Prilog A, poglavlja 2.–3. Uredbe (EU) br. 549/2013 o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Europskoj uniji

Službeni link: 32013R0549 Verzija: 01.09.2025. Na snazi od: 01.09.2025.

Glavni tekst Uredbe (EU) br. 549/2013

Glavni tekst Uredbe (EU) br. 549/2013

POGLAVLJE 2.

JEDINICE I NJIHOVO GRUPIRANJE

2.01. Gospodarstvo zemlje je sustav u kojem institucije i ljudi međusobno djeluju kroz razmjene i transfere roba, usluga i načina plaćanja (npr. novca) za proizvodnju i potrošnju roba i usluga.

U gospodarstvu, jedinice koje međusobno djeluju su gospodarski subjekti koji mogu biti vlasnici aktive, preuzimati obveze i obavljati gospodarske aktivnosti i transakcije s drugim subjektima. Poznate su kao institucionalne jedinice.

Definiranje jedinica korištenih u nacionalnim računima služi različitim potrebama. Prvo, jedinice su bitne sastavnice u određivanju gospodarstava u zemljopisnom smislu, npr. države, regije i skupine država poput monetarnih ili političkih unija. Drugo, one su bitne sastavnice za grupiranje jedinica u institucionalne sektore. Treće, bitne su za određivanje koji tokovi i stanja se bilježe. Transakcije između različitih dijelova iste institucionalne jedinice se, u načelu, ne bilježe u nacionalnim računima.

2.02. Jedinice i njihovo grupiranje koje se koristi u nacionalnim računima definira se s obzirom na vrstu ekonomske analize kojoj su namijenjene, a ne na temelju vrsta jedinica koje se obično koriste u statističkim upitnicima. Potonje jedinice (npr. poduzeća, holding društva, poslovne jedinice, lokalne jedinice, državni odjeli, neprofitne ustanove, kućanstva itd.) možebitno ne zadovoljavaju potrebe nacionalnih računa jer se temelje na kriterijima pravne, administrativne ili računovodstvene prirode.

Statističari moraju uvažavati definicije jedinica analize kako su postavljene u ESA-i 2010., kako bi se u istraživanjima kojima se prikupljaju realni podaci postupno uveli svi elementi informacija koji su potrebni za izradu podataka na temelju jedinica analize iz ESA-e.

2.03. Značajka sustava ESA 2010. je uporaba vrsta jedinica koje odgovaraju trima načinima potpodjele gospodarstva:

(1) 

za analizu tokova i stanja, ključno je odabrati jedinice koje omogućavaju proučavanje veza u ponašanju između ekonomskih subjekata;

(2) 

za analizu procesa proizvodnje ključno je odabrati jedinice koje pokazuju tehničko-ekonomske veze ili odražavaju lokalne aktivnosti;

(3) 

za omogućivanje regionalne analize, potrebne su jedinice koje odražavaju lokalne aktivnosti.

Institucionalne jedinice su tako definirane da se ispuni prvi od ta tri cilja. Veze u ponašanju, kako su opisane u točki (1), zahtijevaju jedinice koje odražavaju svu svoju institucionalnu gospodarsku aktivnost.

Proizvodni procesi, tehničko-ekonomske veze i regionalne analize navedene u točkama (2) i (3) zahtijevaju jedinice poput lokalnih poslovnih jedinica. Te jedinice opisane su kasnije u ovom poglavlju.

Prije davanja definicija jedinica korištenih u ESA-i 2010., potrebno je definirati granice nacionalnog gospodarstva.

GRANICE NACIONALNOGA GOSPODARSTVA

2.04. Jedinice koje čine gospodarstvo neke zemlje i čiji se tokovi i stanja bilježe u ESA-i 2010. su one jedinice koje su rezidentne. Institucionalna jedinica je rezidentna u nekoj zemlji ako ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa na ekonomskom području te zemlje. Takve jedinice poznate su kao rezidentne jedinice, neovisno o državnoj pripadnosti, pravnom obliku ili prisutnosti na ekonomskom području u trenutku kada obavljaju transakciju.

2.05. Ekonomsko područje sastoji se od sljedećeg:

(a) 

područja (zemljopisnog područja) pod djelotvornom upravom i ekonomskom kontrolom jedne države;

(b) 

svih slobodnih zona, uključujući zatvorena skladišta i tvornice pod carinskim nadzorom;

(c) 

nacionalnog zračnog prostora, teritorijalnih voda i epikontinentalnog pojasa u međunarodnim vodama, nad kojima zemlja uživa isključiva prava;

(d) 

teritorijalnih enklava tj. zemljopisnog područja koje se nalazi u inozemstvu, a koje po međunarodnim ugovorima ili sporazumima između zemalja, koriste državne agencije zemlje (npr. veleposlanstva, konzulati, vojne baze, znanstveni centri itd.);

(e) 

nalazišta nafte, prirodnog plina itd. u međunarodnim vodama izvan epikontinentalnog pojasa, na kojima rade jedinice rezidentne na teritoriju koji je definiran u točkama (a) do (d).

Ribarske brodice, ostali brodovi, plutajuće platforme i letjelice tretiraju se u ESA-i kao pokretna oprema, bez obzira na to jesu li u vlasništvu rezidentnih jedinica koje se njima koriste ili su u vlasništvu nerezidenata, a koriste ih rezidentne jedinice. Transakcije vezane uz vlasništvo (bruto investicije u fiksni kapital) i korištenje (najam, osiguranje itd.) pokretne opreme pripisuju se gospodarstvu zemlje u kojoj su vlasnik i/ili korisnik rezidenti. U slučaju financijskog leasinga, pretpostavlja se promjena vlasništva.

Ekonomsko područje može biti veće ili manje od onoga kako je definirano gore. Primjer većeg područja je valutna unija poput Europske monetarne unije; primjer manjeg područja je dio zemlje poput regije.

2.06. Ekonomsko područje isključuje ekstrateritorijalne enklave.

Također su isključeni dijelovi vlastitog zemljopisnog područja zemlje koje koriste sljedeće organizacije:

(a) 

agencije opće države iz drugih zemalja;

(b) 

institucije i tijela Europske unije; i

(c) 

međunarodne organizacije na temelju međudržavnih međunarodnih ugovora.

Područja koja koriste institucije i tijela Europske unije i međunarodne organizacije su zasebna ekonomska područja. Značajka takvih područja je da su jedini rezidenti institucije.

2.07. Središte prevladavajućeg ekonomskog interesa označava da postoji lokacija unutar ekonomskog područja zemlje gdje jedinica obavlja ekonomske aktivnosti i transakcije u značajnoj mjeri, bilo na neodređeno vrijeme ili u određenom, ali duljem vremenskom razdoblju (godina dana ili dulje). Vlasništvo nad zemljištem i građevinama unutar ekonomskog područja smatra se dostatnim da vlasnik ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa na tom mjestu.

Poduzeća su gotovo uvijek povezana samo s jednim gospodarstvom. Oporezivanje i drugi pravni zahtjevi obično imaju za posljedicu korištenje posebnog pravnog subjekta za djelovanje u svakom pravnom sustavu. Uz to, posebna institucionalna jedinica se za statističke potrebe identificira ako jedan pravni subjekt ima značajne aktivnosti na dva ili više državnih područja (npr. za poslovnice, vlasništvo nad zemljištem i multinacionalna poduzeća). Kao posljedica razdvajanja takvih pravnih subjekata, rezidentnost svakog od naknadno identificiranih poduzeća je jasna. Središte prevladavajućeg ekonomskog interesa ne znači da se subjekti sa značajnim aktivnostima na dva ili više područja ne trebaju razdvojiti.

U nedostatku fizičke dimenzije poduzeća, njegova rezidentnost se utvrđuje prema ekonomskom području po čijem pravu je poduzeće osnovano ili registrirano.

2.08. Jedinice koje se smatraju rezidentnima u nekoj zemlji mogu se dodatno podijeliti na:

(a) 

jedinice koje se, s obzirom na sve transakcije izuzev onih vezanih uz vlasništvo nad zemljištem i građevinama, bave proizvodnjom, financijama, osiguranjem ili preraspodjelom;

(b) 

jedinice koje, s obzirom na sve transakcije izuzev onih vezanih uz vlasništvo nad zemljištem i građevinama, prvenstveno sudjeluju u potrošnji;

(c) 

sve jedinice u ulozi vlasnika zemljišta i građevina, s iznimkom vlasnika izvanteritorijalnih enklava koje su dio ekonomskog područja drugih država ili su neovisne države.

2.09. U slučaju jedinica koje nisu kućanstva, s obzirom na sve transakcije izuzev onih vezanih uz vlasništvo nad zemljištem i građevinama, razlikuju se sljedeća dva slučaja:

(a) 

aktivnost se odvija isključivo na ekonomskom području države: jedinice koje izvode tu aktivnost, su rezidentne jedinice te zemlje;

(b) 

aktivnost se, u razdoblju od jedne godine ili dulje, odvija na ekonomskim područjima nekoliko zemalja: rezidentnom jedinicom se smatra samo onaj dio jedinice koji na ekonomskom području te zemlje ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa.

Rezidentna institucionalna jedinica može biti uvjetno rezidentna jedinica, u slučaju da u razdoblju od godine dana ili dulje aktivnost obavlja jedinica koja je rezidentna u drugoj državi. Ako se aktivnost obavlja kraće od godine dana, aktivnost ostaje dio aktivnosti proizvodne institucionalne jedinice i ne priznaje se posebna institucionalna jedinica. Ako je aktivnost beznačajna, iako traje dulje od godine dana, i to za montažu opreme u inozemstvu, ne priznaje se posebna jedinica i aktivnosti se bilježe kao one od proizvodne institucionalne jedinice.

2.10. Kućanstva, osim u svojstvu vlasnika nad zemljištem i građevinama, rezidentne su jedinice ekonomskog područja na kojem imaju središte prevladavajućeg ekonomskog interesa. Rezidentna su bez obzira na razdoblja provedena u inozemstvu kraća od godine dana. Ona uključuju posebno:

(a) 

pogranične radnike, definirane kao osobe koje svakodnevno prelaze granicu radi posla u susjednoj zemlji;

(b) 

sezonske radnike, definirane kao osobe koje napuštaju zemlju na nekoliko mjeseci kada je sezona, ali kraće od godine dana, radi posla u drugoj zemlji;

(c) 

turiste, pacijente, studente, dužnosnike u službenom posjetu, poslovne ljude, trgovačke putnike, umjetnike i članove posade, koji putuju u inozemstvo;

(d) 

lokalno osoblje koje radi u izvanteritorijalnim enklavama stranih država;

(e) 

osoblje institucija Europske unije te civilnih ili vojnih međunarodnih organizacija sa sjedištima u izvanteritorijalnim enklavama;

(f) 

službene, civilne ili vojne, predstavnike državne vlasti (zajedno s njihovim obiteljima) sa sjedištem u teritorijalnim enklavama.

Studenti se uvijek tretiraju kao rezidenti, bez obzira na duljinu trajanja njihovog studija u inozemstvu.

2.11. Sve jedinice, u svojstvu vlasnika zemljišta i/ili građevina koji su dio ekonomskog područja, rezidentne su jedinice ili uvjetno rezidentne jedinice zemlje u kojoj se to zemljište ili građevine nalaze.

INSTITUCIONALNE JEDINICE

2.12. Definicija: institucionalna jedinica je ekonomska jedinca s obilježjem samostalnosti pri donošenju odluka u obavljanju svoje glavne funkcije. Smatra se da rezidentna jedinica predstavlja institucionalnu jedinicu na ekonomskom području gdje ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa ako ima samostalnost pri odlučivanju i vodi potpuni skup računa ili može sastaviti potpuni skup računa.

Kako bi imao samostalnost pri odlučivanju u odnosu na svoju glavu funkciju, subjekt mora:

(a) 

imati pravo na svoju vlastitu robu i aktivu; može mijenjati vlasništvo nad robom ili aktivom preko transakcija s drugim institucionalnim jedinicama;

(b) 

moći donositi ekonomske odluke i obavljati ekonomske aktivnosti za koje je pravno odgovoran;

(c) 

moći preuzimati obveze u vlastito ime, preuzimati druge obveze i sklapati ugovore; i

(d) 

moći sastaviti potpuni skup računa sastavljen od računovodstvene dokumentacije koja obuhvaća sve transakcije izvršene tijekom računovodstvenog razdoblja, kao i bilancu imovine i obveza.

2.13. Sljedeća načela primjenjuju se u slučaju da subjekt ne posjeduje obilježja institucionalne jedinice:

(a) 

za kućanstva se smatra da imaju samostalnost pri odlučivanju u pogledu svoje glavne funkcije te su stoga svejedno institucionalne jedinice čak i kada ne vode potpuni skup računa;

(b) 

subjekti koji ne vode potpuni skup računa i ne mogu sastaviti potpuni skup računa ako se to od njih zatraži, nisu institucionalne jedinice;

(c) 

subjekti koji vode potpuni skup računa, ali nemaju samostalnost pri odlučivanju, dio su jedinica koje ih kontroliraju;

(d) 

subjekti ne moraju objaviti račune da bi bili institucionalne jedinice;

(e) 

subjekti koji su dio grupe jedinica koje sudjeluju u proizvodnji i vode potpuni skup računa smatraju se institucionalnim jedinicama čak i ako su središnjem tijelu (sjedištu), nadležnom za opću upravu grupacije prepustili dio svoje samostalnosti u donošenju odluka; sjedište samo za sebe smatra se institucionalnom jedinicom različitom od jedinica koje kontrolira;

(f) 

kvazi-društva su subjekti koji vode potpuni skup računa, ali nemaju pravni status. Njihovo ekonomsko i financijsko ponašanje se razlikuje od ponašanja njihovih vlasnika, a nalikuje ponašanju društava. Smatra se da imaju samostalnost pri odlučivanju i da su posebne institucionalne jedinice.

Sjedišta društva i holding društva

2.14. Sjedišta društva i holding društva su institucionalne jedinice. Postoje dvije vrste:

(a) 

Sjedište društva je jedinica koja izvršava upravnu kontrolu nad svojim društvima kćerima. Sjedišta društava dodjeljuju se dominantnom sektoru nefinancijskih društava svojih društava kćeri, osim ako su sve ili većina njihovih društava kćeri financijska društva pa se u tom slučaju tretiraju kao pomoćne financijske institucije (S.126) u sektoru financijskih društava.

Ako postoji mješavina nefinancijskih i financijskih društava kćeri, tada svrstavanje u sektore određuje prevladavajući udio dodane vrijednosti.

Sjedišta društava opisuju se pod međunarodnom standardnom klasifikacijom djelatnosti svih ekonomskih aktivnosti (ISIC Rev. 4), odjeljak M, razred 7010 (NACE Rev. 2, M 70.10) kako slijedi:

Ovaj razred uključuje nadzor i upravljanje drugim jedinicama istog društva ili poduzeća; donošenje strategijskih ili organizacijskih planova i odluka u vezi s društvom ili poduzećem; provođenje operativne kontrole i vođenje svakodnevnih poslova povezanih jedinica.

(b) 

Holding društvo koje je vlasnik aktive društava kćeri, ali ne obavlja aktivnosti upravljanja je društvo koje se bavi prijenosom financijskih sredstava (S.127) i svrstava se kao financijsko društvo.

Holding društva opisana su pod ISIC Rev.4, Odjeljak K, razred 6420 (NACE Rev. 2, K 64.20) kako slijedi:

Ovaj razred uključuje aktivnosti holding društava, tj. jedinica koje su vlasnici aktive (vlasnici kontrolnog udjela u vlasničkom kapitalu) grupacije društava kćeri i čija je glavna aktivnost imati vlasništvo nad grupacijom. Holding društva u ovom razredu ne pružaju nikakve druge usluge društvu u kojem se nalazi vlasnički kapital, tj. ona ne upravljaju drugim jedinicama.

Grupacije društava

2.15. Velike grupacije društava nastaju kada društvo majka kontrolira nekoliko društava kćeri, koje mogu pored toga kontrolirati i svoja vlastita društva kćeri itd. Svaki član grupacije tretira se kao posebna institucionalna jedinica ako zadovoljava definiciju institucionalne jedinice.

2.16. Prednost netretiranja grupacija društava kao jedne institucionalne jedinice je da grupacije nisu uvijek stabilne tijekom vremena, niti lako prepoznatljive u praksi. Može biti teško skupiti podatke o grupacijama čije aktivnosti nisu blisko povezane. Mnoge grupacije su prevelike i heterogene da bi se tretirale kao jedna jedinica, a njihova veličina i sastav mogu se mijenjati tijekom vremena kao posljedica spajanja i preuzimanja.

Subjekti posebne namjene

2.17. Subjekt posebne namjene (SPN) ili društvo posebne namjene je obično društvo s ograničenom odgovornošću ili komanditno društvo, osnovano za ispunjavanje parcijalnih, specifičnih ili privremenih ciljeva i za izoliranje financijskog rizika, posebnih poreza ili regulatornog rizika.

2.18. Nema uobičajene definicije SPN-a, ali uobičajene su sljedeće značajke:

(a) 

nemaju zaposlenike i nefinancijsku aktivu;

(b) 

malo su fizički prisutni osim natpisa ili znaka koji potvrđuje njihovo mjesto registracije;

(c) 

uvijek su povezani s drugim društvom, često kao društvo kćer;

(d) 

rezidentni su na različitom području od onoga na kojem su povezana društva rezidentna. U nedostatku fizičke prisutnosti, rezidentnost poduzeća se utvrđuje prema ekonomskom području po čijem pravu je poduzeće osnovano ili registrirano;

(e) 

njima upravljaju zaposlenici drugog društva koje može, ali ne mora biti povezano društvo.SPN plaća naknade za usluge koje su mu pružene i zauzvrat svojem društvu majci ili drugom povezanom društvu naplaćuje naknadu radi pokrivanja tih troškova. To je jedina proizvodnja u koju je SPN uključen, iako će često preuzeti obveze u ime svojeg vlasnika i obično primiti prihod od investicija i vlasničke dobitke od aktive nad kojom je vlasnik.

2.19. Bez obzira na to ima li jedinica sve ili ni jednu od ovih značajki, te bez obzira na to naziva li se SPN-om ili sličnim nazivom ili ne, tretira se na isti način kao bilo koja druga institucionalna jedinica dodjelom sektoru ili djelatnosti prema svojoj glavnoj aktivnosti, osim ako taj SPN nema neovisna prava postupanja.

2.20. Stoga, društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava, umjetna društva kćeri i jedinice posebne namjene opće države bez samostalnosti djelovanja dodjeljuju se sektoru svojih kontrolirajućih tijela. Iznimka se javlja kada su nerezidentna pa se u tom slučaju priznaju odvojeno od svojih kontrolirajućih tijela. Ali u slučaju države, aktivnosti društva kćeri odražavaju se u računima države.

Zatvorena financijska društva

2.21. Holding društvo koje ima samo vlasništvo nad društvima kćerima primjer je zatvorenog financijskog društva. Primjeri drugih jedinica koje se također tretiraju kao zatvorena financijska društva su jedinice sa značajkama subjekata posebne namjene kako su opisane gore, uključujući investicijske i mirovinske fondove i jedinice korištene za održavanje i upravljanje bogatstvom za pojedince ili obitelji, izdavanje dužničkih instrumenata u ime povezanih društava (takvo društvo može se zvati posrednik) i izvršavanje drugih financijskih funkcija.

2.22. Stupanj neovisnosti od svojeg društva majke može se pokazati vršenjem značajne kontrole nad svojom aktivom i pasivom u mjeri snošenja rizika i koristi povezanih s aktivom i pasivom. Takve se jedinice klasificiraju u sektoru financijskih društava.

2.23. Subjekt takve vrste koji ne može djelovati neovisno o svom društvu majci i samo je pasivni vlasnik aktive i pasive (katkad se navodi kao da je na autopilotu) ne tretira se kao posebna institucionalna jedinica, osim ako je rezidentna u gospodarstvu različitom od društva majke. Ako je rezidentan u istom gospodarstvu kao i društvo majka, tretira se kao „umjetno društvo društvo kćer” kako je opisano u nastavku.

Umjetna društva kćeri

2.24. Društvo kćer, u potpunosti u vlasništvu društva majke, može biti osnovano radi pružanja usluga društvu majci ili drugom društvu u istoj grupaciji, radi izbjegavanja poreza, minimiziranja obveza u slučaju stečaja ili radi osiguranja drugih tehničkih prednosti prema poreznim propisima ili propisima o društvima na snazi u određenoj zemlji.

2.25. Općenito, takve vrste subjekata ne zadovoljavaju definiciju institucionalne jedinice jer im nedostaje mogućnost djelovanja neovisno o društvu majci i mogu biti podložne ograničenjima vlasništva ili transakciji aktive koja se nalazi na njihovoj bilanci stanja. Njihova razina proizvodnje i cijena koju za to dobivaju određuje društvo majka koja je (možebitno s drugim društvima u istoj grupaciji) njihov jedini kupac. One se stoga ne tretiraju kao posebne institucionalne jedinice, nego kao sastavni dio društva majke, a njihovi računi se konsolidiraju s onima društva majke, osim ako su rezidentne na ekonomskom području različitom od onoga gdje je rezidentno društvo majka.

2.26. Mora se napraviti razlika između umjetnih društava kćeri kako su prethodno opisana i jedinice koja obavlja samo pomoćne aktivnosti. Pomoćne aktivnosti ograničene su u opsegu na vrstu uslužnih funkcija koje gotovo sva poduzeća trebaju u nekoj mjeri, npr. čišćenje prostorija, vođenje platne liste ili pružanje infrastrukture informacijskih tehnologija za poduzeće (vidjeti Poglavlje 1., stavak 1.31.).

Jedinice posebne namjene opće države

2.27. Opća država također može uspostaviti jedinice posebne namjene, sa značajkama i funkcijama sličnim društvima koja se bave prijenosom financijskih sredstava i umjetnim društvima kćerima. Takve jedinice nemaju ovlast djelovati neovisno i ograničene su u opsegu transakcija koje mogu obavljati. Ne snose rizike i koristi povezane s aktivom i pasivom koje imaju. Takve jedinice, ako su rezidentne, tretiraju se kao sastavni dio opće države, a ne kao posebne jedinice. Ako su nerezidentne, tretiraju se kao posebne jedinice. Sve transakcije koje obave u inozemstvu odražavaju se u odgovarajućim transakcijama s državom. Stoga, za jedinicu koja pozajmljuje u inozemstvu smatra se da pozajmljuje isti iznos općoj državi, i to pod istim uvjetima kao i prvotno pozajmljivanje.

2.28. Sažeto, računi subjekata posebne namjene bez neovisnih prava postupanja konsolidiraju se s društvom majkom, osim ako su rezidentni u različitom gospodarstvu od onoga u kojem je društvo majka. Postoji jedna iznimka od ovog općeg pravila, a to je kada nerezidentni SPN uspostavi država.

2.29. Uvjetno rezidentne jedinice se definiraju kao:

(a) 

oni dijelovi nerezidentnih jedinica koji imaju središte prevladavajućeg ekonomskog interesa (u većini slučajeva jedinice koje obavljaju ekonomsku proizvodnju godinu dana ili dulje) na ekonomskom području zemlje;

(b) 

nerezidentne jedinice u ulozi vlasnika zemljišta i/ili građevina na ekonomskom području zemlje, ali jedino u pogledu transakcija koje se odnose na spomenuto zemljište ili građevine.

Uvjetno rezidentne jedinice, neovisno o tome vode li samo djelomične račune i neovisno o samostalnosti odlučivanja, tretiraju se kao institucionalne jedinice.

2.30. Sljedeće se smatra institucionalnim jedinicama:

(a) 

jedinice koje imaju samostalnost odlučivanja i potpuni skup računa poput:

(1) 

privatnih i javnih društava;

(2) 

zadruga ili partnerstava priznatih kao neovisni pravni subjekti;

(3) 

javnih proizvođača koji se prema posebnim zakonima priznaju kao neovisni pravni subjekti;

(4) 

neprofitnih ustanova priznatih kao neovisni pravni subjekti; i

(5) 

agencija opće države;

(b) 

jedinice koje vode potpuni skup računa i za koje se smatra da samostalno odlučuju usprkos tome što nisu osnovane odvojeno od svojeg društva majke: kvazi-društva;

(c) 

jedinice koje ne vode nužno potpuni skup računa, ali za koje se smatra da samostalno odlučuju:

(1) 

kućanstva;

(2) 

uvjetno rezidentne jedinice.

INSTITUCIONALNI SEKTORI

2.31. Makroekonomska analiza ne razmatra aktivnosti svake institucionalne jedinice zasebno – razmatra ukupne aktivnosti sličnih institucija. Jedinice se stoga spajaju u grupe koje se nazivaju institucionalni sektori, od kojih se neki dijele na podsektore.

 

 

Tablica 2.1. — Sektori i podsektori

2.32. Svaki sektor i podsektor okuplja institucionalne jedinice sa sličnim ekonomskim ponašanjem.

Dijagram 2.1 – Raspodjela jedinica u sektore 

Tekst slike

Je li jedinica rezidentna?

Ne

Inozemstvo

Da

Je li jedinica kućanstvo?

Da

Kućanstva

Ne

Je li jedinica netržišni proizvođač?

Da

Ne

Kontrolira li država jedinicu?

Proizvodi li jedinica financijske usluge?

Ne

Da

Ne

Da

NPUSK

Opća država

Nefinancijska društva

Financijska društva

Kontrolira li opća država jedinicu?

Kontrolira li opća država jedinicu?

Da

Ne

Ne

Da

Javna nefinancijska društva

Javna financijska društva

Privatna nefinancijska društva

Privatna financijska društva

2.33. Institucionalne jedinice se grupiraju u sektore na temelju toga kojoj vrsti proizvođača pripadaju i ovisno o glavnoj aktivnosti i funkciji, koje se smatraju važnim pokazateljima njihovog ekonomskog ponašanja.

2.34. Dijagram 2.1. pokazuje kako se jedinice raspoređuju u glavne sektore. Radi utvrđivanja sektora za jedinicu koja je rezidentna, ali ne kućanstvo, prema dijagramu je potrebno utvrditi kontrolira li ju opća država ili ne te je li tržišni ili netržišni proizvođač.

2.35. Nadzor nad financijskim ili nefinancijskim društvom definira se kao pravo određivanja opće politike društva, na primjer odabirom prikladnih upravitelja ako je potrebno.

2.36. Pojedina institucionalna jedinica (drugo društvo, kućanstvo, neprofitna institucija ili državna jedinica) osigurava nadzor nad društvom ili kvazi-društvom ako posjeduje više od polovice dionica s pravom glasa ili ako na drugi način kontrolira glasačku moć više od polovice dioničara.

2.37. Za nadzor više od polovice dioničarskih glasova nije potrebno da sama institucionalna jedinica bude vlasnik dionica s pravom glasa. Ovisno društvo, društvo C, može biti društvo kćer drugog društva B u kojem treće društvo A posjeduje većinu dionica s pravom glasa. Društvo C je društvo kćer društva B kada društvo B nadzire više od polovice dioničarskih glasova u društvu C ili društvo B posjeduje dionice u C s pravom imenovanja ili smjenjivanja većine upravitelja društva C.

2.38. Opća država osigurava kontrolu nad društvom na temelju posebnog zakona, odluke ili uredbe kojom se državi daju ovlasti određivanja politike društva. Sljedeći pokazatelji su glavni čimbenici koje treba razmotriti pri odlučivanju kontrolira li država društvo:

(a) 

državno vlasništvo nad većinom glasačkih prava;

(b) 

državna kontrola nad upravom ili upravnim tijelom;

(c) 

državna kontrola nad imenovanjem i razrješenjem ključnog osoblja;

(d) 

državna kontrola nad ključnim odborima u subjektu;

(e) 

država posjeduje zlatnu dionicu;

(f) 

posebni propisi;

(g) 

država kao prevladavajući kupac;

(h) 

pozajmljivanje od države.

