Prilog A, poglavlje 1. Uredbe (EU) br. 549/2013 o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Europskoj uniji

Službeni link: 32013R0549 Verzija: 01.09.2025. Na snazi od: 01.09.2025.

Glavni tekst Uredbe (EU) br. 549/2013

Glavni tekst Uredbe (EU) br. 549/2013

 

 

PRILOG A.

 

 

 

POGLAVLJE 1.

OPĆE ZNAČAJKE I TEMELJNA NAČELA

OPĆE ZNAČAJKE

1.01. Europski sustav računa (dalje u tekstu: „ESA 2010.” ili „ESA”) je međunarodno usklađen računovodstveni okvir za sustavno i detaljno opisivanje ukupnog gospodarstva (regije, države ili skupine država), njegovih sastavnih dijelova i odnosa s ostalim ukupnim gospodarstvima.

1.02. Prethodnik ESA-e 2010., Europski sustav računa iz 1995. (ESA 95), objavljen je 1996 ( 5 ). Metodologija za ESA-u 2010., kako je određena u ovom Prilogu, ima istu strukturu kao ESA 95 publikacija za prvih trinaest poglavlja, ali zatim ima jedanaest novih poglavlja koji opisuju aspekte sustava koji odražavaju razvoje u mjerenju suvremenih gospodarstava ili u korištenju ESA-e 95 u Europskoj uniji (EU).

1.03. Struktura ovog priručnika je kako slijedi. Poglavlje 1. opisuje osnovne značajke sustava u pogledu koncepata i određuje načela ESA-e te opisuje temeljne statističke jedinice i njihovo grupiranje. Daje pregled slijeda računa te kratak opis ključnih agregata te uloge tablica ponude i uporabe te input-output okvira. Poglavlje 2. opisuje institucionalne jedinice korištene za mjerenje gospodarstva te kako su te jedinice klasificirane u sektore i podsektore radi omogućivanja analize. Poglavlje 3. opisuje sve transakcije u pogledu proizvoda (roba i usluga), kao i neproizvedenih roba, u sustavu. Poglavlje 4. opisuje sve transakcije u gospodarstvu koje raspodjeljuju ili preraspodjeljuju dohodak i bogatstvo u gospodarstvu. Poglavlje 5. opisuje financijske transakcije u gospodarstvu. Poglavlje 6. opisuje promjene vrijednosti aktive koje se mogu dogoditi zbog negospodarskih događaja ili promjena cijena. Poglavlje 7. opisuje bilancu stanja te sustave klasifikacije aktive i pasive. Poglavlje 8. određuje sljedove računa i izravnavajuće stavke povezane sa svakim računom. Poglavlje 9. opisuje tablice ponude i uporabe i njihovu ulogu u usklađivanju veličina dohotka, proizvodnje i potrošnje u gospodarstvu. Također opisuje input-output tablice koje se mogu izvesti iz tablica ponude i uporabe. Poglavlje 10. opisuje konceptualnu osnovu za veličine cijena i obujma povezane s nominalnim vrijednostima u računima. Poglavlje 11. opisuje veličine stanovništva i tržišta rada koje se mogu upotrebljavati s veličinama nacionalnih računa u ekonomskoj analizi. Poglavlje 12. daje kratak opis tromjesečnih nacionalnih računa i kako se razlikuju s naglaskom u odnosu na godišnje račune.

1.04. Poglavlje 13. opisuje namjene, koncepte i pitanja izračuna pri pripremi niza regionalnih računa. Poglavlje 14. opisuje mjerenje financijskih usluga koje pružaju financijski posrednici i koje se financiraju iz neto prihoda od kamata te su odraz višegodišnjeg istraživanja i razvoja u državama članicama radi dobivanja veličine koja je snažna i usklađena među državama članicama. Poglavlje 15. o ugovorima, najmovima i licencama potrebno je radi opisivanja područja od rastućeg značaja u nacionalnim računima. Poglavlja 16. i 17. o osiguranju, socijalnom osiguranju i mirovinama opisuje kako se s tim programima postupa u nacionalnim računima jer pitanja preraspodjele dobivaju na interesu kako stanovništvo stari. Poglavlje 18. obuhvaća račune sektora inozemstva, koji su nacionalni računi ekvivalentni veličinama u računima sustava bilance plaćanja. Poglavlje 19. o europskim računima također je novo te obuhvaća aspekte nacionalnih računa kada europski institucionalni i trgovinski aranžmani otvaraju pitanja koja zahtijevaju usklađeni pristup. Poglavlje 20. opisuje račune za sektor države – područje od posebnog interesa jer su pitanja fiskalne opreznosti država članica i dalje ključna u vođenju ekonomske politike u EU-u. Poglavlje 21. opisuje veze između poslovnih računa i nacionalnih računa, područje od rastućeg interesa jer multinacionalne korporacije postaju odgovorne za rastući udio u bruto domaćem proizvodu (BDP) u svim zemljama. Poglavlje 22. opisuje odnos između satelitskih računa i glavnih nacionalnih računa. Poglavlja 23. i 24. služe za upućuje na veze; poglavlje 23. određuje klasifikaciju korištenu za sektore, aktivnosti i proizvode u ESA-i 2010., a poglavlje 24. određuje cjelokupni slijed računa za svaki sektor.

1.05. Struktura ESA-e 2010. u skladu je sa svjetskim smjernicama o nacionalnom računovodstvu određenim u Sustavu nacionalnih računa iz 2008. (SNA 2008.), osim određenih razlika u prikazu i većem stupnju preciznosti nekih ESA 2010. koncepata koji se koriste za određene potrebe EU-a. Te su smjernice izrađene pod zajedničkom odgovornošću Ujedinjenih naroda (UN), Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Statističkog ureda Europske unije (Eurostat), Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i Svjetske banke. ESA 2010. je usmjerena na okolnosti i potrebe za podacima u EU. Kao SNA 2008., i ESA 2010. je usklađena s konceptima i klasifikacijama korištenima u brojnim drugim društvenim i ekonomskim statistikama (na primjer, statistici o nezaposlenosti, statistici o proizvodnji i statistici o vanjskoj trgovini). ESA 2010. stoga služi kao središnji referentni okvir za društvenu i ekonomsku statistiku EU i njezinih država članica.

1.06. Okvir ESA-e sastoji se od dva glavna skupa tablica:

(a) 

računi institucionalnih sektora;

(b) 

input-output okvir i računi prema djelatnostima.

1.07. Sektorski računi pružaju, za svaki institucionalni sektor, sustavan opis različitih faza ekonomskog procesa: proizvodnje, stvaranja dohotka, raspodjele dohotka, preraspodjele dohotka, uporabe dohotka i financijske i nefinancijske akumulacije. Sektorski računi također uključuju bilancu stanja koja prikazuje stanja aktive, pasive i neto vrijednost na početku i na kraju računovodstvenog razdoblja.

1.08. Input-output okvir, kroz tablice ponude i uporabe, detaljnije određuju proizvodni proces (strukturu troškova, stvaranje dohotka i zaposlenost) i tokove roba i usluga (proizvodnju, uvoz, izvoz, finalnu potrošnju, intermedijarnu potrošnju i investicije po proizvodnim grupama). U tom okviru odražavaju se dvije važne računovodstvene jednakosti: zbroj dohodaka nastalih u djelatnosti jednak je dodanoj vrijednosti koju je proizvela ta djelatnost te, za svaki proizvod ili skupinu proizvoda, ponuda je jednaka potražnji.

1.09. ESA 2010. obuhvaća koncepte stanovništva i zaposlenosti. Takvi su koncepti relevantni za sektorske račune, račune po djelatnostima i okvir ponude i uporabe.

1.10. ESA 2010. nije ograničena na godišnje nacionalno računovodstvo, nego se također primjenjuje na tromjesečne i kraće ili dulje razdoblje. Također se primjenjuje na regionalne račune.

1.11. ESA 2010. postoji usporedno sa SNA-om 2008. zbog uporaba veličina nacionalnih računa u EU-u. Države članice su odgovorne za prikupljanje i iskazivanje svojih nacionalnih računa radi opisivanja svojeg gospodarskog stanja. Države članice također sastavljaju skup računa koji se dostavljaju Komisiji (Eurostatu) kao dio regulatornog plana dostave podataka za ključne namjene socijalne, gospodarske i fiskalne politike u Uniji. Te namjene uključuju određivanje monetarnih doprinosa država članica u proračun EU-a putem „četvrtog izvora”, pomoć regijama EU-a kroz planove strukturnih fondova i nadzor gospodarske uspješnosti država članica u okviru postupka zbog prekomjernog deficita i Pakta o stabilnosti i rastu.

1.12. Kako bi se doprinosi i koristi raspodijelili u skladu s veličinama sastavljenim i prikazanim na strogo konzistentan način, ekonomska statistika korištena za te namjene sastavlja se u skladu s istim konceptima i pravilima. ESA 2010. je uredba koja uspostavlja pravila, dogovore, definicije i klasifikacije koje se trebaju primijeniti u izradi nacionalnih računa u državama članicama koje će biti dio plana dostave podataka kako je određeno u Prilogu B ovoj Uredbi.

1.13. S obzirom na velike iznose novca uključene u sustavu doprinosa i koristi u EU-u, ključno je da se sustav mjerenja primjenjuje konzistentno u svakoj državni članici. U takvim okolnostima važno je usvojiti oprezan pristup procjenama koje se ne mogu opažati izravno na tržištu, izbjegavajući korištenje jednostavnih postupaka za procjenjivanje veličina u nacionalnim računima.

1.14. Koncepti ESA-e 2010. su u nekoliko slučajeva specifičniji i precizniji od onih u SNA 2008. radi osiguranja što je moguće veće konzistentnost među mjerenjima država članica izvedenih iz nacionalnih računa. Taj prevladavajući zahtjev za snažno konzistentnim procjenama je rezultirao identificiranjem središnjeg skupa nacionalnih računa u EU-u. Ako razina konzistentnosti mjerenja među državama članicama nije dovoljna, takve procjene se obično uključuju u takozvane „nesredišnje račune” koji obuhvaćaju dodatne tablice i satelitske račune.

1.15. Primjer gdje se smatralo potrebnim biti oprezan u oblikovanju ESA-e 2010. je u području mirovinskih obveza. Postoje opravdani razlozi za njihovo mjerenje radi pomoći u ekonomskoj analizi, ali ključni zahtjev u EU-u za izradom računa koji su usklađeni u vremenu i prostoru zahtijevao je oprezan pristup.

