R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja A. R. iz D., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz K., protiv tuženika 1. Ž. u. z. c. P.-g. ž., R., OIB:… i 2. P.-g. ž., R., OIB: …, zastupana po punomoćniku A. B., odvjetniku iz V., uz sudjelovanje umješača na strani prvotuženika C. o. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. i partneri d.o.o., R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka i umješača podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-428/2017-75 od 22. listopada 2021., u sjednici održanoj 14. veljače 2024.,

 

r i j e š i o j e

 

Prihvaćaju se žalbe stranaka i umješača te se ukida presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Pn-428/2017-75 od 22. listopada 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužitelju iznos od 44.350,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 05. svibnja 2020. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete do iznosa od 140.500,00 kn (za iznos od 96.150,00 kn), kao i zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 24.462,35 kn. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi drugotuženiku P.-g. ž. parnični trošak u iznosu od 17.537,50 kn, a točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi umješaču parnični trošak u iznosu od 9.030,38 kn.

 

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijele stranke i umješač.

 

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv odbijajućeg dijela presude iz točke I. izreke te odluke o troškovima postupka iz točke II. i III. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353.st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca. Također, tužitelj je podnio žalbu protiv rješenja o određivanju vrijednosti predmeta spora, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se vrijednost predmeta spora na dan zaprimanja podneska tužitelja od 23. kolovoza 2021. odredi u iznosu od 104.962,00 kn.

 

4. Prvotuženik Ž. u. z. c. P. –g. ž. (dalje:prvotuženik) žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke, iz svih  žalbenih razloga propisanih čl. 353.st. 1.ZPP-a, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu parničnog troška prvotuženiku.

 

5. Drugotuženik P.-g. ž. (dalje:drugotuženik) podnosi žalbu protiv dosuđujućeg dijela točke I. izreke prvostupanjske presude, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353.st.1. ZPP-a, s prijedlogom da se prvostupanjksa presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev.

 

6. Umješač žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke te u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke, iz žalbenog razloga propisanog čl. 353.st. 1. toč.3. ZPP-a, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka umješaču u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

7. Tužitelj u odgovoru na žalbu drugotuženika osporava žalbene navode i predlaže potvrđivanje prvostupanjske presude u osporavanom dijelu žalbe.

 

8. Žalbe su osnovane.

 

9. U odnosu na žalbu tužitelja kojom osporava utvrđenu vrijednost predmeta spora, valja reći da je prvostupanjski sud rješenjem od 14. siječnja 2019. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 165.000,00 kn. Naime, tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev na iznos od 164.962,35 kn (140.500,00 kn na ime neimovinske štete i 24.462,35 kn na ime imovinske štete), da bi podneskom podnesenim sudu 22. kolovoza 2021. postavio tužbeni zahtjev na ime neimovinske štete u iznosu od 80.500,00 kn, dok je u odnosu  na imovinsku štetu ustrajao kod tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu čl. 193. st.2. ZPP-a, a ne specificiranje tužbenog zahtjeva niti „trajni odustanak od tužbe i tužbenog zahtjeva“ kako to smatra tužitelj. To iz razloga jer činjenica da je tužitelj nakon provedenog vještačenja sukladno rezultatima istog istaknuo tužbeni zahtjev kojim traži manji iznos od onog zatraženog tužbom, nema značaj  specificiranja tužbenog zahtjeva jer takav institut ZPP-om nije propisan, već je riječ o smanjenju tužbenog zahtjeva koji ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe, a niti je riječ o  „trajnom odustanku od tužbe i tužbenog zahtjeva“  jer niti taj institut nije propisan ZPP-om, a niti je riječ o odricanju od tužbenog zahtjeva iz čl. 3.st.2.ZPP-a jer se tužitelj tijekom postupka nije izričito odrekao dijela tužbenog zahtjeva.

 

9.1. Prvotuženik se nije izjasnio o djelomičnom povlačenju tužbe pa se sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a smatra se da je na isto pristao, dok se drugotuženik izričito usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe.