Jedan pokazatelj može biti dovoljan za utvrđivanje kontrole, ali, u drugim slučajevima, više zasebnih pokazatelja mogu zajedno dokazivati kontrolu.

2.39. Za neprofitne institucije priznate kao neovisni pravni subjekti, pet pokazatelja koje treba razmotriti su:

(a) 

imenovanje odgovornih osoba;

(b) 

mogućnost odobravanja instrumenata;

(c) 

ugovorni sporazumi;

(d) 

stupanj financiranja;

(e) 

stupanj izloženosti države riziku.

Kao i kod društava, jedan pokazatelj može biti dovoljan za utvrđivanje kontrole u nekim slučajevima, ali, u drugim slučajevima, više zasebnih pokazatelja mogu zajedno dokazivati kontrolu.

2.40. Razlikovanje između tržišnog i netržišnog, a za subjekte javnog sektora klasifikacija između sektora opće države i sektora društava, ovisi o kriterijima određenim u stavku 1.37.

2.41. Sektor se dijeli na podsektore prema kriterijima relevantnim za taj sektor; na primjer, država se može podijeliti na središnju, saveznu i lokalnu državu i fondove socijalne sigurnosti. Time se omogućava precizniji opis ekonomskog ponašanja jedinica.

Računi za sektore i podsektore bilježe sve glavne i sporedne aktivnosti institucionalnih jedinica obuhvaćenih odgovarajućim sektorom.

Svaka institucionalna jedinica pripada samo jednom sektoru ili podsektoru.

2.42. Ako je glavna funkcija institucionalne jedinice proizvodnja robe i usluga, prvo se mora odrediti vrsta proizvođača kako bi se dodijelila sektoru.

2.43. Tablica 2.2. prikazuje vrstu proizvođača, glavne aktivnosti i funkcije, koje su karakteristične za pojedine sektore:

 

 

Tablica 2.2. — Vrsta proizvođača, glavne aktivnosti i funkcije, razvrstano po sektorima

2.44. Sektor inozemstva (S.2) odnosi se na tokove i stanja između rezidentnih jedinica i nerezidentnih jedinica – nerezidentne jedinice ne obilježavaju slični ciljevi i vrste ponašanja, nego se prepoznaju kroz tokove i stanja s rezidentnim jedinicama.

Nefinancijska društva (S.11)

2.45. Definicija: sektor nefinancijskih društava (S.11) sastoji se od institucionalnih jedinica koje su neovisni pravni subjekti i tržišni proizvođači te čija je glavna aktivnost proizvodnja roba i nefinancijskih usluga. Sektor nefinancijskih društava također uključuje i nefinancijska kvazi-društva (vidjeti stavak 2.13. točku (f)).

2.46. Uključene su sljedeće institucionalne jedinice:

(a) 

privatna i javna društva, koja kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga;

(b) 

zadruge i partnerstva priznati kao neovisni pravni subjekti, koji kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga;

(c) 

javni proizvođači priznati kao neovisni pravni subjekti i koji kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga;

(d) 

neprofitne ustanove ili udruženja koji služe nefinancijskim društvima, koji su priznati kao neovisni pravni subjekti i koji kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga;

(e) 

sjedišta društava koja kontroliraju grupaciju društava koja su tržišni proizvođači, ako proizvodnja roba i nefinancijskih usluga predstavlja prevladavajuću vrstu aktivnosti cijele grupacije (izmjerena na temelju dodane vrijednosti);

(f) 

subjekti posebne namjene čija je glavna aktivnost pružanje roba i nefinancijskih usluga;

(g) 

privatna i javna kvazi-društva koja kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji i nefinancijskih usluga.

2.47. Nefinancijska kvazi-društva su svi subjekti koji kao tržišni proizvođači prvenstveno sudjeluju u proizvodnji roba i nefinancijskih usluga i koji ispunjavaju uvjete za kvalifikaciju kao kvazi-društva (vidjeti stavak 2.13. točku (f)).

Nefinancijska kvazi-društva moraju imati dovoljno podataka za sastavljanje potpunog skupa računa te posluju kao da su društva. Faktični odnos s njihovim vlasnikom je odnos društva prema svojim dioničarima.

Nefinancijska kvazi-društva u vlasništvu kućanstava, državnih jedinica ili neprofitnih ustanova su, zajedno s nefinancijskim društvima, okupljena u sektoru nefinancijskih društava, a ne u sektoru svojeg vlasnika.

2.48. Postojanje potpunog skupa računa, uključujući bilance stanja, nije dovoljan uvjet da bi se tržišni proizvođači tretirali kao institucionalne jedinice, kao što su kvazi-društva. Stoga partnerstva i javni proizvođači, osim onih iz stavka 2.46. točaka (a), (b), (c) i (f) i poduzeća s jednim vlasnikom – čak i ako vode potpuni skup računa – općenito ne predstavljaju zasebne institucionalne jedinice, budući da ne donose samostalno odluke, a njihovo upravljanje nadziru kućanstva, neprofitne ustanove ili vlade u čijem su vlasništvu.

2.49. Nefinancijska društva uključuju uvjetno rezidentne jedinice koje se tretiraju kao kvazi-društva.

2.50. Sektor nefinancijskih društava se dijeli na tri podsektora:

(a) 

javna nefinancijska društva (S.11001);

(b) 

nacionalna privatna nefinancijska društva (S.11002);

(c) 

inozemno kontrolirana nefinancijska društva (S.11003).

Javna nefinancijska društva (S.11001) 

2.51. Definicija: podsektor javnih nefinancijskih društava sastoji se od svih nefinancijskih društava, kvazi-društava i neprofitnih institucija, priznatih kao neovisni pravni subjekti, koji su tržišni proizvođači i pod kontrolom državnih jedinica.

2.52. Javna kvazi-društva su kvazi-društva u izravnom vlasništvu državnih jedinica.

Nacionalna privatna nefinancijska društva (S.11002) 

2.53. Definicija: podsektor nacionalnih privatnih nefinancijskih društava sastoji se od svih nefinancijskih društava, kvazi-društava i neprofitnih institucija, priznatih kao neovisni pravni subjekti, koji su tržišni proizvođači i koji nisu pod kontrolom državnih jedinica ili nerezidentnih institucionalnih jedinica.

Ovaj podsektor uključuje društva i kvazi-društva za poslove izravnih stranih ulaganja koja nisu klasificirana u podsektoru inozemno kontroliranih nefinancijskih društava (S.11003).

Inozemno kontrolirana nefinancijska društva (S.11003) 

2.54. Definicija: podsektor inozemno kontroliranih nefinancijskih društava sastoji se od svih nefinancijskih i kvazi-društava koja su pod kontrolom nerezidentnih institucionalnih jedinica.

Ovaj podsektor uključuje:

(a) 

sva društva kćeri nerezidentnih društava;

(b) 

sva društva koja kontrolira nerezidentna institucionalna jedinica koja sama nije društvo, na primjer, društvo koje kontrolira strana država. Uključena su društva pod kontrolom skupine nerezidentnih jedinica koja djeluju zajednički;

(c) 

sve poslovnice ili ostale neinkorporirane agencije nerezidentnih društava ili neinkorporirane proizvođače koji su uvjetno rezidentne jedinice.

Financijska društva (S.12)

2.55. Definicija: sektor financijskih društava (S.12) sastoji se od institucionalnih jedinica koje su neovisni pravni subjekti i tržišni proizvođači te čija je glavna aktivnost proizvodnja financijskih usluga. Takve institucionalne jedinice obuhvaćaju sva društva i kvazi-društva koja se prvenstveno bave:

(a) 

financijskim posredovanjem (financijski posrednici); i/ili

(b) 

pomoćnim financijskim aktivnostima (pomoćne financijske institucije).

Također su uključene institucionalne jedinice koje pružaju financijske usluge, ako se većinom njihove aktive ili pasive ne trguje na otvorenim tržištima.

2.56. Financijsko posredovanje je aktivnost u kojoj institucionalna jedinica stječe financijsku aktivu i preuzima pasivu za vlastiti račun obavljajući financijske transakcije na tržištu. Aktiva i pasiva financijskih posrednika se preoblikuje ili regrupira s obzirom na, na primjer, dospjelost, opseg, rizik itd. u postupku financijskog posredovanja.

Pomoćne financijske aktivnosti su aktivnosti povezane s financijskim posredovanjem, ali same ne uključuju financijsko posredovanje.

Financijski posrednici 

2.57. Postupak financijskog posredovanja usmjerava sredstva od trećih strana s viškom prema onima s manjkom sredstava. Financijski posrednik ne djeluje samo kao zastupnik drugih institucionalnih jedinica, već se izlaže riziku stjecanjem financijske aktive i preuzimanjem pasive za vlastiti račun.

2.58. U postupak financijskog posredovanja mogu biti uključene sve kategorije pasive, izuzev kategorije pasive ostalih računa potraživanja (AF.8). Financijska aktiva uključena u postupak financijskog posredovanja može se razvrstati u sve kategorije, izuzev kategorije prilagodbe osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava (AF.6), ali uključujući kategoriju ostalih računa potraživanja. Financijski posrednici mogu uložiti svoja sredstva u nefinancijsku aktivu, uključujući nekretnine. Kako bi se smatralo financijskim posrednikom, društvo treba preuzimati pasivu na tržištu i preoblikovati sredstva. Društva za poslovanje nekretninama nisu financijski posrednici.

2.59. Funkcija osiguravajućih društava i mirovinskih fondova je udruživanje rizika. Pasiva takvih institucija su prilagodbe osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava (AF.6). Protustavka pasive su ulaganja osiguravajućih društava i mirovinskih fondova, djelujući kao financijski posrednici.

2.60. Investicijski fondovi, dalje u tekstu novčani fondovi (NF) i ne-novčani fondovi (NNF), prvenstveno preuzimaju obveze izdavanjem udjela ili jedinica u investicijskim fondovima (AF.52). Oni mijenjaju takve fondove stjecanjem financijske aktive i/ili nekretnina. Investicijski fondovi se klasificiraju kao financijski posrednici. Svaka promjena vrijednosti njihove aktive i pasive, osim vlastitih udjela, odražava se na njihova vlastita sredstva (vidjeti stavak 7.07.). S obzirom na to da je iznos vlastitih sredstava jednak vrijednosti udjela ili jedinica investicijskog fonda, svaka promjena vrijednosti aktive i pasive fonda odrazit će se na tržišnu vrijednost takvih udjela ili jedinica. Investicijski fondovi koji ulažu u nekretnine su financijski posrednici.

2.61. Financijsko posredovanje je ograničeno na stjecanje aktive i preuzimanje pasive s općom javnošću ili njezinim određenim i prilično velikim podskupinama. Ako je aktivnost ograničena na male skupine osoba ili obitelji, ne radi se o financijskom posredovanju.

2.62. Postoje neke iznimke od općeg ograničenja financijskog posredovanja na financijske transakcije na tržištu. Primjeri su lokalne kreditne banke i štedionice koje se oslanjaju na pripadajuću jedinicu lokalne ili regionalne uprave ili društva za financijski leasing koja su ovisna o matičnom društvu za stjecanje sredstava ili ulaganje sredstava. Ona se klasificiraju kao financijski posrednici ako posuđivanje ili primanje štednje ne ovisi o pripadajućoj jedinici lokalne ili regionalne uprave ili matičnom društvu.

Pomoćne financijske institucije 

2.63. Pomoćne financijske aktivnosti uključuju pomoćne aktivnosti u realizaciji transakcija vezano uz financijsku aktivu i pasivu ili pretvorbu ili preoblikovanje sredstava. Pomoćne financijske institucije se ne izlažu riziku stjecanjem financijske aktive ili preuzimanjem pasive. One olakšavaju financijsko posredovanje. Sjedišta društava, čija su sva ili većina društava kćeri financijska društva, pomoćne su financijske institucije.

Financijska društva koja nisu financijski posrednici i pomoćne financijske institucije 

2.64. Ostala financijska društva pored financijskih posrednika i pomoćnih financijskih institucija su institucionalne jedinice koje pružaju financijske usluge, ako se većinom njihove aktive ili pasive ne trguje na otvorenim tržištima.

Institucionalne jedinice uključene u sektor financijskih društava 

2.65. U sektor financijskih društava (S.12) uključene su sljedeće institucionalne jedinice:

(a) 

privatna ili javna društva koja prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja i/ili pomoćne financijske aktivnosti;

(b) 

zadruge i partnerstva priznata kao neovisni pravni subjekti, koja prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja i/ili pomoćne financijske aktivnosti;

(c) 

javni proizvođači priznati kao pravni subjekti, koji prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja i/ili pomoćne financijske aktivnosti;

(d) 

neprofitne ustanove koje su priznate kao pravni subjekti i koje prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja i/ili pomoćne financijske aktivnosti, ili koja pružaju usluge financijskim društvima;

(e) 

sjedišta društava ako sva ili većina njihovih društava kćeri, kao financijska društva, prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje i/ili pomoćne financijske aktivnosti. Ta se sjedišta društava klasificiraju kao pomoćne financijske institucije (S.126);

(f) 

holding društva, ako je glavna uloga vlasništvo nad aktivom grupacije društava kćeri. Sastav grupacije može biti financijski ili nefinancijski – to ne utječe na klasifikaciju holding društava kao društava koja se bave prijenosom financijskih sredstava (S.127);

(g) 

subjekti posebne namjene čija je glavna aktivnost pružanje financijskih usluga;

(h) 

neinkorporirani investicijski fondovi koji sadrže portfelje ulaganja u vlasništvu skupine sudionika i kojima općenito upravljaju druga financijska društva. Takvi su fondovi institucionalne jedinice odvojene od upravljačkog financijskog društva;

(i) 

za neinkorporirane jedinice koje prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje i koje su podložne uređenju i nadzoru (u većini slučajeva klasificirane kao društva koja primaju depozite osim središnje banke, kao osiguravajuća društva ili kao mirovinski fondovi) smatra se da uživaju samostalnost odlučivanja i da imaju samostalno upravljanje neovisno o svojim vlasnicima; njihovo ekonomsko i financijsko ponašanje je slično financijskim društvima. U tom slučaju se tretiraju kao zasebne institucionalne jedinice. Primjer su poslovnice nerezidentnih financijskih društava.

Podsektori financijskih društava 

2.66. Sektor financijskih društava se dijeli na sljedeće podsektore:

(a) 

središnja banka (S.121);

(b) 

društva koja primaju depozite osim središnje banke (S.122);

(c) 

novčani fondovi (NF) (S.123);

(d) 

ne-novčani investicijski fondovi (NNIF) (S.124);

(e) 

ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125);

(f) 

pomoćne financijske institucije (S.126);

(g) 

društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavci (S.127);

(h) 

osiguravajuća društva (S.128); i

(i) 

mirovinski fondovi (S.129).

Kombiniranje podsektora financijskih društava 

2.67. Monetarne financijske institucije (MFI) kako ih definira ESB sastoje se od svih institucionalnih jedinica uključenih u podsektore središnje banke (S.121), društava koja primaju depozite osim središnje banke (S.122) i novčanih fondova (S.123).

2.68. Ostale monetarne financijske institucije sastoje se od onih financijskih posrednika preko kojih se učinci monetarne politike središnje banke (S.121) prenose na druge subjekte u gospodarstvu. To su društva koja primaju depozite osim središnje banke (S.122) i NF (S.123).

2.69. Financijski posrednici koji se bave udruživanjem rizika su osiguravajuća društva i mirovinski fondovi (ICPF). Oni se sastoje od podsektora osiguravajućih društava (S.128) i mirovinskih fondova (S.129).

2.70. Financijska društva osim MFI-a i ICPF-a se sastoje od podsektora ne-novčanih investicijskih fondova (S.124), ostalih financijskih posrednika, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125), pomoćnih financijskih institucija (S.126) i društava koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavaca (S.127).

Potpodjela podsektora financijskih društava na javna, nacionalna privatna i inozemno kontrolirana financijska društva 

2.71. Osim podsektora S.121., svaki se podsektor dalje dijeli na:

(a) 

javna financijska društva;

(b) 

nacionalna privatna financijska društva; i

(c) 

inozemno kontrolirana financijska društva.

Kriteriji za ovu potpodjelu su isti kao i za nefinancijska društva (vidjeti stavke od 2.51. do 2.54.).

 

 

Tablica 2.3 – Sektor financijskih društava i njegovi podsektori

Središnja banka (S.121) 

2.72. Definicija: podsektor središnja banka (S.121) se sastoji od svih financijskih i kvazi-društava, čija je glavna funkcija emisija primarnog novca, održavanje unutarnje i vanjske valutne vrijednosti i držanje svih dijelova međunarodnih državnih rezervi.

2.73. U podsektor S.121 se razvrstavaju sljedeći financijski posrednici:

(a) 

nacionalna središnja banka, uključujući kada je dio Europskog sustava središnjih banaka;

(b) 

središnje monetarne agencije uglavnom javne prirode (npr. agencije koje upravljaju deviznim tečajem ili emisijom primarnog novca) koje vode potpuni skup računa i samostalno donose odluke u odnosu na središnju državu. Ako se te aktivnosti obavljaju u okviru središnje države ili središnje banke, ne postoji zasebna institucionalna jedinica.

2.74. Podsektor S.121 ne uključuje agencije i tijela, osim središnje banke, koje upravljaju ili nadziru financijska društva ili financijska tržišta. Oni se razvrstavaju u podsektor S.126.

Društva koja primaju depozite osim središnje banke (S.122) 

2.75. Definicija: podsektor društava koja primaju depozite osim središnje banke (S.122) obuhvaća sva financijska i kvazi-društva, osim onih razvrstanih u podsektore središnje banke i novčanih fondova, koje prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje i čije se poslovanje sastoji od primanja depozita i/ili sličnih nadomjestaka za depozite od institucionalnih jedinica, dakle ne samo od monetarnih financijskih institucija, te odobravanja zajmova i/ili ulaganja u vrijednosnice za vlastiti račun.

2.76. Društva koja primaju depozite osim središnje banke ne mogu se opisati jednostavno kao „banke” jer mogu obuhvaćati neka financijska društva koja se ne nazivaju banke ili neka financijska društva kojima to nije dopušteno u njihovim zemljama, dok neka financijska društva koja se nazivaju banke ne moraju zapravo biti društva koja primaju depozite. U podsektor S.122 se razvrstavaju sljedeći financijski posrednici:

(a) 

poslovne banke, „univerzalne” banke, „svenamjenske” banke;

(b) 

štedionice (uključujući uzajamne štedionice, štedionice i kreditne zadruge);

(c) 

poštanske žiro institucije, poštanske banke i žiro banke;

(d) 

ruralne kreditne banke, poljoprivredne kreditne banke;

(e) 

zadružne kreditne banke, kreditne zadruge;

(f) 

specijalizirane banke (npr. trgovačke banke, kuće koje se bave emisijama, privatne banke); i

(g) 

institucije za elektronički novac koje prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje.

2.77. U podsektor S.122 su razvrstani sljedeći financijski posrednici, ako se njihovo poslovanje sastoji od primanja sredstava plaćanja od stanovništva u obliku depozita ili u drugim oblicima kao što su kontinuirano izdavanje dugoročnih dužničkih instrumenata:

(a) 

društva koja odobravaju hipotekarne zajmove (uključujući građevinska poduzeća, hipotekarne banke i hipotekarne kreditne ustanove);

(b) 

lokalne kreditne ustanove.

Inače, financijski posrednici se razvrstavaju u podsektor S.124.

2.78. Podsektor S.122 ne obuhvaća:

(a) 

sjedišta društava koja nadziru i upravljaju drugim jedinicama grupacije koja se sastoje uglavnom od društava koja primaju depozite osim središnje banke, ali koji nisu društva za primanje depozita. Takva sjedišta društava se razvrstavaju u podsektor S.126;

(b) 

neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge društvima za primanje depozita, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126; i

(c) 

institucije za elektronički novac koje ne obavljaju prvenstveno financijsko posredovanje.

NF (S.123) 

2.79. Definicija: podsektor NF (S.123) sastoji se od svih financijskih društava i kvazi-društava, osim onih razvrstanih u podsektorima središnje banke i kreditnih ustanova, koje prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje. Njihovo poslovanje sastoji se od izdavanja udjela ili jedinica u investicijskim fondovima kao sličnih nadomjestaka za depozite od institucionalnih jedinica te, za vlastiti račun, ulaganje prvenstveno u udjele/jedinice novčanih fondova, kratkoročne dužničke instrumente i/ili depozite.

2.80. Sljedeći financijski posrednici su razvrstani u podsektor S.123: investicijski fondovi uključujući investicijske zaklade, uzajamne investicijske fondove i druge oblike kolektivnog ulaganja čiji su udjeli ili jedinice slični nadomjesci za depozite.

2.81. Podsektor S.123 ne obuhvaća:

(a) 

sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupacijom koja se sastoji uglavnom od novčanih fondova, ali koji sami nisu novčani fondovi. Ona se razvrstavaju u podsektor S.126;

(b) 

neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge novčanim fondovima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Ne-novčani investicijski fondovi (S.124) 

2.82. Definicija: podsektor ne-novčanih investicijskih fondova (S.124) sastoji se od svih oblika kolektivnog ulaganja, osim onih razvrstanih u podsektor NF, a koji prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje. Njihovo poslovanje sastoji se od izdavanja udjela ili jedinica u investicijskim fondovima koji nisu slični nadomjesci za depozite i, za vlastiti račun, ulaganja prvenstveno u financijsku aktivu osim kratkoročne financijske aktive i nefinancijske aktive (obično nekretnine).

2.83. Ne-novčani investicijski fondovi obuhvaćaju investicijske zaklade, uzajamne investicijske fondove i druge oblike kolektivnog ulaganja čiji udjeli ili jedinice u investicijskim fondovima nisu slični nadomjesci za depozite.

2.84. U podsektor S.124 se razvrstavaju sljedeći financijski posrednici:

(a) 

otvoreni investicijski fondovi čiji se udjeli ili jedinice u investicijskim fondovima, na zahtjev vlasnika, ponovno otkupljuju ili isplaćuju izravno ili neizravno iz aktive poduzeća;

(b) 

zatvoreni investicijski fondovi s fiksnim temeljnim kapitalom, gdje investitori koji ulaze ili napuštaju fond moraju kupiti ili prodati postojeće udjele;

(c) 

investicijski fondovi za nekretnine;

(d) 

investicijski fondovi koji ulažu u druge fondove („fondovi fondova”);

(e) 

hedge fondovi koji obuhvaćaju različite oblike kolektivnog ulaganja, uključujući visoka minimalna ulaganja, jasnu regulaciju i različite strategije ulaganja.

2.85. Podsektor S.124 ne obuhvaća:

(a) 

mirovinske fondove koji su dio podsektora mirovinskih fondova;

(b) 

državne fondove posebne namjene, poznate kao fondovi državnog bogatstva. Državni fond posebne namjene razvrstava se u društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava ako je financijsko društvo. Klasifikacija „državnog fonda posebne namjene” kao dijela sektora opće države ili dijela sektora financijskih društava određuje se prema kriterijima za jedinice posebne namjene opće države određenim u stavku 2.27.;

(c) 

sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupacijom sastavljenom uglavnom od ne-novčanih investicijskih fondova, ali koji sami nisu investicijski fondovi. Oni se razvrstavaju u podsektor S.126;

(d) 

neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge ne-novčanim investicijskim fondovima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125) 

2.86. Definicija: podsektor ostalih financijskih posrednika osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125) sastoji se od svih financijskih društava i kvazi-društva koji prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje preuzimanjem obveza u oblicima koji nisu gotovina, depoziti ili udjeli u investicijskim fondovima ili u vezi sa sustavima osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava od institucionalnih jedinica.

2.87. Podsektor S.125 uključuje financijske posrednike koji se pretežno bave dugoročnim financiranjem. U većini slučajeva, ta prevladavajuća dospjelost razlikuje taj podsektor od podsektora OMFI-a (S.122 i S.123). Na temelju nepostojanja obveza u obliku udjela u investicijskim fondovima koji nisu slični nadomjesci za depozite ili sustave osiguranja, mirovinskog osiguranja i standardiziranih jamstava može se utvrditi granica s podsektorima ne-novčanih investicijskih fondova (S.124), osiguravajućih društava (S.128) i mirovinskih fondova (S.129).

2.88. Podsektor ostalih financijskih posrednika, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125) dalje se dijeli na podsektore sastavljene od financijskih društava koja obavljaju transakcije sekuritizacije (FVC), trgovaca vrijednosnicama i izvedenicama, financijskih društava koja se bave uzajmljivanjem i specijaliziranih financijskih društava. To je prikazano u Tablici 2.4.

Tablica 2.4. – Podsektor ostalih financijskih posrednika, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova (S.125) i njegova potpodjela 

Ostali financijski posrednici, osim osiguravajućih društava i mirovinskih fondova

Financijska društva koja obavljaju transakcije sekuritizacije (FVC);

Trgovci vrijednosnicama i izvedenicama;

Financijska društva koja se bave uzajmljivanjem; i

Specijalizirana financijska društva

2.89. Podsektor S.125 ne uključuje neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge drugim financijskim posrednicima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Financijska društva koja obavljaju transakcije sekuritizacije (FVC)

2.90. Definicija: financijska društva koja obavljaju transakcije sekuritizacije (FVC) su poduzeća koja obavljaju transakcije sekuritizacije. FVC koji zadovoljava kriterije institucionalne jedinice razvrstava se u S.125, inače se tretira kao sastavni dio društva majke.

Trgovci vrijednosnicama i izvedenicama, financijska društva koja se bave posuđivanjem i specijalizirana financijska društva

2.91. Trgovci vrijednosnicama i izvedenicama (za vlastiti račun) su financijski posrednici za vlastiti račun.

2.92. Financijska društva koja se bave posuđivanjem uključuju na primjer financijske posrednike koji se bave:

(a) 

financijskim leasingom;

(b) 

kupoprodajom s obročnom otplatom te osobnim ili komercijalnim financiranjem; ili

(c) 

faktoringom.

2.93. Specijalizirana financijska društva su financijski posrednici, na primjer:

(a) 

društva koja osiguravaju rizični i razvojni kapital;

(b) 

društva za financiranje izvoza/uvoza; ili

(c) 

financijski posrednici koji stječu depozite i/ili slične nadomjestke za depozite ili preuzimaju zajmove samo pri monetarnim financijskim institucijama; ti financijski posrednici obuhvaćaju također klirinške kuće središnje druge ugovorne strane (CCP-ovi) koji provode inter-MFI otkupne ugovorne transakcije.

2.94. Sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupom društava kćeri koja prvenstveno obavljaju financijsko posredovanje i/ili pomoćne financijske aktivnosti razvrstavaju se u podsektor S.126.

Pomoćne financijske institucije (S.126) 

2.95. Definicija: podsektor pomoćnih financijskih institucija (S.126) sastoji se od svih financijskih i kvazi-društava koja prvenstveno obavljaju djelatnosti usko povezane s financijskim posredovanjem, ali koja sama po sebi nisu financijski posrednici.