Globalizacija

1.16. Sve veća globalna priroda ekonomske aktivnosti povećala je međunarodnu trgovinu u svim svojim oblicima te povećala izazove državama u prikazivanju svojih domaćih gospodarstava u nacionalnim računima. Globalizacija je dinamičan i multidimenzionalan proces u kojem nacionalni resursi postaju više međunarodno pokretljiviji, dok nacionalna gospodarstva postaju sve više međusobno ovisna. Obilježje globalizacije koje može uzrokovati najviše problema u mjerenju za nacionalne račune je rastući udio međunarodnih transakcija multinacionalnih trgovačkih društava, u kojem su prekogranične transakcije između matičnih društava, društava kćeri i podružnica. Međutim, postoje i drugi izazovi, a u nastavku je iscrpniji popis pitanja u vezi s podacima:

(1) 

transferne cijene između povezanih trgovačkih društava (vrednovanje uvoza i izvoza);

(2) 

povećanje obrade proizvoda, pri čemu se robama trguje preko međunarodnih granica bez promjene vlasništva (robe za obradu) i preprodaja;

(3) 

međunarodna trgovina putem Interneta, kako za trgovačka društva, tako i za kućanstva;

(4) 

trgovina i korištenje intelektualnim vlasništvom na svjetskoj razini;

(5) 

radnici koji rade u inozemstvu i doznačuju značajne iznose obitelji u tuzemstvu (doznake radnika, kao dio osobnih transfera);

(6) 

multinacionalne korporacije koje organiziraju svoje poslovanje preko nacionalnih granica, radi povećanja proizvodne učinkovitosti i smanjenja ukupnog poreznog tereta. To može dovesti do umjetnih korporativnih struktura koje ne odražavaju ekonomsku stvarnost;

(7) 

korištenje off-shore financijskih posrednika (subjekti posebne namjene i drugi oblici) radi uređenja financiranja globalnih aktivnosti;

(8) 

ponovni izvoz roba i prijevoz u EU roba između država članica nakon ulaska u Uniju (kvazi-prijevoz);

(9) 

povećanje odnosa između izravnih stranih ulaganja te potreba identificiranja i raspodjele tokova izravnih ulaganja.

1.17. Svi ovi sve uobičajeniji aspekti globalizacije čine uočavanje i precizno mjerenje prekograničnih tokova rastućim izazovom za nacionalne statističare. Čak i sa sveobuhvatnim i snažnim sustavom prikupljanja i mjerenja za stavke u sektoru inozemstva (i stoga također u međunarodnim računima koji se nalaze u bilanci plaćanja), globalizacija će povećati potrebu za pojačanim naporima za održavanje kvalitete nacionalnih računa za sva gospodarstva i grupacije gospodarstava.

UPOTREBA ESA-e 2010.

Okvir za analizu i politiku

1.18. Okvir ESA-e može se upotrebljavati za analizu i ocjenu:

(a) 

strukture ukupnog gospodarstva. Primjeri vrsta korištenih veličina su:

(1) 

dodana vrijednost i zaposlenost prema djelatnostima;

(2) 

dodana vrijednost i zaposlenost prema regiji;

(3) 

raspodjela prihoda prema sektoru;

(4) 

uvoz i izvoz prema skupini proizvoda;

(5) 

izdaci za finalnu potrošnju prema funkciji i skupini proizvoda;

(6) 

investicije u fiksni kapital i stanje fiksnog kapitala prema djelatnostima;

(7) 

struktura stanja i tokova financijske aktive prema vrsti aktive i sektoru;

(b) 

specifičnih dijelova ili aspekata gospodarstva. Primjeri su:

(1) 

bankarstvo i financije u nacionalnom gospodarstvu;

(2) 

uloga države i njezin financijski položaj;

(3) 

gospodarstvo pojedine regije (u usporedbi s ukupnim nacionalnim gospodarstvom);

(4) 

razine štednje i zaduženosti kućanstava;

(c) 

razvoja gospodarstva tijekom vremena. Primjeri su:

(1) 

analiza stopa rasta BDP-a;

(2) 

analiza inflacije;

(3) 

analiza sezonskih kretanja u potrošnji kućanstava na temelju tromjesečnih računa;

(4) 

analiza promjene važnosti određenih vrsta financijskih instrumenata tijekom vremena, npr. povećanje važnosti financijskih izvedenica;

(5) 

usporedba industrijske strukture nacionalnog gospodarstva tijekom duljeg razdoblja;

(d) 

ukupnog gospodarstva u odnosu na ostala gospodarstva. Primjeri su:

(1) 

usporedba uloge i veličine države u državama članicama EU-a;

(2) 

analiza međuovisnosti između gospodarstava EU-a, uzimajući u obzir države članice i njihove regije;

(3) 

analiza sastava i odredišta izvoza EU-a;

(4) 

usporedba stopa rasta BDP-a ili raspoloživog dohotka po stanovniku u EU-u i drugim razvijenim gospodarstvima.

1.19. Za EU i njegove države članice, brojke iz ESA okvira imaju važnu ulogu za oblikovanje i praćenje njihovih socijalnih i ekonomskih politika.

Sljedeći primjeri pokazuju uporabe ESA okvira:

(a) 

praćenje i usmjeravanje pri određivanju makroekonomske i monetarne politike u europodručju i određivanje kriterija konvergencije za ekonomsku i monetarnu uniju (EMU) u pogledu podataka nacionalnih računa (npr. stope rasta BDP-a);

(b) 

određivanje kriterija za postupak zbog prekomjernog deficita: veličine državnog deficita i zaduženosti;

(c) 

odobravanje financijske potpore regijama u EU-u: pri dodjeli sredstava regijama koristi se statistika regionalnih računa;

(d) 

određivanje vlastitih sredstava proračuna EU-a. Oni ovise o podacima iz nacionalnih računa na tri načina:

(1) 

ukupna sredstva EU-a određuju se kao postotak zbroja bruto nacionalnih dohodaka država članica (BND);

(2) 

treći vlastiti izvor EU-a je vlastiti izvor iz PDV-a. Doprinosi država članica ovome izvoru u velikoj su mjeri određeni podacima iz nacionalnih računa jer se ti podaci koriste za izračunavanje prosječne stope PDV-a;

(3) 

relativne veličine doprinosa država članica za četvrti vlastiti izvor EU temelji se na procjenama njihovih bruto nacionalnih dohodaka. Te su procjene temelj za većinu plaćanja država članica.

Obilježja koncepata ESA-e 2010.

1.20. Radi uspostave ravnoteže između potrebe za podacima i mogućnosti njihova prikupljanja, koncepti ESA-e 2010. imaju nekoliko važnih obilježja. Obilježja su da su računi:

(a) 

usklađeni na međunarodnoj razini;

(b) 

usklađeni s drugim sustavima socijalne i ekonomske statistike;

(c) 

konzistentni;

(d) 

operativni, to jest da se mogu mjeriti u praksi;

(e) 

različiti od većine administrativnih koncepata;

(f) 

dobro uspostavljeni i utvrđeni za dugo razdoblje;

(g) 

usmjereni na opisivanje ekonomskog procesa u monetarnim i lako vidljivim izrazima;

(h) 

prikladni za primjenu u različitim situacijama i za različite namjene.

1.21. Koncepti ESA-e 2010. usklađeni su na međunarodnoj razini zato što:

(a) 

koncepti ESA-e 2010. usklađeni su s onima iz svjetskih smjernica za nacionalno računovodstvo, tj. SNA 2008.;

(b) 

državama članicama ESA 2010. predstavlja standard za prikazivanje podataka iz nacionalnih računa svim međunarodnim organizacijama;

(c) 

međunarodna usklađenost koncepata ključna je pri usporedbi statistika različitih zemalja.

1.22. Koncepti u ESA-i 2010. usklađeni su s onima u drugim društvenim i ekonomskim statistikama jer ESA 2010. primjenjuje koncepte i klasifikacije (npr. statističke klasifikacije ekonomskih djelatnosti u Europskoj uniji „NACE rev. 2” ( 6 )) koji se koriste za druge društvene i ekonomske statistike država članica, npr. u statistici o proizvodnji, statistici o vanjskoj trgovini i statistici o zaposlenosti; razlike u konceptima zadržane su na najnižoj razini. Nadalje, koncepti i klasifikacije u ESA-i 2010. usklađeni su s onima Ujedinjenih naroda.

To usklađivanje sa društvenim i ekonomskom statistikom pomaže u povezivanju i usporedbi s tim podacima, tako da se može osigurati kvaliteta podataka iz nacionalnih računa. Nadalje, podaci sadržani u tim posebnim statistikama mogu se bolje povezati s općom statistikom o nacionalnom gospodarstvu.

1.23. Zajednički koncepti korišteni u nacionalnom računovodstvenom okviru i drugim sustavima društvene i ekonomske statistike omogućuju izvođenje konzistentnih veličina. Na primjer, mogu se izračunati sljedeći omjeri:

(a) 

izračunavanje produktivnosti, kao što je dodana vrijednost po satu rada (ovi iznosi zahtijevaju konzistentnost između koncepata dodane vrijednosti i sati rada);

(b) 

raspoloživi nacionalni dohodak po stanovniku (ovaj omjer zahtijeva konzistentnost između koncepata raspoloživog nacionalnog dohotka i veličina stanovništva);

(c) 

investicije u fiksni kapital kao postotak stanja fiksnog kapitala (ovaj omjer zahtijeva konzistentnost između definicija spomenutih tokova i stanja);

(d) 

državni deficit i državni dug kao postotak bruto domaćeg proizvoda (ovi iznosi zahtijevaju konzistentnost između pojmova državnog deficita, državnog duga i bruto domaćeg proizvoda).

Unutarnja konzistentnost koncepata dopušta izvođenje određenih procjena iz reziduala, npr. štednja se može procijeniti kao razlika između raspoloživog dohotka i izdataka za finalnu potrošnju.

1.24. Koncepti u ESA-i 2010. primjenjuju se imajući na umu skupljanje podataka i mjerenje. Operativno obilježje se očituje na nekoliko načina u smjernicama za izradu računa.

(a) 

Aktivnosti ili stavke opisuju se jedino ako su značajne veličine. Na primjer: vlastita proizvodnja roba u kućanstvima, poput tkanja i lončarstva, ne bilježi se kao proizvodnja, jer ona nije značajna za zemlje EU-a.

(b) 

Neki su koncepti popraćeni smjernicama za njihovu procjenu. Na primjer, pri određivanju potrošnje fiksnog kapitala, upućuje se na linearnu amortizaciju. Za procjenu stanja fiksnog kapitala treba primjenjivati metodu stalne inventarizacije kada nedostaju izravni podaci o stanju fiksnog kapitala. Drugi primjer je vrednovanje proizvodnje za vlastitu uporabu: ona se, u načelu, vrednuje po bazičnim cijenama, ali se vrednovanje bazičnih cijena, prema potrebi, može procijeniti zbrajanjem različitih troškova proizvodnje.

(c) 

Usvojeni su neki dogovori. Na primjer, sve se kolektivne usluge koje osigurava država klasificiraju kao izdaci za finalnu potrošnju.

1.25. Međutim, moguće je da se podaci potrebni za statistiku nacionalnih računa ne mogu lako skupiti izravno, jer se temeljni koncepti obično razlikuju od koncepata na kojima se temelje izvori administrativnih podataka. Primjeri administrativnih izvora su poslovni računi, evidencije o različitim vrstama poreza (PDV, porez na dohodak, uvozne pristojbe itd.), podaci o socijalnoj sigurnosti te podaci nadzornih odbora u bankarstvu i osiguranju. Ovi administrativni podaci služe kao ulazne jedinice za izradu nacionalnih računa. Stoga se oni preoblikuju kako bi bili u skladu s ESA-om.

Koncepti ESA-e obično se razlikuju od administrativnih protustavki u tome što:

(a) 

administrativni se koncepti razlikuju od države do države. Posljedično, međunarodna usklađenost nije moguća kada se koriste administrativni koncepti;

(b) 

administrativni se koncepti s vremenom mijenjaju. Posljedično, usporedbe s vremenskim odmakom nisu moguće korištenjem administrativnih koncepata;

(c) 

koncepti na kojima se temelje izvori administrativnih podataka obično nisu usklađeni između različitih administrativnih sustava. Međutim, povezivanje i usporedba podataka, što predstavlja ključni element pri sastavljanju nacionalnih računa, ostvarivi su jedino uz usklađeni skup koncepata.

(d) 

administrativni koncepti općenito nisu optimalni za ekonomsku analizu i ocjenu ekonomske politike.

1.26. Ipak, izvori administrativnih podataka vrlo dobro zadovoljavaju potrebe za podacima nacionalnih računa i ostalih statistika, budući da:

(a) 

koncepti i klasifikacije koji su izvorno namijenjeni u statističke svrhe, također se usvajaju i u administrativne svrhe, npr. klasifikacija državnih izdataka prema vrsti;

(b) 

izvori administrativnih podataka izričito uzimaju u obzir (posebne) statističke potrebe za podacima; to se na primjer odnosi na sustav Intrastat za pružanje informacija o isporuci roba između država članica.

1.27. Glavni koncepti ESA-e jasno su određeni i utvrđeni za dulje razdoblje, budući da:

(a) 

odobreni su kao međunarodni standard već mnogo godina;

(b) 

u uzastopnim međunarodnim smjernicama za nacionalno računovodstvo vrlo se malo temeljnih koncepata mijenja.

Ovaj kontinuitet u konceptima smanjuje potrebu za ponovnim izračunom vremenskih serija. Nadalje, smanjuje izloženost koncepata nacionalnim i međunarodnim političkim pritiscima. Iz tih razloga podaci nacionalnih računa mogli su biti nepristrana baza podataka za ekonomsku politiku i analizu.

1.28. Naglasak koncepata ESA-e 2010. stavljen je na opisivanje ekonomskog procesa u monetarnim izrazima koji su lako vidljivi. Stanja i tokovi koji nisu lako vidljivi u monetarnom smislu ili koji nemaju jasan monetarni ekvivalent ne bilježe se u ESA-i.

Ovo se načelo nije primjenjivalo striktno, budući da također treba uzeti u obzir zahtjev za konzistentnošću i potrebe korisnika. Na primjer, radi konzistentnosti se vrijednost kolektivnih državnih usluga bilježi kao izlazne jedinice, budući da je isplata naknade zaposlenicima i kupovina svih vrsta roba i usluga koju izvrši država lako vidljiva u monetarnim izrazima. Nadalje, u svrhu ekonomske analize i politike, opisivanje kolektivnih državnih usluga u odnosu na ostatak nacionalnog gospodarstva povećava korisnost nacionalnih računa kao cjeline.

1.29. Opseg koncepata ESA-e može se ilustrirati uzimajući u obzir nekoliko važnih graničnih slučajeva.

U granice proizvodnje ESA-e bilježi se sljedeće (vidjeti stavke od 3.07 do 3.09):

(a) 

proizvodnja pojedinačnih i kolektivnih državnih usluga;

(b) 

proizvodnja usluga stanovanja za vlastiti račun vlasnika-stanara;

(c) 

proizvodnja roba za vlastitu finalnu potrošnju, npr. poljoprivrednih proizvoda;

(d) 

izgradnja za vlastite potrebe, uključujući i onu koju su izvela kućanstva;

(e) 

proizvodnja usluga koje je proizvelo plaćeno kućansko osoblje;

(f) 

uzgoj riba u ribnjacima;

(g) 

proizvodnja zabranjena zakonom, ako sve jedinice uključene u transakciju u nju ulaze dobrovoljno;

(h) 

proizvodnja čiji prihodi nisu u potpunosti prijavljeni poreznim tijelima, npr. skrivena proizvodnja tekstila.

1.30. Sljedeće nije uključeno u granice proizvodnje i ne bilježi se u ESA-i:

(a) 

kućanske i osobne usluge proizvedene i konzumirane u istom kućanstvu, npr. čišćenje, priprema hrane ili njega bolesnih ili starijih osoba;

(b) 

dobrovoljne usluge koje ne vode do proizvodnje roba, npr. čuvanje i čišćenje bez naknade;

(c) 

prirodni uzgoj ribe u otvorenom moru.

1.31. ESA bilježi sve outpute proizvodnje koji se nalaze u granicama definirane proizvodnje. Međutim, outputi pomoćnih aktivnosti ne bilježe se. Svi inputi upotrebljeni za pomoćnu aktivnost tretiraju se kao inputi aktivnosti koju ta aktivnost podupire. Ako je subjekt koji obavlja samo pomoćne aktivnosti statistički vidljiv, u smislu da su odvojeni računi za proizvodnju koju obavlja lako dostupni, ili ako je na zemljopisno različitom području od subjekata koje opslužuje, mora se zabilježiti kao zasebna jedinica i razvrstati u klasifikaciju djelatnosti koja odgovara njegovoj glavnoj aktivnosti, i u nacionalnim i u regionalnim računima. U nedostatku dostupnosti prikladnih osnovnih podataka, output pomoćne aktivnosti može se procijeniti zbrajanjem troškova.

1.32. Ako se aktivnosti smatraju proizvodnjom i njihov se output bilježi, tada se također bilježi i popratni dohodak, zaposlenost, finalna potrošnja i sl. Na primjer, ako se vlastita proizvodnja stambenih usluga od vlasnika-stanara bilježi kao proizvodnja, bilježi se također i dohodak i izdaci za finalnu potrošnju koji nastaju za spomenute stanare-vlasnike. Budući da, po definiciji, nema inputa rada pri proizvodnji usluga stanovanja od vlasnika-stanara, ne bilježi se zaposlenost. Time se zadržava konzistentnost sa sustavom statistike rada, u kojoj se ne bilježi zaposlenost za vlasništvo stanova. Obrnuto vrijedi kada se aktivnosti ne bilježe kao proizvodnja: kućanske usluge proizvedene i potrošene u istom kućanstvu ne stvaraju dohodak i izdatke za finalnu potrošnju te nema zaposlenosti.

1.33. ESA također određuje dogovore u pogledu:

(a) 

vrednovanje državnog outputa;

(b) 

vrednovanje outputa osiguravajućih usluga i usluga financijskog posredovanja neizravno mjerenih;

(c) 

bilježenje državnih kolektivnih usluga kao izdataka za krajnju potrošnju, a ne kao intermedijarne potrošnje;

Klasifikacija po sektorima

1.34. Sektorski računi se stvaraju dodjelom jedinica sektorima i to omogućava prikazivanje transakcija i izravnavajućih stavki računa po sektorima. Prikaz po sektorima otkriva mnoge ključne veličine za potrebe ekonomske i porezne politike. Glavni sektori su kućanstva, država, društva (financijska i nefinancijska), neprofitne ustanove koje služe kućanstvima (NPUSK-ovi) i inozemstvo.

Razlika između tržišne i netržišne aktivnosti je važna. Subjekt koji kontrolira država, za koji se pokazalo da je tržišno društvo, klasificira se u sektoru društava, izvan sektora opće države. Stoga, razine deficita i zaduženosti društva neće biti dio deficita i duga opće države.

1.35. Važno je da se uspostave jasni i postojani kriteriji za dodjeljivanje subjekata sektorima.

Javni sektor sastoji se od svih institucionalnih jedinica rezidentnih u gospodarstvu koje kontrolira država. Privatni sektor sastoji se od svih ostalih rezidentnih jedinica.

U tablici 1.1. određeni su kriteriji za razlikovanje između javnog i privatnog sektora, u javnom sektoru između sektora države i sektora javnih društava te u privatnom sektoru između NPUSK sektora i sektora privatnih društava.

 

 

Tablica 1.1.

1.36. Kontrola se definira kao mogućnost određivanja opće politike ili plana institucionalne jedinice. Dodatni detalji u odnosu na definiciju kontrole nalaze se u stavcima 2.35 do 2.39.

1.37. Pri razlikovanju između tržišnog i netržišnog, te tako, za subjekte javnog sektora, pri njihovom klasificiranju u sektor opće države ili sektor društava, odlučuje se prema sljedećem pravilu:

Aktivnost se smatra tržišnom aktivnosti kada se dotičnim robama i uslugama trguje pod sljedećim uvjetima:

(1) 

prodavatelji nastoje dugoročno maksimizirati svoju dobit i čine to slobodno prodajući robe i usluge na tržištu svakome tko je spreman platiti traženu cijenu;

(2) 

kupci nastoje maksimizirati korist s obzirom na svoje ograničene resurse, kupujući u skladu s time koji proizvodi najbolje zadovoljavaju njihove potrebe po ponuđenoj cijeni;

(3) 

učinkovita tržišta postoje ako prodavatelji i kupci imaju pristup tržištu i informacije o njemu. Učinkovito tržište može djelovati čak i ako ti uvjeti nisu u potpunosti ispunjeni.

1.38. Razina detaljnosti konceptualnog okvira ESA-e ostavlja mogućnost za fleksibilnost: neki koncepti nisu izričito navedeni u ESA-i, ali se mogu lako iz nje izvesti. Primjer je stvaranje novih sektora preraspodjelom podsektora definiranih u ESA-i.

1.39. Fleksibilnost također postoji kroz mogućnost uvođenja dodatnih kriterija koji se ne protive logici sustava. Na primjer, ti kriteriji omogućuju sastavljanje podsektorskih računa prema stupnju zaposlenosti za proizvodne jedinice ili veličini dohotka za kućanstva. Za zaposlenost se može uvesti potpodjela prema stupnju obrazovanja, dobi i spolu.

Satelitski računi

1.40. Za neke potrebe za podacima treba sastaviti zasebne satelitske račune.

Primjeri su:

(a) 

matrice društvenog računovodstva (MDR-ovi);

(b) 

uloga turizma u nacionalnom gospodarstvu;

(c) 

analiza troškova i financiranja zdravstvene zaštite;

(d) 

istraživanje i razvoj priznati kao investicija intelektualnog vlasništva;

(e) 

priznavanje ljudskog kapitala kao sredstva u nacionalnom gospodarstvu;

(f) 

analiza dohotka i potrošnje kućanstava na temelju mikroekonomskih koncepata dohotka i potrošnje;

(g) 

interakcija između okoliša i gospodarstva;

(h) 

proizvodnja unutar kućanstava;

(i) 

analiza promjena u blagostanju;

(j) 

analiza razlika između podataka u nacionalnim računima i poslovnim računima te njihov utjecaj na tržište vrijednosnica;

(k) 

procjena poreznih prihoda.

1.41. Satelitski računi zadovoljavaju takve potrebe za podacima time što:

(a) 

pokazuju više detalja gdje je potrebno i izostavljaju suvišne detalje;

(b) 

proširuju opseg računovodstvenog okvira dodavanjem nemonetarnih informacija, npr. o zagađenju i prirodnim dobrima;

(c) 

mijenjaju neke osnovne koncepte, npr. proširivanjem koncepta investicija uključujući izdatke za obrazovanje.

1.42. Matrica društvenog računovodstva (MDR) je matrični prikaz koji opisuje veze između tablica ponude i uporabe i sektorskih računa. MDR pruža dodatne informacije o razini i strukturi zaposlenosti preko potpodjele naknada zaposlenicima prema kategoriji zaposlene osobe. Ova se potpodjela primjenjuje i na uporabu radne snage prema djelatnosti, kao što je prikazano u tablicama uporabe, i na ponudu radne snage prema socioekonomskim podskupinama, kao što je prikazano u računu alokacije primarnog dohotka za podsektore sektora kućanstva. Na taj se način sustavno prikazuje ponuda i uporaba različitih kategorija radne snage.

1.43. U satelitskim računima zadržavaju se svi osnovni koncepti i klasifikacije središnjeg okvira ESA-e 2010. Promjene koncepata uvode se samo ako je to namjena satelitskog računa. U tim slučajevima satelitski račun također sadrži tablicu koja pokazuje vezu između glavnih agregata iz satelitskog računa i onih iz standardnog okvira. Na taj se način zadržava referentna uloga središnjeg okvira, a istodobno se udovoljava specifičnijim potrebama.

