeni rad. Napominje se da se sati prekovremenog rada uključuju čak i ako nisu plaćeni;

(d) 

vrijeme potrošeno na radnom mjestu na poslovima poput pripreme radnog mjesta, popravaka i održavanja, pripreme i čišćenja alata i sastavljanja potvrda, evidencije o odrađenom vremenu i izvješća;

(e) 

vrijeme čekanja ili pripravnosti zbog, na primjer, privremenog manjka poslova, kvarova strojeva ili nezgoda, ili vrijeme provedeno na radnom mjestu, a za koje nije obavljen rad, ali koje je plaćeno prema garancijama iz ugovoru o radu;

(f) 

vrijeme koje se odnosi na kraća razdoblja odmora na radnom mjestu, uključujući pauze za odmor;

(g) 

dogovore vezane za dežurstva. Kad se navedeno dogodi izvan radnog mjesta, na primjer, kod kuće, vrijeme se dodaje stvarno odrađenim satima prema stupnju kojim su neradne aktivnosti i kretanja osobe ograničeni;

(h) 

odrađeni sati od strane obrambenih snaga, uključujući ročnike, uključuju se čak i ako se odvijaju izvan područja provedbe istraživanja o radnoj snazi;

(4) 

statistički podaci o stvarno određenim satima isključuju:

(a) 

plaćene sate koji nisu odrađeni, poput plaćenih godišnjih odmora, plaćenih državnih praznika, plaćenog bolovanja, plaćenog roditeljskog dopusta, „kratkog dopusta” radi posjeta liječniku itd., zastoja zbog vremenskih nepogoda;

(b) 

pauze za obrok;

(c) 

vrijeme provedeno na putu od kuće do radnog mjesta, iako se sav rad za vrijeme putovanja uključuje;

(d) 

obrazovanje osim osposobljavanja.

Veći obuhvat definicija spomenutih kriterija može se naći u rezoluciji Međunarodne konferencije statističara rada o mjerenju radnog vremena iz prosinca 2008. ( 15 ).

11.29. Ukupno odrađeni sati su sveukupno stvarno odrađeni sati tijekom računovodstvenog razdoblja na radnim mjestima zaposlenih i samozaposlenih osoba na ekonomskom teritoriju:

(a) 

uključujući rad izvan ekonomskog teritorija institucionalne jedinice rezidentnog poslodavca koji tamo nema središte ekonomskog interesa;

(b) 

isključujući rad institucionalne jedinice inozemnog poslodavca koji nema središte ekonomskog interesa na ekonomskom teritoriju.

11.30. Mnoga istraživanja u poduzećima bilježe plaćene sate, a ne odrađene sate. U tim slučajevima treba za svaku skupinu zaposlenja procijeniti odrađene sate, korištenjem svih raspoloživih podataka o plaćenom odsustvu itd.

11.31. Za analize poslovnih ciklusa može biti korisno da se ukupno odrađeni sati usklade upotrebom standardnog broja radnih dana u godini.

EKVIVALENT PUNOG RADNOG VREMENA

11.32. Definicija: zaposlenost u ekvivalentu punog radnog vremena, koja je jednaka broju poslova ekvivalentnih punom radnom vremenu, definira se kao ukupno odrađeni sati rada podijeljeni s prosječnim godišnjim brojem sati odrađenih sati na poslovima s punim radnim vremenom unutar ekonomskog teritorija.

11.33. Ova definicija ne opisuje nužno način na koji se taj koncept procjenjuje: budući da se dužina zaposlenja s punim radnim vremenom tijekom vremena mijenja i razlikuje između djelatnosti, treba koristiti metode kojima se izračunava prosječan udio i prosječni sati na radnim mjestima sa skraćenim radnim vremenom za svaku skupinu poslova. Prvo se treba procijeniti uobičajeni radni tjedan s punim radnim vremenom za svaku skupinu zaposlenja. Skupina zaposlenja se može definirati unutar djelatnosti prema spolu i vrsti rada. Za radna mjesta zaposlenika, ugovorni sati rada predstavljaju odgovarajuće kriterije za određivanje tih podataka. Ekvivalent punog radnog vremena se izračunava posebno za svaku skupinu zaposlenja, a zatim se sve zbraja.

11.34. Ukupno odrađeni sati su najbolja mjera inputa rada, no u onom dijelu gdje ti podaci nisu potpuni, ekvivalent punog radnog vremena mogao bi biti najbolja raspoloživa približna vrijednost; lakše se procjenjuje i omogućuje međunarodne usporedbe sa zemljama koje mogu procijeniti samo ekvivalent zaposlenosti punog radnog vremena.

INPUTI RADA ZAPOSLENIKA PO STALNIM NAKNADAMA

11.35. Definicija: za inpute rada slične vrste i kvalifikacije u baznom razdoblju, input rada zaposlenika u stalnim naknadama mjeri tekuće inpute rada vrednovane na razinama naknade zaposlenicima koje vrijede tijekom odabranog baznog razdoblja.

11.36. Naknada zaposlenicima u tekućim cijenama podijeljena s inputom rada zaposlenika u stalnim naknadama daje implicitni indeks cijena naknade usporediv s implicitnim indeksom cijena finalne uporabe.

11.37. Namjena koncepta inputa rada zaposlenika u stalnim naknadama je iskazivanje promjene u strukturi radne snage, na primjer od niže plaćenih do više plaćenih radnika. Kako bi bila učinkovita, analiza se mora izvesti na razini djelatnosti.

MJERE PRODUKTIVNOSTI

11.38. Definicija: produktivnost je mjera outputa iz proizvodnog procesa, po jedinici inputa. Na primjer, produktivnost rada se obično mjeri kao omjer outputa i sata rada (input). Vrlo je važno stoga da se koncept mjerenja rada, korišteno u istraživanjima čiji se output temelji na nacionalnim računima, bude u skladu s konceptom i obuhvatom nacionalnih računa.

 

 

 

POGLAVLJE 12.

TROMJESEČNI NACIONALNI RAČUNI

UVOD

12.01. Ovo poglavlje utvrđuje glavna načela i obilježja tromjesečnih nacionalnih računa.

12.02. Tromjesečni nacionalni računi su nacionalni računi čije je referentno (promatrano) razdoblje jedno tromjesečje. Oni su sustav integriranih tromjesečnih pokazatelja. Tromjesečni nacionalni računi pružaju cjelovit računovodstveni okvir unutar kojeg se ekonomski podaci mogu prikupiti i predstaviti u formatu koji je izrađen za potrebe ekonomske analize, donošenja odluka i oblikovanja ekonomske politike na tromjesečnoj osnovi.

12.03. Tromjesečni nacionalni računi primjenjuju ista načela, definicije i strukturu kao i godišnji nacionalni računi. Tromjesečni nacionalni računi koriste koncepte godišnjih nacionalnih računa, osim ako je u ovom poglavlju navedeno drukčije.

12.04. Tromjesečni nacionalni računi obuhvaćaju cjelokupni slijed računa i bilanci stanja. U praksi, ograničenja raspoloživosti podataka, vremena i resursa znače da su tromjesečni nacionalni računi manji obuhvatni od godišnjih nacionalnih računa.

U usporedbi s godišnjim nacionalnim računima, područje primjene tromjesečnih nacionalnih računa više je ograničeno. Oni su usredotočeni na mjerenje BDP-a, mjerenje ponude i uporabe roba i usluga i na ostvarivanje prihoda. Podaci o industrijskoj aktivnosti i specifičnim transakcijama su ograničeni. Time se odražava ravnoteža između pravovremenosti i obuhvata te detaljnosti i pouzdanosti.

12.05. U usporedbi s godišnjim nacionalnim računima, tromjesečni nacionalni računi se češće sastavljaju i objavljuju. Pružaju prijevremeni pregled gospodarskih kretanja te se mogu koristiti za prijevremene procjene godišnjih nacionalnih računa.

12.06. Vremenske serije podataka tromjesečnih nacionalnih računa, zbog svog tromjesečnog intervala, predstavljaju sezonska kretanja i na njega utječu kalendarski događaji. Sezonska kretanja izglađuju se postupcima sezonske i kalendarske prilagodbe.

12.07. Tromjesečni nacionalni računi, za razliku od godišnjih nacionalnih računa, temelje se na ograničenijim izvorima podataka i njihovo sastavljanje zahtijeva veću uporabu statističkih i ekonometrijskih tehnika. Pri sastavljanju tromjesečnih nacionalnih računa koriste se dva pristupa: direktan i indirektan pristup.

12.08. Direktni pristup temelji se na raspoloživosti sličnih izvora podataka kao i pri sastavljanju godišnjih računa, ali u tromjesečnim intervalima, te se na temelju ovog pristupa primjenjuju slični načini sastavljanja. Indirektni pristup koristi statističke i ekonometrijske tehnike procjene koje za interpolaciju i ekstrapolaciju iz godišnjih procjena koriste podatke godišnjih nacionalnih računa i kratkoročnih pokazatelja. Odabir između navedenih pristupa ovisi o podacima korištenima pri sastavljanju godišnjih nacionalnih računa koje su već dostupne u istom obliku na tromjesečnoj razini.

12.09. Svrha tromjesečnih nacionalnih računa različita je od svrhe godišnjih nacionalnih računa. Tromjesečni nacionalni računi usredotočuju se na kratkoročna gospodarska kretanja te dosljedno mjere navedena kretanja unutar okvira nacionalnih računa. Naglasak se stavlja na stope rasta i njihova obilježja tijekom vremena poput ubrzavanja, usporavanja ili promjene predznaka. Naglasak godišnjih nacionalnih računa je na razinama i strukturi gospodarstva, kao i na stopama rasta.

Godišnji nacionalni računi manje su prikladni za analizu poslovnog ciklusa u odnosu na tromjesečne nacionalne račune, zbog toga što godišnji podaci ne prikazuju kratkoročna gospodarska kretanja.

12.10. Tromjesečni nacionalni računi mogu se koristiti pri sastavljanju godišnjih nacionalnih računa. Njima se poboljšava pouzdanost i pravovremenost godišnjih nacionalnih računa, a u nekim su zemljama godišnji nacionalni računi izravno izvedeni iz sume tromjesečnih nacionalnih računa tijekom godine. Navedene različite uloge odražavaju razlike u dostupnosti podataka i postupcima sastavljanja.

12.11. Širok je raspon podataka obuhvaćen pri sastavljanju tromjesečnih nacionalnih računa, poput kratkoročnih statistika proizvodnje, cijena, zaposlenosti i vanjske trgovine, pokazatelja pouzdanosti poslovanja i potrošnje te administrativnih podataka poput prihoda od PDV-a. U usporedbi s navedenim pokazateljima, tromjesečni nacionalni računi nude:

(a) 

šire područje primjene;

(b) 

obuhvatnost;

(c) 

dosljedan okvir nacionalnih računa;

(d) 

usklađenost s konceptima i podacima nacionalnih računa;

(e) 

međunarodnu usporedivost temeljenu na međunarodnom metodološkom standardu, SNA 2008.

12.12. Obuhvat tromjesečnih nacionalnih računa odgovara obuhvatu godišnjih nacionalnih računa, pokrivajući cjelokupni slijed računa i odgovarajuće agregate, kao i okvir ponude i uporabe. Međutim, smanjena dostupnost podataka i tromjesečno sastavljanje obično dovode do smanjenog obuhvata i područja primjene tromjesečnih nacionalnih računa.

Okvir tromjesečnih računa uključuje sljedeće:

(a) 

glavne agregate, uključujući zaposlenost i stanovništvo;

(b) 

financijske i nefinancijske račune institucionalnih sektora;

(c) 

ograničenu detaljnu raspodjelu temeljnih agregata poput bruto dodane vrijednosti, izdataka za finalnu potrošnju, bruto investicija u fiksni kapital, uvoza i izvoza roba i usluga i zaposlenosti; te

(d) 

pojednostavljenog slijeda računa.

Navedeni se elementi uspješno nadopunjuju prilikom kompilacija pojednostavljenim okvirom ponude i uporabe.

POSEBNA OBILJEŽJA TROMJESEČNIH NACIONALNIH RAČUNA

12.13. Aspekti sastavljanja koji su posebno važni za tromjesečne nacionalne račune jesu:

(a) 

vrijeme bilježenja;

(b) 

brze procjene;

(c) 

bilanciranje i određivanje mjerila;

(d) 

lančano povezane mjere obujma; te

(e) 

sezonske i kalendarske prilagodbe.

Vrijeme bilježenja

12.14. Pravila o vremenu bilježenja koja se primjenjuju na tromjesečne nacionalne račune ista su kao i pravila koja se primjenjuju na godišnje nacionalne račune. Međutim, zbog kraćeg vremenskog razdoblja bilježenja dolazi do specifičnog problema izrade bilježenja. To posebno utječe na:

(a) 

proizvodnju u tijeku;

(b) 

aktivnosti u posebnim razdobljima godine; te

(c) 

rijetka plaćanja.

12.15. Za tromjesečne nacionalne račune važno je bilježenje aktivnosti i tokova koncentriranih u posebnim razdobljima godine. Veličina takvih aktivnosti po tromjesečju, poput poljoprivredne proizvodnje, građevinarstva i turizma, ovisi o vanjskim čimbenicima poput vremena i službenih praznika. Isplata plaća, porezi, socijalne naknade i dividende mogu podlijegati privremenim tromjesečnim učincima poput godišnjih bonusa koji se isplaćuju u jednom mjesecu. Pogreške u mjerenju vremena i veličine takvih događaja dovode do pogrešaka u mjerenju tromjesečnog rasta.

Proizvodnja u tijeku 

12.16. Proizvodnja u tijeku odnosi se na nepotpunu proizvodnju koja još nije spremna za isporuku. Do toga dolazi kad proizvodnja traje dulje od jednog razdoblja. Dugotrajni ciklusi proizvodnje postoje u djelatnostima poput poljoprivrede, građevinarstva, proizvodnje strojeva, automobila i brodova te uslugama poput razvoja softvera, arhitektonskih usluga, snimanja filma i velikih sportskih događaja. Takve dugotrajne proizvodne postupke često prate etapna plaćanja, što je posebno prisutno u djelatnostima poput brodogradnje, izgradnje zrakoplova, proizvodnje vina i ugovora o oglašavanju.

Mjerenje takve proizvodnje zahtijeva podjelu jednog postupka na zasebna razdoblja. To je teže kod tromjesečnih nacionalnih računa nego kod godišnjih nacionalnih računa. Međutim, ista se načela primjenjuju za mjerenje proizvodnje u tijeku na tromjesečnoj i godišnjoj osnovi.