2.96. U podsektor S.126 se razvrstavaju sljedeća financijska i kvazi-društva:

(a) 

posrednici u osiguranju, upravitelji pri spašavanju i havarijama, konzultanti u području osiguranja i mirovina itd.;

(b) 

posrednici za zajmove i vrijednosnice, savjetnici za ulaganje itd.;

(c) 

društva koja izdaju vrijednosnice;

(d) 

društva čija je glavna funkcija davanje jamstava na temelju prijenosa mjenica i sličnih instrumenata;

(e) 

društva koja posluju izvedenim i zaštitnim instrumentima, kao što su zamjene, opcije i terminski ugovori (bez njihovog izdavanja);

(f) 

društva koja osiguravaju infrastrukturu za financijska tržišta;

(g) 

središnja nadzorna tijela financijskih posrednika i financijskih tržišta, ako se radi o odvojenim institucionalnim jedinicama;

(h) 

upravitelji mirovinskih i uzajamnih fondova itd.;

(i) 

društva koja se bave burzovnom razmjenom dionica i osiguranja;

(j) 

neprofitne ustanove priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge financijskim društvima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja (vidjeti stavak 2.46. točku (d));

(k) 

institucije za plaćanje (olakšavaju plaćanja između kupca i prodavatelja).

2.97. Podsektor S.126 također obuhvaća sjedišta društava čija su društva kćeri sva ili većinom financijska društva.

Društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavci (S.127) 

2.98. Definicija: podsektor društava koja se bave prijenosom financijskih sredstava i zajmodavaca (S.127) sastoji se od svih financijskih i kvazi-društava koji se ne bave niti financijskim posredovanjem niti pružanjem pomoćnih financijskih usluga te ako većina njihove aktive ili pasive nije predmet transakcija na otvorenim tržištima.

2.99. U podsektor S.127 se razvrstavaju sljedeća financijska i kvazi-društva:

(a) 

jedinice kao pravni subjekti poput zaklada, ostavina, računa agencija ili društava koji postoje samo na papiru;

(b) 

holding društva koja imaju kontrolnu razinu udjela u grupaciji društava kćeri i čija je glavna aktivnost vlasništvo nad grupacijom bez pružanja bilo kakvih daljnjih usluga društvima u kojima su ti vlasnički udjeli, to jest, ne upravljaju drugim jedinicama;

(c) 

subjekti posebne namjene koji se kvalificiraju kao institucionalne jedinice i skupljaju sredstva na otvorenim tržištima radi njihovog korištenja od strane društva majke;

(d) 

jedinice koje različitim klijentima pružaju financijske usluge isključivo vlastitim sredstvima ili sredstvima sponzora i preuzimaju financijski rizik neisplate duga. Primjeri su zajmodavci, društva koja uzajmljuju studentima ili za vanjsku trgovinu iz sredstava dobivenih od sponzora poput državne jedinice ili neprofitne ustanove te zalagaonice koje se većinom bave uzajmljivanjem;

(e) 

državni fondovi posebne namjene, poznati kao državni fondovi bogatstva, ako se klasificiraju kao financijska društva.

Osiguravajuća društva (S.128) 

2.100. Definicija: podsektor osiguravajućih društava (S.128) sastoji se od svih financijskih i kvazi-društava koji se prvenstveno bave financijskim posredovanjem kao posljedica udruživanja rizika uglavnom u obliku izravnog osiguranja ili reosiguranja (vidjeti stavak 2.59.).

2.101. Osiguravajuća društva pružaju usluge:

(a) 

životnog i neživotnog osiguranja pojedinačnim jedinicama ili grupama jedinica;

(b) 

reosiguranja drugim osiguravajućim društvima.

2.102. Usluge društava za neživotno osiguranje mogu se pružati u obliku:

(a) 

osiguranja od požara (npr. poslovna i privatna imovina);

(b) 

osiguranja od odgovornosti (nezgode);

(c) 

osiguranja motornih vozila (vlastita šteta i odgovornost prema trećima)

(d) 

osiguranja u pomorstvu, zračnom prometu i prijevozu (uključujući energetske rizike);

(e) 

zdravstvenog osiguranja i osiguranja od ozljeda; ili

(f) 

financijskog osiguranja (pružanje jamstava ili garancija).

Društva za financijsko osiguranje ili kreditno osiguranje, također poznati kao garancijske banke, pružaju jamstva ili garancije za osiguranje sekuritizacije i drugih kreditnih proizvoda.

2.103. Osiguravajuća društva su uglavnom inkorporirani ili uzajamni subjekti. Inkorporirani subjekti su u vlasništvu dioničara i mnogi kotiraju na burzi. Uzajamni subjekti su u vlasništvu ugovaratelja osiguranja i vraćaju svoju dobit ugovarateljima osiguranja „s dobiti” ili „sudjelujućim” ugovarateljima osiguranja kroz dividende i bonuse. „Vlastiti” osiguravatelji su obično u vlasništvu nefinancijskih društava i većinom osiguravaju rizike svojih dioničara.

 

 

Polje 2.1. – Vrste osiguranja

2.104. Podsektor S.128 ne obuhvaća:

(a) 

institucionalne jedinice koje zadovoljavaju oba kriterija iz stavka 2.117. One se razvrstavaju u podsektor S.1314;

(b) 

sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupacijom koja se sastoji većinom od osiguravajućih društava, ali koja sama nisu osiguravajuća društva. Ona se razvrstavaju u podsektor S.126;

(c) 

neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge osiguravajućim društvima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Mirovinski fondovi (S.129) 

2.105. Definicija: podsektor mirovinskih fondova (S.129) sastoji se od svih financijskih i kvazi-društava koja prvenstveno obavljaju poslove financijskog posredovanja kao rezultat udruživanja socijalnih rizika i potreba osiguranika (socijalno osiguranje). Mirovinski fondovi kao oblici socijalnog osiguranja osiguravaju dohodak u mirovini te često mirovine nakon smrti i invalidnosti.

2.106. Podsektor S.129 sastoji se samo od onih mirovinskih fondova socijalnog osiguranja koji su institucionalne jedinice odvojene od jedinica koje ih osnivaju. Takvi samostalni fondovi imaju samostalnost u odlučivanju i vode potpuni skup računa. Nesamostalni mirovinski fondovi nisu institucionalne jedinice, nego čine dio institucionalne jedinice koja ih je osnovala.

2.107. Primjeri sudionika u mirovinskim fondovima uključuju zaposlenike pojedinačnih poduzeća ili grupacije poduzeća, zaposlenike u istoj gospodarskoj grani ili djelatnosti i osobe iste struke. Primici uključeni u ugovor o osiguranju mogu se:

(a) 

isplaćivati nakon smrti osiguranika udovcu/udovici i djeci;

(b) 

isplaćivati nakon umirovljenja; ili

(c) 

isplaćivati nakon nastupa invalidnosti kod osiguranika.

2.108. U nekim zemljama sve te vrste rizika mogu osiguravati društva za životno osiguranje, kao i mirovinski fondovi. U drugim zemljama se zahtijeva da se neki od ovih skupina rizika osiguravaju jedino preko društava za životno osiguranje. Za razliku od društava za životno osiguranje, mirovinski fondovi su zakonom ograničeni na određene grupe zaposlenika i samozaposlenih osoba.

2.109. Mirovinske fondove mogu organizirati poslodavci ili opća država. Također ih mogu organizirati osiguravajuća društva u ime zaposlenika ili se mogu osnovati posebne institucionalne jedinice za održavanje i upravljanje nad sredstvima za ispunjavanje mirovinskih prava i raspodjelu mirovina.

2.110. Podsektor S.129 ne obuhvaća:

(a) 

institucionalne jedinice koje zadovoljavaju oba kriterija iz stavka 2.117. One se razvrstavaju u podsektor S.1314;

(b) 

sjedišta društava koja nadziru i upravljaju grupacijom koja se sastoji pretežno od mirovinskih fondova, ali koji sami nisu mirovinski fondovi. Ona se razvrstavaju u podsektor S.126;

(c) 

neprofitne ustanove koje su priznate kao neovisni pravni subjekti i koje pružaju usluge mirovinskim fondovima, ali ne obavljaju poslove financijskog posredovanja. One se razvrstavaju u podsektor S.126.

Opća država (S.13)

2.111. Definicija: sektor opće države (S.13) sastoji se od institucionalnih jedinica koje su netržišni proizvođači čija je proizvodnja namijenjena individualnoj i zajedničkoj potrošnji, a koje se financiraju obveznim plaćanjima jedinica koje pripadaju drugim sektorima te institucionalnih jedinica koje prvenstveno provode preraspodjelu nacionalnog dohotka i bogatstva.

2.112. U sektoru S.13 uključene su primjerice sljedeće institucionalne jedinice:

(a) 

jedinice opće države osnovane u pravnom postupku radi sudske nadležnosti nad ostalim jedinicama na ekonomskom području i radi upravljanja i financiranja grupe aktivnosti, prvenstveno osiguravajući netržišna roba i usluge namijenjene za korist zajednice;

(b) 

društvo ili kvazi-društvo koje je državna jedinica, ako je njegova proizvodnja uglavnom netržišna, a nadzire ga državna jedinica;

(c) 

neprofitne ustanove priznate kao neovisni pravni subjekti, a netržišni su proizvođači i nadzire ih opća država;

(d) 

samostalni mirovinski fondovi, ako postoji pravna obveza plaćanja doprinosa i ako opća država upravlja fondovima u pogledu određivanja i odobravanja doprinosa i primitaka.

2.113. Sektor opće države dijeli se na četiri podsektora:

(a) 

središnja država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1311);

(b) 

savezna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1312);

(c) 

lokalna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1313);

(d) 

fondovi socijalne sigurnosti (S.1314).

Središnja država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1311) 

2.114. Definicija: ovaj podsektor uključuje sve državne upravne odjele i ostale središnje agencije čija se nadležnost obično prostire na cijelo ekonomsko područje, osim upravljanja fondovima socijalne sigurnosti.

U podsektor S.1311 uključene su neprofitne ustanove koje nadzire središnja država i čija se nadležnost prostire na cijelo ekonomsko područje.

Organizacije za tržišno reguliranje, koje isključivo ili pretežno distribuiraju subvencije, razvrstavaju se u S.1311. Organizacije čija se jedina ili glavna aktivnost sastoji od kupovine, posjedovanja i prodaje poljoprivrednih ili prehrambenih proizvoda razvrstavaju se u S.11.

Savezna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1312) 

2.115. Definicija: ovaj se podsektor sastoji od onih vrsta javne uprave koje predstavljaju zasebne institucionalne jedinice i izvršavaju određene upravne funkcije na nižoj razini od središnje države, a višoj od upravnih institucionalnih jedinica na lokalnoj razini, osim upravljanja fondovima socijalne sigurnosti.

U podsektor S.1312 su uključene neprofitne ustanove koje nadziru savezne državne uprave i čija je nadležnost ograničena na ekonomsko područje dotičnih država.

Lokalna država (osim fondova socijalne sigurnosti) (S.1313) 

2.116. Definicija: ovaj podsektor uključuje one vrste javne uprave čija se nadležnost ograničava samo na lokalni dio ekonomskog područja, osim lokalnih agencija fondova socijalne sigurnosti.

U podsektor S.1313 su uključene neprofitne ustanove koje nadziru lokalne uprave i čija je nadležnost ograničena na ekonomsko područje lokalnih uprava.

Fondovi socijalne sigurnosti (S.1314) 

2.117. Definicija: podsektor fondova socijalne sigurnosti uključuje središnje, savezne i lokalne institucionalne jedinice čija se glavna aktivnost sastoji od pružanja socijalnih naknada i koje zadovoljavaju sljedeća dva kriterija:

(a) 

po zakonu ili po propisima su određene skupine stanovništva obvezne sudjelovati u sustavu ili plaćati doprinose; i

(b) 

opća država je odgovorna za upravljanje institucijama u pogledu određivanja ili odobravanja doprinosa i naknada, neovisno o svojoj ulozi nadzornog tijela ili poslodavca.

Iznos doprinosa koji plaća određena osoba obično nije izravno povezan s rizikom kojem je ta osoba izložena.

Kućanstva (S.14)

2.118. Definicija: sektor kućanstava (S.14) sastoji se od pojedinaca ili grupa pojedinaca kao potrošača i poduzetnika koji proizvode tržišna roba i nefinancijske i financijske usluge (tržišni proizvođači) pod uvjetom da roba i usluge ne proizvode zasebni subjekti koji se tretiraju kao kvazi-društva. Ovaj sektor uključuje i pojedince ili grupe pojedinaca u ulozi proizvođača robe i nefinancijskih usluga za isključivo vlastitu finalnu uporabu.

Kućanstva u ulozi potrošača se definiraju kao male skupine osoba koje dijele isti stambeni smještaj, udružuju svoj dohodak i bogatstvo te zajedno konzumiraju određene vrste robe i usluga, uglavnom stanovanje i hranu.

Glavni izvori kućanstava su sljedeći:

(a) 

naknade zaposlenicima;

(b) 

vlasnički dohodak;

(c) 

transferi iz drugih sektora;

(d) 

primanja od prodaje tržišnih proizvoda; i

(e) 

imputirana primanja od proizvodnje proizvoda za vlastitu finalnu potrošnju.

2.119. Sektor kućanstava uključuje:

(a) 

pojedince ili grupe pojedinaca čija je glavna funkcija potrošnja;

(b) 

osobe koje trajno žive u ustanovama i čija je samostalnost djelovanja ili donošenja odluka o ekonomskim pitanjima vrlo ograničena ili nepostojeća (npr. pripadnici crkvenih redova koji žive u samostanima, bolesnici koji se dugo vremena nalaze u bolnicama, zatvorenici koji odslužuju dugotrajne kazne, starije osobe koje trajno stanuju u domovima za starije i nemoćne osobe). Takve se osobe tretiraju kao jedna institucionalna jedinica: jedno kućanstvo;

(c) 

pojedince ili grupe pojedinaca čija je glavna funkcija potrošnja i koji proizvode robe i nefinancijske usluge za isključivo vlastitu finalnu uporabu; u sustav su uključene samo dvije kategorije usluga koje se proizvode za vlastitu finalnu potrošnju: usluge stanovanja u stanovima u vlasništvu stanara i kućanske usluge koje proizvode plaćeni zaposlenici;

(d) 

poduzeća s jednim vlasnikom i partnerstva koja nemaju pravni status – osim onih koji se tretiraju kao kvazi-poduzeća – i koja su tržišni proizvođači; i

(e) 

neprofitne ustanove koje služe kućanstvima, koje nisu priznate kao neovisni pravni subjekti ili koje su priznate, ali su manje važnosti.

2.120. U ESA-i 2010. sektor kućanstava se dijeli na sljedeće podsektore:

(a) 

poslodavci (S.141) i samozaposlene osobe (S.142);

(b) 

zaposlenici (S.143);

(c) 

primatelji vlasničkog dohotka (S.1441);

(d) 

primatelji mirovina (S.1442);

(e) 

primatelji ostalih transfera (S.1443).

2.121. Kućanstva se razvrstavaju u podsektore prema kategoriji najvećeg dohotka kućanstva kao cjeline (dohodak poslodavca, naknada zaposlenicima itd.). Ako se u jednom kućanstvu ostvaruje više dohodaka dane kategorije, razvrstavanje se temelji na ukupnom dohotku kućanstva unutar svake kategorije.

Poslodavci i samozaposlene osobe (S.141 i S.142) 

2.122. Definicija: podsektor poslodavaca i samozaposlenih osoba sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od mješovitih dohodaka (B.3) koje vlasnici kućanskih neinkorporiranih poduzeća ostvaruju iz obavljanja svoje aktivnosti u ulozi proizvođača tržišnih roba i usluga, s plaćenim zaposlenicima ili bez njih, čak i u slučaju kada spomenuti dohodak ne prelazi polovicu ukupnog dohotka kućanstva.

Zaposlenici (S.143) 

2.123. Definicija: podsektor zaposlenika sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od naknada zaposlenicima (D.1).

Primatelji vlasničkog dohotka (S.1441) 

2.124. Definicija: Podsektor primatelja vlasničkog dohotka sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od vlasničkog dohotka (D.4).

Primatelji mirovina (S.1442) 

2.125. Definicija: podsektor primatelja mirovina sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od mirovina.

Kućanstva umirovljenika su kućanstva čiji se najveći izvor dohotka sastoji od starosnih ili ostalih mirovina, uključujući mirovine isplaćene od prethodnih poslodavaca.

Primatelji ostalih transfera (S.1443) 

2.126. Definicija: podsektor primatelja ostalih transfera sastoji se od grupe kućanstava čiji se najveći izvor dohotka ukupnog kućanstva sastoji od dohotka od ostalih tekućih transfera.

Ostali tekući transferi su svi tekući transferi osim vlasničkog dohotka, mirovina i dohotka osoba koje trajno žive u ustanovama.

2.127. Ako podaci o relativnim doprinosima izvora dohotka ukupnog kućanstva nisu dostupni, za potrebe razvrstavanja koristi se dohodak referentne osobe. Referentna osoba kućanstva je osoba s najvišim dohotkom u kućanstvu. Ako taj podatak nije dostupan, za određivanje podsektora kućanstva koristi se dohodak osobe koja se izjasni kao referentna osoba.

2.128. Mogu se koristiti drugi kriteriji za potpodjelu sektora kućanstava, npr. potpodjela kućanstava kao poduzetnika po aktivnosti: poljoprivredna kućanstva i nepoljoprivredna kućanstva.

Neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (S.15)

2.129. Definicija: sektor neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (NPUSK-ovi) (S.15) sastoji se od neprofitnih ustanova koje su zasebni pravni subjekti, koje služe kućanstvima i koje su privatni netržišni proizvođači. Njihovi glavni izvori su dobrovoljni prilozi kućanstava u gotovini ili u naturi u njihovoj ulozi potrošača, uplate sredstava opće države i vlasnički dohodci.

2.130. Ako takve ustanove nisu jako značajne, nisu uključene u sektor NPUSK-a, nego u sektor kućanstava (S.14), jer se njihove transakcije ne razlikuju od jedinica u tom sektoru. Netržišni NPUSK-ovi koje kontrolira opća država razvrstavaju se u sektor opće države (S.13).

U sektor NPUSK-a su uključene sljedeće glavne vrste NPUSK-a koje kućanstvima pružaju netržišna roba i usluge:

(a) 

sindikati, strukovne ili znanstvene udruge, udruge potrošača, političke stranke, crkve ili vjerske zajednice (uključujući one koje financira, ali ne nadzire država) te društveni, kulturni, rekreacijski i sportski klubovi; i

(b) 

dobrotvorna društva, organizacije za pružanje potpore i pomoći financirani dobrovoljnim transferima u novcu ili u naturi ostalih institucionalnih jedinica.

Sektor S.15 uključuje dobrotvorna društva, organizacije za pružanje potpore ili pomoći koje služe nerezidentnim jedinicama, a isključuje organizacije čije članstvo osigurava pravo na unaprijed određeni skup roba i usluga.

Inozemstvo (S.2)

2.131. Definicija: inozemstvo (S.2) je grupa jedinica bez karakterističnih funkcija i izvora; sastoji se od nerezidentnih jedinica koje obavljaju transakcije s rezidentnim institucionalnim jedinicama ili imaju druge ekonomske veze s rezidentnim jedinicama. Njihovi računi omogućavaju opći pregled ekonomskih veza između nacionalnoga gospodarstva i inozemstva. Ovdje su uključene institucije EU-a i međunarodne organizacije.

2.132. Za sektor inozemstva nije obavezno voditi potpuni skup računa, ali je korisno tretirati inozemstvo kao sektor. Sektori se dobivaju raščlambom ukupnog gospodarstva kako bi se dobile homogenije skupine rezidentnih institucionalnih jedinica koje su sličnog ekonomskog ponašanja, ciljeva i funkcija. To nije slučaj sa sektorom inozemstva: u ovom sektoru se bilježe transakcije i ostali tokovi nefinancijskih i financijskih društava, neprofitnih ustanova, kućanstava i opće države s nerezidentnim institucionalnim jedinicama te ostale ekonomske veze između rezidenata i nerezidenata, npr. potraživanja rezidenata prema nerezidentima.

2.133. Računi inozemstva uključuju samo transakcije između rezidentnih institucionalnih jedinica i nerezidentnih jedinica, sa sljedećim iznimkama:

(a) 

usluge prijevoza (do graničnog prijelaza države izvoznice), koje pružaju rezidentne jedinice u odnosu na uvezenu robu, prikazuju se u računima inozemstva zajedno s uvozom FOB, čak i kada se radi o proizvodima rezidentnih jedinica;

(b) 

transakcije u inozemnoj aktivi između rezidenata koji pripadaju različitim sektorima u domaćem gospodarstvu prikazuju se u detaljnim financijskim računima inozemstva. Te transakcije ne utječu na financijski položaj države u odnosu na inozemstvo; utječu na financijske odnose pojedinih sektora s inozemstvom;

(c) 

transakcije državnom pasivom između nerezidenata iz različitih zemljopisnih područja prikazuju se u zemljopisnoj raščlambi računa inozemstva. Premda ove transakcije ne utječu na ukupne državne obveze u odnosu na inozemstvo, utječu na obveze u odnosu na različite dijelove svijeta.

2.134. Sektor inozemstva (S.2) dalje se dijeli na:

(a) 

države članice i institucije i tijela Europske unije (S.21):

(1) 

države članice Europske unije (S.211);

(2) 

institucije i tijela Europske unije (S.212);

(b) 

države nečlanice i međunarodne organizacije nerezidentne u EU (S.22).

Sektorska klasifikacija jedinica proizvođača prema glavnim standardnim pravnim oblicima vlasništva

2.135. Sljedeći opći pregled i stavci od 2.31. do 2.44. sumiraju načela prema kojima se proizvodne jedinice razvrstavaju u sektore, koristeći standardnu terminologiju za opisivanje glavnih vrsta institucija.

2.136. Privatna i javna društva koja su tržišni proizvođači razvrstavaju se kako slijedi:

(a) 

ona koja se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(b) 

ona koja se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

2.137. Zadruge i partnerstva koji su priznati kao neovisni pravni subjekti i koji su tržišni proizvođači, razvrstavaju se kako slijedi:

(a) 

oni koji se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(b) 

oni koji se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

2.138. Javni proizvođači koji se prema posebnim zakonima priznaju kao neovisni pravni subjekti i koji su tržišni proizvođači, razvrstavaju se kako slijedi:

(a) 

oni koji se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(b) 

oni koji se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

2.139. Javni proizvođači koji se ne priznaju kao neovisni pravni subjekti i koji su tržišni proizvođači, razvrstavaju se kako slijedi:

(a) 

ako su kvazi-društva:

(1) 

ona koja se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(2) 

ona koja se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

(b) 

ako nisu kvazi-društva: u sektor S.13 (opća država), budući da su sastavni dio jedinica koje ih nadziru.

2.140. Neprofitne ustanove (udruge i zaklade) priznate kao neovisni pravni subjekti razvrstavaju se kako slijedi:

(a) 

one koje su tržišni proizvođači i koje se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(b) 

one koji se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva);

(c) 

one koje su netržišni proizvođači:

(1) 

u sektor S.13 (opća država), ako su javni proizvođači koje nadzire opća država;

(2) 

u sektor S.15 (neprofitne ustanove koje služe kućanstvima), ako su privatni proizvođači.

2.141. Društva s jednim vlasnikom i partnerstva koji nisu priznati kao neovisni pravni subjekti i koji su tržišni proizvođači, razvrstavaju se kako slijedi:

(a) 

Ako su kvazi-društva:

(1) 

ona koja se prvenstveno bave proizvodnjom robe i nefinancijskih usluga: u sektor S.11 (nefinancijska društva);

(2) 

ona koja se prvenstveno bave poslovima financijskog posredovanja i pomoćnim financijskim aktivnostima: u sektor S.12 (financijska društva).

(b) 

Ako nisu kvazi-društva, razvrstavaju se u sektor S.14 (kućanstva).

2.142. Sjedišta društava razvrstavaju se kako slijedi:

(a) 

u sektor S.11 (nefinancijska društva), ako se prevladavajuća vrsta aktivnosti ukupne grupacije društava koja su tržišni proizvođači sastoji od proizvodnje robe i nefinancijskih usluga (vidjeti stavak 2.46. točku (e));

(b) 

u sektor S.12 (financijska društva), ako se prevladavajuća vrsta aktivnosti ukupne grupacije poduzeća sastoji od poslova financijskog posredovanja (vidjeti stavak 2.65. točku (e)).

Holding društva koja su vlasnici aktive grupacije društava kćeri uvijek se tretiraju kao financijska društva. Holding društva su vlasnici aktive grupacije društava, ali ne obavljaju nikakve upravljačke aktivnosti u odnosu na grupaciju.

2.143. Tablica 2.5. prikazuje, u shematskom obliku, različite gore navedene slučajeve.

 

 

Tablica 2.5. – Sektorska klasifikacija jedinica proizvođača prema glavnim standardnim pravnim oblicima vlasništva

LOKALNE POSLOVNE JEDINICE I DJELATNOSTI

2.144. Većina institucionalnih jedinica koje proizvode robu i usluge obavljaju kombinaciju aktivnosti u isto vrijeme. One mogu obavljati glavnu aktivnost te nekoliko sporednih i pomoćnih aktivnosti.

2.145. Aktivnost se obavlja ako se kombinacijom izvora kao što su oprema, radna snaga, proizvodne tehnike, informatička mreža ili proizvodi stvaraju određenu robu ili usluge. Aktivnost obilježava input proizvoda, proizvodni proces i output proizvoda.

Aktivnosti se određuju upućivanjem na određenu razinu NACE-a rev. 2.

2.146. Ako jedinica obavlja više aktivnosti, sve se aktivnosti, osim pomoćnih (vidjeti Poglavlje 3., stavak 3.12.), rangiraju prema bruto dodanoj vrijednosti. Glavna i sporedna aktivnost se razlikuju na temelju prevladavajuće ostvarene bruto dodane vrijednosti.

2.147. Radi analize tokova koji se javljaju u proizvodnom procesu te prilikom uporabe robe i usluga, potrebno je odabrati jedinice koje naglašavaju tehničko-ekonomske odnose. To znači da se institucionalne jedinice moraju podijeliti na manje, homogenije jedinice prema vrsti proizvodnje. Ovaj se zahtjev za lokalne poslovne jedinice zadovoljava primjenjujući operativni pristup.

Lokalna poslovna jedinica

2.148. Definicija: lokalna poslovna jedinica (lokalna PJ) čini dio poslovne jedinice (PJ) koja odgovara lokalnoj jedinici. U SNA-i 2008. i ISIC-u rev. 4. lokalni PJ se naziva pogon. PJ okuplja sve dijelove institucionalne jedinice u ulozi proizvođača, koji pridonosi izvođenju aktivnosti na razini razreda djelatnosti (četveroznamenkasta brojčana oznaka) NACE-a rev. 2. i odgovara jednoj ili većem broju operativnih potpodjela institucionalne jedinice. Informacijski sustav institucionalne jedinice treba za svaku lokalnu PJ osigurati, na temelju procjene ili obračuna, barem podatke o vrijednosti proizvodnje, intermedijarnoj potrošnji, naknadama zaposlenicima, poslovnom višku, zaposlenosti i bruto investicijama u fiksni kapital.

Lokalna jedinica je institucionalna jedinica ili dio institucionalne jedinice koja proizvodi robu i usluge, a nalazi se na zemljopisno određenom mjestu.

Lokalna PJ može odgovarati institucionalnoj jedinici kao proizvođač; s druge strane, nikada ne može pripadati dvjema različitim institucionalnim jedinicama.

2.149. Ako institucionalna jedinica koja proizvodi robu i usluge, pored glavne aktivnosti ima jednu ili više sporednih aktivnosti, ona se dijeli na isti broj PJ, a sporedne se aktivnosti klasificiraju pod rubrike različite od glavne aktivnosti. Pomoćne aktivnosti se ne odvajaju od pripadajućih glavnih ili sporednih aktivnosti. Međutim, PJ koje potpadaju pod posebnu rubriku u sustavu klasifikacije, mogu proizvoditi proizvode izvan homogene skupine na račun povezanih sporednih aktivnosti koje se iz dostupnih računovodstvenih podataka ne mogu obračunati odvojeno. Iz tog razloga PJ može obavljati jednu ili više sporednih aktivnosti.