1.44. Općenito, središnji okvir ne uključuje vrijednosti stanja i tokova koji nisu lako vidljivi u monetarnim izrazima (ili su bez jasnog monetarnog ekvivalenta). Analiza tih stanja i tokova je, zbog njihove prirode, obično moguća sastavljanjem statističkih podataka u nemonetarnim izrazima, npr.:

(a) 

proizvodnja unutar kućanstava može se opisati na temelju dodijeljenih sati za alternativne izdatke;

(b) 

obrazovanje se može opisati na temelju vrste obrazovanja, broja učenika, prosječnog broja godina obrazovanja potrebnih za stjecanje diplome itd.;

(c) 

učinci onečišćenja mogu se opisati na temelju promjena broja živih vrsta, zdravlja drveća u šumama, obujma otpada, količine ugljičnog monoksida i zračenja itd.

1.45. Satelitski računi omogućuju povezivanje takve statistike u nemonetarnim jedinicama s nacionalnim računima u središnjem okviru. Primjenom klasifikacija korištenih u središnjem okviru za takvu nemonetarnu statistiku omogućava se stvaranje veze, npr. klasifikacija prema vrsti kućanstva ili klasifikacija prema djelatnostima. Na taj se način sastavlja dosljedni i prošireni okvir. Taj okvir potom može poslužiti kao baza podataka za analizu i ocjenu interakcija između varijabli iz središnjeg okvira i onih iz proširenog dijela.

1.46. Središnji okvir i njegovi glavni agregati ne opisuju promjene u blagostanju. Mogu se sastaviti prošireni računi tako da uključuju i imputirane monetarne vrijednosti, na primjer, sljedećih stavaka:

(a) 

kućanskih i osobnih usluga koje su proizvedene i potrošene u istom kućanstvu;

(b) 

promjena u slobodnom vremenu;

(c) 

pogodnosti i nedostataka gradskog života;

(d) 

nejednakosti u raspodjeli dohotka između osoba.

1.47. Proširenim računima se također mogu preklasificirati finalni izdaci za nužne potrebe (npr. obrana) u intermedijarnu potrošnju, tj. kao onu koja ne doprinosi blagostanju. Slično tome, šteta zbog poplava i ostalih prirodnih katastrofa može se klasificirati kao intermedijarna potrošnja, tj. kao smanjenje (ukupnog) blagostanja. Na taj se način može dobiti vrlo grub i nepotpun pokazatelj promjena u blagostanju. Blagostanje ima, međutim, više dimenzija, koje se većinom ne mogu najbolje izraziti monetarnim izrazima. Stoga je za mjerenje blagostanja bolje upotrijebiti posebne pokazatelje i posebne mjerne jedinice za svaku dimenziju. Pokazatelji bi mogli biti primjerice: smrtnost dojenčadi, očekivana životna dob, pismenost odraslih i nacionalni dohodak po stanovniku. Ovi bi se pokazatelji mogli inkorporirati u satelitske račune.

1.48. Radi dobivanja konzistentnog i međunarodno usporedivog okvira, ESA ne koristi administrativne koncepte. Međutim, iznosi koji se dobiju na temelju administrativnih koncepata mogu biti vrlo korisni za sve vrste nacionalnih namjena. Na primjer, za procjenu poreznih prihoda potrebna je statistika oporezivih dohodaka. Takva se statistika može dobiti nekim promjenama statistike nacionalnih računa.

1.49. Sličan bi se pristup mogao koristiti i za koncepte korištene u nacionalnoj ekonomskoj politici, npr. za:

(a) 

koncept inflacije koji se koristi za uvećanje mirovina, potpora nezaposlenim osobama ili naknada državnim službenicima;

(b) 

koncepte poreza, socijalnih doprinosa, države i javnog sektora, koji se koriste u raspravi o optimalnoj veličini javnog sektora;

(c) 

koncept „strateških” sektora/djelatnosti, koji se koristi u nacionalnoj ekonomskoj politici ili ekonomskoj politici EU-a;

(d) 

koncept „poslovnih ulaganja” koji se koristi u nacionalnoj ekonomskoj politici;

(e) 

tablicu s potpunim prikazom mirovina.

Satelitski računi ili dodatne tablice mogu zadovoljiti takve potrebe za podacima.

ESA 2010. i SNA 2008.

1.50. ESA 2010. se temelji na konceptima SNA-e 2008., koja svim državama svijeta pruža smjernice za nacionalno računovodstvo. Međutim, postoji nekoliko razlika između ESA-e 2010. i SNA-e 2008.:

(a) 

Razlike u prikazu:

(1) 

ESA 2010. sadrži posebna poglavlja o transakcijama proizvoda, distributivnim transakcijama i financijskim transakcijama. Nasuprot tome, SNA 2008. objašnjava ove transakcije u poglavljima koji su raspoređeni prema računima, npr. u poglavlju o računu proizvodnje, računu primarne raspodjele dohotka, kapitalnom računu i računu sektora inozemstva.

(2) 

ESA 2010. opisuje koncept dajući definiciju i popis svega što je uključeno i što je isključeno. SNA 2008. opisuje koncepte uglavnom u općenitijim pojmovima te objašnjava razloge usvajanja pojedinih dogovora.

(b) 

Koncepti ESA-e 2010. u nekim su slučajevima pobliže određeni i precizniji od onih u SNA-i 2008.:

(1) 

SNA 2008. ne sadrži posebne kriterije za razlikovanje prilikom kategorizacije proizvodnje na tržišnu, za vlastitu finalnu uporabu ili netržišnu. ESA je stoga uvela detaljnije smjernice radi osiguranja usklađenog pristupa.

(2) 

ESA 2010. smatra da neke vrste kućanske proizvodnje roba, kao što su tkanje odjeće i izrada namještaja, nisu značajne za države članice Europske unije te se stoga ne moraju bilježiti.

(3) 

ESA 2010. upućuje na institucionalne dogovore u EU, poput sustava Intrastat za bilježenje tokova roba unutar EU i doprinosa država članica u EU.

(4) 

ESA 2010. sadrži posebne klasifikacije za EU, npr. klasifikaciju proizvoda prema djelatnostima (CPA) ( 7 ) za proizvode i NACE Rev. 2 za djelatnosti (obje su usklađene s odgovarajućim klasifikacijama UN-a).

(5) 

ESA 2010. sadrži dodatnu klasifikaciju svih vanjskih transakcija: one se dijele na one između rezidenata EU i one s rezidentima izvan EU.

(6) 

ESA 2010. sadrži preraspodjelu podsektora SNA-e 2008. za sektor financijskih društava, radi zadovoljenja potreba Europske monetarne unije. ESA 2010. može biti određenija od SNA-e 2008., budući da se ESA 2010. prvenstveno primjenjuje na države članice. ESA također treba biti određenija zbog potreba za podacima u Uniji.

ESA 2010. i ESA 95

1.51. ESA 2010. se od ESA-e 95 razlikuje u opsegu i konceptima. Većina tih razlika odgovara razlikama između SNA 1993. i SNA 2008. Glavne razlike su:

(a) 

priznavanje istraživanja i razvoja kao investicije koja stvara aktivu intelektualnog vlasništva. Ta se promjena bilježi u satelitskom računu i uključuje u središnjim računima kada je promatrana veličina dovoljno postojana i harmonizirana među državama članicama.

▼M2

(b) 

izdaci za sustave naoružanja koji ispunjavaju opću definiciju imovine klasificirani su kao investicije u fiksni kapital, umjesto intermedijarne potrošnje;

▼B

(c) 

analitički koncept usluga u vezi s kapitalom uveden je za tržišnu proizvodnju, tako da se može sastaviti dodatna tablica koja ih prikazuje kao komponente dodane vrijednosti;

(d) 

granica financijske aktive proširena je radi uključenja šireg opsega ugovora o financijskim izvedenicama;

(e) 

nova pravila za bilježenje mirovinskih prava. U računima je uvedena dodatna tablica, radi omogućivanja bilježenja procjena za sva prava u socijalnom osiguranju, bez obzira na to jesu li financirana ili nisu. Puni opseg informacija potrebnih za sveobuhvatnu analizu nalazi se u toj tablici koja prikazuje prava i povezane tokove za sve privatne i javne mirovinske programe, bez obzira na to jesu li financirani ili nisu, uključujući i mirovinske programe socijalnog osiguranja;

(f) 

primjena pravila o promjeni vlasništva roba postala je univerzalna, što ima za posljedicu promjene u bilježenju preprodaje roba i roba poslanih za preradu, kako u inozemstvu, tako i u domaćem gospodarstvu. To ima za posljedicu da se roba poslana na preradu u inozemstvo bilježe na neto osnovi, nasuprot bruto osnovi u SNA-i 1993. i ESA-i 95. Ta promjena ima značajne posljedice za bilježenje takvih aktivnosti u okviru ponude i uporabe;

(g) 

daje se više uputa o financijskim društvima općenito te posebno subjektima posebne namjene (SPN). Postupanje s državno kontroliranim subjektima posebne namjene u inozemstvu je promijenjeno radi osiguravanja da se obveze koje su nastale u subjektima posebne namjene prikazane u računima države.

▼M2

(h) 

tretman superdividendi koje isplaćuju javna društva razjašnjen je, tj. treba ih smatrati izvanrednim isplatama i tretirati ih kao povlačenja kapitala;

▼B

(i) 

određena su načela za postupanje s javno-privatnim partnerstvima te prošireno postupanje s agencijama za restrukturiranje;

(j) 

razjašnjene su transakcije između državnih i javnih društava, i s instrumentima sekuritizacije, radi poboljšanja bilježenja stavki koje bi mogle znatno utjecati na državni dug;

(k) 

postupanje s jamstvima za zajmove je razjašnjeno te novi način postupanja uveden za standardizirana jamstva za zajmove, poput jamstva za izvozne kredite i jamstva za studentske zajmove. Novi način postupanja je u tome da se, u veličini vjerojatnog zahtjeva za jamstvom, financijska aktiva i pasiva trebaju priznati u računima.

1.52. Promjene u ESA-i 2010. u usporedbi s ESA-om 95 nisu ograničene na konceptualne promjene. Postoje velike razlike u području primjene, s novim poglavljima o satelitskim računima, računima države i računima sektora inozemstva. Također postoje značajna proširenja u poglavljima o tromjesečnim računima i regionalnim računima.

TEMELJNA NAČELA ESA-e 2010. KAO SUSTAVA

1.53. Glavne značajke sustava su:

(a) 

statističke jedinice i njihovo grupiranje;

(b) 

tokovi i stanja;

(c) 

sustav računa i agregati;

(d) 

Input-output okvir.

Statističke jedinice i njihovo grupiranje

1.54 ESA 2010. sustav koristi dvije vrste jedinica i dva odgovarajuća načina za podjelu gospodarstva, koji su prilično drugačiji i služe različitim analitičkim ciljevima.

1.55 Prvi cilj je opisivanje dohotka, potrošnje i financijskih tokova te bilanci stanja, ostvaruje se grupiranjem institucionalnih jedinica u sektore na temelju njihovih glavnih funkcija, ponašanja i ciljeva.

1.56 Drugi cilj je opisivanje proizvodnih procesa i input-output analize koje sustav ostvaruje grupiranjem lokalnih poslovnih jedinica (lokalnih PJ-ova) u djelatnosti na temelju njihove aktivnosti. Aktivnost obilježava input proizvoda, proizvodni proces i output proizvoda.