 

9.2. U takvoj situaciji, sukladno čl. 35. ZPP-a vrijednost  predmeta spora u vrijeme donošenja pobijanog rješenja s obzirom na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi u iznosila je 164.962,35 kn (prvostupanjski sud utvrdio u iznosu od 165.000,00 kn), s time da nakon djelomičnog povlačenja tužbe sud nije bio dužan ponovno utvrđivati vrijednost predmeta spora. Međutim, pravilnom primjenom odredbe čl. 193. st. 1. ZPP-a valjalo je utvrditi djelomično povlačenje tužbe u odnosu na prvotuženika za iznos od 60.000,00 kn, što je prvostupanjski sud propustio učiniti, a ne meritorno odlučiti o tom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika, kako je to učinio prvostupanjski sud. U odnosu na drugotuženika nije bilo uvjeta za povlačenje tužbe iz čl. 193. st.2. ZPP-a, pa je u odnosu na njega valjalo meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu za naknadu neimovinske štete u iznosu od 140.500,00 kn kako je suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud pravilno učinio pobijanom presudom.

 

10. Suprotno žalbenim navodima stranaka, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP-a, s obzirom da je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, a niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

10.1. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesenih žalbi na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

 

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale u prometnoj nesreći 29. kolovoza 2017., koji temelji na činjeničnoj osnovi da je upravljajućim motociklom na cesti K. – H. naišao na mrlju od nafte na kolniku uslijed čega se dogodila prometna nesreća, dakle tužbu temelji na propustu tuženika u održavanju ceste.

 

12. Među strankama nije sporno da se predmetna prometna nesreća dogodila na dionici ceste K. – H. na način da se tužitelj kretao motociklom (skuterom) kada je naišao na naftnu mrlju na cesti te je izgubio kontrolu nad vozilom, pao s motociklom i otklizao na bankinu. Sporna je pasivna legitimacija tuženih odnosno da li je predmetna dionica ceste u vrijeme štetnog događaja imala status županijske ceste, te odgovornost tuženih za naknadu štete odnosno suodgovornost tužitelja te visina štete.

 

13. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, a prihvaćajući nalaz i mišljenje prometnog vještaka kao stručan, u bitnome utvrđuje da se motocikl prije nesreće kretao brzinom od oko 35 km/h, a da je dozvoljena brzina bila 40 km/h, te da tužitelj nije imao mogućnost jasnog i nedvosmislenog uočavanja mrlje od nafte na cesti zbog koje je došlo do nesreće padom motocikla u zavoju i otklizavanjem na desnu bankinu, kao i da ne postoje materijalni tragovi na osnovu kojih bi vještak mogao utvrditi dinamiku kretanja motocikla prije destabilizacije pa tako niti da se tužitelj motociklom kretao nepravilno ili nepropisno.

 

14. Nadalje, na temelju uvida u Odluku o razvrstavanju javnih cesta od 23. studenog 2018., prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetna cesta tijekom 2018. imala karakter lokalne ceste K.-H., ali cijeneći da spisu nije priložena dokumentacija iz koje bi bilo razvidno da je takav status imala i u vrijeme štetnog događaja , zaključuje da su navodi tuženika o statusu lokalne ceste paušalne naravi. Stoga, na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka utvrđuje da se prometna nesreća dogodila na županijskoj cesti, pa odbija prigovor promašene pasivne legitimacije  tuženika kao neosnovan.

 

15. Cijeneći utvrđenu dinamiku nastanka prometne nesreće, između ostalog da se tužitelj kretao dopuštenom i prilagođenom brzinom i da nije mogao predvidjeti nailazak na masnu mrlju na cesti koja je bila uzrokom nesreće, a da nema materijalnih tragova koji bi ukazivali na nepravilnu i nepropisnu vožnju tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da su tuženici odgovorni za naknadu štete tužitelju.

 

16. U odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete, prvostupanjski sud prihvaćajući nalaze i mišljenja medicinskih vještaka i njihov zajednički nalaz, kao i iskaz tužitelja, utvrđuje vrstu i težinu zadobivenih ozljeda tužitelja, te njihove posljedice u vidu fizičkih boli, straha, smanjenja opće životne aktivnosti i naruženja, kao i potrebu za tuđom pomoći i njegom. Stoga, pozivom na čl. 19. i čl. 1110. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11, 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) zauzima stav da tužitelju za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti pripada pravična novčana naknada u iznosu od 42.950,00 kn, kao i naknada troškova tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.400,00 kn pa obvezuje tuženike da solidarno isplate tužitelju iznos od 44.350,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate pozivom na čl. 29. ZOO-a, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

17. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete nastale na motociklu u iznosu od 24.462,35 kn, prvostupanjski sud imajući u vidu da prometni vještak nije mogao sačiniti procjenu štete na temelju dokumentacije priložene uz tužbu, a da se odgovarajuća dokumentaciju koju je tužitelj dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka pozivom na čl. 299. st.2. i 3. ZPP-a ne može uzeti u obzir, zaključuje da tužitelj nije dokazao visinu štete nastale na vozilu pa u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

18. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st.2. ZPP-a pa cijeneći djelomični uspjeh stranaka u parnici dosuđuje drugotuženiku i umješaču troškove postupka razmjerno uspjehu drugotuženika u sporu od 46%, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje: Tarifa).

 

19. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima drugotuženika, odbio prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, iako je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da cesta K.-H. na kojoj se dogodila predmetna prometna nesreća ima status županijske ceste, budući da je predmeta cesta točkom V. Odluke o razvrstavanju javnih cesta ("Narodne novine" br. 96/16., 103/17.) koja je bila na snazi u vrijeme štetnog događaja, a koja je donesena na temelju čl. 7.st.1. u vezi s čl. 6.st.1. Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., dalje:ZC), razvrstana u lokalnu cestu pod oznakom LC 58069 Klimno-Hlapa (Ž5087) dužine 4,3 km, tuženici su pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari.

 

20. Naime, odredbom čl. 2.st.1.toč.5. ZC-a, propisano je da su »lokalne ceste« javne ceste koje povezuju sjedište grada, odnosno općine s naseljima s više od 50 stanovnika unutar grada ili općine, ceste u urbanom području koje povezuju gradske četvrti sa županijskim cestama, ceste koje povezuju susjedne gradske četvrti međusobno, a koje su razvrstane kao lokalne ceste sukladno ovom Zakonu, dok je toč.6. propisano da »nerazvrstane ceste« su ceste koje se koriste za promet vozilima, koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim ovim Zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu ovoga Zakona.

 

21. Prema odredbi čl. 6. st. 1. ZC-a, javne ceste se, ovisno o njihovom društvenom, prometnom i gospodarskom značenju razvrstavaju u jednu od sljedeće četiri skupine:

1) autoceste,2) državne ceste,3) županijske ceste,4) lokalne ceste.

 

22. Prema odredbi čl. 16. ZC-a, javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane sukladno važećim propisima. Prema čl. 17. st. 1. alineja druga ZC-a, javne ceste se planiraju, projektiraju, grade, rekonstruiraju i održavaju na način da omogućuju sigurno prometovanje svih sudionika u prometu, kao i sukladnost javnih cesta s drugim zahvatima u prostoru i s okolišem kroz koji se protežu. Prema čl. 21. st.1. ZC-a, program građenja i održavanja javnih cesta na prijedlog Ministarstva donosi Vlada za razdoblje od četiri godine, sukladno Strategiji, s time da se sukladno čl. 22. st. 1. alineja treća ZC-a, program građenja i održavanja javnih cesta iz članka 21. ovoga Zakona ostvaruje se godišnjim planom građenja i održavanja županijskih i lokalnih cesta, koji donose županijske uprave za ceste. Prema čl. 33. st.1. ZC-a, H. a. d.o.o., H. c. d.o.o. i županijske uprave za ceste izravno ne izvode radove građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, dok se prema st. 3. istoga članka, radovi održavanja javnih cesta ustupaju pravnoj ili fizičkoj osobi koja je za te radove registrirana, specijalizirana i tehnički opremljena te koja raspolaže osposobljenim kadrovima za izvođenje radova održavanja pod prometom.

 

23. Sukladno navedenim zakonskim odredbama lokalne ceste, za razliku od nerazvrstanih cesta, imaju status javnih cesta, a održavanje javnih cesta, koje između ostalog obuhvaća omogućavanje sigurnog prometovanja svih sudionika u prometu, u nadležnosti je županijske uprave za ceste.

 

24. Kako se predmetna prometna nesreća dogodila na lokalnoj cesti koja ima status javne ceste, to je prvotuženik pozivom na čl. 17.st.1. alineja druga, čl. 21. st.1. i čl. 22. st.1. alineja treća ZC-a bio dužan održavati predmetnu cestu u stanju sigurnom za promet, slijedom čega je pasivno legitimiran u ovaj pravnoj stvari, dok se pasivna legitimacija drugotuženika kao osnivača provotuženika temelji na čl. 59.st.2. Zakona o ustanovama ("Narodne novine" br. 76/93., 29/97., 47/99., 35/08.), kojom je propisano da osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za njene obaveze.

 

25. Međutim, osnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da prvostupanjski sud nije utvrdio sve odlučne činjenice.

 

26. Suprotno žalbenim navodima prvotuženika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je isključivi uzrok prometne nesreće mrlja od nafte na kolniku ceste i da na strani tužitelja nema suodgovornosti za nastanak nesreće. Naime, takav zaključak u skladu je s rezultatima provedenih dokaza, između ostalog utvrđene dinamike nastanka nesreće na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka, iz koje proizlazi da je do destabilizacije motocikla tužitelja došlo zbog nepredvidljivog nailaska na naftnu mrlju na cesti, dok u vožnji tužitelja nema elemenata koji bi upućivali na nepropisnu vožnju pa tako niti u pogledu brzine kretanja na koju se prvotuženik tijekom postupka pozivao,  s obzirom da je provedenim vještačenjem utvrđeno da se tužitelj kretao unutar dopuštene brzine od 40 km/h.

 

27. Međutim, kako je u konkretnom slučaju riječ je o prometnoj nesreći nastaloj zbog mrlje od nafte na kolniku ceste, to tuženici odgovaraju tužitelju za naknadu štete po načelu presumirane krivnje iz čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11, 78/15., dalje: ZOO), kojom je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pri tome, na tuženicima je teret dokaza da je šteta nastala bez njihove krivnje, odnosno da nije bilo propusta u održavanju ceste. Kako je u tom pravcu prvotuženik tijekom postupka iznio činjenice i predložio dokaze pribavljanjem dnevnika ophodarske službe C. R. d.o.o. i saslušanjem ophodara koji je kritičnog dana obavljao ophodnju ceste, a koje dokaze prvostupanjski sud nije izveo, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

27.1. Naime, prema odredbi čl. 17., čl. 21. st. i čl. 22. st.1. ZC-a prvotuženik je bio dužan, između ostaloga održavati predmetnu cestu na način da osigura neometan i siguran promet. Sukladno čl. 2., čl. 12., čl.13., čl.14., čl.15., čl.20. i čl.30. Pravilnika o održavanju cesta ("Narodne novine" br. 90/14., 3/21., dalje:Pravilnik) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, prvotuženik je bio dužan redovno održavati cestu putem ophodarske službe, a što uključuje i čišćenje ceste na način da se odstrani sve što može utjecati na sigurnost prometa, dakle i mrlja od nafte koja je u konkretnom slučaju bila uzrokom prometne nesreće. Stoga je sukladno dokaznim prijedlozima prvotuženika bilo potrebno utvrditi da li je prvotuženik održavao predmetnu cestu u skladu sa svojom zakonskom obvezom.

 

28. Također, osnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na visinu štete nastale na motociklu.

 

29. Naime, tužitelj je već u tužbi predložio provođenje dokaza vještačenjem na okolnost visine štete na motociklu te je priložio fotografije oštećenog motocikla sačinjene od strane E. o. d.d. povodom podnesenog odštetnog zahtjeva, a na traženje prometnog vještaka tijekom postupka dostavio je izvid štete. U takvoj procesnoj situaciji, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 299.st.3.ZPP-a kada je odbio kao dokaz uzeti u obzir izvid štete iz razloga jer je dostavljen nakon zaključenja prethodnog postupka. To stoga jer izvid štete ne predstavlja novi dokaz u smislu čl. 299.st.3. ZPP-a, već ispravu nužnu za provođenje dokaza vještačenjem na okolnost visine štete koji je tužitelj pravovremeno predložio prije zaključenja prethodnog postupka pa je riječ o ispravi dostavljenoj u sklopu predloženog vještačenja. Stoga, je neprovođenjem vještačenja činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

 

30. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 370.ZPP-a uvažiti žalbe stranaka i umješača te ukinuti pobijanu presudu, kao u izreci.

 

31. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje sukladno prethodno navedenom, na način da će provesti predložene dokaze na okolnost održavanja ceste i mogućnosti uklanjanja mrlje od nafte, a ovisno o rezultatima istih provesti će i vještačenje na okolnost visine štete nastale na motociklu tužitelja, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, pri čemu je dužan voditi računa o djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na prvotuženika te u svezi istog postupiti u skladu sa točkom 9. do 9.2. ove odluke.

 

U Rijeci 14. veljače 2024.

 

 

   Predsjednica vijeća

                                                                                      Milena Vukelić Margan, v.r.