Poslovni broj: Usž-645/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda , Borisa Markovića , predsjednika vijeća , Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek , članice vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja JTiz [adresa], [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenicima , odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ljubičić – Vrdoljak & partneri doo , Split , Sukojišanska 4 , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Uprave za ljudske potencijale , Službe disciplinskog sudovanja , Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja , Zagreb , Ulica grada Vukovara 33 , radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-621/2024-9 od 14. studenoga 2024. , na sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.

pretpostavljam da je

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-621/2024-9 od 14. studenoga 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Uprave za ljudske potencijale , Službe disciplinskog sudovanja , Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja , klasa: UP/II-114-04/23-02/112 , urbroj: 511-01-158-24-5 od 11. siječnja 2024. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Uprave za ljudske potencijale , Službe disciplinskog sudovanja , Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Split , klasa: UP/I-114-04/23-02/201 , urbroj: 511-01-158-23-31 od 22. kolovoza 2023. i vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je utvrđeno da je tužitelj, policijski službenik, odgovoran za počinjenje teže povrede službene dužnosti činjenično i pravno opisane u točkama 1. i 2. izreke tog rješenja te mu je za točku 1. utvrđena disciplinska kazna – novčana kazna u visini od 10% posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu, u trajanju od dva mjeseca, a za točku 2. disciplinska kazna premještaj na radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja i to na radno mjesto policijskog službenika za graničnu policiju (G200), u Postaji granične policije Imotski, PU splitsko-dalmatinske, slijedom čega mu je izrečena jedinstvena disciplinska kazna – novčana kazna u visini od 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu u trajanju od dva mjeseca i premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja i to na radno mjesto policijskog službenika za graničnu policiju (G200) u Postaji granične policije Imotski, PU splitsko-dalmatinske. Nadalje, temeljem članka 110. stavka 4. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19., 155/23. – dalje: ZOP) tužitelju je po službenoj dužnosti opozvana uvjetna osuda prestanka državne službe izrečena uz rok kušnje od dvanaest (12) mjeseci rješenjem prvostupanjskog disciplinskog suda u Splitu klasa: UP/I-114- 04/20-02/48, urbroj: 511-01-158-20-9 od 12. ožujka 2020. koje rješenje je postalo izvršno 25. lipnja 2020. te je određeno izvršenje disciplinske kazne prestanka državne službe te mu je izrečena jedinstvena disciplinska kazna prestanak državne službe.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom ističe kako osporeno rješenje nije pravilno ni zakonito jer činjenično stanje u dovoljnoj mjeri nije utvrđeno, budući da je prvostupanjsko tijelo donijelo paušalno rješenje te nisu izvedeni dokazi bitni za utvrđivanje činjenica potrebnih za predmetni postupak. Tužitelj navodi da je osporeno rješenje doneseno u upravnom postupku, dok tužitelju kao policijskom službeniku nije omogućeno izjašnjavanje o dokazima koji su izvedeni bez njegovog prisustva ili prisustva njegovog branitelja – opunomoćenika, na kojima se rješenje temelji, dakle, nije obaviješten o tijeku postupka niti mu je pružena mogućnost sudjelovanja tijekom cijelog postupka zbog čega je počinjena bitna povreda postupka odnosno povrijeđene su odredbe članka 30. stavka 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje ističe kako se osporenim rješenjem odbijaju svi žalbeni navodi tužitelja te se nekritički poklanja vjera svim utvrđenjima prvostupanjskog tijela iako se prvostupanjsko rješenje svodi na višestruko prepričavanje izvedenih dokaza, bez stručne, kritične i logične analize dokaza. U odnosu na točku 1. izreke prvostupanjskog rješenja kojim se tužitelj utvrđuje odgovornim, ističe da je kao policijski službenik na radnom mjestu policijskog službenika za gospodarski kriminalitet i korupciju u obvezi analizirati i pratiti pojavne oblike kaznenih djela iz domene gospodarskog kriminaliteta i korupcije te je ovlašten obavljati i druge policijske poslove. Navodi da je temeljem Sporazuma između Sveučilišta u Splitu i MUP-a od 8. lipnja 2019. obavljao nastavne djelatnosti uz izvođenje stručne prakse za studente. Iz rezultata dokaznog postupka jasno proizlazi da nije počinio težu povredu službene dužnosti iz točke 1. izreke prvostupanjskog rješenja. Navodi da je koristio svoje ovlaštenje, svoju šifru za pristup povjerljivim podatcima, a razlozi za to su objašnjeni u njegovim iskazima pa je tako njegova službena dužnost bila da kroz svoj operativni rad izvrši provjeru određenih osoba koje su se pojavile kao mogući počinitelji kaznenih djela, a do tih operativnih saznanja je dolazio za vrijeme pružanja ispomoći drugim policijskim postajama ili odjelu za droge i sl. Nakon izvršene provjere, tužitelj procjenjuje, ima li elemenata za poduzimanje daljnjih radnji, podnošenje prijava, izvještavanje nadređenog ili je podatak bio pogrešan te je tužitelj postupao u okviru svojih zakonskih ovlasti odnosno u okviru svojih ovlaštenja. Ističe da je i svjedok TT potvrdio da je i on ovlašten izvršiti uvid u IS MUP-a, u situaciji kada radi na konkretnom predmetu i u situacijama kada on osobno procjeni da postoji potreba za takvom provjerom, dok je svjedok IT naveo da je svaki kriminalistički službenik dužan svjesno procijeniti ovisno o potrebi službe te u tom dijelu poslužiti se i evidencijama MUP-a sukladno svojim ovlaštenjima pa proizlazi da su navedeni svjedoci praktično potvrdili tvrdnje iz iskaza tužitelja. Tužitelj u tom dijelu zaključno ističe kako samom provjerom podataka o određenim građanima koje je izvršio u okviru svojih ovlasti na temelju svoje procjene po službenoj dužnosti u službene svrhe nije počinio povrede službene dužnosti, osobito nije bilo nikakve zlouporabe povjerljivih podataka niti je to itko utvrdio. U odnosu na točku 2. izreke prvostupanjskog rješenja kojim se tužitelj također proglašava odgovornim , navodi da je bio ovlašten iz istih razloga izvršiti ispis povjerljivih podataka za određene osobe, a koji podatci su se nalazili u njegovoj službenoj torbi, u prostoriji pod ključem te su bili nedostupni neovlaštenim osobama. Ističe kako je svjedok TT u svom iskazu naveo da u situacijama terenskih izvida ponekad zna sa sobom ponijeti kući kako bi se pripremio za aktivnosti navedenog dana i to predmete kriminalističkog istraživanja pa je jasno da tužitelj nije počinio ni djelo opisano pod točkom 2. izreke prvostupanjskog rješenja. Nadalje smatra kako nije bilo mjesta opozivu uvjetne osude prestanka državne službe. Rok za opoziv uvjetne osude je dvije godine od proteka određenog vremena provjeravanja, a vrijeme provjeravanja teče dvije godine od izvršnosti odluke prvostupanjskog tijela pa nije bilo uvjeta za opoziv uvjetne osude. Navodi da se pri izricanju jedinstvene disciplinske kazne nije vodilo računa o teži i nastalim posljedicama povrede, stupnju odgovornosti policijskog službenika, okolnostima u kojima su navodna djela počinjena te o olakotnim okolnostima na strani tužitelja. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu te preinači osporenu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tuženiku da mu nadoknadi troškove upravnog spora uvećane za trošak sastava žalbe, a podredno da osporenu odluku poništi i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da tužitelj ponavlja prigovore koje je isticao tijekom upravnog postupka i u tužbi, a koje je upravni sud detaljno, jasno i argumentirano odbio. Navodi da, iako je iz spisa predmeta nesporno vidljivo da je tužitelj, zajedno sa opunomoćenikom, sudjelovao u disciplinskom postupku i upravnom sporu, tužitelj uporno paušalno i neutemeljeno ponavlja da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku. Tuženik iz navedenih razloga predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi čanka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski je sud održao raspravu čime je strankama u smislu odredbe članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora te je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja kao suvišan, smatrajući da je odluku mogao donijeti na temelju podataka spisa predmeta i ocjenom izvedenih dokaza u provedenom disciplinskom postupku.

