Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-739/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ŠIE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Aniti Vrkić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Kožul&Petrinović, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 20. veljače 2026., u prisutnosti pun. tužiteljice te pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 7. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br. 306-742/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između Hypo Alpe-Adria-bank d.d., sada Addiko bank d.d. te ŠIE kao Korisnika kredita i Založnog dužnika, te ŠI kao Sudužnika i Založnog dužnika, kojeg su ugovorne strane zaključile dana 19.12.2006.g. solemniziranog po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, br. OU-3554/2006 dana 20.12.2006.g. i to:

- dio odredbe u čl. 8 – Prijevremena otplata kredita u dijelu u kojem je ugovoreno da se Korisnik kredita obavezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke, te u dijelu u kojem je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

- iznos u visini od 16.142,34 € sa zateznim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:

- na iznos od 69,22 € od 7.8.2007 do isplate,

- na iznos od 69,29 € od 7.9.2007 do isplate,

- na iznos od 106,69 € od 2.10.2007 do isplate,

- na iznos od 106,22 € od 3.11.2007 do isplate,

- na iznos od 107,25 € od 4.12.2007 do isplate,

- na iznos od 107,03 € od 3.1.2008 do isplate,

- na iznos od 108,89 € od 2.2.2008 do isplate,

- na iznos od 109,49 € od 1.3.2008 do isplate,

- na iznos od 208,57 € od 1.4.2008 do isplate,

- na iznos od 203,17 € od 1.5.2008 do isplate,

- na iznos od 200,89 € od 3.6.2008 do isplate,

- na iznos od 203,12 € od 1.7.2008 do isplate,

- na iznos od 199,19 € od 1.8.2008 do isplate,

- na iznos od 199,10 € od 2.9.2008 do isplate,

- na iznos od 201,55 € od 2.10.2008 do isplate,

- na iznos od 216,96 € od 11.11.2008 do isplate,

- na iznos od 208,52 € od 3.12.2008 do isplate,

- na iznos od 240,91 € od 1.1.2009 do isplate,

- na iznos od 242,91 € od 3.2.2009 do isplate,

- na iznos od 243,62 € od 3.3.2009 do isplate,

- na iznos od 240,22 € od 10.4.2009 do isplate,

- na iznos od 240,57 € od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 235,83 € od 10.6.2009 do isplate,

- na iznos od 232,18 € od 2.7.2009 do isplate,

- na iznos od 232,69 € od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 234,04 € od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 232,26 € od 7.10.2009 do isplate,