Institucionalne jedinice i sektori 

1.57. Institucionalne jedinice su gospodarski subjekti koji mogu imati vlasništvo nad robom i aktivom, preuzimati obveze i sudjelovati u ekonomskoj aktivnosti i transakcijama s ostalim jedinicama. Za potrebe ESA 2010. sustava, institucionalne jedinice se grupiraju u pet međusobno isključivih domaćih institucionalnih sektora:

(a) 

nefinancijska društva;

(b) 

financijska društva;

(c) 

opća država;

(d) 

kućanstva;

(e) 

neprofitne ustanove koje služe kućanstvima.

Ovih pet sektora čine ukupno domaće gospodarstvo. Svaki se sektor također dijeli na podsektore. ESA 2010. sustav omogućava izradu potpunog skupa računa tokova i bilanci stanja za svaki sektor i podsektor te za ukupno gospodarstvo. Nerezidentne jedinice mogu međudjelovati s tih pet domaćih sektora, a međudjelovanja su vidljiva između pet domaćih sektora i šestog institucionalnog sektora: sektora inozemstva.

Lokalne poslovne jedinice (PJ) i djelatnosti 

1.58. Kada institucionalne jedinice obavljaju više od jedne aktivnosti, dijele se s obzirom na vrstu aktivnosti. Lokalne poslovne jedinice omogućuju takav prikaz.

Lokalna PJ grupira sve dijelove institucionalne jedinice u ulozi proizvođača, koji su smješteni na jednoj ili više obližnjih lokacija, a pridonose izvođenju aktivnosti na razini razreda (četveroznamenkasta brojčana oznaka) klasifikacije NACE Rev. 2.

1.59. Lokalne poslovne jedinice su registrirani za svaku sporednu aktivnost; međutim, ako računovodstveni dokumenti potrebni za odvojeno opisivanje takvih aktivnosti nisu dostupni, lokalni PJ će kombinirati nekoliko sporednih aktivnosti. Skup svih lokalnih PJ-ova uključenih u istu ili sličnu vrstu aktivnosti čini djelatnost.

Institucionalna jedinica obuhvaća jedan ili više lokalnih PJ-ova; lokalni PJ pripada jednoj jedinoj institucionalnoj jedinici.

1.60. Za analizu proizvodnog procesa koristi se analitička jedinica proizvodnje. Ta se jedinica može promatrati jedino kada lokalni PJ proizvodi jednu vrstu proizvoda, bez sporednih aktivnosti. Ta je jedinica poznata kao jedinica homogene proizvodnje. Skupovi takvih jedinica predstavljaju homogene grane.

Rezidentne i nerezidentne jedinice; ukupno gospodarstvo i inozemstvo 

1.61. Ukupno gospodarstvo se definira u smislu rezidentnih jedinica. Jedinica je rezidentna jedinica neke zemlje ako na ekonomskom području te zemlje ima središte prevladavajućeg ekonomskog interesa — tj. ako na dulje razdoblje (godinu dana ili dulje) obavlja ekonomske aktivnosti na tom području. Institucionalni sektori navedeni u stavku 1.57 su grupe rezidentnih institucionalnih jedinica.

1.62. Rezidentne jedinice obavljaju transakcije s nerezidentnim jedinicama (to jest jedinicama koje su rezidentne u drugim gospodarstvima). Te transakcije su vanjske transakcije gospodarstva, a grupirane su u računu inozemstva. Stoga inozemstvo ima sličnu ulogu kao i institucionalni sektor, iako se nerezidentne jedinice uključuju jedino ako obavljaju transakcije s rezidentnim institucionalnim jedinicama.

1.63. Uvjetno rezidentne jedinice, koje se u ESA 2010. sustavu tretiraju kao institucionalne jedinice, definiraju se kao:

(a) 

oni dijelovi nerezidentnih jedinica koji imaju središte prevladavajućeg ekonomskog interesa (obično koji obavljaju ekonomske transakcije godinu dana ili dulje) na ekonomskom području zemlje;

(b) 

nerezidentne jedinice u ulozi vlasnika zemljišta ili objekata na ekonomskom području zemlje, ali jedino u pogledu transakcija koje se odnose na spomenuto zemljište ili građevine.

Tokovi i stanja

1.64. Bilježe se dvije osnovne vrste informacija: tokovi i stanja.

Tokovi se odnose na djelovanje i posljedice događaja koji se odvijaju u određenom vremenskom razdoblju, dok se stanja odnose na posjedovanje (aktive i pasive) u određenom trenutku.

Tokovi 

1.65. Tokovi odražavaju stvaranje, preobrazbu, razmjenu, prijenos ili gubitak ekonomske vrijednosti. Uključuju promjene u vrijednosti aktive ili pasive institucionalne jedinice. Postoje dvije vrste ekonomskih tokova: transakcije i ostale promjene aktive.

Transakcije se prikazuju u svim računima i tablicama u kojima se pojavljuju tokovi, osim u računu ostalih promjena u obujmu aktive i računu revalorizacije. Ostale promjene aktive bilježe se samo u ta dva računa.

Elementarne transakcije i ostali tokovi grupirani su u relativno mali broj vrsta prema njihovoj prirodi.

Transakcije

1.66. Transakcija je ekonomski tok koji predstavlja interakciju između institucionalnih jedinica na temelju međusobnog sporazuma, ili djelovanje unutar institucionalne jedinice koje je prikladno tretirati kao transakciju, često zbog toga što jedinica posluje u dvjema različitim ulogama. Transakcije se dijele u četiri glavne grupe:

(a) 

transakcije proizvodima: opisuju podrijetlo proizvoda (domaća proizvodnja ili uvoz) i uporabu proizvoda (intermedijarna potrošnja, finalna potrošnja, investicije u kapital – uključujući potrošnju fiksnog kapitala – ili izvoz);

(b) 

transakcije raspodjele: opisuju način raspodjele dodane vrijednosti, nastale proizvodnjom, na rad, kapital i državu te preraspodjelu dohotka i bogatstva (porezi na dohodak i bogatstvo i ostali transferi);

(c) 

financijske transakcije: opisuju neto povećanje financijske aktive ili neto preuzimanje obveza za svaku vrstu financijskog instrumenta. One se pojavljuju i kao protustavka nefinancijskim transakcijama i kao transakcije koje uključuju samo financijske instrumente;

(d) 

transakcije koje nisu uključene u gore spomenute tri grupe: neto povećanje neproizvedene nefinancijske aktive.

Svojstva transakcija

Interakcije nasuprot transakcijama unutar jedinice

1.67. Većina transakcija su interakcije između dvije ili više institucionalnih jedinica. Međutim, ESA 2010. sustav bilježi neke aktivnosti unutar institucionalnih jedinica kao transakcije. Te se transakcije unutar jedinice bilježe radi dobivanja analitički korisnije slike proizvodnje, finalnih uporaba i troškova.

1.68. Potrošnja fiksnog kapitala, koju ESA 2010. sustav bilježi kao trošak, transakcija je unutar jedinice. Većina ostalih transakcija unutar jedinice su transakcije proizvodima, koje se obično bilježe kada institucionalne jedinice, u ulozi proizvođača i krajnjih potrošača, troše dio vlastite proizvodnje. To je često slučaj kod kućanstava i opće države.

1.69. Bilježi se cijela vlastita proizvodnja koja se koristi za finalnu uporabu unutar iste institucionalne jedinice. Vlastita proizvodnja za intermedijarnu potrošnju unutar iste institucionalne jedinice bilježi se samo u slučaju kada se proizvodnja i intermedijarna potrošnja odvijaju u različitim lokalnim PJ-ovima unutar iste institucionalne jedinice. Ne bilježi se output proizveden i upotrijebljen za intermedijarnu potrošnju unutar istog lokalnog PJ-a.

Monetarne nasuprot nemonetarnim transakcijama

1.70. Transakcije su monetarne transakcije ako uključene jedinice izvršavaju ili primaju uplate, ili preuzimaju pasivu ili primaju aktivu izraženu u novčanim jedinicama.

Transakcije koje ne uključuju razmjenu gotovine ili aktive ili pasive izražene u novčanim jedinicama su nemonetarne transakcije. Transakcije unutar jedinice su nemonetarne transakcije. Do nemonetarnih transakcija koje uključuju više institucionalnih jedinica dolazi kod transakcija proizvodima (razmjene proizvoda), transakcija raspodjele (naknada u naturi, transferi u naturi itd.) i ostalih transakcija (razmjena neproizvedenih nefinancijskih roba). ESA 2010. sustav bilježi sve transakcije u monetarnim izrazima. Vrijednosti koje se bilježe za nemonetarne transakcije moraju se stoga izmjeriti neizravnom metodom ili procijeniti na drugi način.

Transakcije sa i bez protustavki

1.71. Dvije su vrste transakcija koje uključuju više od jedne jedinice. One mogu biti „nešto za nešto”, tj. transakcije za naknadu ili mogu biti „nešto za ništa”, tj. transakcije bez naknade. Transakcije za naknadu su razmjene između institucionalnih jedinica, tj. pružanje roba, usluga ili aktive u zamjenu za protustavku, npr. novac. Transakcije bez naknade su plaćanja u gotovini ili naturi između institucionalnih jedinica bez protustavke. Transakcije za naknadu javljaju se u sve četiri grupe transakcija, dok su transakcije bez naknade uglavnom transakcije raspodjele, na primjer, poreza, naknada socijalne pomoći ili darova. Takve transakcije bez naknade zovu se transferi.

Preuređene transakcije

1.72. Transakcije se bilježe na jednaki način kako su vidljive u predmetnim institucionalnim jedinicama. Međutim, neke se transakcije mijenjaju kako bi se jasnije vidjele postojeće ekonomske veze. Promjene su moguće na tri načina: preusmjeravanjem, raščlanjivanjem i prepoznavanjem glavne strane u transakciji.

Preusmjeravanje

1.73. Transakcija koja je u predmetnim jedinicama vidljiva kao da se odvija izravno između jedinica A i C, može se u računima zabilježiti kao da se odvija posredno preko treće jedinice B. Stoga se jedna transakcija između A i C bilježi kao dvije transakcije: jedna između A i B i jedna između B i C. U tom je slučaju transakcija preusmjerena.

1.74. Primjer preusmjeravanja je način na koji se socijalni doprinosi koje poslodavci izravno uplaćuju u fondove socijalnog osiguranja bilježe u računima. Ova plaćanja sustav bilježi kao dvije transakcije: poslodavci plaćaju socijalne doprinose svojim zaposlenicima, a zaposlenici uplaćuju iste doprinose u fondove socijalnog osiguranja. Kao kod svih preusmjeravanja, svrha je iznijeti na vidjelo ekonomski sadržaj u osnovi transakcije, što je u ovom slučaju prikazati socijalne doprinose poslodavaca kao doprinose plaćene u korist zaposlenika.

1.75. Druga vrsta preusmjeravanja su transakcije koje se bilježe kao da se odvijaju između dviju ili više institucionalnih jedinica, premda se, što se tiče uključenih strana, uopće ne obavlja nikakva transakcija. Primjer je postupanje s vlasničkim dohotkom iz osiguravajućih fondova, koji zadržavaju osiguravajuća društva. Sustav bilježi ovaj vlasnički dohodak kao da ga je osiguravajuće društvo isplatilo ugovarateljima osiguranja, koji tada isti iznos uplaćuju natrag osiguravajućim društvima kao dodatnu premiju.

Razdjeljivanje

1.76. Transakcija se smatra razdijeljenom u slučaju kada se transakcija koja se uključenim stranama prikazuje kao pojedinačna transakcija, bilježi kao dvije ili više različito klasificiranih transakcija. Razdjeljivanje ne podrazumijeva uključivanje dodatnih jedinica u transakcije.

1.77. Jedna od tipičnih razdijeljenih transakcija je isplata premija neživotnog osiguranja. Premda ugovaratelji osiguranja i osiguravatelji smatraju ove isplate jednom transakcijom, ESA 2010. sustav ih dijeli na dvije prilično različite transakcije: plaćanje pruženih usluga neživotnog osiguranja i neto premije neživotnog osiguranja. Još jedan primjer razdjeljivanja je bilježenje prodaje proizvoda kao prodaje proizvoda i prodaje trgovačke marže.

Priznavanje glavne strane u transakciji

1.78. U slučaju kada jedna jedinica obavlja transakciju u ime druge jedinice (glavne jedinice), a ta ju jedinica financira, ta se transakcija bilježi isključivo u računima glavne jedinice. Ovo načelo se, u pravilu, ne smije prekršiti pokušajem alokacije poreza ili subvencija krajnjim uplatiteljima ili krajnjim korisnicima na temelju pretpostavki.

Primjer je ubiranje poreza od jedne jedinice države u ime druge. Porez se pripisuje jedinici države koja izvršava ovlast nametanja poreza (bilo kao glavna jedinica ili kroz delegiranu ovlast glavne jedinice) te ima konačnu slobodu odluke u određivanju i promjeni porezne stope.

Granični slučajevi

1.79. Definicija transakcije podrazumijeva da se interakcija između institucionalnih jedinica temelji na obostranom sporazumu. Kada se transakcija obavlja prema obostranom sporazumu, podrazumijeva se da postoji prethodno poznavanje i prethodni pristanak institucionalnih jedinica. Plaćanje poreza, novčanih kazni i penala temelji se na obostranom sporazumu, u smislu da je platitelj građanin podložan pravu zemlje. Ipak, zapljena aktive bez naknade ne smatra se transakcijom, čak i ako je nametnuta zakonom.

Nezakonite ekonomske aktivnosti smatraju se transakcijama ako sve uključene jedinice stupaju u spomenute aktivnosti na temelju obostranog sporazuma. Stoga se, za razliku od krađe, kupovina, prodaja ili razmjena ilegalnih droga ili ukradene imovine smatraju transakcijama.

Ostale promjene u aktivi

1.80. Ostale promjene u aktivi bilježe promjene koje nisu posljedica transakcija. To su:

(a) 

ostale promjene obujma aktive i pasive; ili

(b) 

vlasnički dobici i gubici.

Ostale promjene obujma aktive i pasive

1.81. Ostale promjene obujma aktive i pasive bilježe promjene podijeljene u tri glavne kategorije:

(a) 

uobičajen nastanak i nestanak aktive, koji nisu posljedica transakcija;

(b) 

promjene aktive i pasive zbog iznimnih i nepredviđenih događaja koji po prirodi nisu ekonomski;

(c) 

promjene u klasifikaciji i strukturi.

1.82. Primjeri promjena u kategoriji navedenoj u točki (a) stavka 1.81 su otkriće ili iscrpljivanje podzemnih resursa i prirodni rast nekultiviranih bioloških izvora. Primjeri promjena u kategoriji navedenoj u točki (b) stavka 1.81 su gubici aktive zbog prirodnih katastrofa, rata ili ozbiljnih kriminalnih radnji. Jednostrani otpis duga i zapljena sredstava bez naknade potpadaju također pod kategoriju (b). Primjer promjene u kategoriji navedenoj u točki (c) stavka 1.81 je preklasifikacija institucionalne jedinice iz jednog sektora u drugi.

Vlasnički dobici i gubici

1.83. Vlasnički dobici i gubici javljaju se kada postoje promjene cijena aktive. Oni se javljaju kod svih vrsta financijske i nefinancijske aktive i pasive. Za vlasnike aktive i pasive vlasnički dobici i gubici nastaju kao rezultat dugotrajnog posjedovanja aktive ili pasive, bez njihove pretvorbe na bilo koji način.

1.84. Vlasnički dobici i gubici koji se mjere na temelju tekućih tržišnih cijena zovu se nominalni vlasnički dobici i gubici. Oni se dijele na neutralne vlasničke dobitke i gubitke, koji odražavaju promjene opće razine cijena i realne vlasničke dobitke i gubitke, koji odražavaju promjene cijena aktive veće od promjene opće razine cijena.

Stanja 

1.85. Stanja su posjedovanja aktive i pasive u određenom trenutku. Stanja se bilježe na početku i na kraju svakog računovodstvenog razdoblja. Računi koji pokazuju stanja zovu se bilance stanja.

1.86. Stanja se također bilježe za stanovništvo i zaposlenost. Međutim, ta se stanja izražavaju kao srednje vrijednosti tijekom računovodstvenog razdoblja. Stanja se bilježe za sve aktive unutar granica sustava; tj. za financijsku aktivu i pasivu i za nefinancijsku aktivu, kako proizvedenu, tako i neproizvedenu. Ipak, uzimaju se u obzir jedino one aktive koje se koriste u gospodarskoj aktivnosti i koje su predmetom vlasničkih prava.

1.87. Iz tog se razloga ne bilježe stanja za aktive kao što su ljudski kapital i prirodni resursi koji nisu predmet vlasništva.

U okviru svojih granica sustav ESA 2010. je iscrpan i u pogledu tokova i u pogledu stanja. To znači da se sve promjene stanja mogu u potpunosti objasniti na temelju zabilježenih tokova.

Sustav računa i agregati

Računovodstvena pravila 

1.88. Račun bilježi promjene vrijednosti koje nastaju u jedinici ili sektoru u skladu s prirodom ekonomskih tokova prikazanih u računu. To je tablica s dvije kolone. Tekući računi su oni koji prikazuju proizvodnju, nastanak i alokaciju dohotka, raspodjelu i preraspodjelu dohotka te njegovu uporabu. Računi akumulacije su kapitalni i financijski računi te računi drugih promjena u obujmu.

Terminologija za dvije strane računa

1.89. Sustav ESA 2010. prikazuje „izvore” na desnoj strani tekućih računa gdje se pojavljuju transakcije koje povećavaju ekonomsku vrijednost jedinice ili sektora. Lijeva strana računa prikazuje „uporabe” – transakcije koje umanjuju ekonomsku vrijednost. Desna strana računa akumulacije prikazuje „promjene pasive i neto vrijednosti”, a lijeva „promjene aktive”. Bilance stanja na desnoj strani prikazuju „pasivu i neto vrijednosti” (razlika između aktive i pasive), a na lijevoj „aktivu”. Usporedba dviju uzastopnih bilanci stanja pokazuje promjene pasive i neto vrijednosti te promjene aktive.

1.90. U ESA-i se radi razlika između pravnog vlasništva i ekonomskog vlasništva. Kriterij za bilježenje prijenosa roba s jedne jedinice na drugu je prijenos ekonomskog vlasništva s jedne jedinice na drugu. Zakonski vlasnik je jedinica koja po zakonu ima ovlasti vlasnika. Međutim, zakonski vlasnik može s drugom jedinicom ugovoriti da će ona prihvatiti rizike i koristi uporabe roba u proizvodnji, u zamjenu za ugovorenu naknadu. Priroda je ugovora financijskog leasinga, da naknada odražava samo pružateljevo stavljanje aktive na raspolaganje posuditelju. Na primjer, kada je banka zakonski vlasnik nad zrakoplovom, ali sklopi ugovor o financijskom leasingu sa aviokompanijom radi korištenja zrakoplova, tada se smatra da je aviokompanija vlasnik zrakoplova u pogledu transakcija u računima. U isto vrijeme kada se aviokompanija prikaže kao kupac zrakoplova, pripisuje se zajam banke aviokompaniji koji odražava iznose koji dospijevaju u budućnosti za uporabu zrakoplova.

Dvostruko/četverostruko bilježenje

1.91. Za jedinicu ili sektor, nacionalno računovodstvo se temelji na načelu dvostrukog bilježenja. Svaka se transakcija bilježi dvaput, jednom kao izvor (ili promjena pasive) i jednom kao uporaba (ili promjena aktive). Suma svih transakcija pobilježenih kao izvori ili promjene pasive i suma svih transakcija pobilježenih kao uporabe ili promjene aktive moraju biti jednake, čime se omogućava provjera konzistentnosti računa.

1.92. Nacionalni računi — sa svim jedinicama i sektorima – temelje se na načelu četverostrukog bilježenja, budući da većina transakcija uključuje dvije institucionalne jedinice. Svaku transakciju dvije uključene strane bilježi dvaput. Na primjer, socijalna naknada u gotovini koju državna jedinica isplaćuje kućanstvu bilježi se u računima države kao uporaba pod transferi i negativno povećanje aktive pod gotovinom i depozitima; u računima sektora kućanstva ta se transakcija bilježi kao izvor pod transferima i kao povećanje aktive pod gotovinom i depozitima.

1.93. Transakcije unutar jedne jedinice (poput potrošnje outputa u jedinici koja ga je proizvela) zahtijevaju samo dva bilježi čije se vrijednosti trebaju procijeniti.

Vrednovanje 

1.94. Uz iznimku nekih varijabli vezanih uz stanovništvo i rad, sustav ESA 2010. pokazuje sve tokove i stanja u monetarnim izrazima. Tokovi i stanja mjere se u skladu s njihovom tečajnom vrijednošću, tj. vrijednošću za koju su tokovi i stanja uistinu, ili bi mogli biti, zamijenjeni za gotovinu. Stoga su tržišne cijene preporuka ESA-e kod vrednovanja.

1.95. U slučaju monetarnih transakcija i posjedovanja gotovine i obveza, tražene vrijednosti su izravno dostupne. U većini ostalih slučajeva najbolja metoda vrednovanja je uzimanje u obzir tržišnih cijena sličnih roba, usluga ili aktive. Ova se metoda, na primjer, koristi za razmjenu i usluge stanovanja u stanovima u vlasništvu stanara. Ako tržišne cijene sličnih proizvoda nisu dostupne, npr. u slučaju državnih netržišnih usluga, vrednovanje se izvodi zbrajanjem proizvodnih troškova. Ako nema tržišne cijene kao preporuke, a troškovi nisu dostupni, tokovi i stanja se mogu vrednovati na temelju diskontirane sadašnje vrijednosti očekivanih budućih povrata. Ova posljednja metoda smije se koristiti samo kao posljednja mogućnost.

1.96. Stanja se vrednuju po tekućim cijenama na dan na koji se odnosi bilanca stanja, a ne u trenutku proizvodnje ili stjecanja roba ili aktive koji čine stanja. Potrebno je vrednovati stanja prema procijenjenim, zapisanim, tekućim nabavnim vrijednostima ili troškovima proizvodnje.

Posebna vrednovanja proizvoda

1.97. Zbog troškova prijevoza, trgovačkih marži i poreza minus subvencija na proizvode, proizvođač i korisnik određenom proizvodu obično pripisuju različitu vrijednost. Kako bi bio što bliži gledištima strana u transakciji, sustav ESA 2010. bilježi sve uporabe u kupovnim cijenama koje uključuju troškove prijevoza, trgovačke marže i poreze minus subvencije na proizvode, dok se output bilježi u bazičnim cijenama koji isključuju te elemente.