Aktivnosti koncentrirane u posebnim razdobljima godine 

12.17. Alokacija proizvodnje na temelju nastalih troškova tijekom vremena uobičajeno je sredstvo alociranja eventualne proizvodnje u razdoblja prema obračunskom načelu, ali se ne primjenjuje uvijek u potpunosti. Nikakva proizvodnja ne bi se trebala alocirati u razdoblja u kojima proizvodni postupak nije u tijeku, čak i ako tekući troškovi postoje. To se odnosi na trošak korištenja kapitala, primjerice najamninu za korištenje strojeva. Ovakvo se stanje može primijeniti na poljoprivredu kod koje u nekim razdobljima nema proizvodnje. Razdoblja bez proizvodnje isto tako postoje u prehrambenim industrijama koje ovise o proizvodima žetvi.

Rijetka plaćanja 

12.18. Kod cjelogodišnjih aktivnosti, rijetka plaćanja su plaćanja do kojih dolazi jednom godišnje ili rijetki obroci tijekom godine. Primjeri su takvih plaćanja dividende, kamata, porezi, subvencije i bonusi zaposlenicima poput bonusa na kraju godine i regresa za godišnji odmor. Sve takve transakcije raspodjele bilježe se prema obračunskom načelu, odnosno kada je potraživanje nastalo, a ne kada je isplaćeno. Pitanje određivanja vremena bilježenja isto se tako pojavljuje u godišnjim nacionalnim računima kada se plaćanja djelomično mogu odnositi na drugu računovodstvenu godinu.

12.19. Kako bi se riješila takva pitanja, razlikuju se dvije kategorije plaćanja.

(a) 

Plaćanja ad hoc karaktera trebaju se knjižiti u razdoblju u kojem su stvarno izvršena. Primjerice, dividende se obično utvrđuju nakon zatvaranja knjiga za određenu fiskalnu godinu i ne mogu se povezati s dobiti trgovačkog društva u toj godini.

(b) 

Plaćanja koja se odnose na fiksno određeno razdoblje (npr. obračunata u prethodnom razdoblju ili obračunata tijekom nekoliko računovodstvenih razdoblja) trebaju se alocirati u razdoblja u kojima se obračunata. Primjeri su porezi na dohodak i proizvode koji se mogu naplaćivati u sljedećem razdoblju.

12.20. Primjena obračunskih načela na tromjesečne podatke u takvim slučajevima može biti iznimno teška te su potrebne druge metode, poput novčana vremenska prilagodba (time adjusted cash) ili alokacije obračunatih plaćanja u razdoblja, kako bi poremećaj obilježja vremenskog slijeda bio minimalan.

Brze procjene

12.21. Tromjesečni nacionalni računi daju pregled stanja gospodarstva uz kratki odmak nakon kraja referentnog tromjesečja. Pravovremena dostupnost takvih podataka pomaže pri prepoznavanju i tumačenju gospodarskih kretanja. Zbog toga se temeljni makroekonomski agregati, uključujući stopu rasta BDP-a i pokazatelje tromjesečnih nacionalnih računa, sastavljaju češće.

12.22. Brza procjena je prijevremena procjena ekonomskih varijabli za posljednje referentno razdoblje. Brza procjena obično se izračunava na temelju nepotpunih podataka, ali uz pomoć istog statističkog ili ekonometrijskog modela kao i kod redovnih procjena. Sastavljanje brzih procjena obuhvaća što je više moguće podataka. Razlike između brzih i tradicionalnih procjena su kako slijedi:

(a) 

pravovremenost: brze procjene dostupne su prije tradicionalnih procjena;

(b) 

točnost: pravovremenost smanjuje točnost. Brze procjene u pravilu su podložnije reviziji u usporedbi s tradicionalnima;

(c) 

obuhvatnost: broj varijabli koje obuhvaćaju brze procjene manji je nego kod tradicionalnih procjena;

(d) 

informacije: brze procjene temelje se na manje informacija. Često informacije za potrebe tradicionalnih procjena nisu u potpunosti dostupne;

(e) 

metoda procjene: zbog nedostatka podataka, brze procjene više se oslanjaju na ekonometrijske metode i pretpostavke.

Izravnanje određivanje mjerila tromjesečnih nacionalnih računa

12.23. Tromjesečni nacionalni računi dosljedan su skup računa sastavljenih na tromjesečnoj razini. Oni su sastavni dio okvira nacionalnih računa te su sukladni s godišnjim računima.

12.24. Unutrašnja dosljednost tromjesečnih računa postiže se usklađivanjem procjena ponude i uporabe za račune na tromjesečnoj razini. Dosljednost godišnjim računima osigurava se određivanjem mjerila (benchmarka) tromjesečnih računa u odnosu na godišnje račune ili sastavljanjem godišnjih računa iz tromjesečnih računa.

Izravnanje 

12.25. Postupak bilanciranja ili usklađivanja sastavni je dio postupka sastavljanja nacionalnih računa. Njime se najbolje koriste različiti izvori informacija čime se naglašavaju razne mjere u računima. Općenito govoreći, bilanciranjem se nastoje statistički temeljni podaci u pozadini raznih pristupa izračuna BDP-a i drugih dijelova računa uklopiti u okvir ponude i uporabe i na taj način učinkovito iskoristiti sve dostupne informacije.

12.26. Načela i postupci postupka bilanciranja koji se primjenjuju na godišnje račune primjenjuju se i na tromjesečne, uz dodatne postupke koji odražavaju tromjesečni interval sastavljanja. Takvi dodatni postupci odražavaju sljedeća obilježja tromjesečnih računa:

(a) 

održavanje konzistentnosti između sezonski prilagođenih i neprilagođenih podataka;

(b) 

osiguranje dosljednosti između tekućih cijena i mjera obujma;

(c) 

usklađivanje mjera iz različitih pristupa obračuna BDP-a.

Pojednostavljeni tromjesečni okvir ponude i uporabe pomoći će pri bilanciranju tromjesečnih nacionalnih računa. Kada se godišnje tablice ponude i uporabe redovno sastavljaju, informacije iz tromjesečnih tablica ponude i uporabe mogu se izričito povezati s njima kao dio postupka bilanciranja i određivanja mjerila (benchmarking).

Dosljednost između tromjesečnih i godišnjih računa – određivanje mjerila (benchmarking) 

12.27. Postupku usklađivanja tromjesečnih računa s godišnjima može se pristupiti na dva načina:

(a) 

usklađivanje tromjesečnih računa s godišnjim računima, poznato i kao određivanje mjerila (benchmarking);

(b) 

izrada godišnjih računa iz tromjesečnih računa.

12.28. Razlike između tromjesečnih i godišnjih računa pretežno su posljedica razlika u izvorima te dostupnosti podataka iz zajedničkih izvora.

12.29. Mnoge se različite metode mogu koristiti za usklađivanje tromjesečnih i odgovarajućih godišnjih agregata.

Idealna je metoda utvrđivanje uzroka razlika te sastavljanje novih, usklađenih tromjesečnih i godišnjih agregata uz pomoć svih dostupnih informacija.

Tehnikama određivanja mjerila (benchmarking) osigurava se dosljednost između dva skupa agregata pri čemu se jedan skup uzima kao standard, a drugi mu se prilagođava kako bi bili dosljedni primjenom niza metoda od jednostavnih matematičkih prilagodbi do složenih statističkih i ekonometrijskih postupaka. Cilj je tehnika određivanja mjerila (benchmarking) osigurati računovodstvenu sukladnost dva skupa agregata u smislu očuvanja kretanja ili drugih dobro definiranih kriterija.

Određivanje mjerila (benchmarking) sastavni je dio postupka sastavljanja te bi se u načelu trebalo provoditi na najdetaljnijoj razini sastavljanja. U praksi to može značiti određivanje mjerila različitih slijedova u fazama tijekom vremena pri čemu se podaci o određenim sljedovima za koje su mjerila već određena, koriste za procjenu ostalih slijedova, nakon čega slijedi drugi ili treći krug određivanja mjerila (benchmarking).

12.30. Kada se tromjesečni agregati uzimaju kao mjerilo (benchmark), godišnji se agregati dobivaju dodavanjem odgovarajućih tromjesečnih iznosa. Na taj se način osigurava dosljednost.

12.31. Vrlo je često usklađivanje tromjesečnih i godišnjih agregata posljedica kombinacije pristupa određivanja mjerila (benchmarka). Primjerice, prijevremene godišnje procjene mogu se izračunati zbrajanjem tromjesečnih iznosa te, nakon što godišnje informacije postanu dostupne te dođe do revizije godišnjeg agregata, primjenom godišnjeg mjerila (benchmarka) kako bi se revidirali odgovarajući tromjesečni iznosi.

Lančano povezane mjere cijene i promjena obujma

12.32. Kod godišnjih nacionalnih računa mjera cijene i promjena obujma u načelu se provodi putem godišnjeg lančanog indeksa. Za potrebe dosljednosti, tromjesečne mjere cijene i promjena obujma ograničene su na mjere godišnjeg lančanog indeksa.

12.33. Dosljednost između mjera cijene i obujma tromjesečnih i godišnjih računa zahtijeva da se godišnje mjere izračunavaju iz tromjesečnih mjera ili da tromjesečni podaci budu ograničeni na godišnje korištenjem tehnika određivanja mjerila (benchmarka). To je tako čak i ako je ispunjen osnovni zahtjev da se tromjesečne i godišnje mjere temelje na istim metodama sastavljanja i predstavljanja, primjerice korištenjem iste formule indeksa, osnovne godine i referentnog razdoblja. Potpuna dosljednost nije moguća jer tromjesečni indeksi u pravilu neće odražavati potpuno isti rast kao odgovarajući godišnji indeksi zbog matematičkog oblika indeksa.

12.34. Dok se tromjesečne lančano povezane mjere obujma mogu temeljiti na tromjesečnom intervalu lančanog povezivanja, isto se u načelu treba provesti jednom godišnje. Tromjesečne mjere obujma lančano se povezuju jednom godišnje.

12.35. Lančano povezane serije tromjesečnih nacionalnih računa u volumnim terminima su tromjesečne promjene obujma izražene godišnjim prosjecima cijena prethodne godine. Za godišnje lančano povezivanje tromjesečnih indeksa volumena mogu se primijeniti tri pristupa:

(a) 

godišnje preklapanje;

(b) 

tromjesečno preklapanje;

(c) 

cjelogodišnji pristup.

Stvaranje vremenskih serija primjenom jedne od tri tehnike lančanog povezivanja u pravilu dovodi do strukturnih prekida u nastaloj lančano povezanoj seriji, čiji je učinak određen odabranim pristupom povezivanja i promjenom strukture cijene tijekom vremena.

12.36. U pristupu godišnjeg preklapanja koriste se godišnje prosječne vrijednosti cijena odgovarajuće prethodne godine. To dovodi do godišnjih agregata tromjesečnih mjera obujma koji se istovjetni neovisno izračunatim lančano povezanim serijama godišnjih nacionalnih računa. Nadalje, prekidi ne utječu na tromjesečne stope promjene u istoj kalendarskoj godini između 1. i 4. tromjesečja. Međutim, lomovi do kojih dolazi od četvrtog tromjesečja tekuće godine do prvog tromjesečja slijedeće godine utječu na vremenske serije u volumnim terminima, a mogu se pojaviti u odgovarajućoj tromjesečnoj stopi rasta tekućeg tromjesečja u odnosu na prethodno tromjesečje.

12.37. Za razliku od toga, pristup tromjesečnog preklapanja općenito dovodi do nepromijenjenih tromjesečnih stopa rasta za sva tromjesečja u godini jer se lančane veze odnose na količine iz četvrtog tromjesečja odgovarajuće prethodne godine koje se vrednuju po prosječnim cijenama iste. Međutim, za razliku od pristupa godišnjeg preklapanja, pristup tromjesečnog preklapanja dovodi do tromjesečnih lančano povezanih serija koji nisu dosljedne neovisno izvedenim lančanim serijama godišnjih nacionalnih računa.

12.38. Cjelogodišnji pristup lančanog povezivanja dovodi do nepromijenjenih godišnjih stopa rasta za sva tromjesečja jer se lančane veze odnose na obujam istog tromjesečja odgovarajuće prethodne godine koji se vrednuje po prosječnim cijenama iste. Međutim, ovaj pristup dovodi do strukturnih lomova u svakom tromjesečju pa je stoga svaka tromjesečna stopa rasta pod utjecajem prekida. Stoga cjelogodišnji pristup najviše utječe na međugodišnji profil serije.

12.39. Pod uvjetom da su učinci zamjene (promjene obujma zbog pomaka u strukturi cijene) unutar jedne godine mali, tri pristupa za tromjesečno lančano povezivanje obujma dovode do vrlo sličnih rezultata.

Na temelju praktičnih razmatranja poput konzistentnosti tromjesečnih stopa rasta s godišnjim lančano povezanim rastom te jednostavnosti i transparentnosti izračuna, metoda godišnjeg preklapanja jest preporučena metoda.

Sezonske i kalendarske prilagodbe

12.40. Sezonski karakter znači bilo koje kretanje koji se redovno ponavlja u istom razdoblju svake godine.

Primjer je prodaja sladoleda ljeti. Događaji koji se redovno ponavljaju poravnavaju se tijekom godine prilagodbama radi sezonskog karaktera, dok je učinak neredovitih događaja i dalje prisutan. Prilagodba radi sezonskog karaktera uključuje različito trajanje mjeseci i tromjesečja. Sezonski prilagođeni rezultati odražavaju „uobičajene” i ponavljajuće događaje tijekom cijele godine u kojoj se isti odvijaju. Sezonski prilagođene serije u usporedbi s ne sezonski prilagođenim serijama jasnije otkrivaju, primjerice, sljedeća obilježja:

(a) 

promjene trenda; i

(b) 

promjene u poslovnom ciklusu.

12.41. Kalendarski učinak je utjecaj na vremenske serije sljedećeg:

(a) 

broja i sastava radnih dana i dana trgovanja;

(b) 

termina fiksnih praznika i praznika koji mijenjaju datume;

(c) 

prijestupnih godina i ostalih kalendarskih fenomena poput dana spajanja neradnih dana.

12.42. Prisutnost sezonskih i kalendarskih utjecaja u vremenskim serijama tromjesečnih nacionalnih računa daje nejasnu sliku trenda kretanje stopa rasta agregata tromjesečnih nacionalnih računa. I zato prilagodbe radi sezonskih utjecaja i kalendarskih utjecaja pomažu prilikom procjene kretanja iz tromjesečnih nacionalnih računa. Nadalje, sezonska prilagodba otkriva utjecaj glavnih neredovitih učinaka ili događaja radi lakšeg razumijevanja gospodarskih kretanja putem statistike tromjesečnih nacionalnih računa.

12.43. Sezonske varijacije često su učinak varijacija u korištenju energije, turističkoj aktivnosti, vremenskim uvjetima koji utječu na aktivnosti na otvorenom poput građevinarstva, bonusima na plaću i učincima fiksnih praznika, kao i svih vrsta institucionalnih i upravnih praksi. Sezonske varijacije u tromjesečnim nacionalnim računima isto tako ovise o korištenim izvorima podataka i metodama sastavljanja.

12.44. Za pouzdanu procjenu sezonskih čimbenika, potrebno je osigurati vremenske serije. Time se sprečava da ekstremni čimbenici poput impulsnih ekstremnih čimbenika, tranzitornih promjena i pomaka razina, kalendarski učinci i nacionalni praznici ne utječu na kvalitetu sezonskih promjena. Međutim, ekstremni čimbenici trebali bi i dalje biti vidljivi u sezonski prilagođenim podacima, osim ako su posljedica pogrešaka, zato što mogu odražavati posebne događaje poput štrajkova, prirodnih katastrofa itd. Stoga bi ekstremne čimbenike trebalo ponovno uključiti u vremenske serije nakon procjene sezonskih komponenata.

Slijed sastavljanja sezonski prilagođenih lančano povezanih mjera obujma 

12.45. Sastavljanje sezonski i kalendarski prilagođenih ulančanih mjera tromjesečnih nacionalnih računa posljedica je niza postupaka, uključujući sezonsku i kalendarsku prilagodbu, lančano povezivanje, određivanje mjerila (benchmarka) i bilanciranje koji se primjenjuju na dostupnim temeljnim ili agregiranim podacima.

12.46. Slijed primjene različitih koraka postupka sastavljanja sezonski prilagođenih lančano povezanih mjera obujma tromjesečnih nacionalnih računa ovisi o posebnostima postupka proizvodnje te o razini agregacije na koju se primjenjuje.

U idealnom slučaju, sezonski prilagođeni lančano povezani slijedovi obujma dobivaju se sezonskim prilagođavanjem lančano povezanih slijedova, nakon čega slijedi određivanje mjerila (benchmarka) prilagođenih lančano povezanih slijedova.

12.47. Postoje sustavi sastavljanja tromjesečnih nacionalnih računa kod kojih se sezonski prilagođeni podaci proizvode na vrlo detaljnoj razini te čak i na razini na kojoj se ne primjenjuje lančano povezivanje, primjerice pri sastavljanju tromjesečnih nacionalnih računa iz tromjesečnih tablica ponude i uporabe. U ovom je slučaju redoslijed sezonska prilagodba, nakon koje slijedi izravnanje, lančano povezivanje i određivanje mjerila (benchmarka). Na dezagregiranoj razini, procjene sezonske komponente možda nisu toliko pouzdane kao na višim razinama tromjesečnih nacionalnih računa. Tada je potrebno obratiti posebnu pažnju pri revizijama sezonske komponente. Nadalje, izravnanje i lančano povezivanje sezonski prilagođenih podataka ne smije dovesti do uvođenja sezonskih kretanja u vremenske serije.

12.48. Mjere obujma tromjesečnih nacionalnih računa u prosječnim cijenama prethodne godine mogu se lančano povezati uz pomoć tehnike tromjesečnog preklapanja, godišnjeg preklapanja ili cjelogodišnje tehnike. Iz perspektive sezonske prilagodbe mjera obujma tromjesečnih nacionalnih računa, prednost se daje tehnikama tromjesečnog i godišnjeg preklapanja. Cjelogodišnja tehnika ne preporučuje se jer može dovesti do prekida u svakom tromjesečnom kretanju vremenske serije.

12.49. Sezonski prilagođene lančano povezane tromjesečne mjere obujma ograničene su na odgovarajuće nesezonski prilagođene lančano povezane godišnje podatke korištenjem tehnika određivanja mjerila(benchmarka) ili ograničavanja koje minimiziraju utjecaj na tromjesečne promjene serija. Određivanje kriterija potrebno je isključivo iz praktičnih razloga, primjerice dosljednosti godišnjih prosječnih stopa rasta. Određivanjem mjerila sezonsko kretanje ne uvodi se u serije. Referenca bi trebali biti neovisno izračunate lančano povezane godišnje serije u neprilagođenom obliku isključivo za sezonski prilagođene tromjesečne nacionalne račune. Iznimke od željene dosljednosti tijekom vremena prihvatljive su ako se sezonski karakter brzo mijenja.

12.50. Kalendarski utjecaj može se podijeliti na sezonsku i nesezonsku komponentu. Prva se odnosi na prosječan kalendarski slučaj koji se svake godine ponavlja u isto godišnje doba; potonja se odnosi na odstupanje kalendarskih varijabli, poput broja radnih dana/dana trgovanja, praznika koji mijenjaju datume i dana prijestupne godine, od mjesečnog i tromjesečnog prosjeka.

12.51. Kalendarskom prilagodbom iz serija uklanjaju se nesezonske kalendarske komponente za koje postoje statistički dokazi i ekonomsko objašnjenje. Kalendarski učinci radi kojih je izvršena prilagodba serija, trebali bi biti prepoznatljivi i dovoljno stabilni tijekom vremena ili bi alternativno, trebalo biti moguće modelirati njihov mijenjajući utjecaj tijekom vremena.

 

 

 

POGLAVLJE 13.

REGIONALNI RAČUNI

UVOD

13.01. U ovom se poglavlju općenito opisuju regionalni računi te pojašnjavaju potrebe i glavna konceptualna načela te pitanja u vezi sa sastavljanjem tipična za regionalne račune.

13.02. Definicija: regionalni računi su regionalno određenje odgovarajućih računa ukupnog gospodarstva. Regionalnim računima omogućuje se regionalna raščlamba većih agregata poput bruto dodane vrijednosti po djelatnostima i dohotku kućanstava.

13.03. Koncepti nacionalnih računa koriste se za regionalne račune, osim ako je u ovom poglavlju navedeno drukčije.

Ukupne nacionalne vrijednosti ne pokazuju razlike u regionalnim gospodarskim uvjetima i uspjehu. Stanovništvo i gospodarske aktivnosti općenito su neravnomjerno raspodijeljene među regijama. Urbane regije općenito su specijalizirane za usluge, dok se poljoprivreda, rudarske aktivnosti i proizvodnja češće nalaze u neurbanim regijama. Važna pitanja poput globalizacije, inovacije, starenja, oporezivanja, siromaštva, nezaposlenosti i okoliša često imaju regionalnu gospodarsku dimenziju. Regionalni računi stoga su važna nadopuna nacionalnim računima.

13.04. Regionalni računi sastoje se od istog skupa računa kao nacionalni računi u smislu da omogućuju vidljivost regionalnih gospodarskih struktura, razvoja i razlika. Konceptualni problemi i problemi mjerenja regionalnih računa za posljedicu imaju skup računa za regije koji su u odnosu na nacionalne račune ograničeniji i nisu tako detaljni.

Tablice o regionalnim proizvodnim aktivnostima prema djelatnostima pokazuju:

(a) 

veličinu i dinamiku proizvodnje i zaposlenosti po regiji;

(b) 

doprinos regija nacionalnim agregatima;

(c) 

specijalizaciju svake regije;

(d) 

ulogu različitih regija za svaku djelatnost.

Regionalni računi dohotka kućanstava prikazuju primarne i raspoložive dohotke kućanstava prema regiji kao i izvorima raspodjeli dohotka među regijama.

13.05. U nekoliko država članica, regije na različitim razinama imaju značajnu samostalnost u donošenju odluka. Regionalni računi koji se odnose na takve regije stoga su važni za nacionalnu i regionalnu politiku.

13.06. Regionalni računi važni su i za određene administrativne potrebe, npr.:

(a) 

za raspodjelu prihoda od nacionalnog poreza regionalnim vlastima;

(b) 

za raspodjelu financijskih sredstava kao dijela europske kohezijske politike.

13.07. Regionalni se računi mogu koristiti fleksibilno, na različitim razinama agregiranja. To ne odgovara samo zemljopisnim regijama. Zemljopisne regije mogu se svrstati u skupine prema gospodarskoj strukturi, lokaciji i gospodarskim odnosima s ostalim (susjednim) regijama. To je posebno korisno za analizu nacionalnih i europskih gospodarskih struktura i razvoja.

13.08. Regionalni računi izrađuju se na temelju regionalnih podataka koji se prikupljaju izravno i nacionalnih podataka s regionalnim podjelama temeljenima na procjenama. Što se potpuniji podaci izravno prikupe, to je manja uloga procjena. U izradi regionalnih računa zbog nedostatka dovoljno potpunih, pravovremenih i pouzdanih podataka na regionalnoj razini potrebno je služiti se procjenama. To podrazumijeva da se neke razlike među regijama ne odražavaju nužno u regionalnim računima.

REGIONALNO PODRUČJE

13.09. Regionalno gospodarstvo zemlje dio je ukupnog gospodarstva te zemlje. Ukupnpo gospodarstvo definirano je terminima institucionalnih jedinica i sektora. Sastoji se od svih institucionalnih jedinica koje imaju središte ekonomskog interesa na ekonomskom području zemlje (vidjeti stavak 2.04.). Ekonomsko područje ne poklapa se u potpunosti sa zemljopisnim područjem (vidjeti stavak 2.05.). Ekonomsko područje zemlje dijeli se na regionalna područja i na izvanregionalna područja.

13.10. Regionalno područje sastoji se od onog dijela ekonomskog područja zemlje koje se izravno pripisuje jednoj regiji, uključujući sve slobodne zone, carinska skladišta i tvornice.

13.11. Izvanregionalno područje čine dijelovi ekonomskog područja zemlje koji se ne mogu pripisati samo jednoj regiji. Ono se sastoji od:

(a) 

nacionalnog zračnog prostora, teritorijalnih voda i epikontinentalnog pojasa u međunarodnim vodama, u kojem zemlja ima isključiva prava;

(b) 

teritorijalnih eksklava (tj. zemljopisnih područja u inozemstvu koja prema međunarodnim ugovorima ili međudržavnim sporazumima koriste državne agencije zemlje — veleposlanstva, konzulati, vojne baze, istraživačke baze itd.);

(c) 

ležišta nafte, prirodnog plina itd. u međunarodnim vodama izvan epikontinentalnog pojasa zemlje, koja iskorištavaju rezidentne jedinice.

13.12. Razvrstavanje prema NUTS-u pruža jedinstvenu i jednoobraznu raščlambu ekonomskog područja Europske unije. Za nacionalne potrebe, regionalni se računi mogu izraditi i na detaljnijoj regionalnoj razini.

JEDINICE I REGIONALNI RAČUNI

13.13. Za nacionalno gospodarstvo potrebno je razlikovati dvije vrste jedinica. Prvo, u bilježenju institucionalnih jedinica odražavaju se tokovi koji utječu na dohodak, kapital, financijske transakcije, druge tokove i bilance stanja. Drugo, u bilježenju lokalnih jedinica po vrsti djelatnosti (lokalni JVD) prikazuju se tokovi koji se događaju u procesu proizvodnje i prilikom korištenja roba i usluga.

Institucionalne jedinice

13.14. Za regionalne račune, ovisno o regionalnoj razini, potrebno je razlikovati dvije vrste institucionalnih jedinica:

(a) 

Jednoregionalne jedinice, u kojima je središte prevladavajućeg ekonomskog interesa u jednoj regiji. Primjeri jednoregionalnih jedinica su kućanstva, društva čija su sve lokalne jedinice po vrsti djelatnosti smještene u istoj regiji, većina lokalnih i regionalnih vlasti, dio socijalne sigurnosti i neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (NPUSK).

(b) 

Višeregionalne jedinice, čije se središte prevladavajućeg ekonomskog interesa nalazi u više regija. Društva i neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (NPUSK) primjer su jedinica koje obuhvaćaju regije. Drugi primjeri su institucionalne jedinice čije djelatnosti obuhvaćaju cijelu zemlju, poput središnje države i malog broja poduzeća u monopolističkoj ili kvazi-monopolističkoj situaciji.

13.15. Sve transakcije jednoregionalnih institucionalnih jedinica raspoređuju se u regiju u kojoj se nalazi središte njihovog prevladavajućeg ekonomskog interesa. Za kućanstva, središte prevladavajućeg ekonomskog interesa nalazi se u regiji gdje žive, a ne u regiji u kojoj rade. Ostale jednoregionalne jedinice imaju središte prevladavajućeg ekonomskog interesa u regiji u kojoj se nalaze.

13.16. Neke transakcije višeregionalnih jedinica ne mogu se rasporediti u regije. To vrijedi za većinu distributivnih i financijskih transakcija. U skladu s tim, izravnavajuće stavke višeregionalnih jedinica poput štednje i neto uzajmljivanja za višeregionalne razine se ne bilježe na regionalnoj razini.

Lokalne jedinice po vrsti djelatnosti i regionalne proizvodne aktivnosti po djelatnosti

13.17. Poduzeća mogu obavljati proizvodne aktivnosti na više lokacija, a za regionalne je račune potrebno raspodijeliti djelatnosti prema lokacijama. Ako su poduzeća podijeljena prema lokaciji, podijeljeni se dijelovi zovu lokalne jedinice.

13.18. Institucionalne jedinice mogu se razvrstati na temelju gospodarskih aktivnosti kako bi se gospodarske proizvodne aktivnosti opisale po djelatnosti. Posljedica toga su heterogene djelatnosti, jer mnoga poduzeća imaju znatan broj sporednih djelatnosti koje se razlikuju od njihove glavne djelatnosti. Druga je posljedica to što primarni proizvod nekih djelatnosti čini samo malen udio ukupnog outputa. Kako bi se dobile skupine proizvođača čije su aktivnosti homogenije u smislu outputa, strukture troškova i proizvodne tehnologije, poduzeća se dijele na manje, homogenije jedinice. Takve se jedinice zovu jedinice po vrsti djelatnosti.

13.19. Lokalna jedinica po vrsti djelatnosti (lokalni JVD) dio je jedinice po vrsti djelatnosti (JVD) koji odgovara lokalnoj jedinici. Kad je JVD uključen u proizvodne aktivnosti u nekoliko regija, podaci o tom JVD-u dijele se kako bi se dobili regionalni računi. Za to dijeljenje potrebni su podaci o naknadama zaposlenicima ili zaposlenosti, ako ti podaci nisu dostupni, i o bruto investicijama u fiksni kapital. Za poduzeća s poslovnim nastanom na jedinstvenoj lokaciji čija glavna djelatnost predstavlja većinu dodane vrijednosti, lokalni JVD istovjetan je tom poduzeću.

13.20. Djelatnost jedne regije sastoji se od skupine lokalnih jedinica po vrsti djelatnosti uključenih u iste ili slične vrste aktivnosti.

13.21. Pri definiranju lokalnog JVD-a postoje tri različita slučaja.

(a) 

Proizvodna aktivnost sa značajnim inputom rada na stalnoj lokaciji. Značajan input rada u ovom je kontekstu najmanje godišnji ekvivalent rada jedne osobe s pola radnog vremena.

(b) 

Proizvodnu aktivnost bez značajnog inputa rada na stalnoj lokaciji općenito ne treba smatrati zasebnim lokalnim JVD-om te bi proizvodnju trebalo pripisati lokalnoj jedinici koja je odgovorna za upravljanje tom proizvodnjom. Međutim, postoje izuzeci od ovog pravila, na primjer vjetrenjače, vađenje nafte i plina, internetske mreže i potpuno automatizirane benzinske postaje. Takve proizvodne aktivnosti mogu biti smještene u jednoj regiji, a da se njima u potpunosti upravlja iz druge regije. Output takvih aktivnosti ne knjiži se u regiji iz koje se njima upravlja, jer se proizvodnja odvija u drugoj regiji. Bruto investicije u fiksni kapital treba knjižiti u istoj regiji kao i s njima povezan output i dodanu vrijednost.

(c) 

Za proizvodnu aktivnost bez stalne lokacije primjenjuje se koncept rezidentnosti na nacionalnoj razini (vidjeti stavak 2.04.). Na primjer, veći građevinski projekti izvođača iz drugih regija registriraju se kao zasebni lokalni JVD-i. Primjer većeg građevinskog projekta je izgradnja mostova, brana i elektrana za čiji je dovršetak potrebno godinu dana ili više, i kojom se upravlja iz lokalnog ureda. Kod građevinskih projekata trajanja ne dužeg od jedne godine, rezidentnost matičnog građevinskog društva služi za raspodjelu proizvodnje po regijama.

13.22. Bilježe se proizvodne transakcije između lokalnih jedinica po vrsti djelatnosti koji pripadaju istim institucionalnim jedinicama i nalaze se u različitim regijama. Međutim, ne knjiži se isporuka outputa od pomoćnih aktivnosti između lokalnih jedinica po vrsti djelatnosti, osim ako je vidljiva (vidjeti stavak 1.31.). To podrazumijeva da se knjiži samo isporuka primarnog ili sekundarnog outputa između lokalnih JVD-a, ako se tako postupa i kod nacionalnih računa.

13.23. Ako je statistički vidljivo da neki pogon obavlja samo pomoćne aktivnosti prema tome što su već dostupni odvojeni računi za proizvodnju koju obavlja, ili ako se nalazi na zemljopisno različitom mjestu od pogona kojima služi, taj se pogon knjiži kao zasebna jedinica i pripisuje industrijskoj klasifikaciji koja odgovara njegovoj glavnoj djelatnosti, kako za nacionalne, tako i za regionalne račune. Ako odgovarajući osnovni podaci nisu dostupni, output pomoćnih aktivnosti procjenjuje se zbrajanjem troškova.

METODE REGIONALIZACIJE

13.24. Regionalni se računi temelje na transakcijama jedinica koje su rezidentne na regionalnom području. Općenito, za izradu regionalnih računa koriste se:

(a) 

„bottom-up” metode;

(b) 

„top-down” metode; ili

(c) 

kombinacija tih dviju metoda.

13.25. Bottom-up metoda ili uzlazna metoda procjene regionalnog agregata sastoji se od prikupljanja podataka izravno za rezidentnu jedinicu i izradu regionalnih procjena zbrajanjem.

Pseudo-pristup odozdo prema gore prihvatljiv je kad nisu dostupni podaci za lokalne jedinice po vrsti djelatnosti. Podaci za lokalne jedinice po vrsti djelatnosti mogu se procijeniti iz podataka poduzeća, JVD-a i lokalnih jedinica korištenjem modela raspodjele. Procjene se zbrajaju kako bi se dobile ukupne regionalne vrijednosti kao u pristupu odozdo prema gore.

U drugoj fazi procesa izrade putem bottom-up metode, procjene se usklađuju s ukupnim vrijednostima iz nacionalnih računa.

13.26. Kad su podaci dostupni samo za razinu jedinica koje sadrže nekoliko lokalnih jedinica po vrsti djelatnosti uključenih u različite aktivnosti u različitim regijama, za izradu regionalnih raspodjela prema djelatnosti koriste se pokazatelji poput naknada zaposlenicima i zaposlenosti po regiji.

13.27. „Top-down” metoda je raspodjela ukupne nacionalne vrijednosti po regijama, bez pokušaja razlikovanja između rezidentnih jedinica prema regiji. Nacionalni se podaci raspodjeljuju uz pomoć pokazatelja koji se raspodjeljuje između regija na isti način kao i varijabla koju se procjenjuje.

Oznaka rezidentne jedinice po regiji potrebna je za postizanje regionalnog obuhvata indikatora korištenog za regionalnu raspodjelu potrebne varijable.

13.28. „Bottom-up” metoda rijetko se susreće u svom čistom obliku. Kombinacije metoda također su prihvatljive. Na primjer, regionalne procjene neke varijable ili agregata varijabli moguće je postići samo uz pomoć metode odozdo prema gore na makroregionalnoj razini. Za detaljnije procjene na regionalnoj razini primjenjuje se metoda odozgo prema dolje.

13.29. Direktno bilježenje regionalnih vrijednosti ima prednost pred indirektnim bilježenjem Ako su na razini lokalnih jedinica po vrsti djelatnosti dostupni potpuni i pouzdani mikropodaci, regionalne vrijednosti koje odgovaraju nacionalnim vrijednostima procjenjuju se bottom-up metodom (odozdo prema gore). Kako bi se postigla dosljednost ukupnim vrijednostima nacionalnih računa, te procjene regionalnih računa usklađuju se s agregatima nacionalnih računa.

13.30. Neizravno mjerenje na temelju nacionalnih agregata i pokazatelj koji korelira s varijablom koja se mjeri podliježu pogreškama mjerenja. Na primjer, nacionalni podaci o bruto dodanoj vrijednosti po djelatnostima mogu se rasporediti po regijama uz pomoć regionalnih statističkih podataka o zaposlenosti, uz pretpostavku da je, za svaku djelatnost, bruto dodana vrijednost po zaposleniku jednaka za sve regije. Izradom računa na detaljnoj razini raspodjele (agregacije) djelatnosti poboljšavaju se izračuni prema top-down metodi (odozgo prema dolje).

13.31. Agregati proizvodnje raspoređuju se u regiju gdje jedinica koja izvršava sve bitne transakcije ima rezidentnost. Rezidentnost lokalnog JVD-a je bitan kriterij za raspoređivanje takvih agregata u određenu regiju. Načelo rezidentnosti ima prednost pred teritorijalnim pristupom kojim se proizvodne aktivnosti raspoređuju na temelju njihove lokacije.

13.32. Za određene djelatnosti poput građevinarstva, proizvodnje i distribucije energije, komunikacijskih mreža, prijevoza i financijskog posredovanja te za neke transakcije na računima kućanstava poput vlasničkog dohotka, postoje određeni problemi u vezi s raspoređivanjem po regijama. Radi međunarodne usporedivosti regionalnih računa koriste se iste metode izrade računa ili metode kojima se postižu slični rezultati.

13.33. Bruto investicije u fiksni kapital raspodjeljuju se po regijama na temelju vlasništva. Fiksna aktiva u vlasništvu višeregionalne jedinice raspoređuje se lokalnim jedinicama po vrsti djelatnosti koji se njome koriste. Fiksna aktiva koja se koristi u operativnom leasingu knjiži se u regiji vlasnika aktive, a ona koja se koristi u financijskom leasingu knjiži se u regiji korisnika.

AGREGATI ZA PROIZVODNE AKTIVNOSTI

Bruto dodana vrijednost i bruto domaći proizvod po regiji

13.34. Za procjenu regionalnog bruto domaćeg proizvoda mogu se koristiti tri pristupa: pristup po proizvodnoj metodi, pristup po dohodovnoj metodi i pristup po rashodnoj metodi.

13.35. Pristupom po proizvodnoj metodi mjeri se regionalni bruto domaći proizvod po tržišnim cijenama kao zbroj bruto dodane vrijednosti u bazičnim cijenama, uvećan za poreze i umanjen za subvencije na proizvode. Bruto dodana vrijednost po bazičnim cijenama se mjeri kao razlika između outputa u bazičnim cijenama i intermedijarne potrošnje u kupovnim cijenama.

13.36. Pristupom po dohodovnoj metodi mjeri se regionalni bruto domaći proizvod po tržišnim cijenama tako da se izmjere i zbroje različite uporabe računa stvaranja dohotka u regionalnom dijelu ukupnog gospodarstva: naknade zaposlenicima, bruto poslovni višak i porezi umanjeni za subvencije za proizvodnju. Podaci po djelatnostima o naknadi zaposlenicima i zaposlenosti često su dostupni na regionalnoj razini. Ti se podaci koriste, izravno ili u okviru pristupa po proizvodnoj metodi, za procjenu bruto dodane vrijednosti po djelatnosti. Pristup po dohodovnoj metodi za regionalni bruto domaći proizvod preklapa se s pristupom po proizvodnoj metodi.

13.37. Podaci o bruto poslovnom višku po djelatnosti i po regiji općenito nisu dostupni. Podaci o bruto poslovnom višku tržišnih proizvođača mogu se izvesti iz poslovnih računa poduzeća. Raspodjela prema institucionalnom sektoru i po regiji često nije dostupna. To otežava korištenje pristupa po dohodovnoj metodi za procjenu regionalnog bruto domaćeg proizvoda.

13.38. Porezi (manje subvencije) na proizvodnju sastoje se od poreza (manje subvencije) na proizvode i ostalih poreza (manje subvencije) na proizvodnju. Alokacija poreza (manje subvencije) na proizvode opisuje se u stavku 13.43. Moguće je da su za ostale poreze (manje subvencije) na proizvodnju dostupni podaci po djelatnosti, npr. iz istraživanja o poslovanju ili kao izvodi iz određene vrste poreza ili subvencija u okviru dotične djelatnosti. To može služiti kao pokazatelj za raspoređivanje bruto dodane vrijednosti po regijama.

13.39. Pristup po rashodnoj metodi ne provodi se za mjerenje regionalnog bruto domaćeg proizvoda prema rashodnoj metodi zbog nedostatka podataka. Primjeri podataka koji nedostaju su direktni podaci o međuregionalnim prodajama i kupovinama, te raspodjela izvoza i uvoza između regija

Alokacija UFPIM-a korisničkim djelatnostima

13.40. Usluge financijskog posredovanja indirektno mjerene (UFPIM) u regionalnim su računima tretirane jednako kao i u nacionalnim računima. Alokacija intermedijarne potrošnje UFPIM-a po regijama prema korisničkim djelatnostima predstavlja problem, jer procjene stanja kredita i depozita po regiji obično nisu dostupne. U tom se slučaju alokacija UFPIM-a po korisničkim djelatnostima radi koristeći drugu najbolju metodu: regionalni bruto output ili bruto dodana vrijednost prema djelatnosti služi kao indikator raspodjele.

Zaposlenost

13.41. Mjere regionalne proizvodnje u skladu su s procjenama zaposlenosti u regiji gdje zaposlenost uključuje rezidentne i nerezidentne stanovnike regije koji rade za jedinice proizvođača regije. Regionalna zaposlenost definira se u skladu s načelima kojima se uređuje zaposlenost i rezidentnost za nacionalno gospodarstvo (vidjeti stavak 11.17.).

Naknade zaposlenicima

13.42. U slučaju proizvođača, naknade zaposlenicima raspoređuju se lokalnim jedinicama po vrsti djelatnosti gdje su oni zaposleni. Ako ti podaci nisu dostupni, naknade zaposlenicima raspodjeljuju se, drugom najboljom metodom, na temelju odrađenih sati. Ako nisu dostupni podaci ni o naknadama zaposlenicima, niti o odrađenim satima, koristi se broj zaposlenika po lokalnom jedinicama po vrsti djelatnosti. Naknade zaposlenicima u računima kućanstava raspoređuju se po regijama prema načelu rezidentnosti.

Prijelaz s regionalnog BDV-a na regionalni BDP

13.43. Za potrebe izračuna BDP-a u tržišnim cijenama za regije, porezi i subvencije na proizvode raspodjeljuju se po regijama. Prema dogovoru, ti nadregionalni porezi i subvencije raspoređuju se na temelju relativne veličine bruto dodane vrijednosti svih djelatnosti u toj regiji vrednovane u bazičnim cijenama. Alternativne metode raspodjele mogu se primijeniti od slučaja do slučaja za područja s posebnim fiskalnim sustavima, što rezultira značajno različitim stopama poreza i subvencija na proizvode unutar zemlje.

13.44. Za sve regije se može izračunati BDP po stanovniku. Takvi podaci se ne računaju za bilježenje izvanregionalnih jedinica.

13.45. Na regionalni bruto domaći proizvod po stanovniku znatno mogu utjecati tokovi dnevnih putnika između regija. Neto priljev dnevnih radnika u regiju povećava proizvodnju na razinu veću od one koju može postići rezidentno aktivno stanovništvo. BDP po stanovniku čini se visok u regijama s neto priljevom dnevnih radnika i relativno nizak u regijama s neto odljevom dnevnih radnika.

Stope rasta obujma regionalnog BDV-a

13.46. U mjerenju promjena cijena i obujma, načela koja se primjenjuju na nacionalno gospodarstvo primjenjuju se i na regije. Međutim, postoje problemi s regionalnim podacima zbog kojih je ta načela teško primijeniti na regije. Primjeri takvih poteškoća su sljedeći:

(a) 

podaci o promjenama regionalnih cijena često su nedostupni;

(b) 

ako se regionalna dodana vrijednost u tekućim cijenama procjenjuje izravno, a ne oduzimanjem intermedijarne potrošnje od outputa, tada nije moguća dvostruka deflacija regionalne dodane vrijednosti;

(c) 

u nedostatku regionalnih tablica ponude i uporabe, promjene cijena i obujma ne mogu se izmjeriti i ocijeniti u takvom okviru.