8. Razmatrajući podatke spisa predmeta ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu i utvrđeno činjenično stanje u provedenom disciplinskom postupku.

9. Prema ocjeni ovoga Suda, na tako utvrđeno činjenično stanje, koje proizlazi iz rezultata provedenog disciplinskog postupka pred prvostupanjskim disciplinskim sudom, pravilno su prvostupanjski sud i disciplinski sudovi primijene materijalno pravo zaključivši da su u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunjene pretpostavke za izricanje disciplinske kazne zbog teže povrede službene dužnosti propisane u članku 96. ZOP-a.

10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ocjenjuje se da su prvostupanjski sud, kao i disciplinski sudovi na osnovi rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno utvrdili da je tužitelj počinio djelo koje mu se stavlja na teret, opisano točkom 1. izreke prvostupanjskog rješenja, budući da je u provedenom postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj imao ovlast za rad na IS MUP-a jer posjeduje svoju lozinku – šifru, međutim, podatke koji su sadržani u IS MUP-a ovlašten je koristiti za službene potrebe odnosno potrebe svog radnog mjesta, dok je u konkretnom slučaju vršio provjeru povjerljivih podataka za više fizičkih osoba iako za to nije postojala službena potreba niti mu je to bilo naloženo. Tužitelj je koristio svoje ovlaštenje za pristup povjerljivim podatcima u informacijskom sustavu MUP-a neopravdano i nenamjenski čime je počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 9. ZOP-a. Tijekom disciplinskog postupka je utvrđeno da je tužitelj izvršio prijavu povjerljivih podataka za više fizičkih osoba i to sedam ili osam mjeseci prije nego što je dobio nalog Općinskog državnog odvjetnika. Kako tužitelj nije imao nalog za izvršenu provjeru to su navodi tužitelja pravilno ocijenjeni neosnovani i dani u cilju izbjegavanja disciplinske odgovornosti. S obzirom da se tužitelj i u žalbi poziva na svoje navode dane tijekom disciplinskog postupka i upravnog spora, to se i navodi žalbe ocjenjuju neosnovanim te se prihvaćaju zaključci prvostupanjskog suda i disciplinskih tijela da je tužitelj nenamjenski koristio sredstva tuženika odnosno da mu provjera povjerljivih podataka za više građana nije bila naložena niti je za tim postojala službena potreba.