Djelatnosti

2.150. Definicija: Djelatnost se sastoji od grupe lokalnih PJ koji obavljaju istu ili sličnu vrstu aktivnosti. Na najdetaljnijoj razini klasifikacije djelatnost se sastoji od svih lokalnih PJ koje potpadaju pod jedan razred (četveroznamenkasta brojčana oznaka) NACE-a Rev. 2. i koje stoga obavljaju istu aktivnost prema definiciji NACE-a Rev. 2.

Djelatnosti obuhvaćaju lokalne PJ koje proizvode tržišnu robu i usluge i lokalne PJ koje proizvode netržišnu robu i usluge. Prema definiciji, djelatnost se sastoji od grupe lokalnih PJ koje obavljaju istu vrstu proizvodne aktivnosti, bez obzira na to proizvode li institucionalne jedinice kojima pripadaju tržišna ili netržišna proizvodnja.

2.151. Djelatnosti se razvrstavaju u tri kategorije:

(a) 

djelatnosti koje proizvode tržišnu robu i usluge (tržišne djelatnosti) te robu i usluge za vlastitu finalnu uporabu. Usluge za vlastitu finalnu uporabu su stambene usluge koje je proizveo vlasnik-stanar te na kućanske usluge koje je proizvelo zaposleno i plaćeno osoblje;

(b) 

djelatnosti koje proizvode netržišnu robu i usluge opće države: netržišne djelatnosti opće države;

(c) 

djelatnosti koje proizvode netržišnu robu i usluge neprofitnih ustanova koje služe kućanstvima: netržišne djelatnosti neprofitnih ustanova koje služe kućanstvima.

Klasifikacija djelatnosti

2.152. Klasifikacija prema kojoj se lokalne poslovne jedinice grupiraju u djelatnosti je NACE Rev. 2.

JEDINICE HOMOGENE PROIZVODNJE I HOMOGENE GRANE

2.153. Za analizu proizvodnog procesa najprikladnija jedinica je jedinica homogene proizvodnje. Ta jedinica ima jedinstvenu aktivnost određenu svojim inputom, proizvodnim procesom i outputom.

Jedinica homogene proizvodnje

2.154. Definicija: jedinica homogene proizvodnje obavlja jedinstvenu aktivnost koja se određuje prema njezinom inputu, proizvodnom procesu i outputu. Proizvodi koji predstavljaju input i output razlikuju se po svojim fizičkim obilježjima, opsegu obrade i korištenoj proizvodnoj tehnici. Mogu se identificirati prema klasifikaciji proizvoda (klasifikacija proizvoda prema djelatnostima – CPA). CPA je klasifikacija proizvoda strukturirana prema kriteriju industrijskog podrijetla definiranom prema NACE Rev. 2.

Homogena grana

2.155. Definicija: homogena grana sastoji se od grupe jedinica homogene proizvodnje. Skup aktivnosti homogene grane određuje se s obzirom na klasifikaciju proizvoda. Homogena grana proizvodi samo i isključivo robu i usluge koji su specificirani u klasifikaciji.

2.156. Homogene grane su jedinice namijenjene za ekonomsku analizu. Jedinice homogene proizvodnje obično se ne mogu promatrati izravno; podaci prikupljeni od jedinica koje se koriste u svrhu statističkog ispitivanja moraju se prerasporediti tako da tvore homogene grane.

 

 

 

POGLAVLJE 3.

TRANSAKCIJE PROIZVODIMA I NEPROIZVEDENOM AKTIVOM

TRANSAKCIJE PROIZVODIMA OPĆENITO

3.01. Definicija: proizvodi su sva roba i usluge stvoreni unutar granica proizvodnje. Proizvodnja je definirana u stavku 3.07.

3.02. Unutar ESA-e razlikuju se sljedeće glavne kategorije transakcija proizvodima:

 

 

3.03. Transakcije proizvodima bilježe se kako slijedi:

(a) 

na računu roba i usluga, proizvodnja i uvoz se bilježe kao izvori, a druge transakcije proizvodima bilježe se kao uporabe;

(b) 

na računu proizvodnje, proizvodnja se bilježi kao izvor, a intermedijarna potrošnja kao uporaba; bruto dodana vrijednost je izravnavajuća stavka u tim dvjema transakcijama proizvodima;

(c) 

na računu uporabe raspoloživog dohotka, izdaci za finalnu potrošnju bilježe se kao uporaba;

(d) 

na računu uporabe prilagođenog raspoloživog dohotka, stvarna finalna potrošnja bilježi se kao uporaba;

(e) 

na kapitalnom računu, bruto investicije u fiksni kapital bilježi se kao uporaba (promjena u nefinancijskoj aktivi);

(f) 

na računu inozemstva roba i usluga, uvoz roba i usluga bilježi se kao izvor, dok se izvoz roba i usluga bilježi kao uporabe.

Mnoge važne izravnavajuće stavke u računima, poput dodane vrijednosti, bruto domaćeg proizvoda, nacionalnog dohotka i raspoloživog dohotka, definiraju se s obzirom na transakcije proizvodima. Definicija transakcija proizvodima definira te izravnavajuće stavke.

3.04. U tablici ponude (vidjeti stavak 1.136.), proizvodnja i uvoz se bilježe kao ponude. U tablici uporabe, intermedijarna potrošnja, bruto investicije u fiksni kapital, izdaci za finalnu potrošnju i izvoz bilježe se kao uporabe. U simetričnoj input-output tablici, proizvodnja i uvoz se bilježe kao ponude, a ostale transakcije proizvodima kao uporabe.

3.05. Ponuda proizvoda se vrednuje po bazičnim cijenama (vidjeti stavak 3.44.). Uporabe proizvoda se vrednuju po kupovnoj cijeni (vidjeti stavak 3.06.). Za neke vrste ponuda i uporaba koriste se određenija načela vrednovanja, npr. za uvoz i izvoz roba.

3.06. Definicija:

Kupovna cijena je cijena koju kupac plaća za proizvode. Kupovna cijena uključuje sljedeće:

(a) 

poreze minus subvencije na proizvode (ali isključujući odbitni dio poreza, kao što je PDV na proizvode);

(b) 

troškove prijevoza koje kupac plaća zasebno kako bi preuzeo isporuku u traženo vrijeme i na traženom mjestu;

(c) 

odbitke za bilo kakve popuste na kupovinu na veliko, ili za kupovinu u vrijeme slabijeg prometa, u odnosu na standardne cijene i troškove.

Kupovna cijena isključuje sljedeće:

(a) 

kamate ili naknade za usluge koje su zaračunate prema kreditnim uvjetima;

(b) 

izvanredne troškove nastale kao rezultat zakašnjelog plaćanja, pri čemu zakašnjelo plaćanje znači neplaćanje unutar razdoblja navedenog u vrijeme kada su kupovine izvršene.

Ako se vrijeme uporabe ne podudara s vremenom kupovine, vrše se prilagodbe vrijednosti radi uzimanja u obzir promjena u cijeni nastalih zbog protoka vremena (na način razmjeran promjenama u cijenama zaliha). Takve preinake su važne ako se cijene uključenih proizvoda značajno mijenjaju tijekom godine.

PROIZVODNJA I OUTPUT 

3.07. Definicija: proizvodnja je aktivnost koja se obavlja pod nadzorom, odgovornošću i upravljanjem institucionalne jedinice koja koristi inpute rada, kapitala, roba i usluga da bi proizvela output roba i usluga.

Proizvodnja ne obuhvaća prirodne procese bez ljudskog uplitanja ili upravljanja, kao što je rast ribljeg fonda u međunarodnim vodama kojim ne upravlja čovjek, ali proizvodnja uključuje uzgoj ribe.

3.08. Proizvodnja uključuje:

(a) 

proizvodnju svih pojedinačnih ili zajedničkih roba i usluga koje se nude jedinicama koje nisu njihovi proizvođači;

(b) 

proizvodnju za vlastiti račun svih roba koje proizvođači zadržavaju za svoju vlastitu finalnu potrošnju ili bruto investicije u fiksni kapital.

Primjeri proizvodnje za vlastiti račun za bruto investicije u fiksni kapital su proizvodnja fiksne aktive kao što su građevine, razvoj računalnih programa i istraživanje ruda za vlastite bruto investicije u fiksni kapital. Koncept bruto investicija u fiksni kapital opisan je u stavcima 3.124.-3.138.

Proizvodnja roba za vlastiti račun kućanstava uglavnom se odnosi na:

(1) 

gradnju stambenih objekata za vlastiti račun;

(2) 

proizvodnju i skladištenje poljoprivrednih proizvoda;

(3) 

preradu poljoprivrednih proizvoda, kao što je proizvodnja brašna mljevenjem, konzerviranje voća sušenjem i punjenjem u boce, proizvodnja mliječnih proizvoda kao što su maslac i sir i proizvodnju piva, vina i žestokih alkoholnih pića;

(4) 

proizvodnju drugih primarnih proizvoda kao što su vađenje soli, rezanje treseta i donošenje vode;

(5) 

druge vrste obrade kao što je tkanje platna, proizvodnja lončarije i izrada pokućstva;

(c) 

usluge stanovanja za vlastiti račun koje proizvedu stanari koji su vlasnici stanova u kojima žive;

(d) 

kućanske i osobne usluge proizvedene upošljavanjem plaćenog pomoćnog osoblja;

(e) 

dobrovoljne djelatnosti koje rezultiraju robom. Primjeri takvih djelatnosti su izgradnja stambenog objekta, crkve ili druge zgrade. Dobrovoljne djelatnosti koje ne rezultiraju proizvodnjom robe, npr. briga o stambenim objektima i čišćenje bez plaćanja, isključene su.

Aktivnosti navedene gore u točkama (a) do (e) uključene su kao proizvodnja bez obzira na to jesu li nezakonite ili nisu registrirane kod poreznih tijela, tijela socijalne sigurnosti, statističkih ili drugih državnih tijela.

Proizvodnja robe za vlastiti račun u kućanstvima bilježi se ako je ta vrsta proizvodnje značajna, tj. ako je količinski važna u odnosu na ukupnu ponudu tih dobara u zemlji.

Jedina uključena proizvodnja robe u kućanstvima je izgradnja stambenih objekata i proizvodnja, skladištenje i obrada poljoprivrednih proizvoda.

3.09. Proizvodnja isključuje pružanje kućanskih i osobnih usluga koje se proizvedu i konzumiraju unutar istog kućanstva. Primjeri isključenih kućanskih usluga koje proizvedu sama kućanstva su:

(a) 

čišćenje, uređivanje i održavanje stambenih objekata ako su takve aktivnosti uobičajene za najmoprimce;

(b) 

čišćenje, servisiranje i popravak trajnih dobara u kućanstvu;

(c) 

priprema i posluživanje obroka;

(d) 

briga o djeci i njihovo odgajanje i podučavanje;

(e) 

briga o bolesnim, nemoćnim i starim osobama; i

(f) 

prijevoz članova kućanstva ili njihovih roba.

Kućanske i osobne usluge proizvedene upošljavanjem plaćenog pomoćnog osoblja i stambene usluge za vlastite potrebe uključene su u proizvodnju.

Glavne, sporedne i pomoćne aktivnosti

3.10. Definicija: glavna aktivnost lokalnog PJ-a je aktivnost čija dodana vrijednost prelazi dodanu vrijednost bilo koje druge aktivnosti koja se obavlja unutar iste jedinice. Klasifikacija glavne djelatnosti je određena pozivanjem na NACE Rev. 2, najprije na najvišoj razini klasifikacije, a potom na detaljnijim razinama.

3.11. Definicija: sporedna aktivnost je aktivnost koja se obavlja unutar jednog lokalnog PJ-a kao dodatak glavnoj aktivnosti. Output sporedne aktivnosti je sporedni proizvod.

3.12. Definicija: pomoćna aktivnost je aktivnost čiji je output namijenjen uporabi unutar poduzeća.

Pomoćna aktivnost je aktivnost podrške koja se obavlja unutar poduzeća radi omogućivanja obavljanja glavnih ili sporednih aktivnosti lokalnih PJ-a. Svi inputi koje potroši pomoćna aktivnost — materijali, rad, potrošnja fiksnog kapitala itd. – tretiraju se kao inputi glavne ili sporedne aktivnosti koju podupiru.

Primjeri pomoćnih aktivnosti su:

(a) 

kupnja;

(b) 

prodaja;

(c) 

marketing;

(d) 

računovodstvo;

(e) 

obrada podataka;

(f) 

prijevoz;

(g) 

skladištenje;

(h) 

održavanje;

(i) 

čišćenje; i

(j) 

usluge zaštite.

Poduzeća mogu izabrati da se sama bave pomoćnim aktivnostima ili da kupuju takve usluge na tržištu od posebnih pružatelja usluga.

Kapitalno ulaganje za vlastiti račun nije pomoćna aktivnost.

3.13. Pomoćne aktivnosti se ne izdvajaju u posebne subjekte niti se odvajaju od glavnih ili sporednih aktivnosti ili subjekata kojima služe. U skladu s tim, jedinice pomoćnih aktivnosti moraju biti integrirane u lokalne PJ kojima služe.

Pomoćne aktivnosti se mogu obavljati na odvojenim lokacijama, smještenim u nekoj drugoj regiji koja nije regija lokalnog PJ-a kojem služe. Stroga primjena pravila navedenog u prvom podstavku za regionalnu raspodjelu pomoćnih aktivnosti rezultirala bi nižom procjenom agregata u regijama u kojima su koncentrirane pomoćne aktivnosti. Stoga se, u skladu s načelom rezidentnosti, pomoćne aktivnosti trebaju dodijeliti regiji u kojoj su smještene; one ostaju u istoj djelatnosti kao i lokalni PJ kojem služe.

Output (P.1)

3.14. Definicija: output su svi proizvodi nastali tijekom računovodstvenog razdoblja.

Primjeri outputa uključuju sljedeće:

(a) 

roba i usluge koje neki lokalni PJ pruža drugim lokalnim PJ-a koje pripadaju istoj institucionalnoj jedinici;

(b) 

roba koju proizvodi lokalni PJ i koja ostaju na zalihama na kraju razdoblja u kojoj su proizvedena, bez obzira na njihovu naknadnu uporabu. Roba i usluge proizvedeni i potrošeni u istom obračunskom razdoblju i unutar istog lokalnog PJ-a nisu zasebno identificirani. Oni se ne bilježe kao dio outputa ili intermedijarne potrošnje tog lokalnog PJ-a.

3.15. Kada institucionalna jedinica sadrži više od jednog lokalnog PJ-a, output institucionalne jedinice je zbroj outputa lokalnih PJ-a koji ju čine, uključujući i outpute ostvarene između lokalnih PJ-ova koji ju čine.

3.16. Unutar ESA-e 2010. razlikuju se tri vrste outputa:

(a) 

tržišni output (P.11);

(b) 

output za vlastitu finalnu uporabu (P.12);

(c) 

netržišni output (P.13).

Ova podjela vrijedi također i za lokalne PJ i institucionalne jedinice:

(a) 

tržišni proizvođači;

(b) 

proizvođači za vlastitu finalnu uporabu;

(c) 

netržišni proizvođači.

Razlika između „tržišnih”, „za vlastitu finalnu uporabu” i „netržišnih” jedinica ključna je zbog sljedećeg:

(a) 

utječe na vrednovanje outputa i povezanih koncepata, poput dodane vrijednosti, bruto domaćeg proizvoda i izdataka za finalnu potrošnju države i NPUSK-ova;

(b) 

utječe na razvrstavanje institucionalnih jedinica po sektorima, npr. koje su jedinice uključene u sektor opće države, a koje nisu.

Razlikovanje određuje načela vrednovanja koja se primjenjuju na output. Tržišni output i output za vlastitu finalnu uporabu vrednuju se u bazičnim cijenama. Ukupni output netržišnih proizvođača vrednuje se zbrajanjem troškova proizvodnje. Output neke institucionalne jedinice vrednuje se kao zbroj outputa njezinih lokalnih PJ-ova i stoga također ovisi o razlikovanju između „tržišnog”, onog „za vlastitu finalnu uporabu” i „netržišnog”.

Razlikovanje se također upotrebljava za razvrstavanje institucionalnih jedinica po sektorima. Netržišni proizvođači se razvrstavaju u sektor opće države ili sektor neprofitnih ustanova koje služe kućanstvima.

Razlikovanje se definira odozgo prema dolje, tj. najprije se definira za institucionalne jedinice, a potom za lokalne PJ-ove i za njihov output.

Na razini proizvoda output se klasificira kao tržišni output, output za vlastitu krajnju uporabu i netržišni output prema obilježjima institucionalne jedinice i lokalnog PJ-a koji proizvode taj output.

3.17. Definicija: tržišni output se sastoji od outputa koji se prodaje na tržištu ili je namijenjen prodaji na tržištu.

3.18. Tržišni output uključuje:

(a) 

proizvode prodane po ekonomski značajnim cijenama;

(b) 

proizvode koji se razmjenjuju za druge proizvode;

(c) 

proizvode koji se koriste za plaćanja u naturi (uključujući plaćanje zaposlenika u naturi i mješoviti dohodak u naturi);

(d) 

proizvode kojima jedan PJ opskrbljuje drugi PJ unutar iste institucionalne jedinice, a koji se koriste kao intermedijarni inputi ili za finalne uporabe;

(e) 

proizvode dodane zalihama gotove robe i nedovršenoj proizvodnji, koji su namijenjeni jednoj od gore navedenih uporaba (uključujući prirodan rast životinjskih i biljnih proizvoda i nedovršene objekte gdje je kupac nepoznat).

3.19. Definicija: ekonomski značajne cijene su cijene koje imaju značajan učinak na količinu proizvoda koju su proizvođači voljni ponuditi i na količinu proizvoda koju kupci žele kupiti. Takve cijene nastaju ako su ispunjena oba sljedeća uvjeta:

(a) 

proizvođač ima poticaj za prilagodbu ponude, bilo radi ostvarivanja dobiti na dugi rok, bilo radi barem pokrivanja troškova kapitala i drugih troškova; i

(b) 

potrošači imaju slobodu kupnje ili nekupnje i vrše izbor na temelju zaračunatih cijena.

Ekonomski neznačajne cijene će se vjerojatno naplatiti radi ostvarivanja nešto prihoda ili ostvarivanja smanjenja prekomjerne ponude koja se može javiti ako se usluge pružaju potpuno besplatno.

Ekonomski značajna cijena proizvoda definira se u odnosu na institucionalnu jedinicu i lokalni PJ koji je proizveo output. Na primjer, sav output poduzeća bez pravne osobnosti u vlasništvu kućanstava koji je prodan drugim institucionalnim jedinicama prodan je po ekonomski značajnim cijenama; treba ga stoga smatrati tržišnim outputom. Za output drugih institucionalnih jedinica, mogućnost obavljanja tržišne aktivnosti po ekonomski značajnim cijenama provjerava se posebno kroz kvantitativni kriterij (kriterij 50 %), korištenjem omjera prodaje i troškova proizvodnje. Da bi bila tržišni proizvođač, jedinica treba pokrivati barem 50 % svojih troškova prodajom tijekom neprekinutog višegodišnjeg razdoblja.

3.20. Definicija: output proizveden za vlastitu finalnu uporabu sastoji se od robe ili usluga koje ista institucionalna jedinica zadrži za vlastitu finalnu potrošnju ili za investicije u kapital.

3.21. Proizvode zadržane za vlastitu finalnu potrošnju može proizvoditi samo sektor kućanstava. Primjeri proizvoda zadržanih za vlastitu finalnu potrošnju uključuju:

(a) 

poljoprivredne proizvode koje zadržava poljoprivrednik;

(b) 

usluge stanovanja koje proizvode stanari-vlasnici;

(c) 

kućanske usluge nastale zapošljavanjem plaćenog pomoćnog osoblja.

3.22. Proizvodi korišteni za vlastite investicije u kapital mogu se proizvesti u bilo kojem sektoru. Primjeri takvih proizvoda su:

(a) 

alatni strojevi koje su proizvela poduzeća za strojogradnju;

(b) 

stambeni objekti, ili proširenja stambenih objekata, koje su proizvela kućanstva;

(c) 

gradnja za vlastiti račun, uključujući komunalnu gradnju koju poduzima grupa kućanstava;

(d) 

računalni programi za vlastite potrebe;

(e) 

istraživanje i razvoj za vlastite potrebe. Izdaci za istraživanje i razvoj mogu se bilježiti kao investicije u fiksni kapital samo ako je postignuta visoka razina pouzdanosti i usporedivosti procjena među državama članicama.

3.23. Definicija: netržišni output je output koji se daje drugim jedinicama besplatno ili po cijenama koje nisu ekonomski značajne.

Netržišni output (P.13) dalje se dijeli na dvije stavke: „Plaćanja za netržišni output ” (P.131), koja se sastoje od različitih pristojba i naknada, i „Netržišni output, ostalo” (P.132), što je output koji se daje besplatno.

Netržišni output se proizvodi iz sljedećih razloga.

(a) 

Može biti tehnički nemoguće pojedincima odrediti plaćanje za kolektivne usluge jer se njihova potrošnja takvih usluga ne može pratiti i nadzirati. Proizvodnju kolektivnih usluga organiziraju državne jedinice i financiraju se iz sredstava koja nisu primici od prodaje, točnije porezima ili drugim državnim dohotkom.

(b) 

Državne jedinice i NPUSK-ovi mogu također proizvoditi i nuditi robu ili usluge pojedinim kućanstvima koje bi mogli naplaćivati, ali odabiru ne činiti to kao dio socijalne ili ekonomske politike. Primjeri su pružanje obrazovanja ili zdravstvenih usluga, besplatno ili po cijenama koje nisu ekonomski značajne.

3.24. Definicija: tržišni proizvođači su lokalni PJ-ovi ili institucionalne jedinice čiji je većinski output tržišni output.

Ako je lokalni PJ ili institucionalna jedinica tržišni proizvođač, njegov glavni output je po definiciji tržišni output, jer se pojam tržišnog outputa definira nakon što se primjeni distinkcija na „tržišni”, onaj „za vlastitu uporabu” i „netržišni” output na lokalni PJ i institucionalnu jedinicu koji su proizveli takav output.

3.25. Definicija: proizvođači za vlastitu finalnu uporabu su lokalne PJ ili institucionalne jedinice čija je većina outputa namijenjena vlastitoj finalnoj uporabi unutar iste institucionalne jedinice.

3.26. Definicija: netržišni proizvođači su lokalne PJ ili institucionalne jedinice čija se većina outputa ustupa besplatno ili po ekonomski neznačajnim cijenama.

Institucionalne jedinice: razlika između „tržišnih”, „za vlastitu finalnu uporabu” i „netržišnih” jedinica

3.27. Kod institucionalnih jedinica kao proizvođača, razlika između tržišnih, onih za vlastitu finalnu uporabu i netržišnih sažeta je u Tablici 3.1. Također je prikazana klasifikacija po sektorima.

 

 

Tablica 3.1. – Razlika između tržišnih proizvođača, proizvođača za vlastitu finalnu uporabu i netržišnih proizvođača za institucionalne jedinice

3.28. Tablica 3.1. pokazuje da je s ciljem određivanja treba li neka institucionalna jedinica biti klasificirana kao tržišni proizvođač, proizvođač za vlastitu finalnu uporabu ili netržišni proizvođač, potrebno razmotriti nekoliko razlikovanja u nizu. Prvo je razlikovanje između privatnog i javnog proizvođača. Javni proizvođač je onaj kojeg kontrolira opća država, pri čemu je kontrola definirana u stavku 2.38.

3.29. Kako prikazuje Tablica 3.1., privatni proizvođači se nalaze u svim sektorima osim sektoru opće države. Nasuprot tome, javni proizvođači se nalaze samo u sektoru nefinancijskih društava, financijskih društava i u sektoru opće države.

3.30. Posebna kategorija privatnih proizvođača su poduzeća bez pravne osobnosti u vlasništvu kućanstava. Ona su tržišni proizvođači ili proizvođači za vlastitu finalnu uporabu. Potonje se događa u slučaju proizvodnje usluga u stambenim objektima stanara-vlasnika i proizvodnji robe za vlastiti račun. Sva poduzeća bez pravne osobnosti u vlasništvu kućanstava razvrstavaju se u sektor kućanstava, osim poduzeća s kvazi-pravnom osobnošću u vlasništvu kućanstava. Ona su tržišni proizvođači i razvrstavaju se u sektore nefinancijskih i financijskih društava.

3.31. Za ostale privatne proizvođače, postoji razlikovanje između privatnih neprofitnih ustanova i ostalih privatnih proizvođača.

Definicija: privatna neprofitna ustanova se definira kao pravni ili društveni subjekt koji djeluje u svrhu proizvodnje robe i usluga i čiji status im ne dozvoljava da budu izvor dohotka, dobiti ili drugih financijskih dobitaka za jedinice koje ih osnivaju, kontroliraju i financiraju. Ako njihove proizvodne aktivnosti stvaraju viškove, takve viškove ne mogu prisvojiti druge institucionalne jedinice.

Privatni NPU se razvrstava u sektore nefinancijskih i financijskih društava, ako je tržišni proizvođač.

Privatni NPU se razvrstava u sektor NPUSK ako je netržišni proizvođač, osim ako je pod kontrolom države. Ako privatni NPU kontrolira država, razvrstava se u sektor opće države.

Svi ostali privatni proizvođači koji nisu NPU-ovi su tržišni proizvođači. Razvrstavaju se u sektore nefinancijskih i financijskih društava.

3.32. Za razlikovanje između tržišnog i netržišnog outputa i između tržišnih i netržišnih proizvođača koristi se nekoliko kriterija. Kriterij tržišno-netržišno (vidjeti stavak 3.19. o definiciji ekonomski značajne cijene) nastoji utvrditi postojanje tržišnih okolnosti i dovoljnog tržišnog ponašanja proizvođača. Prema kvantitativnom kriteriju tržišno-netržišno, proizvodi koji se prodaju po ekonomski značajnim cijenama trebaju prodajom pokrivati barem većinu troškova proizvodnje.

3.33. U primjeni tog kvantitativnog kriterija tržišno-netržišno, prodaja i troškovi proizvodnje se definiraju kako slijedi.

(a) 

Prodaja znači prodaja isključujući poreze na proizvode, ali uključujući sva plaćanja države ili institucija Unije bilo kojoj vrsti proizvođača u toj vrsti aktivnosti, tj. uključena su sva plaćanja povezana s obujmom ili vrijednošću outputa, ali su isključena plaćanja za pokriće ukupnog manjka ili namirenje dugova.

Ova definicija prodaje odgovara definiciji outputa po bazičnim cijenama osim što se:

(1) 

output po bazičnim cijenama definira tek nakon što se odlučilo je li takav output tržišni ili netržišni: prodaja se koristi samo u vrednovanju tržišnih outputa; netržišni output se vrednuje prema troškovima;

(2) 

plaćanja opće države za pokrivanje sveukupnog manjka javnih društava i kvazi-društava predstavljaju dio ostalih subvencija na proizvode kako su definirane u stavku 4.35. točki (c). Kao posljedica toga, tržišni output po bazičnim cijenama uključuje plaćanja opće države za pokrivanje sveukupnog manjka.

(b) 

Prodaja isključuje druge izvore prihoda poput vlasničkih dobitaka (premda oni mogu biti uobičajeni i očekivani dio poslovnih prihoda), investicijskih potpora, ostalih kapitalnih transfera (npr. isplata duga) i kupnje vlasničkog kapitala.