13.47. Pristup koji se često koristi stoga je deflacija regionalne dodane vrijednosti prema djelatnosti na temelju promjena nacionalnih cijena prema djelatnosti. To se provodi na što je moguće detaljnijoj razini ovisno o razini dostupnosti bruto dodane vrijednosti u tekućim cijenama. U obzir se uzimaju razlike između nacionalnih i regionalnih promjena cijena zbog razlika u gospodarskoj strukturi djelatnosti. Međutim, to je rješenje i dalje osjetljivo na veće razlike između nacionalnih i regionalnih promjena cijena. Primjeri takvih razlika su:

(a) 

razlike u strukturi troškova i sastavu outputa unutar jedne djelatnosti između proizvođača u različitim regijama. Mogu postojati velike razlike u promjenama cijena između regija za istu djelatnost;

(b) 

regionalne razlike u promjenama cijena velikih inputa, npr. promjene cijena rada, zemljišta i najma uredskog prostora. Postojanje nacionalnih sporazuma o plaći bez regionalnih razlika upućuje na to da su regionalne razlike u promjenama plaće malene.

13.48. Regionalna dodana vrijednost deflacionira se korištenjem:

(a) 

regionalnih deflatora kad su dostupni i dovoljno kvalitetni, koristeći promjene cijena za output umjesto za input. U nekim se slučajevima regionalni deflatori mogu dobiti indirektno kombiniranjem podataka o promjenama vrijednosti i obujma. Kad se koriste regionalne cijene (moguće u kombinaciji s nacionalnim deflatorima po djelatnosti), regionalne stope rasta računaju se kako bi bile u skladu s nacionalnim stopama rasta;

(b) 

dvostruke deflacije gdje je to moguće. To je posebno prikladno ako promjena cijene intermedijarne potrošnje odstupa od promjene cijene outputa i ako je intermedijarna potrošnja značajna.

REGIONALNI RAČUNI DOHOTKA KUĆANSTAVA

13.49 Raspodjela i preraspodjela dohotka rezultiraju izravnavajućim stavkama, odnosno primarnim dohotkom i raspoloživim dohotkom. U regionalnim su računima te mjere dohotka ograničene na kućanstva.

13.50 Regionalni računi kućanstava predstavljaju regionalnu specifikaciju odgovarajućih računa na nacionalnoj razini. Zbog praktičnih razloga ti su računi ograničeni na:

(a) 

račun raspodjele primarnog dohotka;

(b) 

račun sekundarne raspodjele dohotka.

U tim se računima knjiži primarni dohodak i raspoloživi dohodak kućanstava koja su rezidentna u nekoj regiji (vidjeti tablicu 13.1.).

 

 

Tablica 13.1. — Regionalni računi dohotka kućanstava

13.51 Regionalni računi kućanstava se temelje na kućanstvima koja su rezidentna na regionalnom području. Broj osoba koje su članovi rezidentnih kućanstava odgovara ukupnoj rezidentnoj populaciji regije.

13.52 Općenito se pravila za određivanje rezidentnosti kućanstava na nacionalnoj razini također primjenjuju na regionalne račune kućanstava. Iznimno, kada je regija domaćin u istoj zemlji kao i rezidentna regija, studenti i pacijenti koji dugo borave u bolnici tretiraju se kao da imaju boravište u regiji domaćinu, ako ondje borave duže od jedne godine.

13.53. Računi kućanstava mogu se proširiti upotrebom računa dohodaka. Za to je potrebna raspodjela podataka nacionalnih računa po regijama, o izdacima kućanstava za finalnu potrošnju i prilagodba za promjenu u neto vlasničkim udjelima u kućanstvima u pričuvama mirovinskih fondova. Regionalna štednja po kućanstvima je izravnavajuća stavka.

13.54. Za raspodjelu izdataka za finalnu potrošnju kućanstava u regiji potrebni su pouzdani regionalni podaci, poput, na primjer, podataka iz ankete o potrošnji kućanstava. Međutim, takva regionalna raspodjelu često izostaje te se za nacionalne račune izdaci kućanstava za finalnu potrošnju često procjenjuju uz pomoć drugih podataka. Pod tim okolnostima, teže je izraditi regionalnu raspodjelu.

13.55. Vlade mogu imati važnu ulogu u pružanju usluga obrazovanja, zdravstvene i socijalne skrbi kućanstvima putem socijalnih transfera u naturi. Uloga takvih socijalnih transfera u naturi značajno se razlikuje od zemlje do zemlje i može tijekom vremena pokazivati velike fluktuacije. Raspodjela takvih socijalnih transfera u naturi po regijama podrazumijeva da je moguće dobiti podatke o regionalnoj stvarnoj finalnoj potrošnji po kućanstvu i prilagođenom raspoloživom dohotku po kućanstvu. S obzirom na važnost uloge socijalnih transfera u naturi u nekim državama članicama, usporedba stvarne finalne potrošnje i stvarnog raspoloživog dohotka po kućanstvu između država članica može dati drugačiju sliku nego usporedba na temelju izdataka za finalnu potrošnju i raspoloživog dohotka po kućanstvu.

 

 

 

POGLAVLJE 14.

USLUGE FINANCIJSKOG POSREDOVANJA INDIREKTNO MJERENE (UFPIM)

KONCEPT UFPIM-a I UČINAK UPORABNE ALOKACIJE UFPIM-a NA GLAVNE AGREGATE

14.01. Financijsko posredovanje jedan je od tradicionalnih načina pružanja financijskih usluga. To je postupak u kojem financijska institucija poput banke prihvaća depozite od jedinica koje žele ostvariti kamatu na sredstva te ih pozajmljuje jedinicama koje nemaju dovoljno sredstava za svoje potrebe. Stoga banka osigurava mehanizam kojim se omogućava da prva jedinica pozajmi drugoj. Jedinica koja pozajmljuje sredstva prihvaća nižu kamatnu stopu od one koju plaća zajmoprimac. „Referentna kamatna stopa” je stopa koja je prihvatljiva i zajmodavcu i zajmoprimcu. Razlika između referentne stope i stvarne plaćene stope deponentima i naplaćene zajmoprimcima je usluga financijskog posredovanja indirektno mjerena (UFPIM). Ukupni UFPIM je zbroj dvije implicitne naknade koje plaćaju zajmoprimac i zajmodavac.

14.02. Međutim, u rijetkim slučajevima iznos sredstava koje pozajmljuje financijska institucija točno odgovara iznosu depozita. Određeni iznos novca može se položiti kao depozit i ne još pozajmiti, a banka određene zajmove može financirati iz vlastitih, a ne posuđenih sredstava. Međutim, deponent ostvaruje isti iznos kamata i uslugu posredovanja bez obzira na to jesu li njegova sredstva pozajmljena ili ne, a zajmoprimac plaća istu kamatnu stopu i koristi istu uslugu posredovanja bez obzira na to potječu li njegova sredstva iz posredovanih sredstava ili vlastitih sredstava banke. Zbog toga se UFPIM procjenjuje za sve zajmove i depozite koje nudi financijska institucija bez obzira na izvor sredstava. Iznosi bilježenih kamata računaju se kao referentna stopa puta razina predmetnog zajma ili depozita. Razlika između navedenih iznosa i iznosa koje financijska institucija prima ili joj se isplaćuju bilježe se kao naknade za indirektnu uslugu koje zajmoprimac ili ulagač plaća financijskoj instituciji. Iznosi bilježeni u sustav kao kamate opisuju se kao „kamate ESA-e”, a ukupni iznosi koji se isplaćuju financijskoj instituciji ili koje ista plaća opisuju se kao „bankovna kamata”. Ukupna implicitna naknada za uslugu jest zbroj bankovne kamate na zajmove minus kamate ESA-e na iste zajmove plus kamate ESA-e na depozite minus bankovna kamata na iste depozite.

14.03. UFPIM se primjenjuje isključivo na zajmove koje daje i depozite koje prima financijska institucija. Predmetne financijske institucije i njihovi klijenti ne moraju biti rezidenti. Postoji uvoz i izvoz UFPIM-a. Financijska institucija ne mora nuditi usluge primanja depozita i davanja zajmova. Financijska društva-kćeri trgovaca na malo primjer su financijskih institucija koje daju zajmove, a ne primaju depozite. Zajmodavac čiji su financijski izvještaji dovoljno detaljni kako bi ga se tretiralo kao društvo ili kvazi-društvo može koristiti UFPIM.

14.04. Uzevši u obzir učinak alokacije UFPIM-a na BDP i nacionalni dohodak u usporedbi sa situacijom kada UFPIM ne bi bio alociran, potrebno je razmotriti pet slučajeva:

(a) 

rezidentni financijski posrednici (FP-ovi) daju zajmove i primaju depozite za intermedijarnu potrošnju tržišnih proizvođača (uključujući kućanstva kao vlasnike poduzeća i stambenih objekata):

output UFPIM-a FP (financijskih posrednika) uravnotežuje se intermedijarnom potrošnjom tržišnih proizvođača. Stoga nema nikakvog učinka na BDP i nacionalni dohodak;

(b) 

rezidentni FP-ovi (financijski posrednici) daju zajmove i primaju depozite za intermedijarnu potrošnju netržišnih proizvođača te za finalnu potrošnju kućanstava:

kada netržišni proizvođači koriste UFPIM kao intermedijarnu potrošnju, njihova se proizvodnja povećava za isti iznos s obzirom na to da je intermedijarna potrošnja dio zbroja njihovih troškova, dok se na drugoj strani nalazi povećanje izdataka za finalnu potrošnju. Stoga dolazi do povećanja BDP-a i nacionalnog dohotka za iznos alociranog UFPIM-a.

Isto tako, kada UFPIM koriste kućanstva kao krajnji potrošači, BDP i nacionalni dohodak povećavaju se za iznos alociranog UFPIM-a;

(c) 

rezidentni financijski posrednici daju zajmove nerezidentnim neFP-ovima i primaju njihove depozite (izvoz UFPIM-a):

knjiži se izvoz UFPIM-a povećavajući BDP. Ali u prijelazu od BDP-a do nacionalnog dohotka navedeno se povećanje izravnava smanjenjem primljenih kamata manje plaćene kamate prema inozemstvu (s obzirom na to da se UFPIM odbija od aktivne kamate na zajmove i dodaje pasivnoj kamati na depozite). Stoga izvoz UFPIM-a ne utječe na nacionalni dohodak;

(d) 

nerezidentni financijski posrednici daju zajmove i primaju depozite za intermedijarnu potrošnju tržišnih proizvođača, uključujući kućanstva kao vlasnike poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo i stambenih objekata (uvoz UFPIM-a):

BDP se smanjuje za iznos ove kategorije uvoza UFPIM-a s obzirom na to da se na drugoj strani nalazi intermedijarna potrošnja. Ali u prijelazu od BDP-a do nacionalnog dohotka navedeno se smanjenje izravnava povećanjem primljenih kamata manje plaćena kamata prema inozemstvu (s obzirom na to da se UFPIM dodaje aktivnoj kamati na depozite i odbija od pasivne kamate na zajmove). Stoga ova kategorija uvoza ne utječe na nacionalni dohodak;

(e) 

nerezidentni financijski posrednici daju zajmove i primaju depozite za intermedijarnu potrošnju netržišnih proizvođača te za finalnu potrošnju kućanstava:

uvoz UFPIM-a od strane netržišnih proizvođača odgovara intermedijarnoj potrošnji. Output takvih proizvođača se povećava za isti iznos s obzirom na to da je intermedijarna potrošnja dio zbroja njihovih troškova, dok se na drugoj strani nalazi povećanje izdataka za finalnu potrošnju. Pri mjerenju BDP-a po pristupu po proizvodnoj metodi, povećanje intermedijarne potrošnje prati porast outputa, pri čemu dodana vrijednost ostaje nepromijenjena. Pri mjerenju BDP-a s rashodne strane, povećanje uvoza usluga neutralizira povećanje izdataka za finalnu potrošnju. Ali u prijelazu od BDP-a do nacionalnog dohotka dolazi do povećanja kamata primljenih manje kamate plaćene prema inozemstvu (s obzirom na to da se UFPIM dodaje primljenoj kamati na depozite i odbija od primljene kamate na zajmove). Stoga se nacionalni dohodak povećava za iznos ove kategorije uvoza UFPIM-a.

Isto tako, kad UFPIM uvoze kućanstva kao krajnji potrošači, nema nikakvog učinka na BDP i nacionalni se dohodak povećava jer dolazi do povećanja primljenih kamata manje plaćene kamate prema inozemstvu.

Prema dogovoru, UFPIM se ne računa za međubankarske zajmove i depozite između rezidentnih financijskih posrednika, kao niti između rezidentnih i nerezidentnih financijskih posrednika. No međubankarski zajmovi i depoziti upotrebljavaju se za računanje referentnih stopa.

14.05. Na temelju pet slučaja predstavljenih u stavku 14.04, učinak alokacije UFPIM-a na BDP i nacionalni dohodak može se sažeti na sljedeći način:

(a) 

BDP se povećava za iznos UFPIM-a koji su proizveli rezidentni financijski posrednici i koji je raspoređen na sektore S.13 (sektor opće države), S.14 (sektor kućanstava u ulozi potrošača), S.15 (sektor NPUSK-ova) i S.2 (sektor inozemstva);

(b) 

BDP se smanjuje za iznos uvezenog UFPIM-a koji je raspoređen na sektore S.11 (nefinancijska društva), S.12 (financijska društva), isključujući podsektore S.121 (središnja banka), S.122 (depozitarna društva, osim središnje banke) i S.125 (drugi financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova) te sektor S.14 (kućanstva kao vlasnici stambenih objekata i poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo);

(c) 

nacionalni se dohodak povećava za iznos UFPIM-a (koji su proizveli rezidentni financijski posrednici ili koji je uvezen) i koji je raspoređen na sektore S.13 (sektor opće države), S.14 (sektor kućanstava u ulozi potrošača) i S.15 (sektor NPUSK-ova).

IZRAČUN PROIZVODNJE UFPIM-a PO SEKTORIMA S.122 I S.125

14.06. UFPIM proizvode financijski posrednici (FS): središnja banka (S.121); depozitarna društva osim središnje banke (S.122) i ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125).

▼M2

Izračuni UFPIM-a usmjereni su na podsektore S.122 i S.125; prema dogovoru, UFPIM se ne računa za središnju banku (vidjeti točku 14.16.).

▼B

Potrebni statistički podaci

14.07. Za svaki podsektor S.122 i S.125 potrebni su podaci u obliku tablice stanja kredita i depozita kategoriziranih po sektorima korisnika i čiji je prosjek izračunan za četiri tromjesečja, zajedno s odgovarajućim obračunatim kamatama. Kamate se računaju nakon preraspodjele subvencije kamatnih stopa primateljima.

Referentne stope

14.08. U bilancama stanja financijskih posrednika podsektora S.122 i S.125, krediti i depoziti rezidentnih jedinica moraju se raščlaniti radi razlikovanja kredita od depozita:

—  međubankarskih (odnosno u institucionalnim jedinicama koje pružaju UFPIM iz podsektora S.122 i S.125), —  preuzeti od institucionalnih sektora korisnika (S.11 – ostali podsektori sektora S.12 - S.13 -S.14 - S.15) (osim onih koje su preuzele središnje banke).

Osim toga, krediti i depoziti s inozemstvom (S.2) raščlanjuju se na kredite i depozite kod nerezidentnih financijskih posrednika i kredite i depozite kod ostalih nerezidenata.

Unutarnja referentna stopa 

14.09. Za određivanje outputa UFPIM-a rezidentnih financijskih posrednika prema rezidentnim institucionalnim sektorima, unutarnja referentna stopa računa se kao omjer primljenih kamata na kredite unutar i između podsektora S.122 i S.125 i prema stanju kredita unutar i između podsektora S.122 i S.125 kako slijedi:

U teoriji, unutarnja referentna stopa je ista kada se koriste podatci o depozitima a ne podatci o kreditima. Zbog nedosljednosti podataka, procjene na temelju podataka o depozitima razlikuju se od procjena na temelju podataka o kreditima.

Kad su podaci o depozitima pouzdaniji, unutarnju referentnu stopu trebalo bi računati na temelju međubankarskih depozita kao omjer:

Ako su podaci o kreditima i depozitima jednako pouzdani, unutarnju referentnu stopu treba izračunavati na temelju međubankarskih kredita i depozita kao omjer nastalih aktivnih kamata na kredite uvećanih za plaćene kamate po depozitima koje drže financijski posrednici i stanja kredita uvećanog za stanje depozita koji drže financijski posrednici u ime drugih financijskih posrednika.

U slučajevima u kojima rezidentni financijski posrednici svojim rezidentnim klijentima osiguravaju kredite i primaju depozite izražene u stranim valutama, treba izračunati nekoliko „unutarnjih” referentnih stopa po valutama ili skupinama valuta, ako se time procjene znatno poboljšavaju. To bi zahtijevalo podjelu izračuna „unutarnjih” referentnih stopa i kredita i depozita od rezidentnih financijskih posrednika za sve rezidentne sektore korisnika po valuti ili skupinama valuta.

Vanjska referentna stopa 

14.10. Za utvrđivanje uvoza i izvoza UFPIM-a referentna stopa koja se koristi je prosječna međubankarska stopa ponderirana razinom stanja u rubrikama „krediti između rezidentnih financijskih posrednika, s jedne strane, i nerezidentnih financijskih posrednika, s druge strane” i „depoziti između rezidentnih financijskih posrednika, s jedne strane, i nerezidentnih financijskih posrednika, s druge strane”, koji su sadržani u bilanci stanja financijskih posrednika. Stoga se vanjska referentna stopa računa kao omjer kamata na kredite uvećanih za kamate na depozite između rezidentnih financijskih posrednika i nerezidentnih financijskih posrednika i stanja kredita uvećanog za stanje depozita između rezidentnih financijskih posrednika i nerezidentnih financijskih posrednika.

Treba izračunati nekoliko vanjskih referentnih stopa za različite valute ili skupine valuta, ako su dostupni podaci za sve valute ili skupine valuta za sljedeće kategorije, te ako se time procjene znatno poboljšavaju:

(a) 

krediti i depoziti od nerezidentnih financijskih posrednika za svaki sektor korisnika;

(a) 

krediti i depoziti od rezidentnih financijskih posrednika za sektor nerezidentnih korisnika.

Detaljna raspodjela UFPIM-a prema institucionalnim sektorima

14.11. Prema dogovoru, međubankarski UFPIM se ne mora računati između rezidentnih financijskih posrednika, niti između rezidentnih i nerezidentnih financijskih posrednika. UFPIM se računa samo u odnosu na nebankarske institucionalne sektore korisnika.

Za svaki je institucionalni sektor nefinancijskih posrednika potrebno imati podatke u skladu sa sljedećom tablicom kredita i depozita koje su odobrili rezidentni financijski posrednici:

 

 

Ukupni UFPIM po institucionalnim sektorima dobiva se zbrojem UFPIM-a na kredite odobrene institucionalnom sektoru i UFPIM-a na depozite institucionalnog sektora.

UFPIM na kredite odobrene institucionalnom sektoru se procjenjuje kao primljene kamate na kredite manje (stanja kredita pomnožena s unutarnjom referentnom stopom).

UFPIM na depozite institucionalnog sektora procjenjuje se kao (stanja depozita pomnožena s unutarnjom referentnom stopom) manje plaćene kamate na depozitima.

Dio se proizvodnje izvozi; na temelju bilance stanja FP-ova zapažamo:

 

 

Izvoz UFPIM-a procjenjuje se koristeći vanjsku referentnu međubankarsku stopu, za kredite odobrene nerezidenatima (isključujući FP-ove), kao kamate primljene manje kamate plaćene (stanje kredita pomnoženo s vanjskom referentnom stopom).

Izvoz UFPIM-a na depozite nerezidenata (isključujući FP-ove) procjenjuje se kao (stanje depozita pomnoženo s vanjskom referentnom stopom) manje kamate plaćene.

Ako se za različite valute ili skupine valuta koristi nekoliko različitih referentnih stopa, krediti i depoziti dijele se po institucionalnim sektorima korisnika i po valutama (ili skupinama valuta) u kojima su izraženi.

Raščlamba alociranog UFPIM-a kućanstvima na intermedijarnu i finalnu potrošnju

14.12. UFPIM koji se pripisuje kućanstvima raščlanjuje se na sljedeće kategorije:

(a) 

intermedijarna potrošnja kućanstava kao vlasnika stambenih objekata;

(b) 

intermedijarna potrošnja kućanstava kao vlasnika poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo; i

(c) 

finalna potrošnja kućanstava.

Metoda procjene zahtijeva raspodjelu kredita kućanstvima (stanja i kamate) na sljedeće odgovarajuće kategorije:

i. 

stambeni krediti;

ii. 

krediti kućanstvima kao vlasnika stambenih objekata poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo; i

iii. 

ostali krediti kućanstvima.

Krediti kućanstvima kao vlasnicima poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo i stambeni krediti obično se prikazuju odvojeno u različitim raspodjelama kredita u financijskim i monetarnim statistikama. Ostali krediti kućanstvima određuju se kao rezidualna stavka tako da se od ukupnih kredita oduzmu prethodne dvije kategorije kredita. UFPIM bi za kredite kućanstvima trebao biti raspodijeljen na tri kategorije na temelju podataka o stanjima i kamatama za svaku od tri skupine. Stambeni krediti nisu istovjetni hipotekarnim kreditima, s obzirom da hipotekarni krediti mogu imati drugu svrhu.

Depoziti kućanstava raščlanjuju se na:

(1) 

depoziti kućanstvima kao vlasnicima stambenih objekata poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo; i

(2) 

depoziti kućanstava kao potrošača.

U nedostatku statističkih podataka o depozitima kućanstava kao vlasnika poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo, stanja depozita računaju se jednom od sljedećih metoda:

1. metoda Stanja depozita računaju se pod pretpostavkom da omjer stanja depozita i dodane vrijednosti zabilježena za najmanja društva vrijedi za društva koja nisu osnovana kao trgovačko društvo. 2. metoda Stanja depozita računaju se pod pretpostavkom da omjer stanja depozita i prometa zabilježenog za najmanja društva vrijedi za društva koja nisu osnovana kao trgovačko društvo.

UFPIM za depozite kućanstava mora biti raspodijeljen na UFPIM za depozite kućanstava kao vlasnika poduzeća koja nisu osnovana kao trgovačko društvo i UFPIM za depozite kućanstava kao potrošača na temelju prosječnih stanja tih dviju kategorija, za koje se u slučaju nedostatka dodatnih podataka može upotrijebiti ista kamatna stopa.

Druga je mogućnost da se u nedostatku detaljnijih podataka o kreditima i depozitima kućanstava, UFPIM za kućanstva rasporedi na intermedijarnu potrošnju i finalnu potrošnju pod pretpostavkom da se svi krediti mogu pripisati kućanstvima kao proizvođačima ili kao vlasnicima stambenih objekata i da se svi depoziti mogu pripisati kućanstvima kao potrošačima.

IZRAČUN UVOZA UFPIM-a

14.13. Nerezidentni financijski posrednici odobravaju kredite rezidentima i od njih primaju depozite. Za svaki su institucionalni sektor potrebni podaci u skladu sa sljedećom tablicom.

 

 

Uvoz UFPIM-a se za svaki s institucionalni sektor računa kako slijedi:

Uvoz UFPIM-a za kredite procjenjuje se kao kamate koje potražuju nerezidentni financijski posrednici manje (stanja kredita pomnožena s vanjskom referentnom stopom). Uvoz UFPIM-a za depozite procjenjuje se kao (stanja depozita pomnožena s vanjskom referentnom stopom) minus kamate koje plaćaju nerezidentni financijski posrednici.

Preporuča se upotreba nekoliko vanjskih referentnih stopa po valuti ili skupinama valuta (vidjeti stavak 14.10).

OBUJAM UFPIM-u VOLUMNIM TERMINIMA

14.14. UFPIM u volumnim terminima računa se upotrebom stanja kredita i depozita deflacioniranih na cijene baznog razdoblja pomoću općeg indeksa potrošačkih cijena poput implicitnog deflatora cijena za domaću finalnu potražnju.

Cijena UFPIM-a ima dvije komponente: prva je razlika između bankarske kamatne stope i referentne stope (ili obrnuto za depozite) koja predstavlja maržu koju je zaradio financijski posrednik; druga je indeks potrošačkih cijena koji se upotrebljava za deflaciju stanja kredita i depozita na cijene baznog razdoblja.

Obujam UFPIM-a računa se kako slijedi:

Marža baznog razdoblja na kredite jednaka je efektivnoj kamatnoj stopi na kredite minus referentna stopa.

Marža baznog razdoblja na depozite jednaka je referentnoj stopi minus efektivna kamatna stopa na depozite.

Nominalno je efektivna marža jednaka omjeru UFPIM-a i stanja, tako da se zamjenom efektivne marže tim izrazom u gornjim dvjema formulama dobiva sljedeće:

IZRAČUN UFPIM-a PO DJELATNOSTI

14.15. Alokacija UFPIM-a prema djelatnostima koje ga koriste temelji se na stanjima kredita i depozita svake djelatnosti te, ako podaci nisu pouzdani, na proizvodnji svake djelatnosti.

OUTPUT SREDIŠNJE BANKE

14.16. Prema dogovoru, output središnje banke mjeri se kao zbroj troškova, odnosno njezine intermedijarne potrošnje, naknade zaposlenicima, potrošnje fiksnog kapitala i ostalih poreza manje subvencije na proizvodnju. UFPIM se ne mora računati za središnju banku.

Provizije i naknade za izravno mjerene usluge koje središnja banka fakturira u odnosu na rezidentne i nerezidentne jedinice treba rasporediti tim jedinicama.

Samo dio ukupnog outputa središnje banke (zbroj troškova minus provizije i naknade) koji se ne proda mora se, prema dogovoru, rasporediti na intermedijarnu potrošnju i na ostale financijske posrednike – na podsektore S.122 (depozitarna društva, osim središnje banke) i S.125 (ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih poduzeća i mirovinskih fondova) – razmjerno odgovarajućim vrijednostima svakog od ovih podsektora.

Kako bi se uravnotežili računi podsektora S.122 i S.125, iznos njihovih intermedijarnih potrošnji usluge koju je pružala središnja banka treba isti iznos uravnotežiti tekućim transferom (razvrstanim pod D.759 „ostali razni tekući računi”) primljenim od središnje banke.

 

 

 

POGLAVLJE 15.

UGOVORI, NAJMOVI I LICENCE

UVOD

15.01. Ugovori su sporazumi o uvjetima pod kojima se kupcima pružaju roba, usluge i aktiva. Ugovorima koji predstavljaju jednostavnu prodaju robe, usluga ili aktive utvrđuje se vrijednost i vrijeme bilježenja transakcije, što je, u slučaju robe, promjena vlasništva. Razlika između vremena plaćanja i vremena bilježenja odražava se na ulaze koji su bilježeni kao računi ostalih potraživanja ili ostalih obveza u financijskom računu.

15.02. Najmovi, licence i dozvole su ugovori kojima se određuje klasifikacija plaćanja i ekonomskog vlasništva nad sredstvima; neki ugovori čine zasebnu vrstu nefinancijske aktive.

15.03. U ovom poglavlju, bilježenje različitih skupina složenih ugovora i njihovih temeljnih tokova i stanja opisuje se u sedam odjeljaka:

(a) 

razlika između operativnog leasinga, leasinga resursa i financijskog leasinga;

(b) 

dozvole za korištenje prirodnih resursa;

(c) 

dozvole za obavljanje određenih djelatnosti;

(d) 

javno-privatno partnerstvo;

(e) 

ugovori o koncesiji za usluge;

(f) 

tržišni operativni leasing;

(g) 

isključiva prava na buduću robu i usluge.

RAZLIKA IZMEĐU OPERATIVNOG LEASINGA, LEASINGA RESURSA I FINANCIJSKOG LEASINGA 

15.04. Razlikuju se tri vrste leasinga nefinancijske aktive (vidjeti tablicu 15.1.):

(a) 

operativni leasing;

(b) 

leasing resursa;

(c) 

financijski leasing.

Svaka od tih vrsta leasinga vezana je za korištenje nefinancijske aktive:

—  u slučaju operativnog leasinga i leasinga resursa, ne dolazi do promjene ekonomskog vlasništva, već zakonski vlasnik ostaje ekonomski vlasnik. Leasing resursa koristi se za prirodne resurse, poput zemlje i radiofrekvencijskog spektra. Operativni leasing koristi se za svu ostalu nefinancijsku aktivu, —  u slučaju financijskog leasinga, dolazi do promjene ekonomskog vlasništva nad aktivom, a zakonski vlasnik ne smatra se ekonomskim vlasnikom. Financijski leasing može se primijeniti na svu nefinancijsku aktivu, uključujući i prirodne resurse u nekim slučajevima.