1.98. Uvoz i izvoz proizvoda bilježi se prema vrijednostima na granici. Ukupni uvoz i izvoz vrednuje se na carini izvoznika ili franko brod (FOB). Strani prijevoz i usluge osiguranja između graničnih prijelaza uvoznika i izvoznika ne uključuju se u vrijednost roba, već se bilježe kao usluge. Kako ponekad nije moguće pribaviti FOB vrijednosti radi detaljnog razvrstavanja proizvoda, tablice koje sadrže detalje o inozemnoj trgovini pokazuju uvoz vrednovan na carini uvoznika (CIF vrijednost). Sve usluge prijevoza i osiguranja do graničnog prijelaza uvoznika uključuju se u vrijednost uvezenih roba. U onoj mjeri u kojoj se ove usluge odnose na domaće usluge, u ovom se prikazu provodi globalna prilagodba FOB/CIF.

Vrednovanje po stalnim cijenama

1.99. Vrednovanje po stalnim cijenama označava vrednovanje tokova i stanja u jednom računovodstvenom razdoblju po cijenama iz prethodnog razdoblja. Svrha vrednovanja po stalnim cijenama je raščlanjivanje promjena vrijednosti tokova i stanja, koje su se dogodile tijekom vremena, na promjene cijena i promjene obujma. Za tokove i stanja izražene u stalnim cijenama kaže se da su izraženi u obujmu.

1.100. Mnogi tokovi i stanja, npr. dohodak, nemaju vlastitu dimenziju cijene i količine. Međutim, kupovna se moć takvih varijabli može odrediti deflacijom tekućih vrijednosti prikladnim indeksom cijene, npr. indeksom cijene za finalnu nacionalnu potrošnju, isključujući promjene zaliha. Za tokove i stanja nakon deflacije također se kaže da su u realnim izrazima. Primjer je realni raspoloživi dohodak.

Vrijeme bilježenja 

1.101. Stanja se bilježe na obračunskoj osnovi; tj. kada se stvori, pretvori ili izgubi ekonomska vrijednost ili kada se jave, pretvore ili ukinu potraživanja i obveze.

1.102. Output se bilježi u trenutku proizvodnje, a ne kada ga plati kupac. Prodaja aktive bilježi se u trenutku kada aktiva promijeni vlasnika, a ne kada se izvrši odgovarajuće plaćanje. Kamata se bilježi u obračunskom računovodstvenom razdoblju, po obračunu, bez obzira na njenu isplatu u tom razdoblju. Bilježenje na obračunskoj osnovi primjenjuje se na sve tokove, monetarne i nemonetarne, unutar jedinica i između jedinica.

1.103. Može biti potrebno ublažiti ovaj pristup za poreze i ostale tokove vezane uz opću državu, koji se često bilježe u državnim računima na temelju gotovine. Može biti teško provesti preciznu transformaciju takvih tokova s gotovinske osnove na obračunsku osnovu pa se stoga mogu koristiti približne metode.

1.104. Kao iznimka od općih pravila o bilježenju poreza i socijalnih doprinosa općoj državi, oni se mogu bilježiti umanjeni za dio koji vjerojatno neće biti naplaćen ili, ako je taj dio uključen, on se neutralizira u istom računovodstvenom razdoblju kapitalnim transferom opće države relevantnim sektorima.

1.105. Tokovi se bilježe u istom trenutku za sve uključene institucionalne jedinice i u sve račune. Institucionalne jedinice ne primjenjuju uvijek ista računovodstvena pravila. Čak i kada ih primjenjuju, iz praktičnih se razloga kao što su kašnjenja u komunikaciji pojavljuju razlike u stvarnom bilježenju. Posljedično, uključene strane mogu zabilježiti transakcije u različito vrijeme. Takva se odstupanja uklanjaju prilagodbama.

Konsolidacija i saldiranje 

Konsolidacija

1.106. Konsolidacija se odnosi na isključivanje, iz uporaba i izvora, transakcija koje se odvijaju između jedinica ako su zajedno grupirane i na isključivanje uzajamnih financijskih aktiva i pasiva. To se obično javlja kada se kombiniraju računi podsektora opće države.

1.107. Kao načelo, tokovi i stanja između sastavnih jedinica unutar podsektora ili sektora ne smiju se konsolidirati.

1.108. Međutim, konsolidirani se računi mogu sastaviti za dopunske prikaze i analize. Informacije o transakcijama takvih (pod)sektora s drugim sektorima i odgovarajuća „vanjska” financijska pozicija mogu biti značajniji od ukupnih bruto podataka.

1.109. Nadalje, računi i tablice koji pokazuju vezu između vjerovnika i dužnika pružaju detaljnu financijsku i ekonomsku sliku te se smatraju vrlo korisnim za razumijevanje kanala kojima se financijski viškovi kreću od krajnjih zajmodavaca do krajnjih zajmoprimaca.

Saldiranje

1.110. Pojedine jedinice ili sektori mogu imati istu vrstu transakcije i kao uporabu i kao izvor (npr. obje plaćaju i dobivaju kamatu) i istu vrstu financijskog instrumenta i kao aktivu i kao pasivu. Pristupu u ESA-i je bruto bilježenje, osim u slučaju kada je stupanj saldiranja sastavni dio svrstavanja.

1.111. Saldiranje je implicitno u raznim kategorijama transakcija, a najbolji primjer su „promjene u zalihama” gdje se naglašava analitički značajan aspekt ukupnih investicija, umjesto praćenja dnevnih povećanja i smanjenja. Slično tome, uz nekoliko iznimki, financijski račun i računi ostalih promjena aktive bilježe povećanja aktive i pasive na neto osnovi te donose krajnje rezultate ovih vrsta tokova na kraju računovodstvenog razdoblja.

Računi, izravnavajuće stavke i agregati 

1.112. Za jedinice ili grupe jedinica različiti računi bilježe transakcije povezane s nekim aspektom ekonomskog života (npr. proizvodnjom). Za račun proizvodnje transakcije neće pokazati ravnotežu između uporaba i izvora bez uvođenja izravnavajuće stavke. Slično tome, izravnavajuća stavka (neto vrijednost) mora se uvesti između ukupne aktive i ukupne pasive institucionalne jedinice ili sektora. Izravnavajuće su stavke same po sebi značajne veličine ekonomskog uspjeha. Kad ih se zbroji za ukupno gospodarstvo, predstavljaju značajne agregate.

Slijed računa

1.113. Sustav ESA 2010. je izgrađen kao slijed međusobno povezanih računa. Puni slijed računa za institucionalne jedinice i sektore sastoji se od tekućih računa, računa akumulacije i bilanci stanja.

1.114. Tekući računi odnose se na proizvodnju, stvaranje, raspodjelu i preraspodjelu dohodaka i uporabu takvog dohotka u obliku finalne potrošnje. Računi akumulacije pokrivaju promjene aktive i pasive i promjene neto vrijednosti (razlika između aktive i pasive svake institucionalne jedinice ili grupe jedinica). Bilanca stanja prikazuje stanja aktive i pasive i neto vrijednost.

1.115. Slijed računa za lokalne poslovne jedinice i djelatnosti skraćuje se na prve tekuće račune: račun proizvodnje i račun stvaranja dohotka, čija je izravnavajuća stavka poslovni višak.

Račun roba i usluga 

1.116. Račun roba i usluga pokazuje, za ukupno gospodarstvo ili grupe proizvoda, ukupne izvore (proizvodnju i uvoz) i uporabe roba i usluga (intermedijarna potrošnja, finalna potrošnja, promjene zaliha, bruto investicije u fiksni kapital, neto povećanje dragocjenosti i izvoz). Taj račun nije račun u istom smislu kao i ostali u slijedu te ne stvara izravnavajuću stavku koja se prenosi na sljedeći račun u slijedu. To je zapravo prikaz u tabličnom obliku računovodstvene jednakosti, u skladu s kojom je ponuda jednaka potražnji za sve proizvode i skupine proizvoda u gospodarstvu.

Račun inozemstva 

1.117. Račun inozemstva pokriva transakcije između rezidentnih i nerezidentnih institucionalnih jedinica i odgovarajućih stanja aktive i pasive.

Budući da inozemstvo u strukturi računovodstva ima sličnu ulogu kao i institucionalni sektor, račun inozemstva se sastavlja s točke gledišta inozemstva. Izvor za inozemstvo je uporaba za ukupno gospodarstvo i obratno. Ako je izravnavajuća stavka pozitivna, ona označava višak za inozemstvo i deficit ukupnog gospodarstva i obratno ako je izravnavajuća stavka negativna.

Račun inozemstva je drukčiji od računa ostalih sektora po tome što ne pokazuje sve računovodstvene transakcije u inozemstvu, nego samo one koje imaju vrijednosnu protustavku u domaćem gospodarstvu.

Izravnavajuće stavke 

1.118. Izravnavajuća stavka se dobiva oduzimanjem ukupnog iznosa stavaka na jednoj strani računa od ukupnog iznosa stavaka na drugoj strani.

Izravnavajuće stavke obuhvaćaju veliki broj podataka i uključuju neke od najvažnijih stavki u računima, što se može vidjeti u sljedećim primjerima izravnavajućih stavki: dodana vrijednost, poslovni višak, raspoloživi dohodak, štednja, neto uzajmljivanje/pozajmljivanje.

Sljedeći dijagram pokazuje slijed računa u obliku toka – svaka izravnavajuća stavka navedena je masnim slovima.

▼M2

Dijagram 1.1. – Dijagram slijeda računa

▼B

Tekst slike

Račun proizvodnje

Dodana vrijednost

Račun stvaranja dohotka

Poslovni višak/mješoviti dohodak

Račun raspodjele primarnog dohotka

Bilanca primarnih dohodaka

Račun sekundarne raspodjele dohotka

Raspoloživi dohodak

Račun preraspodjele dohotka u naturi

Prilagođeni raspoloživi dohodak

Račun uporabe raspoloživog dohotka

Štednja

Račun uporabe prilagođenog raspoloživog dohotka

Štednja

Početna bilanca stanja

Neto vrijednost

Kapitalni račun

Neto uzajmljivanje (+)/neto pozajmljivanje (–)

Financijski račun

Neto uzajmljivanje (+)/neto pozajmljivanje (–)

Račun ostalih promjena u obujmu

Promjene u obujmu aktive

Račun revalorizacije

Nominalni vlasnički dobici i gubici

Završna bilanca stanja

Neto vrijednost

1.119. Prvi račun u slijedu je račun proizvodnje, koji bilježi proizvodnju i inpute proizvodnog procesa, ostavljajući dodanu vrijednost kao izravnavajuću stavku.

1.120. Dodana vrijednost prenosi se dalje na sljedeći račun, tj. račun stvaranja dohotka. Tu se bilježe naknade zaposlenicima u proizvodnom procesu, kao i porezi dužni državi zbog proizvodnje, tako da se poslovni višak (ili mješoviti dohodak samozaposlenih osoba u sektoru kućanstava) može izvesti kao izravnavajuća stavka za svaki sektor. Ovaj korak je nužan kako bi se mogao mjeriti iznos dodane vrijednosti zadržane u sektoru proizvodnje kao poslovni višak ili mješoviti dohodak.

1.121. Zatim se dodana vrijednost, razdijeljena na naknade zaposlenicima, poreze i poslovni višak/mješoviti dohodak, prenosi s tom raspodjelom na račun alokacije primarnog dohotka. Raspodjela omogućava alokaciju svakog čimbenika dohotka primajućem sektoru, nasuprot sektoru proizvodnje. Na primjer, sve naknade zaposlenicima raspodjeljuju se između sektora kućanstava i sektora inozemstva, dok poslovni višak ostaje u sektoru društava gdje je nastao. U ovom računu također se bilježe tokovi vlasničkog dohotka u sektor, te oni iz sektora, tako da je izravnavajuća stavka bilanca primarnog dohotka koja utječe u sektor.