(c) 

Za potrebe ovog kriterija, troškovi proizvodnje jednaki su zbroju intermedijarne potrošnje, naknada zaposlenicima, potrošnje fiksnog kapitala, ostalih poreza na proizvodnju uvećano za troškove kapitala. Ostale subvencije na proizvodnju se ne odbijaju. Radi osiguranja usklađenosti koncepata „prodaja” i „troškovi proizvodnje” u primjeni kvantitativnog kriterija tržišno-netržišno, „troškovi proizvodnje” isključuju sve troškove nastale za investicije u kapital za vlastiti račun. Radi jednostavnosti, troškovi kapitala mogu se općenito procijeniti prema neto stvarnim plaćanjima kamata. Međutim, za proizvođače financijskih usluga, uzimaju se u obzir troškovi kamata, tj. radi se ispravak za usluge financijskog posredovanja indirektno mjerenih (UFPIM).

Kvantitativni kriterij tržišno-netržišno primjenjuje se promatranjem niza godina. Manje oscilacije u opsegu prodaje iz jedne godine u drugu ne zahtijevaju preklasifikaciju institucionalnih jedinica (kao i njezinih lokalnih poslovnih jedinica i outputa).

3.34. Prodaja se može sastojati od različitih elemenata. Na primjer, u slučaju usluga zdravstvene skrbi koju osiguravaju bolnice, prodaja može odgovarati:

(a) 

kupnjama koje ostvare poslodavci koje se bilježe kao dohodak u naturi isplaćen njihovim zaposlenicima i izdatak za finalnu potrošnju tih zaposlenika;

(b) 

kupnjama koje ostvare privatna osiguravajuća društva;

(c) 

kupnjama koje ostvare fondovi socijalne sigurnosti i opća država i koje se razvrstavaju kao socijalne naknade u naturi;

(d) 

kupnje koje ostvare kućanstava bez refundiranja (izdatak za finalnu potrošnju).

Jedino se ostale subvencije na proizvodnju i primljeni darovi (npr. od dobrotvornih ustanova) ne tretiraju kao prodaja.

Slično tome, kao ilustrativni primjer, usluge prijevoza koje su pružila poduzeća mogu odgovarati intermedijarnoj potrošnji proizvođača, dohotku u naturi koji osiguravaju poslodavci, socijalnim naknadama u naturi koje osigurava država i kupnjama koje ostvaruju kućanstva bez refundiranja.

3.35. Privatne neprofitne ustanove koje služe poslovnim subjektima poseban su slučaj. Njih obično financiraju iz doprinosa ili pretplata grupe odgovarajućih poslovnih subjekata. Pretplate se ne tretiraju kao transferi već kao plaćanja za pružene usluge, tj. kao prodaja. Ti NPU-ovi su stoga tržišni proizvođači i razvrstavaju se u sektore nefinancijskih i financijskih društava.

3.36. Primjena kriterija usporedbe prodaje i troškova proizvodnje privatnih ili javnih NPU-ova tako da se u prodaju uključe sva plaćanja povezana s obujmom outputa može u određenim slučajevima zavarati. To može na primjer biti slučaj kod financiranja privatnih i javnih škola. Plaćanja opće države mogu se povezati s brojem učenika, ali i biti predmet pregovora s općom državom. U takvom slučaju ta plaćanja se ne bilježe kao prodaja, iako mogu imati očitu vezu s mjerama obujma outputa, poput broja učenika. To bi značilo da je škola koja se uglavnom financira takvim plaćanjima netržišni proizvođač.

3.37. Javni proizvođači mogu biti tržišni proizvođači ili netržišni proizvođači. Tržišni proizvođači se razvrstavaju u sektore nefinancijskih i financijskih društava. Ako je institucionalna jedinica netržišni proizvođač, ona se razvrstava u sektor opće države.

3.38. Lokalni PJ-ovi kao tržišni proizvođači i kao proizvođači za vlastitu finalnu uporabu ne mogu ponuditi netržišni output. Njihov output se stoga može bilježiti samo kao tržišni output ili output za vlastitu finalnu uporabu te se vrednovati u skladu s time (vidjeti stavke 3.42. do 3.53.).

3.39. Lokalni PJ-ovi kao netržišni proizvođači mogu kao sporedni output ponuditi tržišni output i output za vlastitu finalnu uporabu. Output za vlastitu finalnu uporabu sastoji se od investicija u kapital za vlastiti račun. Pojava tržišnih outputa treba u načelu biti određena primjenom kvalitativnog i kvantitativnog kriterija tržišno-netržišno na pojedinačne proizvode. Takav sporedni tržišni output netržišnih proizvođača bi mogao biti slučaj kada državne bolnice zaračunavaju ekonomski značajne cijene za neke od svojih usluga.

3.40. Ostali primjeri su reprodukcije koje prodaju državni muzeji i vremenske prognoze koje prodaju meteorološki zavodi.

3.41. Netržišni proizvođači također mogu ostvarivati prihode od prodaje svog netržišnog outputa po cijenama koje nisu ekonomski značajne, npr. prihodi koje muzeji ostvaruju od ulaznica. Ti prihodi se odnose na netržišni output. Međutim, ako se te dvije vrste prihoda (prihodi od ulaznica i oni od prodaje postera i razglednica) teško razlikuju, može ih se tretirati ili kao prihode za tržišne outpute ili kao prihode od netržišnih outputa. Izbor između ovih dvaju alternativnih bilježenja treba ovisiti o pretpostavljenoj relativnoj važnosti obje vrste prihoda (od ulaznica naspram onog od prodaje postera i razglednica).

Vrijeme bilježenja i vrednovanja outputa 

3.42. Output se bilježi i vrednuje onda kada je stvoren nekim proizvodnim procesom.

3.43. Svi outputi se vrednuju po bazičnim cijenama, ali posebni dogovori vrijede za:

(a) 

vrednovanje netržišnih outputa;

(b) 

vrednovanje ukupnog outputa netržišnog proizvođača (lokalnog PJ-a);

(c) 

vrednovanje ukupnog outputa institucionalne jedinice čiji je lokalni PJ netržišni proizvođač.

3.44. Definicija: bazična cijena je cijena koju proizvođač prima od kupca za jedinicu proizvedene robe ili usluge kao outputa, umanjena za bilo kakav porez plativ za tu jedinicu kao posljedica njene proizvodnje ili prodaje (tj. porezi na proizvode), uvećana za bilo kakvu subvenciju primljenu za tu jedinicu kao posljedica njene proizvodnje ili prodaje (tj. subvencije za proizvode). Isključeni su bilo kakvi troškovi prijevoza, za koje proizvođač izdaje poseban račun. Također su isključeni vlasnički dobici i gubici na financijsku i nefinancijsku aktivu.

3.45. Output za vlastitu finalnu uporabu (P.12) se vrednuje po bazičnim cijenama za slične proizvode koji se prodaju na tržištu. To za takav output stvara neto poslovni višak ili mješoviti dohodak. Primjer je stambena usluga vlasnika-stanara koja stvara neto poslovni višak. Ako bazične cijene sličnih proizvoda nisu dostupne, output za vlastitu krajnju uporabu treba vrednovati prema troškovima proizvodnje, uvećano (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak ili mješoviti dohodak.

3.46. Povećanje nedovršene proizvodnje vrednuje se prema tekućoj bazičnoj cijeni gotovog proizvoda.

3.47. Radi procjene outputa tretiranog kao nedovršena proizvodnja, vrijednost se temelji na stvarno nastalim troškovima, uvećano (osim za netržišne proizvođače) za procijenjeni poslovni višak ili mješoviti dohodak. Privremene procjene naknadno se zamjenjuju onima dobivenim raspodjelom stvarne vrijednosti gotovih proizvoda (kada postane poznata), tijekom razdoblja nedovršene proizvodnje.

Vrijednost outputa gotovih proizvoda je zbroj vrijednosti:

(a) 

gotovih prodanih proizvoda ili onih razmijenjenih za druge proizvode;

(b) 

stavki gotovih proizvoda u zalihama, umanjeno za povlačenja sa zaliha;

(c) 

gotovih proizvoda za vlastitu finalnu uporabu.

3.48. Za zgrade i građevine stečene u nedovršenom stanju, vrijednost se procjenjuje na temelju dotadašnjih troškova, uključujući uvećanje za poslovni višak ili mješoviti dohodak. Takvo uvećanje proizlazi kada se vrijednost može procijeniti na temelju cijena sličnih zgrada ili građevina. Iznosi plaćanja po fazama mogu se koristiti radi određivanja približnih vrijednosti bruto investicija u fiksni kapital koje kupac poduzima u svakoj fazi, pod pretpostavkom da nema plaćanja unaprijed ili zaostataka.

Ako se gradnja građevine za vlastiti račun ne dovrši unutar jednog računovodstvenog razdoblja, vrijednost outputa se procjenjuje sljedećom metodom. Izračunava se omjer troškova nastalih u trenutačnom razdoblju i ukupnih troškova tijekom cjelokupnog vremena gradnje. Taj se omjer primjenjuje pri procjeni ukupnog outputa po trenutačnim bazičnim cijenama. Ako nije moguće procijeniti vrijednost dovršene građevine po trenutačnim bazičnim cijenama, ona se vrednuje prema ukupnim troškovima proizvodnje, uvećano (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak ili mješoviti dohodak. Ako je radna snaga u cijelosti ili djelomično besplatna, što može biti slučaj s komunalnom izgradnjom kućanstava, troškovi plaćene radne snage, uključeni u procijenjene ukupne troškove proizvodnje, procjenjuju se koristeći prosječne nadnice za sličan input rada.

3.49. Ukupni output netržišnog proizvođača (lokalni PJ) vrednuje se po ukupnim troškovima proizvodnje, tj. zbroju sljedećeg:

(a) 

intermedijarne potrošnje (P.2);

(b) 

naknade zaposlenicima (D.1);

(c) 

potrošnje fiksnog kapitala (P.51c);

(d) 

ostalih poreza na proizvodnju (D.29), umanjeno za ostale subvencije na proizvodnju (D.39).

Plaćanja kamata (osim UFPIM-a) nisu uključena kao troškovi netržišne proizvodnje. Troškovi netržišne proizvodnje također ne uključuju imputirane vrijednosti za neto povrat kapitala, niti imputirane vrijednosti za najam nestambenih zgrada u vlasništvu koje se koriste u netržišnoj proizvodnji.

3.50. Ukupni output institucionalne jedinice je zbroj ukupnih outputa lokalnih PJ-ova koji ju čine. To se također primjenjuje i na institucionalne jedinice koje su netržišni proizvođači.

3.51. U nedostatku sporednih tržišnih outputa netržišnih proizvođača, netržišni output se vrednuje prema troškovima proizvodnje. U slučaju sporednog tržišnog outputa netržišnih proizvođača, netržišni output se vrednuje kao rezidualna stavka, tj. kao razlika između ukupnih troškova proizvodnje i njihovih prihoda od tržišnog outputa.

3.52. Tržišni output netržišnih proizvođača vrednuje se po bazičnim cijenama. Ukupni output netržišnog lokalnog PJ-a koji obuhvaća tržišni, netržišni i output za vlastitu finalnu uporabu vrednuje se prema zbroju troškova proizvodnje. Vrijednost njegovog tržišnog outputa određuje se prema njegovim prihodima od prodaje tržišnih proizvoda, a vrijednost njegovog netržišnog outputa se određuje rezidualno, kao razlika između vrijednosti njegovog ukupnog outputa i zbroja njegovog tržišnog outputa i outputa za vlastitu finalnu uporabu. Vrijednost njegovih prihoda od prodaje netržišnih roba ili usluga po cijenama koje nisu ekonomski značajne ne iskazuje se u ovim izračunima – ona je dio vrijednosti njegovog netržišnog outputa.

3.53. U nastavku je popis iznimaka i objašnjenja o trenucima bilježenja i vrednovanju outputa, prema redoslijedu odjeljaka KPD-a.

Proizvodi poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (odjeljak A) 

3.54. Output poljoprivrednih proizvoda bilježi se kako se proizvodi, kontinuirano tijekom cijelog razdoblja proizvodnje (a ne samo u vrijeme žetve ili klanja životinja).

Uzgoj poljoprivrednih kultura, neposječenu drvnu masu i riblji fond ili životinje koje se uzgajaju u prehrambene svrhe tretiraju se tijekom procesa kao zalihe nedovršene proizvodnje, a nakon završetka procesa treba ih pretvoriti u zalihe gotovih proizvoda.

Output isključuje sve izmjene nekultiviranih bioloških resursa, npr. rast životinja, ptica, riba u divljini ili nekultivirani rast šuma.

Proizvodi prerađivačke industrije (odjeljak C); građevinarski radovi (odjeljak F) 

3.55. U slučaju gradnje zgrade ili druge građevine koja se proteže kroz nekoliko računovodstvenih razdoblja, output proizveden u svakom razdoblju se tretira kao da je prodan kupcu na kraju razdoblja, tj. bilježi se kao investicija kupca u fiksni kapital, a ne kao nedovršena proizvodnja u građevinskoj industriji. Output se tretira kao da se prodaje kupcu obročno. Kada se ugovorom zahtijeva obročno plaćanje, vrijednost outputa se može približno odrediti prema vrijednosti obročnih uplata u svakom razdoblju. Ako se konačni kupac ne zna pouzdano, nedovršeni output proizveden u svakom razdoblju bilježi se kao nedovršena proizvodnja.

Trgovina na veliko i na malo; popravak motornih vozila i motocikala (odjeljak G) 

3.56. Output usluga trgovine na veliko i malo se mjeri trgovačkim maržama ostvarenim na robi koja se kupuje za preprodaju.

Definicija: trgovačka marža je razlika između stvarne ili imputirane prodajne cijene ostvarene na robi kupljenoj za preprodaju i cijene koju bi distributer morao platiti u zamjenu za tu robu u vrijeme kada ju proda ili ju na drugi način otuđi.

Trgovačke marže ostvarene na određenoj robi mogu biti negativne ako su njihove prodajne cijene snižene. Trgovačke marže su negativne na robi koja se ne prodaje, nego se baca ili je ukradena. Trgovačke marže na robi koja se daje zaposlenicima kao naknada u naturi ili je vlasnici zadržavaju za finalnu potrošnju jednake su nuli.

Vlasnički dobici i gubici nisu uključeni u trgovačku maržu.

Output trgovca na veliko ili na malo računa se prema sljedećoj formuli:

vrijednost outputa = vrijednost prodaje uvećano za vrijednost robe kupljene za preprodaju i korištene za intermedijarnu potrošnju, naknadu zaposlenicima u naturi ili mješoviti dohodak u naturi, umanjeno za vrijednost robe kupljene za preprodaju, uvećano za vrijednost povećanja zaliha robe za preprodaju, umanjeno za vrijednost robe povučene sa zaliha robe za preprodaju, umanjeno za vrijednost stalnih gubitaka zbog uobičajene stope bacanja, krađe ili slučajne štete.

Prijevoz i skladištenje (odjeljak H) 

3.57. Output usluga prijevoza se mjeri vrijednošću iznosa primljenih za prijevoz roba ili osoba. Prijevoz za vlastitu uporabu unutar lokalnog PJ-a smatra se pomoćnom aktivnošću i ne označava se posebno niti bilježi.

3.58. Output usluga skladištenja mjeri se kao vrijednost povećanja nedovršene proizvodnje. Povećanja cijena roba dok je u zalihama ne može se smatrati nedovršenom proizvodnjom i proizvodnjom, nego vlasničkim dobicima. Ako povećanje vrijednosti odražava povećanje cijene bez promjene kvalitete, onda tijekom razdoblja nema daljnje proizvodnje osim troškova skladištenja ili očite kupnje usluge skladištenja. Međutim, u tri slučaja povećanje vrijednosti se smatra proizvodnjom:

(a) 

kvaliteta dobara može se poboljšati protekom vremena, npr. u slučaju vina; samo u slučajevima u kojima je dozrijevanje dio uobičajenog proizvodnog procesa povećanje se kvalitete dobara smatra proizvodnjom;

(b) 

sezonski čimbenici koji utječu na ponudu ili potražnju za određenom robom koji imaju za posljedicu redovite i predvidljive promjene cijena tijekom godine, iako se njezina fizička kvaliteta ne mora promijeniti;

(c) 

proizvodni proces je dovoljno dug da se koriste diskontni čimbenici za poslove koji se obavljaju znatno dulje prije isporuke.

3.59. Većina promjena cijena roba dok su na zalihama nisu uvećanja nedovršene proizvodnje. Radi procjene povećanja vrijednosti roba iznad troškova skladištenja, može se koristiti očekivano povećanje vrijednosti iznad opće stope inflacije kroz unaprijed odrđeno razdoblje. Svaki dobitak koji se pojavi izvan unaprijed određenog razdoblja nastavlja se bilježiti kao vlasnički dobitak ili gubitak.

Usluge skladištenja ne uključuju bilo kakvu promjenu cijene zbog vlasništva nad financijskom aktivom, dragocjenostima ili drugom nefinancijskom aktivom poput zemljišta i građevina.

3.60. Output usluga putničkih agencija mjeri se kao vrijednost naplate usluga agencija (troškovi naknada ili provizija), a ne prema ukupnim izdacima koje putnici imaju prema putničkoj agenciji, uključujući naknade za prijevoz preko trećih osoba.

3.61. Output usluga organizatora turističkih putovanja mjeri se punim izdacima koje putnici imaju prema organizatoru turističkih putovanja.

3.62. Usluge putničkih agencija i usluge organizatora turističkih putovanja razlikuju se po tome što usluge putničkih agencija obuhvaćaju samo posredovanje u ime putnika, dok usluge organizatora turističkih putovanja stvaraju novi proizvod zvan turističko putovanje, koje ima različite komponente prijevoza, smještaja i razonode.

Usluge pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane (odjeljak I) 

3.63. Vrijednost outputa usluga hotela, restorana i kavana uključuje vrijednost potrošene hrane, pića itd.

Financijske usluge i usluge osiguranja (odjeljak K): output središnje banke 

Središnja banka pruža sljedeće usluge:

(a) 

usluge monetarne politike;

(b) 

usluge financijskog posredovanja;

(c) 

usluge nadzora financijskih društava.

Output središnje banke mjeri se kao zbroj njezinih troškova.

Financijske usluge i usluge osiguranja (Odjeljak K): financijske usluge općenito 

Financijske usluge sastoje se od sljedećih usluga:

(a) 

financijskog posredovanja (uključujući usluge osiguranja i mirovina);

(b) 

usluga pomoćnih financijskih institucija; i

(c) 

drugih financijskih usluga.

3.64. Financijsko posredovanje je upravljanje financijskih rizikom i transformacija likvidnosti. Društva koja se bave tim aktivnostima stječu sredstva primjerice primanjem depozita te izdavanjem mjenica, obveznica i drugih vrijednosnica. Društva koriste ta sredstva, kao i vlastita sredstva, za stjecanje financijske aktive davanjem zajmova drugima i kupnjom mjenica, obveznica i drugih vrijednosnica. Financijsko posredovanje uključuje usluge osiguranja i mirovinskog osiguranja.

3.65. Pomoćne financijske aktivnosti olakšavaju upravljanje rizikom i transformaciju likvidnosti. Pomoćne financijske institucije postupaju u ime drugih jedinica i ne dovode se same u rizik preuzimanjem financijske pasive ili stjecanjem financijske aktive kao dio usluga posredovanja.

3.66. Ostale financijske usluge uključuju usluge praćenja poput praćenja dioničkih i obvezničkih tržišta, usluge zaštite poput čuvanja dragocjenog nakita i važnih dokumenata te usluge trgovanja poput trgovanja devizama i vrijednosnicama.

3.67. Financijske usluge proizvode gotovo isključivo financijske institucije zbog strogog nadzora tih usluga. Na primjer, ako trgovac na malo želi ponuditi kreditne usluge svojem kupcu, kreditne usluge obično nudi financijsko društvo koje je društvo kćer trgovca na malo ili druga specijalizirana financijska institucija.

3.68. Financijske usluge mogu se plaćati izravno ili neizravno. Neke transakcije financijske aktive mogu uključivati i izravne i neizravne troškove. Financijske usluge se pružaju i naplaćuju na četiri glavna načina:

(a) 

financijske usluge koje se izravno plaćaju;

(b) 

financijske usluge koje se plaćaju zaračunavanjem kamata;

(c) 

financijske usluge stjecanja i otuđenja financijske aktive i pasive na financijskim tržištima;

(d) 

financijske usluge koje se pružaju u osiguravajućim i mirovinskim sustavima, pri čemu se aktivnost financira doprinosima za osiguranje i iz štednih prinosa.

Financijske usluge koje se izravno plaćaju

3.69. Te se financijske usluge izravno plaćaju, a obuhvaćaju široki raspon usluga koje mogu pružati različite vrste financijskih institucija. Sljedeći primjeri slikovito prikazuju prirodu usluga koje se izravno plaćaju:

(a) 

banke kućanstvima naplaćuju uspostavu hipoteke, upravljanje investicijskim portfeljem i upravljanje imovinom;

(b) 

specijalizirane institucije nefinancijskim društvima naplaćuju provedbu preuzimanja ili upravljanje restrukturiranjem grupacije društava;

(c) 

društva za kreditne kartice jedinicama koje primaju kreditne kartice obično naplaćuju postotak od svake prodaje;

(d) 

imatelju kartice se naplaćuje izravna naknada, obično svake godine, za korištenje kartice.

Financijske usluge koje se plaćaju zaračunavanjem kamata

3.70 Na primjer, u financijskom posredovanju, financijska institucija poput banke prima depozite od jedinica koje žele dobivati kamate na sredstva koja jedinica neće odmah upotrijebiti i posuđuje ih drugim jedinicama čija su sredstva nedovoljna za zadovoljenje potreba. Banka stoga omogućava mehanizam kojim prva jedinica može posuditi drugoj. Svaka od dviju stranaka plaća banci naknadu za pružene usluge: jedinica koja posuđuje plaća prihvaćanjem kamatne stope niže od „referentne” kamatne stope, a jedinica koja pozajmljuje plaća prihvaćanjem kamatne stope više od „referentne” kamatne stope. Razlika između kamatne stope koju bankama plaća zajmoprimac i kamatne stope koja se stvarno plaća depozitarima je naknada za UFPIM.

3.71 Rijetko je slučaj da je iznos sredstava koji financijska institucija posuđuje jednak iznosu koji je kod nje položen. Nešto novca može biti položeno, ali ne još i pozajmljeno. Neki se zajmovi mogu financirati iz vlastitih sredstava banke, a ne iz pozajmljenih sredstava. Neovisno o izvoru financiranja, usluga se pruža za ponuđene zajmove i depozite. UFPIM se pripisuje svim zajmovima i depozitima. Ti neizravni troškovi odnose se samo na zajmove i depozite koje pruža financijska institucija ili koji su kod nje položeni.

3.72. Referentna stopa se nalazi između kamatnih stopa banke na depozite i zajmove. Ona se ne poklapa s aritmetičkim prosjekom stopa na zajmove ili depozite. Stopa koja prevladava za pozajmljivanje i posuđivanje među bankama je prikladan izbor. Međutim, potrebne su različite referentne stope za svaku valutu u kojima su zajmovi i depoziti iskazani, posebno kada je uključena nerezidentna financijska institucija.

UFPIM je detaljnije opisan u poglavlju 14.

Financijske usluge koje se sastoje od stjecanja i otuđenja financijske aktive i pasive na financijskim tržištima

3.73. Kada financijska institucija nudi vrijednosnicu (npr. mjenicu ili obveznicu) na prodaju, naplaćuje se naknada za uslugu. Kupovna cijena (cijena potražnje) jednaka je procijenjenoj tržišnoj vrijednosti vrijednosnice uvećano za maržu. Još jedna naknada se naplaćuje pri prodaji vrijednosnice, pri čemu je cijena ponuđena ponuđaču (cijena ponude) jednaka tržišnoj vrijednosti umanjeno za maržu. Marže između kupovnih i prodajnih cijena odnose se također na vlasnički kapital, udjele u investicijskim fondovima i strane valute. Te marže su naknade za pruženu financijsku uslugu.

Financijske usluge koje se pružaju u osiguravajućim i mirovinskim sustavima, pri čemu se aktivnost financira doprinosima za osiguranje i iz štednih prinosa

3.74. Ovdje su obuhvaćene sljedeće financijske usluge. Svaka od njih ima za posljedicu preraspodjelu sredstava.

(a) 

Neživotno osiguranje. Na temelju police neživotnog osiguranja osiguravajuće društvo dobiva premiju od klijenta i zadržava je dok se ne postavi odštetni zahtjev ili isteče osiguravajuće razdoblje. Osiguravajuće društvo ulaže premiju i rezultirajući vlasnički dohodak je dodatni izvor sredstava. Vlasnički dohodak predstavlja dohodak kojeg se klijent odriče i tretira se kao implicitni dodatak stvarnoj premiji. Osiguravajuće društvo određuje razinu realnih premija tako da kod zbroja premija, uvećano za vlasnički dohodak koji se na njima ostvari, umanjeno za očekivane odštetne zahtjeve, ostane marža koju osiguravajuće društvo zadržava kao output osiguravajućeg društva.

Output neživotnog osiguranja se izračunava kao:

ukupno zarađene premije uvećano za implicitne dodatke na premije (što je jednako vlasničkom dohotku zarađenom na tehničkim rezervama) umanjeno za nastale prilagođene odštetne zahtjeve.

Osiguravajuće društvo na raspolaganju ima rezerve koje se sastoje od nezarađenih premija (realnih premija koje se odnose na sljedeće računovodstveno razdoblje) i predstojećih odštetnih zahtjeva. Predstojeći odštetni zahtjev obuhvaćaju zahtjeve koji još nisu postavljeni, one koji su postavljeni, ali još nisu riješeni ili one koji su postavljeni i riješeni, ali nisu još isplaćeni. Te se rezerve zovu tehničke rezerve i koriste se za stvaranje dohotka od ulaganja. Vlasnički dobici i gubici nisu dohodak od ulaganja tehničkih rezervi osiguranja. Tehničke rezerve osiguranja mogu se ulagati u sporedne aktivnosti osiguravajućeg društva, npr. u iznajmljivanje stambenih objekata ili ureda. Neto poslovni višak tih sporednih aktivnosti je dohodak od ulaganja tehničkih rezervi osiguranja.

Odgovarajuća razina odštetnih zahtjeva korištena u izračunu outputa zove se „prilagođeni odštetni zahtjevi” i oni se mogu utvrditi na dva načina. Metoda očekivanja procjenjuje razinu prilagođenih odštetnih zahtjeva iz modela temeljenog na prošlom obrascu zahtjevâ koje treba platiti društvo. Druga metoda koristi računovodstvene podatke: prilagođeni odštetni zahtjevi izvode se naknadno, kao stvarno nastali odštetni zahtjevi, uvećano za promjenu izravnavajućih rezervi, tj. sredstava rezerviranih za isplatu neočekivano velikih zahtjeva. Ako su izravnavajuće rezerve nedovoljne za dovođenje prilagođenih odštetnih zahtjeva na uobičajenu razinu, doprinosi iz vlastitih sredstava se dodaju mjeri prilagođenih zahtjeva. Glavna značajka obiju metoda je da neočekivano veliki odštetni zahtjevi ne dovode do promjenjivih i negativnih procjena outputa.

Promjene tehničkih rezervi i izravnavajućih rezervi kao posljedica promjena financijskih propisa bilježe se kao ostale promjene veličine aktive; one nisu važne za izračun outputa. Ako zbog nedostatka podataka obje metode za procjenu prilagođenih odštetnih zahtjeva nisu moguće, može biti umjesto toga potrebno procijeniti output zbrajanjem troškova, uključujući dodatak za uobičajenu dobit.