15.05. Svaki subjekt poput roba ili usluga, prirodnog resursa, financijske aktive ili pasive ima zakonskog i ekonomskog vlasnika. Ekonomski vlasnik često je isto kao zakonski vlasnik. Ako to nije slučaj, zakonski vlasnik predaje odgovornost za rizik u vezi s korištenjem subjekta u okviru ekonomske aktivnosti ekonomskom vlasniku, zajedno s povezanim koristima. Zakonski vlasnik zauzvrat od ekonomskog vlasnika prihvaća isplatu za drugi paket rizika i koristi.

 

 

Tablica 15.1. — Bilježenje triju vrsta leasinga 

 

 

Tablica 15.2. — Bilježenje triju vrsta leasinga prema vrsti transakcije

15.06. Definicija: ekonomski vlasnik subjekata poput roba i usluga, prirodnog resursa, financijske aktive ili pasive je institucionalna jedinica ovlaštena koristiti se pogodnostima u vezi s upotrebom tog subjekta u okviru neke gospodarske aktivnosti na temelju prihvaćanja s time povezanih rizika.

15.07. Definicija: zakonski vlasnik subjekata poput roba i usluga, prirodnog resursa, financijske aktive ili pasive je institucionalna jedinica koja ima zakonsko pravo i koja se pravno održivo može koristiti pogodnostima u vezi s tim subjektima.

Operativni leasing 

15.08. Definicija: operativni leasing je leasing u kojem je zakonski vlasnik ujedno i ekonomski vlasnik koji prihvaća operativne rizike i uživa gospodarske pogodnosti od aktive tako da naplaćuje njezino korištenje u okviru proizvodne aktivnosti.

15.09. Jedan pokazatelj operativnog leasinga je odgovornost zakonskog vlasnika za popravke i održavanju aktive.

15.10. Pod operativnim leasingom aktiva ostaje u bilanci stanja davatelja leasinga.

15.11. Uplate za proizvedenu aktivu u okviru operativnog leasinga nazivaju se najamninama i bilježe se kao uplate za uslugu (vidjeti tablicu 15.2.). Prirodu operativnog leasinga najjednostavnije je opisati u smislu povezanosti s opremom jer se operativni leasing često daje za vozila, dizalice, bušilice itd. Međutim, operativnom leasingu može podlijegati nefinancijska aktiva bilo koje vrste. Usluga koju pruža davatelj leasinga izlazi iz okvira samog osiguravanja aktive. Ona uključuje i druge elemente kao što su praktičnost i sigurnost. U slučaju opreme, davatelj leasinga ili vlasnik opreme obično održava zalihu opreme u dobrom radnom stanju kako bi se mogla iznajmiti na zahtjev ili u kratkom roku. Davatelj leasinga obično mora biti stručnjak za upravljanje tom opremom. To je važno kad je riječ o opremi vrlo kompliciranoj za korištenje, poput računala, gdje davatelj leasinga nije nužno dovoljno stručan ili opremljen za odgovarajuće servisiranje te opreme. Davatelj leasinga može odlučiti i zamijeniti opremu u slučaju ozbiljnog ili dugotrajnog kvara. Kad je riječ o zgradi, davatelj leasinga odgovoran je za strukturalnu cjelovitost zgrade i zamjenu u slučaju oštećenja od prirodne katastrofe, i obično je odgovoran za osiguravanje odgovarajućeg rada dizala i sustava za grijanje i ventilaciju.

15.12. Operativni leasing izvorno je razvijen kao odgovor na potrebe korisnika kojima je određena vrsta opreme potrebna tek u redovnim razmacima. Operativni leasing često se daje na kratka razdoblja, iako primatelj leasinga može obnoviti leasing kad to razdoblje istekne i isti korisnik može koristiti isti komad opreme u više navrata. Međutim, s obzirom na razvoj vrsta kompliciranih vrsta opreme, posebno u području elektronike, servisiranje i pomoćni objekti koje pruža davatelj leasinga važni su čimbenici koji mogu utjecati na korisnika da se odluči za najam umjesto za kupovinu. Drugi čimbenici kojima se može uvjeriti korisnike da se odluče za najam na duža razdoblja umjesto za kupovinu su posljedice za bilancu stanja, novčani tijek ili poreznu obvezu poduzeća.

Financijski leasing 

15.13. Definicija: financijski leasing je leasing za koji vrijedi da je davatelj leasinga zakonski vlasnik aktive, a primatelj leasinga ekonomski vlasnik, te potonji snosi operativne rizike i uživa gospodarske pogodnosti od aktive u okviru proizvodne aktivnosti. Davatelj leasinga zauzvrat prihvaća drugi paket rizika i koristi od primatelja leasinga u obliku otplate u vezi s najmom. Često je slučaj da davatelj leasinga, iako je zakonski vlasnik aktive, uopće ne preuzima fizičku dostavu aktive već pristaje da se ona dostavi izravno primatelju leasinga. Jedan od pokazatelja financijskog leasinga je odgovornost ekonomskog vlasnika za sve potrebne popravke i održavanje aktive.

15.14. U slučaju financijskog leasinga, prikazuje se da zakonski vlasnik primatelju leasinga izdaje najam kojim se primatelj leasinga služi za stjecanje aktive. Nakon toga se aktiva prikazuje u bilanci stanja primatelja najma, a ne davatelja najma; odgovarajući se kredit prikazuje kao aktiva davatelja kredita i obveza primatelja kredita. Plaćanja na temelju financijskog najma ne obrađuju se kao najamnine, već kao plaćanja kamate otplata glavnice pripisanog zajma. Ako je davatelj kredita financijski posrednik, dio plaćanja također se obrađuje kao naknada za uslugu (UFPIM)

15.15. Priroda aktive koja je predmet financijskog leasinga često je znatno drugačija od one aktive koju u okviru svoje proizvodne aktivnosti koristi davatelj leasinga, npr. putnički avion koji je u zakonskom vlasništvu banke, ali se daje u najam zračnom prijevozniku. Nema gospodarskog smisla ni bilježiti zrakoplov ili njegovu potrošnju fiksnog kapitala u račune banke, niti izostaviti te podatke s računa zračnog prijevoznika. Uz pomoć financijskog leasinga izbjegava se taj nepoželjan oblik bilježenja vlasništva nad zrakoplovom i pada vrijednosti tog zrakoplova, a zadržava se točna neto vrijednost obiju stranaka tijekom trajanja leasinga.

15.16. Uobičajeno je da je trajanje financijskog leasinga jednako trajanju gospodarskog vijeka aktive. Kada je to slučaj, vrijednost pripisanog zajma odgovara trenutačnoj vrijednosti uplata koje se trebaju uplatiti u okviru ugovora o leasingu. Ta vrijednost pokrit će trošak aktive i obično uključivati i pristojbu koju naplaćuje davatelj leasinga, koja se obračunava tijekom trajanja leasinga. Redovne uplate davatelju leasinga mogu se knjižiti kao četiri komponente: plaćanje kamate, otplate glavnice na imputirani kredit, naknada davatelja leasinga, i UFPIM (ako je davatelj leasinga financijski posrednik). Ako uvjetima ugovora nije određeno kako se utvrđuju prva tri elementa, otplata glavnice mora odgovarati padu vrijednosti imovine (potrošnji fiksnog kapitala), kamata koju treba platiti mora odgovarati povratu kapitala od te aktive, a naknada za usluge razlici između ukupnog iznosa koji treba platiti i tih dvaju elemenata.

15.17. Postoje slučajevi financijskog leasinga gdje je trajanje leasinga kraće od gospodarskog vijeka imovine. U tom slučaju, vrijednost pripisanog zajma ponovo pokriva trošak imovine i pristojbu koju naplaćuje davatelj leasinga, kao i vrijednost naknada za usluge koje se trebaju naplatiti u okviru leasinga. Uplate izvršene izravno davatelju leasinga bilježe se kao plaćanje kamate i otplate glavnice na imputirani kredit, naknade davatelja leasinga, i za UFPIM (ako je davatelj leasinga financijski posrednik). One mogu uključivati i pretplate kojima se financira ponovna kupovina aktive na kraju trajanja leasinga. Po isteku leasinga, aktiva se može prebaciti na bilancu stanja primatelja leasinga, ovisno o ugovornim dogovorima. Vrijednost preostalih nenamirenih iznosa u vezi sa kreditom bit će jednaka očekivanoj tržišnoj vrijednosti aktive na kraju trajanja leasinga kako je utvrđeno na početku trajanja leasinga. U tom trenutku, aktiva se može vratiti davatelju leasinga, postoji opcija da primatelj leasinga pravno stekne tu imovinu, ili se može sastaviti novi ugovor o leasingu.

U okviru financijskog leasinga od primatelja leasinga zahtijeva se da snosi rizike i koristi povezane s korištenjem aktive. Stoga primatelj leasinga snosi sve vlasničke dobitke i gubitke u vezi s očekivanom vrijednosti aktive na kraju trajanja leasinga. U tom slučaju, kad na kraju trajanja leasinga primatelj leasinga zakonski stekne aktivu, tad se novčane uplate bilježe kao otplate kredita, s obzirom na to da je aktiva već na bilanci stanja primatelja leasinga.

Ako se aktiva vrati davatelju leasinga, tada se transakcija koja predstavlja kupovinu aktive knjiži po trenutačnoj tržišnoj vrijednosti aktive. Stečeni prihodi koriste se kako bi se otplatio nenamireni iznos u vezi sa zajmom, a svaka razlika između tih iznosa knjiži se kao kapitalni transfer. Uplate tijekom trajanja leasinga često će uključivati pretplatu stjecanja aktive, pa se transakcija odvija bez novčane naknade jer je zajam u tom trenutku već u potpunosti otplaćen.

Ako se dogovori novo trajanje leasinga, tada treba analizirati novi ugovor i vidjeti radi li se o produženju financijskog leasinga ili operativnog leasinga.

15.18. Iako se financijski leasing obično daje na trajanje od nekoliko godina, trajanje leasinga ne utječe na to smatra li se leasing operativnim ili financijskim. U nekim slučajevima aktiva se daje u leasing na kratko razdoblje, npr. na jednu godinu, ali u ugovoru postoji uvjet da primatelj leasinga snosi svu odgovornost za aktivu, uključujući i održavanje i pokriće za izvanrednu štetu. Iako je trajanje leasinga kratko, i iako davatelj leasinga ne mora biti financijska institucija, ako primatelj leasinga prihvaća većinu rizika i koristi povezanih s korištenjem aktive u proizvodnji, leasing se knjiži kao financijski, a ne kao operativni. Međutim, u praksi je teško odstupati od bilježenja u poslovnim knjigama, koje prati međunarodne standarde poslovnog računovodstva, prema kojima je financijski leasing ograničen na leasing kojim se pokriva veći dio gospodarskog vijeka aktive.

15.19. Bilo koje društvo koje se specijalizira za financijski leasing, čak i ako se smatra društvom za poslovanje nekretninama ili društvom za leasing zrakoplova, klasificira se kao financijski posrednik koji nudi kredite jedinicama kojima daje aktivu u leasing. Ako davatelj leasinga nije financijski posrednik, uplate povezane s pripisanim kreditom dijele se na otplate glavnice i kamata; ako je davatelj leasinga financijsko društvo, uključuje se dodatna komponenta koja predstavlja naknadu za usluge (UFPIM).

15.20. Kupoprodaja s obročnom otplatom cijene je vrsta financijskog leasinga.

Definicija: dogovor o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene postoji kad se trajno dobro prodaje kupcu u zamjenu za dogovorena buduća plaćanja. Kupac tako odmah preuzima posjed nad dobrom, iako po zakonu ono ostaje u vlasništvu davatelja leasinga kao zalog/jamstvo dok primatelj leasinga ne izvrši sve dogovorene uplate.

15.21. Kupoprodaja s obročnom otplatom cijene je obično ograničena na trajna potrošna dobra, a većina kupaca je iz sektora kućanstava. Kreditori ugovora o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene su obično posebne institucionalne jedinice koje blisko surađuju s prodavateljima trajnih dobara.

15.22. U slučaju kupoprodaje s obročnom otplatom cijene, trajno dobro se knjiži kao da ga je kupac stekao na dan kad nad tom aktivom preuzme vlasništvo po tržišnoj cijeni koja bi se bila ostvarila u istovrsnoj transakciji. Kupac prima imputirani zajam iste vrijednosti. Uplate kupaca kreditoru bilježe se kao otplate glavnice i plaćanje kamate, korištenjem iste metode koja se primjenjuje kod financijskog leasinga. Proizvodna djelatnost koju obavljaju kreditori ugovora o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene je financijsko posredovanje. Kako oni obično ne naplaćuju svoje usluge izravno, njihov cjelokupni output je UFPIM, koji se izračunava kao primljeni vlasnički dohodak umanjen za plative kamate. Kao i kod običnog financijskog leasinga, iznos plative kamate će možda biti teško primijetiti i stoga će se morati procijeniti.

Leasing resursa

15.23. Definicija: leasing resursa je leasing u kojem vlasnik prirodnog resursa primatelju leasinga omogućuje korištenje tim resursom u zamjenu za uplatu koja se bilježi kao najamnina.

15.24. Kod leasinga resursa, resursna aktiva ostaje na bilanci stanja davatelja leasinga, iako se njome koristi primatelj leasinga. Svaki pad vrijednosti prirodnog resursa bilježi se kao gospodarsko nestajanje neproizvedene aktive (pod K.21., „iscrpljivanje prirodnih resursa”). On se ne knjiži kao transakcija slična potrošnji fiksnog kapitala jer ne postoji fiksni kapital koji se troši. Obveze dugovane u okviru leasinga resursa, i jedino takve obveze, bilježe se kao najamnina.

15.25. Uobičajeni primjer aktive koja je predmet leasinga resursa je zemlja. Međutim, korištenje drugih prirodnih resursa, npr. drva, ribe, vode, rudnih bogatstava i radiofrekvencijskog spektra bilježi se na sličan način.

Dozvole za korištenje prirodnog resursa

15.26. Dozvole za korištenje prirodnog resursa može izdati vlada, ali ih mogu izdavati i privatni vlasnici, poput poljoprivrednika i poduzeća.