1.122. Sljedeći račun bilježi preraspodjelu tog dohotka kroz transfere – račun sekundarne raspodjele dohotka. Glavni instrumenti preraspodjele su državni porezi na sektor kućanstva i socijalni primici za taj sektor. Izravnavajuća stavka je raspoloživi dohodak.

1.123. Glavni slijed središnjih računa vodi dalje do uporabe računa raspoloživog dohotka; računa relevantnog za sektor kućanstava, jer se ovdje bilježe finalna potrošnja, ostavljajući štednju kućanstava kao izravnavajuću stavku.

1.124. U isto vrijeme nastaje usporedni račun, račun preraspodjele dohotka u naturi. Ovaj račun ima posebnu svrhu prikaza socijalnih transfera u naturi kao imputiranog transfera države sektoru kućanstava, tako da se dohodak kućanstava može povećati za vrijednost individualnih državnih usluga. U sljedećem računu (račun uporabe prilagođenog raspoloživog dohotka), uporaba raspoloživog dohotka u kućanstvima povećava se za isti iznos, kao da sektor kućanstava kupuje individualne usluge koje pruža država. Te dvije imputirane vrijednosti međusobno se poništavaju, tako da je izravnavajuća stavka štednja, jednaka štednji za ukupno gospodarstvo.

1.125. Štednja se prenosi na kapitalni račun, gdje se koristi za financiranje investicija, omogućujući kapitalne transfere u i iz sektora. Premala ili prekomjerna potrošnja pri stjecanju realne aktive rezultira izravnavajućom stavkom neto uzajmljivanje ili pozajmljivanje. Neto uzajmljivanje je davanje viška kao zajma, a neto pozajmljivanje je financiranje deficita.

1.126. Na kraju se nalazi financijski račun, gdje se navodi uzajmljivanje i pozajmljivanje svakog sektora tako da je vidljiva izravnavajuća stavka neto uzajmljivanja ili pozajmljivanja. To bi se trebalo točno poklapati s izravnavajućom stavkom neto uzajmljivanja/pozajmljivanja kapitalnog računa, a svaka razlika mora biti raskorak u mjerenju između realnih i financijskih zabilježbi ekonomske aktivnosti.

1.127. U posljednjem redu dijagrama, račun s lijeve strane je početna bilanca stanja, koja pokazuje razinu sve aktive i pasive, i realne i financijske, na početku određenog razdoblja. Bogatstvo gospodarstva se mjeri njegovom neto vrijednošću (aktiva minus pasiva) i to je prikazano na dnu bilance stanja.

1.128. S lijeve prema desnoj strani od početnih bilanci bilježe se različite promjene aktive i pasive koje se događaju u računovodstvenom razdoblju. Kapitalni račun prikazuje promjene zbog transakcija u realnoj aktivi, a financijski račun u financijskoj aktivi i pasivi. U nedostatku drugih izračuna to bi omogućilo neposredni izračun završne bilance, dodavanjem promjena početnoj bilanci.

1.129. Međutim, promjene se mogu dogoditi izvan ekonomskog ciklusa proizvodnje i potrošnje, a takve će promjene utjecati na vrijednosti aktive i pasive u završnom razdoblju. Jedna vrsta promjena je promjena obujma aktive – realne promjene fiksnog kapitala zbog događaja koji nisu dio gospodarstva. Primjer bi bio gubitak zbog katastrofe – veliki potres, kada se značajna količina aktive uništi, ali ne kroz ekonomske transakcije razmjene ili transfera. Taj se gubitak mora zabilježiti u računu drugih promjena u obujmu aktive, kako bi se uzela u obzir niža razina aktive nego što se očekuje gledajući samo ekonomske događaje. Drugi način na koji aktiva (i pasiva) mogu promijeniti vrijednost, osim kao posljedica ekonomske transakcije, je kroz promjenu cijene koja za posljedicu ima vlasničke dobitke i gubitke u stanju aktive. Ta se promjena bilježi u računima revalorizacije. Dopuštanje ta dva dodatna utjecaja na vrijednost stanja aktive i pasive omogućava procjenu završne bilance stanja kao početne pozicije prilagođene za promjene u računima toka u posljednjem redu prikaza.

Agregati 

1.130. Agregati su složene vrijednosti koje mjere rezultat aktivnosti ukupnog gospodarstva; na primjer, proizvodnju, dodanu vrijednost, raspoloživi dohodak, finalnu potrošnju, štednju, investicije itd. Premda izračun agregata nije jedina svrha ESA-e, oni su važni kao ukupni pokazatelji za potrebe makroekonomske analize te vremenskih i prostornih usporedbi.

1.131. Razlikuju se dvije vrste agregata:

(a) 

agregati koji se izravno odnose na transakcije u ESA 2010. sustavu, kao što su proizvodnja roba i usluga, finalna potrošnja, bruto investicije u fiksni kapital, naknade zaposlenicima itd.;

(b) 

agregati koji predstavljaju izravnavajuće stavke u računima, kao što su BDP po tržišnim cijenama, poslovni višak ukupnog gospodarstva, BND, nacionalni raspoloživi dohodak, štednja, saldo vanjskog tekućeg računa i neto vrijednost ukupnog gospodarstva (nacionalno bogatstvo).

1.132. Postoje važne primjene veličina nacionalnih računa po glavi stanovnika. Za sveobuhvatne agregate kao što je BDP, nacionalni dohodak ili finalna potrošnja kućanstva, kao zajednički nazivnik se upotrebljava ukupno (rezidentno) stanovništvo. Ako su računi ili dijelovi računa iz sektora kućanstva podijeljeni na podsektore, koriste se podaci o broju kućanstava i broju osoba koje pripadaju pojedinom podsektoru.

BDP: ključni agregat

1.133. BDP je jedan od ključnih agregata u ESA-i. BDP je mjera ukupne gospodarske aktivnosti koja se odvija na gospodarskom području, a proizvodnja zadovoljava finalnu potražnju gospodarstva. Tri su načina mjerenja BDP-a po tržišnim cijenama:

(1) 

proizvodni pristup, kao zbroj dodanih vrijednosti svih aktivnosti koje proizvode robu i usluge, uvećano za poreze i umanjeno za subvencije na proizvode;

(2) 

pristup po izdacima, kao zbroj svih finalnih izdataka nastalih bilo potrošnjom finalne proizvodnje gospodarstva, bilo povećanjem bogatstva, uvećano za izvoz i umanjeno za uvoz roba i usluga;

(3) 

dohodovni pristup, kao zbroj svih dohodaka stečenih u procesu proizvodnje roba i usluga, uvećano za poreze na proizvodnju i uvoz i umanjeno za subvencije na proizvodnju.

1.134. Ta tri pristupa mjerenju BDP-a također odražavaju različite načine na koji se BDP može razmatrati u pogledu sastavnica. Dodana vrijednost može se raščlaniti prema institucionalnom sektoru te prema vrsti aktivnosti ili djelatnosti koje doprinose cjelini, npr. poljoprivredi, prerađivačkoj industriji, građevinarstvu, uslugama itd.

Finalni izdaci mogu se raščlaniti prema vrsti: izdaci kućanstava, finalni izdaci NPUSK-ova, finalni izdaci države, promjene zaliha, investicije u fiksni kapital i izvoz, umanjeno za trošak uvoza.

Ukupni stečeni dohodak može se raščlaniti prema vrsti dohotka – naknada za zaposlenike i poslovni višak.

1.135. Radi dobivanja najbolje procjene BDP-a, dobra je praksa unijeti elemente ta tri pristupa u okvir ponude i uporabe. To omogućava usklađivanje dodane vrijednosti i procjene dohotka, te uravnoteženje ponude i potražnje za proizvodima. Taj integrirani pristup osigurava konzistentnost među komponentama BDP-a te bolju procjenu razine BDP-a nego samo na temelju jednog od ta tri pristupa. Oduzimanjem potrošnje fiksnog kapitala od BDP-a dobiva se neto domaći proizvod po tržišnim cijenama (NDP).

Input-output okvir

1.136. Input-output (I-O) okvir navodi zajedničke komponente bruto dodane vrijednosti (BDV), inpute i outpute djelatnosti, ponudu i potražnju za proizvodom te sastav uporaba i izvora u institucionalnim sektorima za gospodarstvo. Taj okvir raščlanjuje gospodarstvo radi prikazivanja transakcija svih roba i usluga između djelatnosti i finalnih potrošača za jedno razdoblje (na primjer, tromjesečje). Informacije se mogu prikazati na dva načina:

(a) 

tablice ponude i uporabe;

(b) 

simetrične input-output tablice.

Tablice ponude i uporabe 

1.137. Tablice ponude i uporabe prikazuju cijelo gospodarstvo po djelatnostima (npr. industrija motornih vozila) i proizvodima (npr. sportska roba). Tablice pokazuju veze između komponenata BDV-a, inputa i outputa djelatnosti te ponude i potražnje za proizvodima. Tablice ponude i uporabe povezuju različite institucionalne sektore (npr. javna društva) zajedno s podacima o uvozu i izvozu roba i usluga, potrošnji države, potrošnji kućanstava i NPUSK-ova i investicijama.

1.138. Izrada tablica ponude i uporabe omogućava ispitivanje konzistentnosti i koherentnosti komponenti nacionalnih računa unutar jedinstvenog detaljnog okvira i, usvajajući komponente triju pristupa mjerenja BDP-a (tj. proizvodnja, dohodak i potrošnja), omogućava određivanje jedinstvene procjene BDP-a.

1.139. Kada su uravnotežene na konzistentan način, tablice ponude i uporabe također pružaju koherentnost i konzistentnost u povezivanju komponenti sljedeća tri računa:

(1) 

računa roba i usluga;

(2) 

računa proizvodnje (prema djelatnostima i prema institucionalnom sektoru); i

(3) 

računa stvaranja dohotka (prema djelatnostima i prema institucionalnom sektoru).

Simetrične input-output tablice

1.140. Simetrične input-output tablice izvode se iz podataka u tablicama ponude i uporabe i drugih dodatnih izvora radi oblikovanja teoretske osnove za daljnje analize.

1.141. Te tablice sadrže simetrične (proizvod/proizvod ili djelatnost/djelatnost) tablice, Leontief inverzne matrice i druge dijagnostičke analize poput multiplikatora proizvodnje. Te tablice odvojeno prikazuju potrošnju domaće proizvedenih i uvezenih roba i usluga, pružajući teoretski okvir za daljnju strukturalnu analizu gospodarstva, uključujući sastav i učinke promjena finalne potražnje u gospodarstvu.

 

 

 

Bilješke

( 5 ) Uredba Vijeća (EZ) br. 2223/96 od 25. lipnja 1996. o Europskom sustavu nacionalnih i regionalnih računa u Zajednici (SL L 310, 30.11.1996., str. 1.).

( 6 ) Uredba (EZ) br. 1893/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. prosinca 2006. o utvrđivanju statističke klasifikacije ekonomskih djelatnosti NACE Revision 2 (SL L 393, 30.12.2006., str. 1.).

( 7 ) Uredba (EZ) br. 451/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o uspostavi nove statističke klasifikacije proizvoda po djelatnostima (KPD) (SL L 145, 4.6.2008., str. 65.).