U slučaju osiguranja sa sudjelovanjem u dobiti, promjena rezervi za osiguranje sa sudjelovanjem u dobiti se odbija za izračun outputa.

(b) 

Polica životnog osiguranja je vrsta štednje. Kroz više godina ugovaratelj osiguranja plaća premije osiguravajućem društvu u zamjenu za povlastice na neki budući datum. Te se povlastice mogu izraziti u obliku formule povezane s plaćenim premijama ili mogu biti ovisne o razini uspjeha koju osiguravajuće društvo ima pri ulaganju sredstava. Metoda izračuna outputa za životno osiguranje slijedi ista opća načela kao i za neživotno osiguranje. Međutim, zbog vremenskih intervala između trenutka kada se premije dobivaju i kada se povlastice isplaćuju moraju se izvršiti posebna uvećanja za promjene tehničkih rezervi. Output životnog osiguranja se izračunava kao:

zarađene premije uvećano za dodatke na premije, umanjeno za dospjele povlastice umanjeno za povećanja (uvećano za smanjenja) tehničkih rezervi životnog osiguranja.

Premije se na potpuno isti način definiraju za životno osiguranje kako i za neživotno osiguranje. Dodaci na premije su značajniji za životno osiguranje nego za neživotno osiguranje. Povlastice se bilježe kako se dodjeljuju ili isplaćuju. U životnom osiguranju nema potrebe za izvođenjem prilagođene procjene povlastica jer nema jednake neočekivane promjene plaćanja u životnom osiguranju. Tehničke rezerve životnog osiguranja povećavaju se svake godine zbog novih plaćenih premija i novog dohotka od ulaganja dodijeljenog ugovarateljima osiguranja (ali kojeg oni ne uzimaju) i smanjuju zbog plaćenih povlastica. Stoga je razinu outputa životnog osiguranja moguće izraziti kao razliku između ukupnog dohotka od ulaganja zarađenog na tehničkim rezervama životnog osiguranja, umanjeno za dio tog dohotka od ulaganja koji se stvarno dodjeljuje ugovarateljima osiguranja i dodaje tehničkim rezervama osiguranja.

Ako ta metoda zbog podatkovnih razloga nije izvediva ili ne daje smislene rezultate, output životnog osiguranja se također izračunava kao zbroj troškova proizvodnje, uvećano za dodatak za „uobičajenu dobit”.

(c) 

Output za reosiguranje određuje se na potpuno isti način kao i za neživotno osiguranje, bez obzira na to reosiguravaju li se životne ili neživotne police.

(d) 

Output upravljanja programom socijalnog osiguranja ovisi o načinu na koji je organiziran. Slijede primjeri o tome kako su ti sustavi organizirani.

(1) 

Programi socijalne sigurnosti su programi socijalnog osiguranja koji obuhvaćaju cijelu zajednicu i koje uspostavlja i kontrolira država. Njihova svrha je pružanje povlastica građanima radi zadovoljavanja potreba zbog starosti, invalidnosti ili smrti, bolesti, ozljede na radu, nezaposlenosti, obiteljske i zdravstvene skrbi itd. Ako se razlikuju zasebne jedinice, njihov se output utvrđuje na isti način kao sav netržišni output – kao zbroj troškova. Ako se ne razlikuju zasebne jedinice, output socijalne sigurnosti je obuhvaćen outputom razine države na kojoj djeluje.

(2) 

Ako poslodavac upravlja vlastitim programom socijalnog osiguranja, vrijednost outputa je određena kao zbroj troškova, uključujući procjenu povrata fiksnog kapitala korištenog u djelovanju sustava. Vrijednost outputa se mjeri na isti način ako poslodavac uspostavlja zaseban mirovinski fond za upravljanje programom.

(3) 

Ako poslodavac koristi osiguravajuće društvo za upravljanje programom u svoje ime, vrijednost outputa je naknada koju naplaćuje osiguravajuće društvo.

(4) 

Za sustave s više poslodavaca, vrijednost outputa se mjeri kao za police životnog osiguranja: to je dohodak programa od ulaganja, umanjeno za iznos dodan u rezerve.

(e) 

Mjerenje outputa standardiziranih jamstvenih sustava za zajmove ovisi o vrsti uključenog proizvođača. Ako standardizirani jamstveni program za zajmove djeluje kao tržišni proizvođač, vrijednost outputa se izračunava na isti način kao za neživotno osiguranje. Ako program djeluje kao netržišni proizvođač, vrijednost outputa se izračunava kao zbroj troškova.

Usluge poslovanja nekretninama (odjeljak L) 

3.75. Output usluga stambenih objekata u vlasništvu stanara vrednuju se prema procijenjenoj vrijednosti najamnine koju bi najmoprimac platio za isti smještaj, uzevši u obzir čimbenike kao što su lokacija, pogodnosti susjedstva itd., kao i veličinu i kakvoću samog stambenog objekta. Za garaže koje su smještene odvojeno od stambenih objekata, a koje vlasnik koristi za vlastitu finalnu potrošnju u vezi sa stambenim objektima, izvodi se slična imputacija. Vrijednost najma stambenih objekata u vlasništvu stanara u inozemstvu, npr. vikendica, ne može se bilježiti kao dio domaće proizvodnje, već kao uvoz usluga, a odgovarajući neto poslovni višak kao primarni dohodak primljen iz inozemstva. Za stambene objekte u vlasništvu stanara koji su nerezidenti obavljaju se analogna bilježenja. U slučaju stanova koji su predmetom ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine (time-share), bilježi se razmjeran dio troška usluge.

3.76. Za procjenu vrijednosti usluga stambenih objekata u vlasništvu stanara koristi se metoda stratifikacije. Stambeni fond se stratificira prema lokaciji, naravi stambenog prostora i drugim čimbenicima koji utječu na najamninu. Podaci o stvarnim najamninama za iznajmljene stambene prostore koriste se za procjenu vrijednosti najamnine cijelog stambenog fonda. Prosječna stvarna najamnina po stratumu primjenjuje se na sve stambene objekte u tom konkretnom stratumu. Ako se podaci o najamninama izvode iz ispitivanja uzorka, izračun cjelokupne vrijednost najamnina stambenog fonda odnosi se i na dio iznajmljenih i na sve stambene objekte u vlasništvu stanara. Detaljni postupak za utvrđivanje najamnine po stratumu provodi se za baznu godinu i potom ekstrapolira na kasnija razdoblja.

3.77. Najamnina koja se treba primijeniti na stambene objekte u vlasništvu stanara u metodi stratifikacije definira se kao najamnina na privatnom tržištu za pravo korištenja nenamještenog stambenog objekta. Najamnine za nenamještene stambene objekte iz svih ugovora na privatnom tržištu koriste se za utvrđivanje imputiranih najamnina. Najamnine na privatnom tržištu koje su na niskoj razini zbog državnih propisa su uključene. Ako je izvor podataka najmoprimac, promatrana najamnina se ispravlja dodavanjem eventualnog posebnog dodatka najamnine, koji se plaća izravno najmodavcu. Ako veličina uzorka za promatrane najamnine kako je opisano gore nije dovoljno velika, promatrane najamnine za namještene stambene objekte mogu se koristiti za potrebe imputacije, pod uvjetom da su prilagođene za element namještaja. Iznimno, mogu se također koristiti povećane najamnine za stambene objekte u državnom vlasništvu. Niske najamnine za stambene objekte koji se iznajmljuju rođacima ili zaposlenicima ne mogu se koristiti.

3.78. Metoda stratifikacije se koristi za izračun svih najamnina stambenih objekata. Prosječna najamnina za imputaciju kako je opisano gore možda nije prikladna za određene dijelove tržišta iznajmljivanja. Na primjer, smanjene najamnine za namještene stambene objekte ili povećane javne najamnine nisu prikladne za stvarno iznajmljivane stambene objekte. U tom slučaju su potrebni zasebni stratumi za stvarno iznajmljivane namještene ili socijalne stambene objekte u kombinaciji s prikladnim prosječnim najamninama.

3.79 U nedostatku dovoljno velikog tržišta iznajmljivanja, na kojem su reprezentativni stambeni objekti u vlasništvu stanara, metoda troškova korisnika se primjenjuje na stambene objekte u vlasništvu stanara.

Prema metodi troškova korisnika, output usluga stanovanja je zbroj intermedijarne potrošnje, potrošnje fiksnog kapitala, ostalih poreza, umanjeno za subvencije na proizvode i neto poslovni višak.

Neto poslovni višak se mjeri primjenom stalne stvarne godišnje stope povrata na neto vrijednost fonda stambenih objekata u vlasništvu stanara po tekućim cijenama (troškovi zamjene).

3.80. Output usluga u vezi s iznajmljivanjem nestambenih zgrada mjeri se prema vrijednosti dospjelih najamnina.

Stručne, znanstvene i tehničke usluge (odjeljak M); administrativne i pomoćne usluge (odjeljak N) 

3.81. Output usluga operativnog leasinga, poput iznajmljivanja strojeva ili opreme, mjeri se prema vrijednosti plaćene najamnine. Operativni leasing razlikuje se od financijskog leasinga: financijski leasing je financiranje nabave fiksne aktive, davanjem zajma davatelja leasinga primatelju leasinga. Plaćanja u financijskom leasingu sastoje se od plaćanja glavnice i kamata, s malom naknadom za izravno pružene usluge (vidjeti poglavlje 15.: Ugovori, najam i licence).

3.82. Istraživanje i razvoj (IR) je kreativni rad koji se sustavno obavlja radi povećanja znanja te korištenja tog znanja u svrhu otkrivanja ili razvoja novih proizvoda, uključujući unapređenje inačica ili kvalitete postojećih proizvoda, ili otkrivanje i razvoj novih ili učinkovitijih proizvodnih procesa. Relativno značajna veličina IR u odnosu na glavnu aktivnost bilježi se kao sporedna aktivnost lokalnog PJ-a. Ako je moguće, za IR se uspostavlja zaseban PJ.

3.83. Output IR usluga mjeri se kako slijedi:

(a) 

IR specijaliziranih komercijalnih istraživačkih laboratorija ili instituta vrednuje se po prihodima od prodaje, ugovora, provizija, naknada itd., na uobičajeni način;

(b) 

output IR-a za uporabu unutar istog poduzeća vrednuje se na temelju procijenjenih bazičnih cijena koje bi bile plaćene da je istraživanje bilo podugovoreno. U nedostatku tržišta za podugovaranje IR-a sličnih svojstava, vrednuje se kao zbroj troškova proizvodnje, uvećano za dodatak (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak ili mješoviti dohodak;

(c) 

IR državnih jedinica, sveučilišta i neprofitnih istraživačkih ustanova vrednuje se kao zbroj troškova proizvodnje. Prihodi od prodaje usluga IR-a netržišnih proizvođača IR-a bilježe se kao prihodi od sporednog tržišnog outputa.

Izdatak za IR razlikuje se od izdatka za obrazovanje i osposobljavanje. Izdatak za IR ne uključuje troškove razvoja računalnih programa kao glavne ili sporedne aktivnosti.

Usluge javne uprave i obrane; usluge obveznog socijalnog osiguranja (odjeljak O) 

3.84. Javna uprava, usluge obrane i usluge obveznog socijalnog osiguranja pružaju se kao netržišne usluge te u skladu s tim vrednuju.

Usluge obrazovanja (Odjeljak P); usluge zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (odjeljak Q) 

3.85. Za usluge obrazovanja i zdravstvene usluge vrši se precizno razlikovanje između tržišnih i netržišnih proizvođača i između njihovog tržišnog i netržišnog outputa. Na primjer, za neke vrste obrazovanja i liječenja nominalne naknade mogu naplaćivati državne ustanove (ili ostale ustanove zbog posebnih subvencija), ali se za ostalo obrazovanje i posebno liječenje mogu naplaćivati tržišne cijene. Još jedan primjer je da istu vrstu usluge (npr. visoko obrazovanje) pružaju, s jedne strane, država, i s druge strane, komercijalni instituti.

Obrazovne i zdravstvene usluge ne uključuju IR aktivnosti; zdravstvene usluge ne uključuju obrazovanje o zdravstvenoj zaštiti, npr. u sveučilišnim bolnicama.

Umjetničke, zabavne i rekreacije usluge (odjeljak R); ostale usluge (odjeljak S) 

3.86. Proizvodnja knjiga, snimaka, filmova, računalnih programa, vrpci, diskova itd. dvofazni je proces i mjeri se u skladu s time:

(1) 

output proizvodnje izvornika – proizvoda intelektualnog vlasništva – mjeri se prema plaćenoj cijeni ako je prodan, ili, ako nije prodan, prema bazičnoj cijeni plaćenoj za slične izvornike, po njegovim troškovima proizvodnje (uključujući uvećanje za neto poslovni višak) ili po diskontiranoj vrijednosti budućih prihoda od njegovog korištenja u proizvodnji;

(2) 

vlasnik ove imovine može je koristiti izravno ili proizvesti kopije u razdobljima koja slijede. Ako je vlasnik ovlastio druge proizvođače da koriste izvorni primjerak u proizvodnji, naknade, provizije, tantijeme itd. primljene od takvih licenci predstavljaju output usluga. Međutim, prodaja izvornika je negativna investicija u fiksni kapital.

Privatna kućanstva kao poslodavci (odjeljak T) 

3.87. Output kućanskih usluga proizvedenih zapošljavanjem plaćenog osoblja vrednuje se prema plaćenim naknadama zaposlenicima, što uključuje bilo kakvu naknadu u naturi kao što je hrana ili smještaj.

INTERMEDIJARNA POTROŠNJA (P.2)

3.88. Definicija: intermedijarna potrošnja se sastoji od roba i usluga kao inputa potrošenih u procesu proizvodnje, isključujući fiksnu aktivu čija se potrošnja bilježi kao potrošnja fiksnog kapitala. Robe i usluge se u proizvodnom procesu ili mijenjaju ili iskorištavaju.

3.89. Intermedijarna potrošnja uključuje sljedeće slučajeve:

(a) 

robe i usluge korištene kao input u pomoćnim aktivnostima. Uobičajeni primjeri su kupnja, prodaja, marketing, računovodstvo, obrada podataka, prijevoz, skladištenje, održavanje, zaštita itd. Takve robe i usluge se ne razlikuju od onih koje se troše u glavnim (ili sporednim) aktivnostima lokalnog PJ-a;

(b) 

robe i usluge koje se dobivaju od drugog lokalnog PJ-a iste institucionalne jedinice;

(c) 

iznajmljivanje fiksne aktive, npr. operativni leasing strojeva, automobila, računalnih programa i izvornika zabavnih djela;

(d) 

naknade za kratkoročne ugovore, najmove i licence ubilježene kao neproizvedena aktiva; to uključuje izravnu kupnju takve neproizvedene aktive;

(e) 

pretplate, doprinose ili članarine plaćene neprofitnim poslovnim udruženjima (vidjeti stavak 3.35.);

(f) 

stavke koje se ne tretiraju kao bruto investicije u kapital, kao što su:

(1) 

alat koji nije skup i koristi se za učestale poslove, kao što su pile, lopate, noževi, sjekire, čekići, odvijači, ključevi za matice, francuski ključevi i drugi ručni alati; male naprave, kao što su džepni kalkulatori. Svi izdaci za takva trajna dobra bilježe se kao intermedijarna potrošnja;

(2) 

redovno održavanje i popravak fiksne aktive korištene u proizvodnji;

(3) 

usluge osposobljavanje osoblja, istraživanje tržišta i slične aktivnosti kupljene od vanjske agencije ili koje pruža zasebni lokalni PJ iste institucionalne jedinice;

(4) 

izdaci za IR tretiraju se kao ulaganje u fiksni kapital ako je postignuta dovoljno visoka razina pouzdanosti i usporedivosti procjena država članica;

(g) 

izdatke zaposlenika koje refundira poslodavac za artikle neophodne za proizvodnju, kao u slučaju ugovorne obveze da kupuju alat ili zaštitnu odjeću za vlastiti račun;

(h) 

izdatke poslodavaca koji služe za dobrobit njih samih kao i njihovih zaposlenika, zato što su neophodni za proizvodnju. Primjeri su:

(1) 

refundiranje zaposlenicima za putovanja, odvojeni život, selidbu i troškove reprezentacije nastale tijekom njihovih dužnosti;

(2) 

osiguravanje pogodnosti na radnom mjestu.

Popis relevantnih izdataka prikazan je u stavcima o naknadama zaposlenicima (D.1) (vidjeti stavak 4.07.);

(i) 

naknade za uslugu neživotnog osiguranja koje plaćaju lokalne PJ (vidjeti poglavlje 16.: Osiguranje). Za bilježenje samo naknade za uslugu kao intermedijarne potrošnje, plaćene premije se diskontiraju za, npr. isplaćene tražbine i neto promjenu u aktuarskim pričuvama. Neto promjena u aktuarskim pričuvama dodjeljuje se lokalnim PJ kao udio plaćenih premija;

(j) 

UFPIM koje kupuju rezidentni proizvođači;

(k) 

netržišni output središnje banke treba biti u cijelosti raspoređen u intermedijarnu potrošnju ostalih financijskih posrednika.

3.90. Intermedijarna potrošnja isključuje:

(a) 

stavke koje se tretiraju kao bruto investicije u kapital, kao što su:

(1) 

dragocjenosti;

(2) 

istraživanje ruda;

(3) 

značajna poboljšanja iznad onih potrebnih za održavanje fiksne aktive u dobrom stanju. Primjeri su renovacija, rekonstrukcija ili proširenje.

(4) 

računalni programi izravno kupljeni ili proizvedeni za vlastiti račun;

(5) 

vojna oružja i njihova logistika;

(b) 

izdatke koji se tretiraju kao kupnja neproizvedene aktive. Primjeri su dugoročni ugovori, najmovi i licence (vidjeti poglavlje 15.);

(c) 

izdatke poslodavaca koji se tretiraju kao nadnice i plaće u naturi;

(d) 

uporabu kolektivnih usluga koje pružaju državne jedinice, od strane tržišnih ili proizvođača za vlastiti račun (te se usluge tretiraju kao izdatak države za kolektivnu potrošnju);

(e) 

robe i usluge proizvedene i potrošene unutar istog računovodstvenog razdoblja i unutar istog lokalnog PJ-a (one se također ne bilježe kao output);

(f) 

plaćanja za državne licence i naknade koje se tretiraju kao ostali porezi na proizvodnju;

(g) 

plaćanja za licence za korištenje prirodnih resursa (npr. zemljište) koji se tretiraju kao najmovi, tj. kao plaćanje vlasničkog dohotka.

Vrijeme bilježenja i vrednovanje intermedijarne potrošnje

3.91. Proizvodi korišteni za intermedijarnu potrošnju bilježe se i vrednuju u vrijeme kada ulaze u proces proizvodnje. Vrednuju se prema kupovnim cijenama koje u vrijeme korištenja vrijede za slične robe ili usluge.

3.92. Proizvođačke jedinice ne bilježe izravno uporabu roba u proizvodnji. One bilježe kupnje namijenjene uporabi kao inputi, umanjeno za povećanje količine takvih roba u zalihama.

FINALNA POTROŠNJA (P.3, P.4)

3.93. Koriste se dva koncepta finalne potrošnje:

(a) 

izdaci za finalnu potrošnju (P.3);

(b) 

stvarna finalna potrošnja (P.4).

Izdaci za finalnu potrošnju su izdaci na robu i usluge koju koriste kućanstva, NPUSK-ovi i država za zadovoljenje pojedinačnih i kolektivnih potreba. Suprotno tome, stvarna finalna potrošnja se odnosi na stjecanje potrošnih roba i usluga. Razlika između ovih koncepata leži u tretmanu određenih roba i usluga koje financira država ili NPUSK-ovi, koje se daju kućanstvima kao socijalni transferi u naturi.

Izdaci za finalnu potrošnju (P.3)

3.94. Definicija: Izdaci za finalnu potrošnju sastoje se od izdataka rezidentnih institucionalnih jedinica za robe i usluge koje se koriste za izravno zadovoljenje pojedinačnih potreba ili želja ili zajedničkih potreba članova zajednice.

3.95. Izdaci za finalnu potrošnju kućanstva uključuju sljedeće primjere:

(a) 

usluge stanovanja u stambenim objektima u vlasništvu stanara;

(b) 

dohodak u naturi, poput:

(1) 

robe i usluge koje zaposlenici primaju kao dohodak u naturi;

(2) 

robe ili usluge proizvedeni kao outputi poduzeća bez pravne osobnosti u vlasništvu kućanstava koje članovi kućanstva zadržavaju za svoju potrošnju. Primjeri su hrana i druga poljoprivredna roba, usluge stanovanja stanara-vlasnika te kućanske usluge proizvedene zapošljavanjem plaćenog osoblja (sluga, kuhara, vrtlara, vozača itd.);

(c) 

stavke koje se ne tretiraju kao intermedijarna potrošnja, kao što su:

(1) 

materijali za manje popravke i unutarnje uređenje stambenih objekata, koje obavljaju najmoprimci i vlasnici;

(2) 

materijali za popravke i održavanje trajnih potrošnih dobara, uključujući vozila;

(d) 

stavke koje se ne smatraju stvaranjem kapitala, posebno trajna potrošna dobra, koje se koriste kroz nekoliko obračunskih razdoblja; to uključuje prijenos vlasništva nekih trajnih dobara s poduzeća na kućanstvo;

(e) 

financijske usluge koje se izravno naplaćuju i dio UFPIM-a korišten u svrhu finalne potrošnje kućanstava;

(f) 

usluge osiguranja prema iznosu implicitnog troška usluge;

(g) 

usluge mirovinskih fondova za vrijednost implicitno zaračunate usluge;

(h) 

plaćanja kućanstava za licence, dozvole itd. koja se smatraju kupnjom usluga (vidjeti stavke 4.79 i 4.80.);

(i) 

kupnju outputa po ekonomski zanemarivim cijenama, npr. ulaznice u muzej.

3.96 Izdaci za finalnu potrošnju kućanstva isključuju:

(a) 

socijalne transfere u naturi, kao što su izdaci koji su prvotno nastali u kućanstvima, ali ih je naknadno refundirala socijalna sigurnost, npr. neki troškovi liječenja;

(b) 

stavke tretirane kao intermedijarna potrošnja ili bruto investicije, kao što su:

(1) 

izdaci kućanstava, koja su vlasnici poduzeća bez pravne osobnosti, ako su nastali u poslovne svrhe – npr. za trajne robe kao što su vozila, namještaj ili električni aparati (bruto investicije u fiksni kapital) i također za potrošne robe kao što je gorivo (što se tretira kao intermedijarna potrošnja);

(2) 

izdaci stanara-vlasnika za uređenje, održavanje i popravak stambenog objekta, koje obično najmoprimci ne obavljaju (tretira se kao intermedijarna potrošnja u proizvodnji usluga stanovanja);

(3) 

kupnja stambenih objekata (tretira se kao bruto investicija u fiksni kapital);

(4) 

izdatak za dragocjenosti (tretira se kao bruto investicija);

(c) 

stavke tretirane kao stjecanje neproizvedene aktive, posebno kupovina zemljišta;

(d) 

sva plaćanja kućanstava koja se trebaju smatrati porezima (vidjeti stavak 4.79. i 4.80);

(e) 

pretplate, doprinosi ili članarine koje kućanstava plaćaju NPUSK-ovima, kao što su sindikati, profesionalna društva, udruženja potrošača, crkve i društveni, kulturni, rekreativni i sportski klubovi;

(f) 

dobrovoljni prilozi u gotovini ili naturi kućanstava karitativnim i humanitarnim organizacijama.

3.97. Izdatak NPUSK-ova za finalnu potrošnju uključuje dvije odvojene kategorije:

(a) 

vrijednost roba i usluga koje proizvedu NPUSK-ovi, a koja se ne odnosi na investicije za vlastiti račun i izdataka kućanstava i ostalih jedinica;

(b) 

izdaci NPUSK-ova za robu i usluge koje su proizveli tržišni proizvođači, a koje se dostavljaju – bez ikakvih izmjena – kućanstvima za njihovu potrošnju kao socijalni transferi u naturi.

3.98. ►M2 Izdaci opće države za krajnju potrošnju (P.3) uključuju dvije kategorije, slične onima koje se bilježe za NPUSK-ove: ◄ 

(a) 

vrijednost roba i usluga koje proizvodi sama opća država (P.1), osim investicija iz vlastite proizvodnje (što odgovara P.12), tržišnog outputa (P.11) i plaćanja za netržišni output.

(b) 

izdatke države za nabavu roba i usluga koje proizvode tržišni proizvođači, a koje se isporučuju kućanstvima, bez ikakvog pretvaranja, kao socijalni transferi u naturi (D.632). Opća država plaća za tu robu i usluge koju prodavatelji isporučuju kućanstvima.

3.99. Društva nemaju izdatke za finalnu potrošnju. Njihove kupnje roba i usluga koje kućanstva koriste za finalnu uporabu koriste se ili za intermedijarnu potrošnju ili se isporučuju zaposlenicima kao naknada zaposlenicima u naturi, tj. imputirani izdaci kućanstava za finalnu potrošnju.

Stvarna finalna potrošnja (P.4)

3.100. Definicija: stvarna finalna potrošnja sastoji se od roba ili usluga koje pribavljaju rezidentne institucionalne jedinice za izravno zadovoljenje ljudskih potreba, bilo pojedinačnih ili zajedničkih.

3.101. Definicija: robe i usluge za individualnu potrošnju („individualna roba i usluge”) su robe i usluge koje kućanstvo nabavlja i koristi za zadovoljenje potreba i želja članova tog kućanstva. Individualna roba i usluge imaju sljedeće značajke:

(a) 

moguće je promatrati i zabilježiti stjecanje roba i usluga svakog pojedinog kućanstva ili njegova člana, kao i vrijeme kad je to stjecanje izvršeno;

(b) 

kućanstvo je pristalo na pružanje roba i usluga i poduzima mjere potrebne za potrošnju roba i usluga, na primjer, pohađanjem škole ili klinike;

(c) 

robe i usluge su takvi da ako ih stekne jedno kućanstvo ili osoba, ili grupa osoba, to isključuje mogućnost da ih steknu druga kućanstva ili osobe.

3.102. Definicija: kolektivne usluge su usluge za kolektivnu potrošnju koje se istodobno pružaju svim članovima zajednice ili svim članovima posebnog dijela zajednice, kao što su kućanstva koja žive u određenoj regiji. Zajedničke usluge imaju sljedeća svojstva:

(a) 

mogu se istodobno isporučiti svakom članu zajednice ili posebnim dijelovima zajednice, kao što su oni na određenoj regiji ili lokaciji;

(b) 

korištenje takvih usluga je obično pasivno i ne zahtijeva dogovor ili aktivno sudjelovanje svih pojedinaca na koje se one odnose;

(c) 

pružanje kolektivne usluge pojedincu ne smanjuje količinu dostupnu drugome u istoj zajednici ili dijelu zajednice.

3.103. Svi izdaci za finalnu potrošnju kućanstava su individualni. Sva roba i usluge koje pružaju NPUSK-ovi smatraju se individualnima.

3.104. Za robu i usluge koje pružaju državne jedinice, granica između roba i usluga za individualnu i zajedničku potrošnju određena je na temelju Klasifikacije funkcija države (COFOG).

Svi izdaci države za finalnu potrošnju pod svakom od sljedećih naziva tretiraju se kao izdaci za individualnu potrošnju:

(a)  7.1. 

Medicinski proizvodi, aparati i oprema

7.2. 

Usluge za vanjske pacijente

7.3. 

Bolničke usluge

7.4. 

Usluge javnog zdravstva;

(b)  8.1. 