11. Nadalje je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj izvan službenih prostorija MUP-a iznio klasificirane dokumente stupnja tajnosti „Ograničeno“ te ispise povjerljivih osobnih podataka iz IS MUP-a za građane, što tužitelj niti ne osporava. Međutim, razlozi zbog kojih je to učinio pravilno nisu ocjenjeni osnovanim, budući da je tužitelju kao policijskom službeniku poznato kako treba postupati s klasificiranim podacima stupnja tajnosti „Ograničeno“, a tim više što tužitelj jednom godišnje pristupa sigurnosnom informiranju te potpisuje izjavu o postupanju s klasificiranim podacima te je upoznat s propisima o postupanju s klasificiranim podatcima i zakonskim posljedicama u slučaju nepridržavanja te je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da tužitelj nije imao razloga iznijeti spornu dokumentaciju iz prostorija MUP-a i pohraniti je kod kuće zbog čega je tužitelj pravilno utvrđen odgovornim i za počinjenje teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 1. ZOP-a opisane u točki 2. izreke prvostupanjskog rješenja.

12. Slijedom svega navedenog ocjenjuje se da navodi žalbe tužitelja nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a posebno jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom o kojima se prvostupanjski sud na odgovarajući način očitovao s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

13. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

14. Pri tome se napominje da je prvostupanjski sud utemeljeno otklonio i prigovor tužitelja da mu nije omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku , budući da suprotno proizlazi iz podataka spisa predmeta te isprava koje prileže spisu predmeta i to zapisnika o usmenoj raspravi održanoj 10. svibnja 2023. , 7. lipnja 2023. i 22. kolovoza 2023. pred prvostupanjskim. tijelom, a iz kojih proizlazi da je tužitelj bio prisutan osobno s opunomoćenicima i da se izjasnio da je razumio što mu se stavlja na teret predmetnim zahtjevom kao i izmijenjenim zahtjevom, odnosno proizlazi da je tužitelju dana mogućnost izjašnjavanja o činjenicama i pravnim pitanjima u predmetnom postupku. Također se ističe da je prvostupanjski sud dostatno obrazložio da je prvostupanjsko tijelo prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne imalo u vidu težinu početka povrede, nastale posljedice, stupanj odgovornosti, okolnosti u kojima je povreda počinjena kao i sve lakše okolnosti na strani tužitelja . Pri tome prvostupanjski sud pravilno upućuje na odredbu članka 4. ZUS-a prema kojoj se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke odnosno izborom izrečene kazne donesene primjenom slobodne diskrecijske ocjene javnopravnog tijela jer se upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničava na zakonitost takve odluke, granice vlasti i svrsi radi koje je ta vlast dana pa s obzirom na navedeno, prvostupanjski sud nije našao da bi izbor disciplinske kazne u konkretnom slučaju bio nezakonit.

15. Zaključno se ističe da je neosnovan i žalbeni navod tužitelja da nije bilo mjesta opozivu uvjetne osude prestanka državne službe izrečene uz rok kušnje na (12) dvanaest mjeseci rješenjem prvostupanjskog disciplinskog suda u Splitu od 12. ožujka 2020. Rješenjem prvostupanjskog disciplinskog suda u Splitu od 12. ožujka 2020. tužitelju je izrečena uvjetna kazna prestanka. državne službe uz rok kušnje od 12 mjeseci s tim da se kazna neće izvršiti pod uvjetom da tužitelj u tom roku ne počne novu težinu povredu službene dužnosti. S obzirom da je navedeno rješenje postalo izvršno 25. lipnja 2020. te da rok kušnje traje do 25. lipnja 2021. , a da je tužitelj počeo težu povredu službene dužnosti iz točke 1. izreke prvostupanjskog rješenja u razdoblju od 3. siječnja do 7. travnja 2021. odnosno da je započeo novu težu povredu službene dužnosti tijekom trajanja kušnje, to je prvostupanjski disciplinski sud. imao osnove pozivom na odredbu članka 110. stavka 4. ZOP-a opozvati uvjetnu osudu.

16. Slijedom svega navedenog trebalo je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

17. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem članka 147. stavka 1. ZUS-a .

U Zagrebu , 7. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković