Poslovni broj: P-478/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BI iz [adresa], Bana [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Hanu Lukić Hob, odvjetnicu iz Vinkovaca i u prisutnosti punomoćnika tuženika odvjetnika Belizara Tomaića, 9. travnja 2026. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 7.1. i točke 7.2. Ugovora o kreditu br. 43978/09 od 17.03.2009.g. zaključenog između tužiteljice BI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Societe Generale- Splitske banke d.d. Split, pravnog prednika tuženika OTP Banka d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, pod nazivom / NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA, koje glase: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00 % (dva posto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita- a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita.“ „Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 7.1. i točke 7.2. Ugovora o kreditu br. 236376 od 09.02.2015.g. zaključenog između tužiteljice FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Societe Generale- Splitske banke d.d. Split, pravnog prednika tuženika OTP banka d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, pod nazivom NAKNADE I IZDACI, koje glase: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00 % (dva posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.“ „Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

II Nalaže se tuženiku O T P Banka d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, OIB:52508873833 da tužiteljici BI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 409,52 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 160,00 € teku od 20. 03. 2009. do isplate, a na iznos od 249,52 € teku od 12. 02. 2015.do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. 07. 2008. god., zatim od 01. 08. 2008.god. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja vrijedi od posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 476,55 eura, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika navodeći da je dana 17. ožujka 2009. sa prednikom tuženika Splitskom bankom sklopila Ugovor o kreditu broj: 43978/09 na iznos od 8.000,00 eura, a da je potom drugi Ugovor s tuženikom zaključila 9. veljače 2015. pod brojem: 236376 na iznos od 94.000,00 HRK. Navodi da su predmetni ugovori prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, a da tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Dalje navodi da je tuženik u ugovoru od 17. ožujka 2009. ugradio odredbu u točci 7. 1. kojom je određena naknada u iznosu od 2,00% od iznosa kredita, a po ugovoru od 9. veljače 2015. također u točci 7.1. je određena naknada od 2,00% od iznosa kredita, a koje su naplaćene odmah po potpisu ugovora. Tužiteljica smatra da je tuženik prije zaključenja predmetnih ugovora nije informirao kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana smatrajući ništetnima odredbe ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kredita te stoga predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe točke 7.1. predmetnih ugovora te da naloži tuženiku da joj isplati ukupan iznos od 409,52 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate kao i da naknadi troškove parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da je tužiteljica s pravnim prednicima tuženika sklopila predmetne ugovore o kreditu. Međutim, tuženik smatra spornim tvrdnje tužiteljice da su pojedine odredbe ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik prije svega ističe prigovor zastare novčanog potraživanja pozivajući se na zastarni rok iz čl. 372. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik na dalje ističe kako ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 409,52 eura ali da osporava deklaratorni dio istoga te stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja na plaćanje troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 43978/09 (list 6-9 spisa), ugovor o kreditu broj 236376 (list 10-13 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

5. Među strankama je nesporno kako je tužiteljica zaključila sa prednikom tuženika predmetne ugovore temeljem kojih je banka odobrila iznose od 8.000,00 eura i iznos od 94.000,00 HRK, te da su ugovorile da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti ugovorenu naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita u iznosu od 2,00% na temelju toč. 7.1. predmetnih ugovora.

6. Nije sporno da je tuženik naplatio tužiteljici troškove nastale prilikom obrade kredita sukladno članku toč. 7.1. u visini od 2,00 %, a u ukupnom iznosu od 409,52 eura.

7. Sporno je da li je navedena odredba Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, ništetna, te ima li tužiteljica pravo na povrat zahtijevanog novčanog iznosa plaćenog na ime navedene naknade i da li je nastupila zastara potraživanja.

8. Na ročištu održanom dana 9. travnja 2026. godine tužiteljica je u svom iskazu izjavila da je ugovor s tada Splitskom bankom zaključila 17. ožujka 2009. jer je s tom bankom zaključila ugovor jer je već bila klijent te banke. Izjavila je da se radi o nenamjenskom ugovoru te da je nakon toga zaključila s istom bankom drugi nenamjenski ugovor dana 9. veljače 2015. godine. Nadalje u svom iskazu izjavila je da je prilikom zaključenja ugovora razgovarala sa osobnim bankarom te da s osobnim bankarom nije pregovarala o naknadi za obradu kredita niti je dobila podatke o tome na čega se točno ta naknada odnosi. Također u svom iskazu navodi da je dobila obrazac ugovora, koji je pročitala i djelomično razumjela, a s obzirom da nisu raspravljali o naknadi niti visini naknade, tužiteljica je izjavila da uopće nije znala da plaća naknadu, niti da su pregovarali niti da je znala o čemu se radi. Nadalje je izjavila da je sredstva od kredit koristila za uređenje stana.

Na poseban upit punomoćnika tuženika da li je uočila odredbu o naknadi za odobrenje kreditne sposobnosti obzirom da je ona na prvoj stranici, lako je uočljiva, izračena je u postotku, tužiteljica je odgovorila da je nije uočila. Također ja u svom iskazu navela da su sredstva od kredita uplaćena na njen tekući račun koji je imala u Splitskoj banci te da nije primijetila da je iznos kredita bio umanjen za iznos naknade i da osobnog bankara nije pitala ništa što bi eventualno bilo nejasno.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav predmeta ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene jer omogućuju tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu tih naknada, a time i ekonomske učinke ugovaranja takvih odredbi, sama činjenica da je riječ o transparentnim odredbama ne znači ujedno da su odredbe poštene.

11. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene nepoštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

12. Uzimajući u obzir prirodu predmetnih Ugovora te njihov pravni i činjenični kontekst, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

14. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

15. Imajući na umu navedeno, odredbe toč. 7.1. predmetnih Ugovora o kreditu nisu izuzete od ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Prilikom ocjene je su li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovori odnose (predmet ugovora) u vrijeme kad su ugovori sklopljeni, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tih ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe toč. 7. 1. ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, a posebice imajući na umu da je iznos naknada tužiteljici naplaćen jednokratno, da je iznos naknada umanjen od iznosa kredita i to na dan plasiranja kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnih ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

21. Nije sporno da Ugovori ne sadrže konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

22. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 7. 1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

23. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarala o ugovornim odredbama pod točkom 7.1. predmetnih Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica kao korisnik kredita nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

24. Točkom 7.1. predmetnih Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno, unaprijed. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz toč. 7.1. predmetnih Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 2,00%, što iznosi ukupno 409,52 eura, a koji iznos potražuje.

25. Stoga je sud ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim te je donio odluku kao u točci II. izreke.

26. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da su po osnovi ništetne točke 5. predmetnih Ugovora, tuženik je dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja do konačne isplate.

27. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (SuIV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak koji se odnosi na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe iznos od 100,00 eura, troškovi zastupanje na ročištima održanima dana 4. veljače 2026. godine i 9. travnja 2026. godine po 100,00 eura, odnosno ukupno 200 eura, te troškovi za obrazloženi podnesak iznos od 100,00 eura, a što sve ukupno iznosi 500,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura što čini ukupno priznati trošak od 476,55 eura.

29. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20) i čl. 29. st. 2. ZOO- a.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točci III. izreke.

U Vinkovcima, 7. svibnja 2026.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetnik Belizar Tomaić iz Osijeka – punomoćnik tuženika