Rekreacijske i sportske usluge

8.2. 

Kulturne usluge;

(c)  9.1. 

Predškolsko i osnovno obrazovanje

9.2. 

Srednjoškolsko obrazovanje

9.3. 

Obrazovanje nakon srednjoškolskog, ali koje nije više ni visoko

9.4. 

Visoko obrazovanje

9.5. 

Obrazovanje bez definiranog stupnja

9.6. 

Pomoćne usluge u obrazovanju;

(d)  10.1. 

Bolest i invalidnost

10.2. 

Starost

10.3. 

Nadživjele osobe

10.4. 

Obitelj i djeca

10.5. 

Nezaposlenost

10.6. 

Stanovanje

10.7. 

Socijalna isključenost koja nije drugdje obuhvaćena.

▼M2

3.105. Alternativno, izdaci opće države za individualnu potrošnju odgovaraju odjeljku 15. klasifikacije individualne potrošnje prema namjeni (COICOP), što uključuje sljedeće grupe:

15.1. 

Stanovanje (odgovara grupi 10.6. COFOG-a)

15.2. 

Zdravstvo (odgovara grupama od 7.1. do 7.4. COFOG-a)

15.3. 

Rekreacija i kultura (odgovara grupama 8.1. i 8.2. COFOG-a)

15.4. 

Obrazovanje (odgovara grupama od 9.1. do 9.6. COFOG-a)

15.5. 

Socijalna zaštita (odgovara grupama od 10.1. do 10.5. i grupi 10.7. COFOG-a).

▼B

3.106. Izdaci za kolektivnu potrošnju su ostatak izdataka države za finalnu potrošnju.

Sastoje se od sljedećih COFOG grupa:

(a) 

opće javne usluge (odjeljak 1.);

(b) 

obrana (odjeljak 2.);

(c) 

javni red i sigurnost (odjeljak 3.);

(d) 

ekonomski poslovi (odjeljak 4.);

(e) 

zaštita okoliša (odjeljak 5.);

(f) 

unapređenje stanovanja i zajednica (odjeljak 6.);

(g) 

opća uprava, regulacija i pružanje općih informacija i statističkih podataka (svi odjeljci);

(h) 

istraživanje i razvoj (svi odjeljci).

3.107. Veze između različitih upotrijebljenih koncepata potrošnje mogu se prikazati u Tablici 3.2.:

 

 

Tablica 3.2. – Sektor u kojem nastaje izdatak

3.108. Izdaci za finalnu potrošnju NPUSK-a su u cijelosti individualni. Ukupna stvarna finalna potrošnja jednaka je zbroju stvarne finalne potrošnje kućanstava i stvarne finalne potrošnje opće države.

3.109. Ne postoje socijalni transferi u naturi s inozemstvom (iako takvi transferi postoje u monetarnom smislu). Ukupna stvarna finalna potrošnja jednaka je ukupnim izdacima za finalnu potrošnju.

Vrijeme bilježenja i vrednovanje izdataka za finalnu potrošnju

3.110. Izdatak za robu bilježi se u trenutku promjene vlasništva; izdatak za uslugu bilježi se kada je isporuka usluge završena.

3.111. Izdatak za robu nabavljenu kupnjom s obročnom otplatom ili sličnim kreditnim ugovorima, te također na temelju financijskog leasinga, bilježi se u trenutku isporuke robe čak i ako nema promjene vlasništva u tom trenutku.

3.112. Potrošnja za vlastiti račun bilježi se onda kada je output zadržan za vlastitu finalnu potrošnju proizveden.

3.113. Izdaci za finalnu potrošnju kućanstava bilježe se po kupovnim cijenama. To je cijena koju kupac stvarno plaća za proizvode u vrijeme kupnje. Detaljnija definicija je u stavku 3.06.

3.114. Roba i usluge dani kao naknada u naturi zaposlenicima vrednuju se po bazičnim cijenama ako ih proizvodi poslodavac, a po kupovnim cijenama poslodavca ako ih poslodavac kupuje.

3.115. Zadržana roba i usluge za vlastitu potrošnju vrednuju se prema bazičnim cijenama.

3.116. Izdaci za finalnu potrošnju opće države ili NPUSK-ova za proizvode koje sami proizvode bilježe se u vrijeme kada su takvi proizvodi proizvedeni, što je istodobno i trenutak isporuke državnih usluga ili usluga NPUSK-ova. Za izdatke za finalnu potrošnju za robu i usluge koji se isporučuju preko tržišnih proizvođača, vrijeme isporuke je vrijeme bilježenja.

3.117. Izdaci za finalnu potrošnju (P.3) opće države ili NPUSK-ova jednaki su zbroju njihovog outputa (P.1), uvećano za izdatke za proizvode isporučene kućanstvima preko tržišnih proizvođača, što je dio socijalnih transfera u naturi (D.632), umanjeno za plaćanja drugih jedinica – tržišni output (P.11) i plaćanja za netržišni output (P.131), umanjeno za investicije za vlastiti račun (P.12).

Vrijeme bilježenja i vrednovanje stvarne finalne potrošnje

3.118. Institucionalne jedinice stječu robu i usluge kad postanu novi vlasnici tih roba i kada im je završena isporuka usluga.

3.119. Nabave (stvarna finalna potrošnja) se vrednuju po kupovnim cijenama za jedinice koje snose izdatke.

3.120. Transferi u naturi, osim socijalnih transfera u naturi države ili NPUSK-ova, tretiraju se kao da su transferi u novcu. U skladu s tim, vrijednosti roba ili usluga se bilježe kao izdaci institucionalnih jedinica ili sektora koji ih stječu.

3.121. Vrijednosti obaju agregata, izdatka za finalnu potrošnju i stvarne finalne potrošnje, jednake su. Roba i usluge koje rezidentna kućanstva stječu putem socijalnih transfera u naturi vrednuju se po istim cijenama po kojima se vrednuju u agregatima izdataka.

BRUTO INVESTICIJE (P.5)

3.122. Bruto investicije sastoje se od:

(a) 

bruto investicija u fiksni kapital (P.51g):

(1) 

potrošnje fiksnog kapitala (P.51c);

(2) 

neto investicija u fiksni kapital (P.51n);

(b) 

promjene zaliha (P.52);

(c) 

neto povećanja dragocjenosti (P.53).

3.123. Bruto investicije se mjere kao bruto potrošnja fiksnog kapitala. Neto investicije se izračunavaju oduzimanjem potrošnje fiksnog kapitala od bruto investicija.

Bruto investicije u fiksni kapital (P.51g)

▼M2

3.124. Definicija: bruto investicije u fiksni kapital (P.51g) sastoje se od neto povećanja dugotrajne imovine rezidentnih proizvođača tijekom određenog razdoblja, uvećano za određene dodatke vrijednosti neproizvedene imovine ostvarene proizvodnom djelatnošću proizvođača ili institucionalne jedinice. Dugotrajna imovina jest proizvedena imovina koja se u proizvodnji koristi dulje od godine dana.

▼B

3.125. Bruto investicije u fiksni kapital sastoje se i od pozitivnih i od negativnih vrijednosti:

(a) 

pozitivne vrijednosti:

(1) 

kupnja nove ili postojeće fiksne aktive;

(2) 

fiksna aktiva proizvedena i zadržana za proizvođačevu vlastitu uporabu (uključujući proizvodnju fiksne aktive za vlastiti račun koja još nije završena ili potpuno razvijena);

(3) 

nova ili postojeća fiksna aktiva stečena razmjenom;

(4) 

nova ili postojeća fiksna aktiva primljena kao kapitalni transfer u naturi;

(5) 

nova ili postojeća fiksna aktiva koju je korisnik stekao na temelju financijskog leasinga;

(6) 

značajna poboljšanja fiksne aktive i postojećih povijesnih spomenika;

(7) 

prirodni rast onih prirodnih sredstava koja daju višekratne proizvode;

(b) 

negativne vrijednosti, tj. otuđenja fiksne aktive zabilježene kao negativno povećanje:

(1) 

prodaja postojeće fiksne aktive;

(2) 

postojeća fiksna aktiva ustupljena u razmjeni;

(3) 

postojeća fiksna aktiva ustupljena kao kapitalni transfer u naturi.

3.126. Sastavni elementi otuđenja fiksne aktive isključuju:

(a) 

potrošnju fiksnog kapitala (koja uključuje očekivano uobičajeno slučajno oštećenje);

(b) 

izvanredne gubitke, kao što su oni uzrokovani sušom ili drugim prirodnim katastrofama, koji se bilježe kao ostale promjene obujma aktive.

3.127. Razlikuju se sljedeće vrste bruto investicija u fiksni kapital:

(1) 

stambene zgrade;

(2) 

druge građevine i strukture; to uključuje značajna poboljšanja zemljišta;

(3) 

strojevi i oprema, poput brodova, automobila i računala;

(4) 

naoružanje;

(5) 

uzgojeni biološki resursi, npr. drveće i životinje;

(6) 

troškovi prijenosa vlasništva neproizvedene aktive, poput zemljišta, ugovora, najmova i licenci;

(7) 

IR, uključujući proizvodnju slobodno dostupnog IR-a. Izdaci za IR tretiraju se kao ulaganje u fiksni kapital samo ako je postignuta visoka razina pouzdanosti i usporedivosti procjena država članica;

(8) 

istraživanje i procjena ruda;

(9) 

računalni programi i baze podataka;

(10) 

zabavni, književni ili umjetnički originali;

(11) 

ostala prava intelektualnog vlasništva.

3.128. Značajna poboljšanja zemljišta uključuju:

(a) 

isušivanje zemljišta od mora gradnjom nasipa, morskih pregrada ili brana u tu svrhu;

(b) 

krčenje šuma, stijena itd., kako bi se omogućila uporaba zemljišta u proizvodnji po prvi put;

(c) 

isušivanje močvara ili navodnjavanje pustinja gradnjom nasipa, jaraka i kanala za navodnjavanje; sprečavanje poplava ili erozije izazvane morem ili rijekama gradnjom lukobrana, morskih pregrada ili prepreka za poplavu.

Te aktivnosti mogu dovesti do nastanka značajnih novih struktura poput morskih pregrada, prepreka za poplavu i brana, ali te se strukture ne koriste za proizvodnju drugih roba i usluga, nego za dobivanje većeg i boljeg zemljišta, a zemljište je to koje se, kao neproizvedena aktiva, koristi u proizvodnji. Na primjer, brana izgrađena za proizvodnju električne energije služi različitoj svrsi nego ona izgrađena za zaštitu od mora. Samo se potonja vrsta brane razvrstava kao poboljšanje zemljišta.

3.129. Bruto investicije u fiksni kapital uključuju sljedeće granične slučajeve:

(a) 

stjecanje plovila za stanovanje, teglenica, stambenih prikolica i kamp kućica koje se koriste kao stanovi za kućanstva te bilo kojih s njima povezanih građevina, kao što su garaže;

(b) 

strukture i oprema koje koristi vojska;

(c) 

lako oružje i blindirana vozila, koje koriste nevojne jedinice;

(d) 

promjene u stočnom fondu koji se koristi u proizvodnji godinu za godinom, kao što je stoka za rasplod, mliječna goveda, ovce koje se uzgajaju radi vune i tegleće životinje;

(e) 

promjene u stablima koja se uzgajaju godinu za godinom, kao što su voćke, vinova loza, kaučukovci, palme itd.;

(f) 

poboljšanja postojeće fiksne aktive koja nadilaze redovno održavanje i popravke;

(g) 

stjecanje fiksne aktive putem financijskog leasinga;

(h) 

terminalni troškovi, tj. veliki troškovi povezani s otuđenjem, npr. troškovi stavljanja izvan pogona nuklearne elektrane ili troškovi čišćenja odlagališta otpada.

3.130. Bruto investicije u fiksni kapital isključuju:

(a) 

transakcije uključene u intermedijarnu potrošnju, kao što su:

(1) 

kupnja sitnog alata za potrebe proizvodnje;

(2) 

redovno održavanje i popravci;

(3) 

sjecanje fiksne aktive za korištenje prema ugovoru o operativnom leasingu (vidjeti također poglavlje 15.: Ugovori, najam i licence). Za poduzeće koje koristi fiksnu aktivu, najamnine se tretiraju kao intermedijarna potrošnja. Za vlasnika aktive, trošak stjecanja se bilježi kao bruto investicija u fiksni kapital;

(b) 

transakcije koje se bilježe kao promjene zaliha:

(1) 

životinje uzgojene za klanje, uključujući perad;

(2) 

stabla uzgojena za drvnu građu (nedovršena proizvodnja);

(c) 

strojeve i opremu, koju su kućanstva stekla za potrebe finalne potrošnje;

(d) 

vlasničke dobitke i gubitke nad fiksnom aktivom;

(e) 

gubitke na fiksnoj aktivi, npr. uništenje uzgojene aktive i stočnog fonda izbijanjem bolesti koje obično nije pokriveno osiguranjem ili šteta zbog neuobičajene poplave te štete uzrokovane vjetrom ili šumskim požarom;

(f) 

sredstva koja su zadržana ili stavljena u rezervu bez bilo kakve obveze stvarne nabave ili izgradnje određenog kapitalne robe, npr. državni fond za infrastrukturu.

3.131. Bruto investicije u fiksni kapital u obliku poboljšanja postojeće fiksne aktive bilježe se kao povećanje nove fiksne aktive iste vrste.

3.132. Proizvodi intelektualnog vlasništva su rezultat istraživanja i razvoja, ispitivanja ili inovacije koji stvaraju znanje, a čije je korištenje ograničeno zakonom ili drugim mjerama zaštite.

Primjeri aktive intelektualnog vlasništva su:

(a) 

rezultati IR-a;

(b) 

rezultati istraživanja ruda, mjereno kao troškovi stvarnog probnog bušenja, zračnog ili drugog snimanja, prijevoza itd.;

▼M2

(c) 

računalni programi i baze podataka za uporabu u proizvodnji dulje od godine dana;

▼B

(d) 

zabavni, književni ili umjetnički izvornici rukopisa, prijevoda, modela, filmova, zvučnih snimki itd.

3.133. I u slučaju fiksne aktive i neproizvedene nefinancijske aktive, troškovi prijenosa vlasništva, koje snosi novi vlasnik, sastoje se od:

(a) 

troškova nastalih pri preuzimanju isporuke aktive (nove ili postojeće) na traženom mjestu i u traženo vrijeme, kao što su troškovi prijevoza, troškovi montaže, troškovi postavljanja itd.;

(b) 

nastalih profesionalnih troškova ili provizija, kao što su naknade plaćene istraživačima, inženjerima, pravnicima, procjeniteljima itd. i provizije plaćene posrednicima pri prodaji nekretnina, voditeljima dražbi itd.;

(c) 

poreza koje trebaju platiti novi vlasnici pri prijenosu vlasništva nad aktivom. Ti porezi su porezi na usluge posrednika i svi porezi na prijenos vlasništva, ali ne i porezi na kupljenu aktivu.

Svi se ovi troškovi bilježe kao bruto investicije novog vlasnika u fiksni kapital.

Vrijeme bilježenja i vrednovanje bruto investicija u fiksni kapital 

3.134. Bruto investicija u fiksni kapital se bilježi kada se vlasništvo nad fiksnom aktivom prenese na institucionalnu jedinicu koja ju namjerava koristiti u proizvodnji.

Pravilo se mijenja za:

(a) 

financijski leasing, kada se imputira promjena vlasništva s davatelja na primatelja leasinga;

(b) 

bruto investicija u fiksni kapital za vlastiti račun, koja se bilježi kada se proizvede.

3.135. Bruto investicije u fiksni kapital se vrednuju u kupovnim cijenama, uključujući troškove montaže i druge troškove prijenosa vlasništva. Kada se proizvede za vlastiti račun, vrednuje se po bazičnim cijenama slične fiksne aktive, a ako takve cijene nisu dostupne, po troškovima proizvodnje, uvećano za dodatak (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak ili mješoviti dohodak.

3.136. Stjecanja proizvoda intelektualnog vlasništva se vrednuju na različite načine:

(a) 

za istraživanje ruda: prema troškovima stvarnih probnih bušenja i bušotina te troškovima nastalim kako bi se omogućilo provođenje testova, kao što su zračna i druga snimanja;

(b) 

za računalne programe: po kupovnim cijenama kada se kupuju na tržištu, ili po procijenjenoj bazičnoj cijeni ili, ako bazična cijena nije dostupna, po troškovima proizvodnje, uvećano za dodatak za neto poslovni višak (osim za netržišne proizvođače), ako su samostalno razvijeni;

(c) 

za zabavne, književne ili umjetničke izvornike: vrednuju se po cijeni koju kupac plaća kada se prodaje, ili ako se ne prodaje, prihvatljive su sljedeće metode procjene:

i. 

po bazičnoj cijeni plaćenoj za slične izvornike;

ii. 

zbroj troškova proizvodnje, uvećano za povećanje cijene (osim za netržišne proizvođače) za neto poslovni višak; ili

iii. 

diskontirana vrijednost očekivanih prihoda.

3.137. Prodaja postojeće fiksne aktive vrednuje se po bazičnim cijenama nakon oduzimanja bilo kakvih troškova prijenosa vlasništva koje snosi prodavatelj.

▼M2

3.138. Troškovi prijenosa vlasništva mogu se odnositi i na proizvedenu imovinu, uključujući dugotrajnu imovinu, i neproizvedenu imovinu kao što je zemljište.

U slučaju proizvedene imovine ti su troškovi uključeni u kupovne cijene. U slučaju zemljišta i druge neproizvedene imovine, odvojeni su od same kupnje i prodaje i bilježe se u zasebnoj rubrici (P.512) u klasifikaciji bruto investicija u fiksni kapital.

▼B

Potrošnja fiksnog kapitala (P.51c)

3.139. Definicija: potrošnja fiksnog kapitala (P.51c) je smanjenje vrijednosti fiksne aktive u vlasništvu, kao posljedica uobičajenog trošenja i zastarjelosti. Procjena smanjenja vrijednosti uključuje rezervirana sredstva za gubitke fiksne aktive kao posljedica slučajne štete protiv koje se može osigurati. Potrošnja fiksnog kapitala obuhvaća očekivane terminalne troškove, poput troškova stavljanja izvan pogona nuklearne elektrane ili naftnih platformi ili troškova čišćenja odlagališta otpada. Takvi terminalni troškovi se bilježe kao potrošnja fiksnog kapitala na kraju vijeka trajanja, kada se terminalni troškovi bilježe kao bruto investicija u fiksni kapital.

3.140. Potrošnja fiksnog kapitala se izračunava za svu fiksnu aktive (osim životinja), uključujući prava intelektualnog vlasništva, značajna poboljšanja zemljišta i troškove prijenosa vlasništva povezanog s neproizvedenom aktivom.

3.141. Potrošnja fiksnog kapitala je različita od amortizacije dopuštene u porezne svrhe ili amortizacije prikazane u poslovnim knjigama. Potrošnja fiksnog kapitala procjenjuje se na temelju stanja fiksne aktive i očekivanog prosječnog ekonomskog vijeka trajanja različitih kategorija tih roba. Za izračunavanje stanja fiksne aktive primjenjuje se metoda stalne inventarizacije (PIM) kad god nedostaju izravni podaci o stanju fiksne aktive. Stanje fiksne aktive vrednuje se prema kupovnim cijenama tekućeg razdoblja.

3.142. Gubici fiksne aktive koji nastaju kao rezultat slučajne štete protiv koje se može osigurati uzimaju se u obzir pri izračunu prosječnog vijeka trajanja roba. Za gospodarstvo u cjelini može se očekivati da će slučajne štete u danom računovodstvenom razdoblju biti jednake ili približne prosjeku. Za pojedinačne jedinice i skupine jedinica, stvarna uobičajena i prosječna slučajna šteta mogu se razlikovati. U tom se slučaju, za pojedine sektore, svaka razlika bilježi kao ostale promjene obujma fiksne aktive.

3.143. Potrošnja fiksnog kapitala izračunava se prema „proporcionalnoj” metodi, prema kojoj se vrijednost fiksne aktive otpisuje po konstantnoj stopi tijekom čitavog vijeka trajanja robe.

3.144. U nekim se slučajevima koristi metoda geometrijske amortizacije, ako to zahtijeva obrazac smanjenja učinkovitosti fiksne aktive.

3.145. U sustavu računa, potrošnja fiksnog kapitala se bilježi ispod svake izravnavajuće stavke, koja je iskazana bruto i neto. Bilježenje u „bruto” iznosu znači da nema oduzimanja potrošnje fiksnog kapitala, dok bilježenje u „neto” iznosu znači nakon oduzimanja potrošnje fiksnog kapitala.

Promjene zaliha (P.52)

3.146. Definicija: promjene zaliha se mjere prema vrijednosti ulaza na zalihe umanjenoj za vrijednost povlačenja sa zaliha i vrijednost svih tekućih gubitaka robe koje se drže na zalihama.

3.147. Zbog fizičkog propadanja, ili slučajne štete ili potkradanja, ciklički gubici mogu nastati kod svih vrsta roba na zalihama, kao što su:

(a) 

gubici materijala i sirovina;

(b) 

gubici u slučaju nedovršene proizvodnje;

(c) 

gubici gotovih roba;

(d) 

gubici roba za preprodaju (npr. krađe robe u trgovini).

3.148. Zalihe se sastoje od sljedećih kategorija:

(a) 

materijali i sirovine:

materijali i sirovine se sastoje od svih proizvoda koji se drže na zalihama s namjerom da se upotrijebe kao intermedijarni inputi u proizvodnji; to uključuje proizvode koje na zalihama drži država. Predmeti kao što su zlato, dijamanti itd. uključeni su kada su namijenjeni za industrijsku uporabu ili drugu proizvodnju;

(b) 

nedovršena proizvodnja:

nedovršena proizvodnja se sastoji od proizvedenog, ali još nezavršenog outputa. Bilježi se u zalihama njezinog proizvođača. Primjeri različitih mogućih oblika su sljedeći:

(1) 

rastući usjevi;

(2) 

dozrijevajuća stabla i stočni fond u razvoju;

(3) 

nedovršene građevine (osim onih proizvedenih prema unaprijed sklopljenom prodajnom ugovoru ili za vlastite potrebe; oba ova primjera se tretiraju kao investicije u fiksni kapital);

(4) 

nedovršena ostala fiksna aktiva, npr. brodovi i naftne platforme;

(5) 

djelomično dovršeno istraživanje za pravni ili konzultantski dosje;

(6) 

djelomično završene filmske produkcije;

(7) 

djelomično dovršeni računalni programi.

Nedovršena proizvodnja se bilježiti za bilo koji proizvodni proces koji nije završen do kraja određenog razdoblja. Ovo je važno u tromjesečnim računima, a primjer su poljoprivredne kulture koje nisu završile s rastom unutar jednog tromjesečja.

Smanjenja nedovršene proizvodnje nastaju kada je proizvodni proces dovršen. U tom trenutku se sva nedovršena proizvodnja pretvara u gotove proizvode;

(c) 

gotova roba:

gotova roba kao dio zaliha sastoje se od outputa kojeg njihov proizvođač ne namjerava dalje obrađivati prije njihove isporuke drugim institucionalnim jedinicama;

(d) 

roba za preprodaju:

roba za preprodaju je roba stečena u svrhu njene preprodaje u nepromijenjenom obliku.

Vrijeme bilježenja i vrednovanje promjena zaliha 

3.149. Vrijeme bilježenja i vrednovanje promjena zaliha su u skladu s onim kod ostalih transakcija proizvodima. To se posebno odnosi na intermedijarnu potrošnju (npr. za materijale i sirovine), output (npr. nedovršenu proizvodnju i output od skladištenja poljoprivrednih proizvoda) i bruto investicije u fiksni kapital (npr. nedovršena proizvodnja). Ako se roba prerađuje u inozemstvu uz promjenu ekonomskog vlasništva, treba je uključiti u izvoz (i kasnije u uvoz). Izvoz se odražava u istovremenom smanjenju zaliha, a odgovarajući kasniji uvoz se bilježi kao povećanje zaliha, pod uvjetom da se odmah ne prodaje ili koristi.

3.150. Pri mjerenju promjena zaliha roba koja ulaze na zalihe mjere se u trenutku ulaska, a roba koja se povlači mjeri se u trenutku povlačenja.

3.151. Cijene korištene za vrednovanje roba u promjenama zaliha su sljedeće:

(a) 

output gotove robe koji se stavlja na zalihe proizvođača vrednuje se kao da je u tom trenutku prodan po tekućim bazičnim cijenama;

(b) 

povećanje nedovršene proizvodnje vrednuje se u omjeru s procijenjenom tekućom bazičnim cijenom gotovog proizvoda.

(c) 

smanjenja nedovršene proizvodnje koja je zbog posla povučena sa zaliha kada je proizvodnja dovršena, vrednuju po tekućim bazičnim cijenama nedovršenog proizvoda;

(d) 

roba povučena sa zaliha radi prodaje vrednuju se po bazičnim cijenama;

(e) 

robe za preprodaju koje ulaze na zalihe trgovaca na veliko ili malo itd. vrednuju se po stvarnim ili procijenjenim kupovnim cijenama trgovca;

(f) 

robe za preprodaju povučene sa zaliha vrednuju se po kupovnim cijenama po kojima se mogu zamijeniti u vrijeme kada su povučena, a ne po cijeni kada su nabavljena.

3.152. Gubici kao rezultat fizičkog propadanja, slučajnih šteta protiv kojih se može osigurati, ili potkradanja, bilježe se i vrednuju kako slijedi:

(a) 

za materijale i sirovine: kao materijali i sirovine koji su stvarno povučeni sa zaliha da bi se upotrijebili u proizvodnji (intermedijarna potrošnja);

(b) 

za nedovršenu proizvodnju: vrednuju se kao odbitak od povećanja koje proizlazi iz proizvodnje koja se odvija u istom razdoblju;

(c) 

za gotovu robu i robu za preprodaju: tretiraju se kao povlačenja po tekućoj cijeni robe kod koje nije došlo do propadanja.

3.153. Ako podaci nedostaju, koriste se sljedeće metode za približnu procjenu promjena zaliha:

(a) 

ako su promjene obujma zaliha redovne, prihvatljiva metoda približne procjene je množenje promjene obujma zaliha s prosječnim cijenama za to razdoblje. Kupovne cijene se koriste za zalihe koje drže korisnici ili trgovci na veliko ili malo; bazične cijene se koriste za zalihe koje drže njihovi proizvođači;

(b) 

ako cijene predmetnih roba ostaju stabilne, promjene obujma zaliha ne narušavaju približnu procjenu promjene zaliha množenjem promjene obujma s prosječnom cijenom;

(c) 

ako se i obujam i cijene zaliha značajno promijene unutar računovodstvenog razdoblja, potrebne su sofisticiranije metode procjene. Na primjer, tromjesečno vrednovanje promjena zaliha ili uporaba podataka o rasporedu promjena unutar računovodstvenog razdoblja (promjene mogu biti najveće na kraju kalendarske godine, tijekom žetve itd.);

(d) 

ako su dostupni podaci o vrijednostima na početku i na kraju razdoblja (npr. u slučaju trgovine na veliko i malo kod kojih se zalihe često sastoje od puno različitih proizvoda), ali ne i posebni podaci o cijenama i obujmu, promjene obujma između početka i kraja razdoblja se procjenjuju. Jedan način procjene promjena zaliha je procjena stalnih stopa prometa prema vrsti proizvoda.

Sezonske promjene cijena mogu odražavati promjenu kvalitete, npr. cijene kod potpunih rasprodaja ili cijene voća i povrća izvan sezone. Ove promjene u kvaliteti tretiraju se kao promjene obujma.

Neto povećanje dragocjenosti (P.53)

3.154. Definicija: dragocjenosti su nefinancijska roba koja se ne koristi prvenstveno za proizvodnju ili potrošnju, ne propadaju (fizički) tijekom vremena u uobičajenim uvjetima, a stječu se i čuvaju prvenstveno zbog očuvanja vrijednosti.

3.155. Dragocjenosti uključuju sljedeće vrste roba:

(a) 

drago kamenje i plemenite metale, kao što su dijamanti, nemonetarno zlato, platina, srebro itd.;

(b) 

antikvitete i druge umjetničke predmete kao što su slike, skulpture itd.;

(c) 

druge dragocjenosti kao što je nakit izrađen od dragog kamenja i plemenitih metala te raritete.

3.156. Takve vrste roba bilježe se kao povećanje odnosno smanjenje dragocjenosti u sljedećim primjerima:

(a) 

povećanje ili smanjenje nemonetarnog zlata, srebra itd. od središnje banke i drugih financijskih posrednika;

(b) 

povećanja ili smanjenja predmetnih roba od strane poduzeća čija glavna ili sporedna aktivnost ne uključuje proizvodnju ili trgovinu takvim vrstama robe. Takvo se povećanje ili smanjenje ne uključuje u intermedijarnu potrošnju ili investicije u fiksni kapital takvih poduzeća;

(c) 

povećanja ili smanjenja takvih roba od strane kućanstava. Takvo se povećanje ne uključuje u izdatke za finalnu potrošnju kućanstava.

U ESA-i se prema dogovoru i sljedeći slučajevi bilježe kao povećanje ili smanjenje dragocjenosti:

(a) 

povećanja ili smanjenja predmetnih roba od strane draguljara i trgovaca umjetninama (prema općoj definiciji dragocjenosti, predmetna roba koje stječu draguljari i trgovci umjetninama treba bilježiti kao promjenu zaliha);

(b) 

povećanja ili smanjenja predmetnih roba od strane muzeja (prema općoj definiciji dragocjenosti, predmetna roba koje stječu muzeji treba bilježiti kao investicije u fiksni kapital).

Ovim se dogovorom izbjegava česta reklasifikacija između triju glavnih vrsta investicija u kapital, tj. između neto povećanja dragocjenosti, investicija u fiksni kapital i promjene zaliha, npr. u slučaju transakcija takvim robama između kućanstava i trgovaca umjetninama.

3.157. Proizvodnja dragocjenosti se vrednuje po bazičnim cijenama. Sva ostala povećanja dragocjenosti se vrednuju po kupovnim cijenama koje su za njih plaćene, uključujući bilo kakve naknade ili provizije agenata. Kada se kupuju od posrednika, uključuju trgovačke marže. Smanjenje dragocjenosti se vrednuje po cijenama koje primaju prodavači, nakon oduzimanja bilo kakvih naknada ili provizija plaćenih agentima ili drugim posrednicima. Neto povećanje dragocjenosti između rezidentnih sektora se poništava, osim marži agenata i posrednika.

IZVOZ I UVOZ ROBA I USLUGA (P.6 i P.7)

3.158. Definicija: izvoz roba i usluga sastoji se od transakcija robom i uslugama (prodaja, razmjena i darovi) od rezidenata nerezidentima.

3.159. Definicija: uvoz roba i usluga sastoji se od transakcija robom i uslugama (kupovina, razmjena i darovi) od nerezidenata rezidentima.

3.160. Uvoz i izvoz roba i usluga ne uključuje:

(a) 

trgovinu između podružnica, tj.:

(1) 

isporuke nerezidentima koje su realizirale nerezidentne podružnice rezidentnih poduzeća, npr. kada strane podružnice multinacionalnih kompanija koje su u vlasništvu ili koje kontroliraju rezidenti obavljaju prodaju u inozemstvu;

(2) 

isporuke koje su rezidentima osigurale podružnice nerezidentnih poduzeća, npr. prodaja koju obavljaju domaće podružnice strane multinacionalne kompanije;

(b) 

tokove primarnog dohotka prema ili od inozemstva, kao što su naknade zaposlenicima, kamate i prihod od izravnih ulaganja. Prihodi od izravnog ulaganja mogu uključivati nerazlučiv dio različitih usluga, npr. osposobljavanje zaposlenika, usluge rukovođenja i uporaba patenata i žigova;

(c) 

prekogranična prodaja ili kupnja financijske aktive ili neproizvedene aktive, poput zemljišta.

3.161. Uvoz i izvoz roba i usluga dijele se na:

(a) 

isporuke unutar EU;

(b) 

uvoz i izvoz izvan EU.

Obje vrste se nazivaju uvoz i izvoz.

Izvoz i uvoz roba (P.61 i P.71)

3.162. Uvoz i izvoz roba se događa kada se ekonomsko vlasništvo roba mijenja između rezidenata i nerezidenata. To vrijedi neovisno o odgovarajućem fizičkom premještanju roba preko granica.

3.163. Za isporuke između podružnica (poslovnice ili društva kćeri, ili strane podružnice): promjena ekonomskog vlasništva se pripisuje kad god se roba isporuči između povezanih poduzeća. To vrijedi jedino ako subjekt koji dobiva robu preuzima odgovornost za odlučivanje o razinama ponude i cijenama po kojima se njegov output isporučuje na tržište.

3.164 Izvoz roba se odvija bez prelaska robe preko granica zemlje u sljedećim primjerima:

(a) 

robe koje su proizvele rezidentne jedinice koje posluju u međunarodnim vodama i prodane izravno nerezidentima u inozemstvu. Primjeri takvih roba su nafta, prirodni plin, proizvodi ribarstva, objekti spašavanja na moru;

(b) 

oprema za prijevoz ili druga pokretna oprema koja nije vezana za fiksno mjesto;

(c) 

robe nakon promjene vlasništva, koja se izgube ili unište prije nego li su prešla granicu države izvoznice;

(d) 

preprodaja, tj. kupnja robe rezidenta od nerezidenta i naknadna preprodaja robe drugom nerezidentu, bez ulaska robe u ekonomsko područje preprodavatelja.

Analogni slučajevi javljaju se za uvoz roba.

3.165. Uvoz i izvoz roba uključuje transakcije sljedećim stavkama između rezidenata i nerezidenata:

(a) 

nemonetarnim zlatom;

(b) 

srebrnim polugama, dijamantima i drugim plemenitim metalima i dragim kamenjem;

(c) 

papirnatim i metalnim novcem koji nije u opticaju te neemitiranim vrijednosnicama (vrednovanim kao roba, ne po nominalnoj vrijednosti);

(d) 

električnom energijom, plinom i vodom;

(e) 

stočnim fondom koji se prevozi preko granice;

(f) 

poštanskim paketima;

(g) 

državnim izvozom uključujući robu financiranu potporama i zajmovima;

(h) 

robom prenesenom u ili iz vlasništva organizacije za robne rezerve;

(i) 

robom koja rezidentno poduzeće isporučuje svojim nerezidentnim podružnicama, osim roba za preradu;

(j) 

robom koja rezidentno poduzeće prima od svojih nerezidentnih podružnica; osim roba za preradu;

(k) 

prokrijumčarenom robom ili proizvodima koji nisu prijavljeni za poreze poput uvoznih carina i PDV-a;

(l) 

drugim nezabilježenim pošiljkama, kao što su darovi i pošiljke čija je vrijednost ispod određene minimalne vrijednosti.

3.166. Uvoz i izvoz roba isključuju sljedeće robe koje unatoč tome mogu prijeći nacionalnu granicu:

(a) 

roba u tranzitu kroz zemlju;

(b) 

roba poslana u ili iz veleposlanstava zemlje, vojnih baza ili drugih enklava neke zemlje unutar nacionalnih granica druge zemlje;

(c) 

prijevoznu opremu ili druge pokretne vrste opreme, koje zemlju napuštaju privremeno, bez promjene ekonomskog vlasništva, npr. građevinska oprema u svrhe montaže ili gradnje u inozemstvu;

(d) 

opremu i druge robe koja se šalju u inozemstvo radi prerade, održavanja, servisiranja ili popravka; to vrijedi i za robe prerađene u inozemstvu po narudžbi ako je uključena značajna fizička promjena u robama;

(e) 

ostale robe koje privremeno napuste zemlju, a općenito se vrate u državu iz koje potječu unutar jedne godine bez promjene ekonomskog vlasništva.

Primjeri su roba koja se šalju u inozemstvo za izložbe i u zabavne svrhe, robe pod operativnim leasingom, uključujući leasinge na nekoliko godina i robe vraćene bez da su prodana nerezidentu.

(f) 

robe u pošiljci koje su izgubljene ili uništene nakon prelaska granice, prije nego li je nastala promjena vlasništva.

3.167. Uvoz i izvoz roba bilježi se kada se prenese vlasništvo nad robom. Smatra se da promjena vlasništva nastaje u trenutku kada strane u transakciji to zabilježe u svojim knjigama ili računima. To se ne mora podudarati s različitim fazama ugovornog procesa kao što su:

(a) 

vrijeme sklapanja ugovora (datum ugovora);

(b) 

vrijeme isporuke roba i usluga i nastanak zahtjeva za plaćanjem (datum prijenosa);

(c) 

vrijeme namirenja tog zahtjeva (datum plaćanja).

3.168. Uvoz i izvoz roba se vrednuje po cijeni franko brod na granici države izvoznice (FOB). Ta vrijednost je:

(a) 

vrijednost roba po bazičnim cijenama;

(b) 

uvećano za pripadajući prijevoz i distributivne usluge do te točke granice, uključujući trošak utovara na prijevozno sredstvo za daljnji prijevoz;

(c) 

uvećano za sve poreze, umanjeno za subvencije na izvezenu robu; za isporuke unutar EU to uključuje PDV i druge poreze na robu plaćenu u zemlji izvoznici.

U tablicama ponude i uporabe te simetričnim input-output tablicama, uvoz roba za pojedine grupe proizvoda vrednuje se po cijeni troškovi-osiguranje-prijevoz (CIF) na granici zemlje uvoznice.

3.169. Definicija: CIF cijena je cijena roba isporučena na granici države uvoznice ili cijena usluge pružene rezidentu, prije plaćanja bilo kojih uvoznih carina ili drugih poreza na uvoz ili trgovinskih i prijevozničkih marži unutar države.

3.170 U određenim okolnostima mogu biti potrebne nadomjesne ili zamjenske vrijednosti za FOB vrijednost, kao što su:

(a) 

razmjena roba se vrednuje po bazičnim cijenama koje bi bile dobivene da su robe bile prodane za gotovinu;

(b) 

transakcije između povezanih poduzeća: u pravilu se koriste stvarne vrijednosti transfera. Međutim, ako se razlikuju od tržišnih cijena, zamjenjuju se procijenjenim ekvivalentom tržišne cijene;

(c) 

robe prenesene na temelju financijskog leasinga: robe se vrednuju na temelju kupovne cijene koju plaća davatelj leasinga, a ne po ukupnoj vrijednosti plaćene najamnine;

(d) 

uvoz roba koji se procjenjuje na temelju carinskih podataka (za trgovinu izvan EU) ili podataka Intrastata (za trgovinu unutar EU). Oba izvora podataka ne primjenjuju FOB vrednovanje, oni koriste CIF vrijednost na granici EU i CIF vrijednosti na državnim granicama. Kako se FOB vrijednosti koriste samo na najagregiranijoj razini, a CIF vrijednosti se koriste na razini grupe proizvoda, ove preinake se mogu primijeniti samo na najagregiranijoj razini, a preinaka je poznata kao CIF/FOB prilagodba;

(e) 

uvoz i izvoz roba koji se procjenjuju na temelju podataka iz istraživanja ili različitih vrsta ad hoc podataka. U takvim se slučajevima dobiva ukupna vrijednost prodaje podijeljene po proizvodima. Procjena se temelji na kupovnim cijenama, a ne na FOB vrijednostima.

Izvoz i uvoz usluga (P.62 i P.72)

3.171. Definicija: izvoz usluga se sastoji od svih usluga koje rezidenti pružaju nerezidentima.

3.172. Definicija: uvoz usluga se sastoji od svih usluga koje nerezidenti pružaju rezidentima.

3.173. Izvoz usluga uključuje sljedeće slučajeve:

(a) 

prijevoz izvezenih roba nakon što su napustili granicu države izvoznice, kada tu uslugu pruža prijevoznik rezident (slučajevi 2 i 3 u Tablici 3.3.);

(b) 

prijevoz uvezenih roba koji obavlja prijevoznik rezident:

(1) 

do granice zemlje izvoznice kada se roba vrednuje FOB radi prijeboja vrijednosti prijevoza koja je uključena u FOB vrijednost (slučaj 3 u Tablici 3.4.);

(2) 

do granice zemlje uvoznice kada se roba vrednuje CIF radi prijeboja vrijednosti prijevoza koja je uključena u CIF vrijednost (slučajevi 3 i 2 CIF u Tablici 3.4.);

(c) 

prijevoz roba koji rezidenti obavljaju za nerezidente, koji ne uključuje uvoz ili izvoz roba (npr. prijevoz roba koje ne napuštaju zemlju kao izvoz ili prijevoz roba izvan domaćeg državnog područja);

(d) 

prijevoz putnika koji u ime nerezidenata obavljaju prijevoznici rezidenti;

(e) 

aktivnosti obrade i popravaka u ime nerezidenata; te se aktivnosti bilježe neto, tj. kao izvoz usluga isključujući vrijednost obrađenih ili popravljenih roba;

(f) 

instalacija opreme u inozemstvu kada je projekt po svojoj prirodi ograničenog trajanja;

(g) 

financijske usluge koje rezidenti pružaju nerezidentima, uključujući i eksplicitne i implicitne troškove usluge, poput UFPIM-a;

(h) 

usluge osiguranja koje rezidenti pružaju nerezidentima prema iznosu implicitnog troška usluge;

(i) 

izdatak turista nerezidenata i osoba na poslovnim putovanjima. Izdaci se razvrstavaju kao usluge; za potrebe tablica ponude i uporabe i simetričnih input-output tablica, potrebna je raščlamba prema komponentama proizvoda;

(j) 

izdaci nerezidenata za zdravstvene i obrazovne usluge koje pružaju rezidenti; to uključuje pružanje tih usluga na domaćem državnom području, kao i u inozemstvu;

(k) 

usluge u vezi s kućama ili stanovima za odmor u vlasništvu stanara nerezidenata (vidjeti stavak 3.77.);

(l) 

tantijeme i naknade za licence, čiji se primici povezuju s ovlaštenom uporabom prava intelektualnog vlasništva, kao što su patenti, autorska prava, žigovi, industrijski procesi, franšize itd. te s uporabom proizvedenih izvornika ili prototipova kao što su rukopisi, slike itd. na temelju ugovora o licenci, koje nerezidenti plaćaju rezidentima.

3.174. Postoji ekvivalentni uvoz usluge kao zrcalni odraz popisa izvoza usluga u stavku 3.173., i samo uvoz sljedećih usluga zahtijeva dodatni opis.

3.175. Uvoz prijevoznih usluga uključuje sljedeće slučajeve:

(a) 

prijevoz izvezenih roba do granice države izvoznice kad ga obavlja prijevoznik nerezident radi prijeboja vrijednosti prijevoza koja je uključena u FOB vrijednost izvezenih roba (slučaj 4 u Tablici 3.3.);

(b) 

prijevoz uvezenih roba koji obavlja prijevoznik nerezident:

(1) 

od granice zemlje izvoznice kao posebna usluga prijevoza kada se uvezena roba vrednuje po FOB vrijednosti (slučajevi 4 i 5 FOB u Tablici 3.4.);

(2) 

od granice zemlje uvoznice kao posebna usluga prijevoza kada se uvezena roba vrednuje po CIF vrijednosti (u tom slučaju vrijednost usluge prijevoza između granica zemlje izvoznice i zemlje uvoznice je već uključena u CIF vrijednost roba; slučaj 4 u Tablici 3.4.);

(c) 

prijevoz roba koji nerezidenti obavljaju za rezidente, koji ne uključuje uvoz ili izvoz roba (npr. prijevoz roba u tranzitu ili prijevoz izvan domaćeg državnog područja);

(d) 

međunarodni ili domaći prijevoz putnika koji za rezidente obavljaju prijevoznici nerezidenti.

Uvoz usluga prijevoza ne uključuje prijevoz izvezenih roba nakon što ona napuste granicu zemlje izvoznice, kada te usluge obavlja prijevoznik nerezident (slučajevi 5 i 6 u Tablici 3.3.). Izvoz roba se vrednuje po FOB vrijednosti i stoga se sve takve usluge prijevoza moraju smatrati transakcijama između nerezidenata, tj. između prijevoznika nerezidenta i uvoznika nerezidenta. To vrijedi i kada takve usluge prijevoza plaća izvoznik na temelju izvoznih CIF ugovora.

3.176. Uvoz u vezi s izravnim kupnjama rezidenta u inozemstvu obuhvaća svu kupnju roba i usluga koje rezidenti obave na inozemnim putovanjima, poslovno ili privatno. Potrebno je razlikovati dvije kategorije zbog toga što one zahtijevaju različiti tretman:

(a) 

svi izdaci osoba na poslovnim putovanjima povezani s poslom su intermedijarna potrošnja;

(b) 

svi ostali izdaci, bilo putnika na poslovnim putovanjima ili drugih putnika, su izdaci kućanstva za finalnu potrošnju.

3.177. Uvoz i izvoz usluga bilježe se u trenutku kada su obavljeni. Taj se trenutak poklapa s trenutkom u kojem se usluge proizvode. Uvoz usluga se vrednuje po kupovnim cijenama, a izvoz usluga po bazičnim cijenama.

 

 

Tablica 3.3. — Tretman prijevoza izvezenih roba

 

 

3.178. Objašnjenje za tumačenje ove tablice: prvi dio ove tablice pokazuje da postoji šest mogućnosti prijevoza izvezenih roba, ovisno o tome je li prijevoznik rezident ili ne i ovisno o tome gdje se odvija prijevoz: od nekog mjesta na domaćem državnom području do državne granice, od državne granice do granice zemlje uvoznice, ili od granice zemlje uvoznice do nekog mjesta unutar zemlje uvoznice. U drugom dijelu tablice je za svaku od šest mogućnosti naznačeno bilježe li se troškovi prijevoza kao izvoz roba, izvoz usluga, uvoz roba ili uvoz usluga.

 

 

Tablica 3.4. — Tretman prijevoza uvezenih roba

 

 

3.179. Objašnjenje za tumačenje ove tablice: prvi dio ove tablice pokazuje da postoji šest mogućnosti prijevoza uvezenih roba, ovisno o tome je li prijevoznik rezident ili ne i ovisno o tome gdje se prijevoz obavlja: od nekog mjesta u zemlji izvoznici do granice te zemlje izvoznice, od granice zemlje izvoznice do granice zemlje uvoznice i od državne granice zemlje uvoznice do nekog mjesta na domaćem području. U drugom dijelu tablice je za svaku od šest mogućnosti naznačeno bilježe li se troškovi prijevoza kao uvoz roba, uvoz usluga, izvoz roba ili izvoz usluga. U nekim slučajevima (slučajevi 2 i 5) ovo bilježenje ovisi o načelu vrednovanja koje se primjenjuje za uvezenih roba. Treba primijetiti da se prijelaz s vrednovanja uvezenih roba po CIF-u na FOB sastoji od:

(a) 

CIF/FOB prilagodbe, tj. od 2 CIF do 2 FOB (snižava ukupan uvoz i izvoz);

(b) 

CIF/FOB preklasifikacije, tj. od 5 CIF do 5 FOB (ostavlja ukupan uvoz i izvoz nepromijenjenima).

TRANSAKCIJE POSTOJEĆIM DOBRIMA

3.180. Definicija: postojeća dobra su dobra koja su već imala korisnika (osim zaliha).

3.181. Postojeća dobra uključuju:

(a) 

zgrade i ostali fiksni kapital koje su proizvodne jedinice prodale drugim jedinicama:

(1) 

da se ponovno uporabe kao takva;

(2) 

da bi se srušila ili rastavila, pri čemu dobiveni proizvodi postaju sirovine (npr. staro željezo) koje se koriste u proizvodnji novih dobara (npr. čelika);

(b) 

dragocjenosti koje jedna jedinica prodaje drugoj;

(c) 

trajna potrošačka dobra koja su kućanstva prodala drugim jedinicama:

(1) 

da bi se ponovno uporabila kao takva;

(2) 

da bi se rastavila i pretvorila u otpadni materijal;

(d) 

potrošna dobra (npr. stari papir, krpe, stara odjeća, stare boce itd.) koja je prodala bilo koja jedinica, bilo da bi se opet upotrijebila ili da bi postala sirovina za izradu novih dobara.

▼M2

Prijenos postojećih dobara bilježi se kao negativni izdatak (prodaja) za prodavatelja i kao pozitivni izdatak (stjecanje) za kupca.

▼B

3.182. Ta definicija postojećih dobara ima sljedeće posljedice:

(a) 

kada se prodaja postojeće fiksne aktiva ili dragocjenosti dogodi između dva proizvođača rezidenta, pozitivne i negativne vrijednosti bilježene kao bruto investicije u fiksni kapital se poništavaju na razini gospodarstva kao cjeline, osim troškova prijenosa vlasništva;

(b) 

kada se postojeća nepokretna fiksna aktiva (npr. zgrada) prodaje nerezidentu, potonji se tretira kao da je kupio financijsku aktiva, tj. kao dionički kapital uvjetno rezidentne jedinice. Smatra se da takva uvjetno rezidentna jedinica kupuje fiksnu aktivu. Prodaja i kupnja fiksne aktive događaju se između rezidentnih jedinica;

(c) 

kad je postojeća pokretna fiksna aktiva izvezena, kao što je brod ili zrakoplov, ne bilježi se pozitivna bruto investicija u fiksni kapital u gospodarstvu radi prijeboja prodavateljeve negativne bruto investicije u fiksni kapital;

(d) 

trajna dobra, kao što su vozila, mogu se razvrstati pod fiksnu aktivu ili kao potrošačka trajna dobra, ovisno o vlasniku i svrsi za koju se koriste. Ako se vlasništvo nad takvim dobrima prenosi s poduzeća na kućanstvo kako bi se koristilo za finalnu potrošnju, negativne bruto investicije se bilježe za poduzeće, a pozitivni izdaci za potrošnju kućanstva. Kada se vlasništvo nad takvim dobrima prenosi s kućanstva na poduzeće, za kućanstvo se bilježi negativni izdatak za finalnu potrošnju, a za poduzeće pozitivna vrijednost bruto investicija u fiksni kapital;

(e) 

transakcije postojećim dragocjenostima bilježe se kao povećanje dragocjenosti (pozitivne bruto investicije) kod kupca, a kao smanjenje dragocjenosti (negativne bruto investicija) kod prodavatelja. U slučaju transakcije sa sektorom inozemstva, uvoz ili izvoz dobra se mora bilježiti. Dragocjenosti koje su prodala kućanstva ne bilježi se kao negativni izdatak za finalnu potrošnju;

(f) 

kada država prodaje postojeća trajna vojna dobra u inozemstvo, to se bilježi kao izvoz dobara i kao negativna investicija države u fiksni kapital.

3.183. Transakcije postojećim dobrima bilježe se u trenutku promjene vlasništva. Primjenjuju se načela vrednovanja prikladna za vrstu transakcije uključenim proizvodima.

NETO NEPROIZVEDENA AKTIVA (NP)

3.184. Definicija: neproizvedena aktiva sastoji se od aktive koja nije proizvedena u granicama proizvodnje, a koja se može uporabiti u proizvodnji roba i usluga.

3.185. Razlikuju se tri kategorije neto neproizvedene aktive:

(a) 

neto stjecanje prirodnih resursa (NP.1);

(b) 

neto stjecanje ugovora, najmova i licenci (NP.2);

(c) 

neto kupnja goodwilla i prodajne aktive (NP.3).

3.186. Prirodni resursi obuhvaćaju sljedeće kategorije:

(a) 

zemljište;

(b) 

rezerve ruda i energije;

(c) 

nekultivirani biološki resursi;

(d) 

vodeni resursi,

(e) 

pojas radiofrekvencija;

(f) 

ostali prirodni resursi.

Prirodni resursi isključuju proizvedenu aktivu kultiviranih bioloških resursa. Kupnja ili prodaja kultiviranih bioloških resursa ne bilježi se kao neto stjecanje prirodnih izvora; bilježi se kao investicija u fiksni kapital. Također, plaćanja za privremeno korištenje prirodnih resursa ne bilježe se kao stjecanje prirodnih resursa; bilježe se kao najam, tj. kao vlasnički dohodak (vidjeti Poglavlje 15.: Ugovori, najam i licence).

3.187. Zemljište se definira kao sama zemlja, uključujući tlo koje je pokriva i pridružene površinske vode. Pridružene površinske vode uključuju sve unutarnje vode (rezervoare, jezera, rijeke itd.) nad kojima se mogu izvršavati vlasnička prava.

3.188. U rubriku zemljište nisu uključene sljedeće stavke:

(a) 

građevine ili drugi objekti koji se nalaze na zemljištu ili preko njega prolaze (na primjer ceste i tuneli);

(b) 

vinogradi, voćnjaci ili drugi nasadi stabala i svih usjeva koji se uzgajaju itd.;

(c) 

ispodpovršinska aktiva;

(d) 

nekultivirani biološki resursi;

(e) 

podzemni izvori vode.

Stavke (a) i (b) su proizvedena fiksna aktiva, dok su stavke (c), (d) i (e) vrste neproizvedene aktive.

3.189. Povećanje i smanjenje zemljišta i drugih prirodnih resursa vrednuju se po tekućim tržišnim cijenama koje prevladavaju u vrijeme nastanka povećanja/smanjenja. Transakcije prirodnim resursima bilježe se u istoj vrijednosti u računima kupca i u računima prodavatelja. Ta vrijednost isključuje troškove prijenosa vlasništva prirodnih resursa. Ti troškovi se tretiraju kao bruto investicije u fiksni kapital.

3.190. Ugovori, najmovi i licence kao neproizvedena aktiva sastoje se od sljedećih razreda:

(a) 

prenosivi operativni leasing;

(b) 

dozvole za korištenje prirodnih resursa, npr. ribarske kvote;

(c) 

dozvole za obavljanje posebnih aktivnosti, npr. dozvole za emisije i licence za ograničeni broj kasina ili djelovanje taksi službe na određenom području;

(d) 

prava na buduću robu i usluge na isključivoj osnovi, npr. ugovori nogometaša i isključivo pravo nakladnika za objavu novih djela određenog autora.

3.191. Ugovori, najmovi i licence kao kategorija neproizvedene aktive isključuju operativni leasing kao takvu aktivu; plaćanja za operativni leasing se bilježe kao intermedijarna potrošnja.

Vrijednost povećanja i smanjenja ugovora, najmova i licenci isključuje s njima povezane troškove prijenosa vlasništva. Troškovi prijenosa vlasništva su sastavni dio bruto investicija u fiksni kapital.

3.192. Definicija: vrijednost goodwilla i prodajne aktive je razlika između vrijednosti plaćene za poduzeće kao aktivnog poduzeća i njegove ukupne neto aktive. Radi izračuna ukupne vrijednosti neto aktive svaka pojedina aktiva i pasiva se posebno utvrđuje i vrednuje.

3.193. Goodwill se bilježi jedino ako njegovu vrijednost pokazuje tržišna transakcija, na primjer prodajom cijelog društva. Ako se utvrđena prodajna aktiva prodaje pojedinačno i odvojeno od cijelog društva, takva se prodaja bilježi pod tom stavkom.

3.194. Neto stjecanje neproizvedene aktive bilježi se u kapitalnom računu sektora, računu ukupnog gospodarstva i računu inozemstva.