15.27. Mogu se razlikovati tri načina bilježenja kad je riječ o izdavanju dozvola za korištenje prirodnog resursa (vidjeti tablicu 15.3.):

(a) 

vlasnik može produžiti ili uskratiti pravo na korištenje aktive ili između dvaju trajanja leasinga;

(b) 

vlasnik može dozvoliti da se resurs koristi na produženo vremensko razdoblje i to tako da tijekom tog razdoblja korisnik upravlja korištenjem resursa uz minimalnu intervenciju vlasnika;

(c) 

vlasnik dopušta da se resurs koristi do iscrpljivanja.

Prvi način knjiži se kao leasing resursa; to bi trebalo knjižiti kao najamninu.

Drugi način može dovesti ne samo do bilježenja najamnine, nego i do stvaranja aktive za korisnika, drukčije od samog resursa, ali takve da su vrijednost resursa i vrijednost aktive kojom se omogućuje korištenje tog resursa povezane.

Ova aktiva (kategorija AN.222) priznaje se samo ako se njezina vrijednost, tj. višak koristi za nositelja od vrijednosti izdavanja, može ostvariti prijenosom te aktive. Takve dozvole prvo se primjećuju kroz ekonomsko pojavljivanje aktive (kategorija K.1, vidjeti točku (g) stavka 6.06.). Ako se vrijednost aktive ne ostvari, kretat će se prema nuli prema kraju trajanja leasinga.

Treći način dovodi do prodaje (ili moguće izvlaštenje) samog prirodnog resursa.

 

 

Tablica 15.3. – Bilježenje triju različitih vrsta dozvola za korištenje prirodnih resursa

15.28. Kako bi se razlikovalo između najamnine, stvaranja nove aktive i prodaje prirodnog resursa, glavni kriterij je prijenos rizika i koristi. Prirodni resurs smatra se prodanim ako su preneseni svi rizici i koristi. Smatra se da je stvorena nova aktiva ako je prijenos rizika i koristi doveo do zasebne prenosive dozvole s ostvarivom vrijednosti. Drugi kriteriji, poput predugovora o uplatama, inicijalnim uplatama, roku dozvole i obrade u poslovnim računima, mogu biti obmanjujući jer se u njima nužno ne odražava prijenos rizika i koristi.

15.29. Prirodne resurse, poput zemlje i mineralnih resursa, mogu stjecati nerezidenti. Međutim, prodaju prirodnih resursa ne treba bilježiti kao prodaju nerezidentnim jedinicama. U takvim slučajevima stvara se uvjetno rezidentna jedinica koja nosi pravo na taj prirodni resurs; nerezidentna jedinica tad ima vlasništvo u temeljnom kapitalu uvjetno rezidentne jedinice. Sličan način bilježenja primjenjuje se i u slučajevima kad rezidenti steknu prirodne resurse u ostatku svijeta.

15.30. Vladini prihodi od određene vrste prirodnih resursa (npr. prihodi od nafte i prirodnog plina) mogu se sastojati od niza različitih transakcija. Primjeri su:

(a) 

najamnina u slučaju leasinga resursa;

(b) 

raspolaganje neproizvedenom aktivom, npr. prodaja prirodnih resursa ili prodaja dozvola za crpljenje prirodnih resursa tijekom dužeg roka;

(c) 

dividenda javnog društva koje crpi prirodne resurse;

(d) 

porez na dohodak koji plaćaju društva koja iskorištavaju prirodne resurse.

Dozvole za obavljanje određenih djelatnosti

15.31 Osim licenci i najmova za upotrebu aktive, može se dodijeliti dozvola za sudjelovanje u određenoj aktivnosti, posve neovisno od bilo kakvih aktiva uključenih u tu aktivnost. Dozvole ne ovise o kvalifikacijskim kriterijima (poput polaganja ispita kako biste dobili vozačku dozvolu) nego su osmišljene tako da ograniče broj pojedinačnih jedinica koje imaju pravo sudjelovanja u aktivnosti. Takve dozvole može izdati vlada ili privatne institucionalne jedinice te se ta dva slučaja obrađuju na drugačiji način.

▼M2

 

 

Tablica 15.4 –

Bilježenje upotrebe i kupnje nefinancijske imovine po vrsti transakcije i tokova

15.32. Kad države, na primjer, izdavanjem dozvola ograniče broj automobila koji imaju pravo raditi kao taksiji ili ograniče broj kockarnica, time zapravo stvaraju monopolsku dobit operaterima s dozvolom te dio te dobiti uzimaju kao naknadu. Takve se naknade bilježe kao ostali porezi na proizvodnju. To se načelo primjenjuje na sve slučajeve gdje država izdaje dozvole kako bi ograničila broj jedinica koje posluju u određenom području u kojem je ograničenje utvrđeno proizvoljno i ne ovisi samo o kvalifikacijskim kriterijima.

▼B

15.33 Ako dozvola vrijedi nekoliko godina, uplata se u načelu bilježi prema obračunskom principu (accrual principle) s ostalim knjiženjem potraživanja ili obveze za iznos naknade za dozvolu za buduće godine.

15.34 Nositelj dozvole želi nabaviti takvu dozvolu jer vjeruje da će tako steći pravo ostvarivanja monopolske dobiti jer će njegov budući dohodak biti veći od uplata kojima stječe pravo na tu dobit. Korist za nositelja koja premašuje vrijednost koja nastaje za izdavatelja obrađuje se kao aktiva ako to nositelj dozvole može ostvariti prenošenjem te aktive. Vrsta aktive opisana je kao dozvola za obavljanje određenih djelatnosti (AN.223).

▼M2

15.35. Dozvola za obavljanje određenih djelatnosti kao imovina se prvo pojavljuje u računu ostalih promjena obujma imovine. Promjene vrijednosti, kako povećanja tako i smanjenja vrijednosti, bilježe se na računu revalorizacije stjecatelja.

▼B

15.36 Vrijednost dozvole kao aktive utvrđuje se po vrijednosti po kojoj se može prodati ili se, ako takav iznos nije dostupan, procjenjuje kao sadašnja vrijednost budućeg toka monopolske dobiti. Ako je dozvola preprodana, novi vlasnik preuzima pravo primiti povrat novca od vlade, u slučaju poništenja dozvole, kao i pravo ostvariti monopolsku dobit.

15.37 Dozvola koju je vlada izdala za obavljanje određenih djelatnosti obrađuje se kao aktiva samo ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a) 

predmetna aktivnost ne koristi aktivu koja pripada vladi; ako je koristi, dozvola za korištenje obrađuje se kao operativni leasing, financijski leasing, leasing resursa ili možda kao stjecanje aktive koja predstavlja dozvolu za korištenje aktive prema odluci nositelja dozvole tijekom duljeg razdoblja;

(b) 

dozvola se ne izdaje na temelju kvalifikacijskog kriterija; takve se dozvole obrađuju kao porezi ili kao plaćanje usluga;

(c) 

broj dozvola ograničen je i na taj način omogućava nositelju da ostvari monopolsku dobit kad obavlja predmetnu djelatnost;

(d) 

nositelj dozvole mora moći prodati dozvolu trećoj strani.

Ako bilo koji od uvjeta nije zadovoljen, uplate se obrađuju kao porezi ili kao plaćanje usluga.

15.38 Kad se radi o nevladinim jedinicama, puno je rjeđe moguće ograničiti sudjelovanje u određenoj aktivnosti. Jedan je primjer kad je obvezno ili poželjno biti član strukovnog udruženja, pri čemu postoji strogo ograničenje broja članova. Na primjer, vlasnik nekretnine ograniči broj jedinica koje posluju na njegovoj nekretnini, primjerice hotel dopušta da goste vozi samo jedna taksi služba. U takvim se slučajevima dozvole obrađuju kao plaćanje usluga. Uplata se u načelu bilježi prema dospijeću kroz razdoblje u kojem dozvola vrijedi. U načelu ne postoji razlog zašto se takve dozvole ne bi mogle obrađivati kao aktiva ako su bile utržive, iako to nije uobičajeno.

15.39 Dozvola za obavljanje određene djelatnosti koju je izdala nevladina jedinica obrađuje se kao aktiva samo ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a) 

predmetna djelatnost ne koristi aktivu koja pripada izdavatelju dozvole; ako je koristi, dozvola za korištenje aktive obrađuje se kao operativni leasing, financijski leasing ili leasing resursa;

(b) 

broj dozvola ograničen je i omogućuje nositelju da ostvari monopolsku dobit pri obavljanju predmetne djelatnosti;

(c) 

nositelj dozvole mora zakonski i praktično moći prodati dozvolu trećoj strani.

Ako bilo koji od uvjeta nije ispunjen, uplate se bilježe kao plaćanje za usluge.

15.40 Vlade izdaju dozvole za emisije kako bi mogle nadzirati ukupnu emisiju. Takve dozvole ne uključuju korištenje prirodne aktive, s obzirom da vrijednost atmosfere nije utvrđena ona nije ekonomska aktiva, pa se naknade za dozvole razvrstavaju kao porez. Dozvolama se može trgovati i za njih će postojati aktivno tržište. Dozvole stoga predstavljaju aktivu i vrednovat će se po tržišnoj cijeni po kojoj se prodaju.

Javno-privatna partnerstva (JPP)

15.41 Javno-privatna partnerstva (JPP-i) dugoročni su ugovori između dvije jedinice, po kojima jedna jedinica nabavlja ili gradi aktivu ili skup aktiva, tijekom određenog razdoblja upravlja njom ili njima i onda tu aktivu ili skup aktiva predaje drugoj jedinici. Takvi se dogovori obično sklapaju između privatnih poduzeća i vlade, no moguće su i druge kombinacije, u kojem je javno društvo bilo koja strana ili u kojem je privatni NPU druga strana.

Vlade se uključuju u PPP-e iz različite razloge, primjerice, zbog nade da će privatno upravljanje dovesti do učinkovitije proizvodnje što može dovesti do boljih izvora financiranja i želje da se smanji državni dug

Tijekom ugovornog razdoblja ugovaratelj JPP-a ima zakonsko vlasništvo. Kada istekne ugovorno razdoblje, država ima i ekonomsko i zakonsko vlasništvo.

U poglavlju 20. (računi države) nalaze se podrobniji detalji o postupanju s PPP-ovima.

Ugovori o koncesiji za usluge

15.42 Ugovori o koncesiji za usluge omogućuju društvu isključivo pravo pružanja određenih usluga. Na primjer, u slučaju koncesije za javnu uslugu, privatno društvo sklapa sporazum s državom o isključivom pravu da upravlja, održava i investira u javna poduzeća koja se bave komunalnim uslugama (poput sustava opskrbe vodom ili autoceste s naplatom cestarine) na određeni broj godina. Ugovori o koncesiji za usluge ne bilježe se kao aktive kad se ne mogu prenijeti ili njihovim prijenosom nije ostvarena nikakva vrijednost.

Tržišni operativni leasing (AN.221)

15.43 Tržišni operativni leasing pravo je vlasništva treće strane povezano s nefinancijskom aktivom koja nije prirodni resurs. Nositelj bi leasingom trebao uživati gospodarske pogodnosti koje premašuju plative naknade, pri čemu bi nositelj te pogodnosti trebao moći ostvariti njihovim transferiranjem. Vrijednost leasinga pogodnost je za nositelja koja premašuje vrijednost koja nastaje za izdavatelja. Tržišni operativni leasing može uključivati različite vrste ugovora o najmu i o operativnom leasingu. Na primjer, najmoprimac može stan dati u podzakup trećoj strani.

Isključiva prava na buduću robu i usluge (AN.224)

15.44 Ugovori o budućoj proizvodnji također mogu dovesti do nastanka aktiva povezanih s pravom vlasništva treće strane. Vrijednost takvih ugovora pogodnost je za nositelja koja premašuje vrijednost koja nastaje za izdavatelja. Na primjer:

(a) 

isključivo pravo da neka osoba radi za nekoga (npr. nogometaši) ili da netko objavi književna djela ili glazbena djela. Vrijednost takvih prava dobit je koja se može ostvariti prijenosom prava koja premašuje trošak poništavanja postojećeg ugovora,

(b) 

dogovori o vremenski ograničenoj uporabi (time share). Samo dio ugovora o vremenski ograničenoj uporabi mora se smatrati stjecanjem aktive:

(1) 

ako vlasnik ima određen prostor koji mu je dostupan na neograničeno vrijeme, ako ispunjava uvjete da bude član upravnog odbora određenog projekta ili može prodati ili dodijeliti licencu po svojoj volji, onda je taj dogovor vjerojatno aktiva iste vrste kao i kuća;

(2) 

ako je vlasnik sklopio trajni ugovor o tome da će u određenom razdoblju na određeno vrijeme imati neki oblik smještaja, vjerojatno se radi o unaprijed plaćenom leasingu, odnosno o unaprijed plaćenoj finalnoj potrošnji kućanstava;

(3) 

taj unaprijed plaćeni leasing ponekad može biti dan u podzakup ili prodan za preostalo razdoblje leasinga kao prenosiv operativni leasing;

(4) 

sudionik points-based projekta može imati račun koji potražuje samo preko aktive.

 

 

 

Bilješke

( 8 ) Eurostat, Eurostatov Priručnik o tablicama ponude i uporabe i input-output tablicama (izdanje 2008.), 2008. (dostupan na: http://epp.eurostat.ec.europa.eu)

( 9 ) Eurostat, Priručnik za mjere cijena i obujma u nacionalnim računima, 2016.

( 10 ) Uredba (EZ) br. 1445/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2007. o uspostavi zajedničkih pravila za pružanje osnovnih informacija o paritetima kupovne moći te za njihov izračun i diseminaciju (SL L 336, 20.12.2007., str. 1.).

►M2  ( 11 ) Eurostat–OECD, Metodološki priručnik Eurostata i OECD-a o paritetima kupovne moći, 2012. ◄ 

( 12 ) http://www.ilo.org/global/statistics-and-databases/standards-and-guidelines/resolutions-adopted-by-international-conferences-of-labour-statisticians/WCMS_087481/lang–en/index.htm

( 13 ) Uredba Komisije (EZ) br. 1897/2000 od 7. rujna 2000. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 577/98 o provedbi ankete o radnoj snazi na uzorku u Zajednici u pogledu radne definicije nezaposlenosti (SL L 228, 8.9.2000., str. 18.).

( 14 ) http://www.ilo.org/global/statistics-and-databases/standards-and-guidelines/resolutions-adopted-by-international-conferences-of-labour-statisticians/WCMS_112455/lang–en/index.htm

( 15 ) http://www.ilo.org/global/statistics-and-databases/standards-and-guidelines/resolutions-adopted-by-international-conferences-of-labour-statisticians/WCMS_112455/lang–en/index.htm