- na iznos od 231,79 € od 4.11.2009 do isplate,

- na iznos od 232,52 € od 11.12.2009 do isplate,

- na iznos od 237,15 € od 13.1.2010 do isplate,

- na iznos od 239,74 € od 12.2.2010 do isplate,

- na iznos od 238,19 € od 12.3.2010 do isplate,

- na iznos od 242,98 € od 10.4.2010 do isplate,

- na iznos od 244,76 € od 15.5.2010 do isplate,

- na iznos od 250,24 € od 16.6.2010 do isplate,

- na iznos od 257,09 € od 24.7.2010 do isplate,

- na iznos od 249,54 € od 21.8.2010 do isplate,

- na iznos od 267,38 € od 14.9.2010 do isplate,

- na iznos od 260,38 € od 2.10.2010 do isplate,

- na iznos od 254,41 € od 3.11.2010 do isplate,

- na iznos od 266,61 € od 11.12.2010 do isplate,

- na iznos od 250,62 € od 11.1.2011 do isplate,

- na iznos od 238,08 € od 11.2.2011 do isplate,

- na iznos od 241,19 € od 12.3.2011 do isplate,

- na iznos od 235,75 € od 15.4.2011 do isplate,

- na iznos od 244,34 € od 17.5.2011 do isplate,

- na iznos od 253,65 € od 10.6.2011 do isplate,

- na iznos od 256,79 € od 12.7.2011 do isplate,

- na iznos od 285,74 € od 31.8.2011 do isplate,

- na iznos od 253,91 € od 29.10.2011 do isplate,

- na iznos od 252,17 € od 20.12.2011 do isplate,

- na iznos od 195,05 € od 11.1.2012 do isplate,

- na iznos od 196,09 € od 4.2.2012 do isplate,

- na iznos od 197,92 € od 4.2.2012 do isplate,

- na iznos od 198,86 € od 11.2.2012 do isplate,

- na iznos od 198,20 € od 10.3.2012 do isplate,

- na iznos od 196,20 € od 11.4.2012 do isplate,

- na iznos od 196,43 € od 11.5.2012 do isplate,

- na iznos od 197,32 € od 13.6.2012 do isplate,

- na iznos od 195,30 € od 11.7.2012 do isplate,

- na iznos od 195,38 € od 11.8.2012 do isplate,

- na iznos od 191,14 € od 13.9.2012 do isplate,

- na iznos od 191,55 € od 12.10.2012 do isplate,

- na iznos od 193,31 € od 14.11.2012 do isplate,

- na iznos od 191,43 € od 12.12.2012 do isplate,

- na iznos od 192,42 € od 15.1.2013 do isplate,

- na iznos od 188,54 € od 5.2.2013 do isplate,

- na iznos od 188,08 € od 15.3.2013 do isplate,

- na iznos od 190,48 € od 12.4.2013 do isplate,

- na iznos od 187,51 € od 11.5.2013 do isplate,

- na iznos od 185,38 € od 12.6.2013 do isplate,

- na iznos od 182,84 € od 1.7.2013 do isplate,

- na iznos od 183,42 € od 13.8.2013 do isplate,

- na iznos od 184,28 € od 12.9.2013 do isplate,

- na iznos od 185,85 € od 11.10.2013 do isplate,

- na iznos od 184,73 € od 16.11.2013 do isplate,

- na iznos od 186,14 € od 13.12.2013 do isplate,

- na iznos od 183,09 € od 16.1.2014 do isplate,

- iznos u visini od 16.316,69 € sa zateznim kamatama koje teku na navedene iznose kako slijedi:

- na iznos od 4,92 € od 1.4.2008 do isplate,

- na iznos od 38,23 € od 11.11.2008 do isplate,

- na iznos od 11,97 € od 3.12.2008 do isplate,

- na iznos od 47,65 € od 1.1.2009 do isplate,

- na iznos od 54,51 € od 3.2.2009 do isplate,

- na iznos od 57,63 € od 3.3.2009 do isplate,

- na iznos od 48,70 € od 10.4.2009 do isplate,

- na iznos od 50,78 € od 1.5.2009 do isplate,

- na iznos od 37,88 € od 10.6.2009 do isplate,

- na iznos od 28,18 € od 2.7.2009 do isplate,

- na iznos od 30,75 € od 1.8.2009 do isplate,

- na iznos od 35,83 € od 1.9.2009 do isplate,

- na iznos od 31,62 € od 7.10.2009 do isplate,

- na iznos od 31,34 € od 4.11.2009 do isplate,

- na iznos od 34,64 € od 11.12.2009 do isplate,

- na iznos od 49,64 € od 13.1.2010 do isplate,

- na iznos od 58,61 € od 12.2.2010 do isplate,

- na iznos od 55,16 € od 12.3.2010 do isplate,

- na iznos od 70,84 € od 10.4.2010 do isplate,

- na iznos od 77,51 € od 15.5.2010 do isplate,

- na iznos od 95,39 € od 16.6.2010 do isplate,

- na iznos od 117,52 € od 24.7.2010 do isplate,

- na iznos od 96,06 € od 21.8.2010 do isplate,

- na iznos od 151,80 € od 14.9.2010 do isplate,

- na iznos od 132,03 € od 2.10.2010 do isplate,

- na iznos od 115,32 € od 3.11.2010 do isplate,

- na iznos od 154,25 € od 11.12.2010 do isplate,

- na iznos od 198,01 € od 11.1.2011 do isplate,

- na iznos od 156,21 € od 11.2.2011 do isplate,

- na iznos od 168,82 € od 12.3.2011 do isplate,

- na iznos od 151,65 € od 15.4.2011 do isplate,

- na iznos od 183,55 € od 17.5.2011 do isplate,

- na iznos od 218,20 € od 10.6.2011 do isplate,

- na iznos od 231,29 € od 12.7.2011 do isplate,

- na iznos od 335,70 € od 31.8.2011 do isplate,

- na iznos od 225,27 € od 29.10.2011 do isplate,

- na iznos od 221,24 € od 20.12.2011 do isplate,

- na iznos od 230,75 € od 11.1.2012 do isplate,

- na iznos od 238,02 € od 4.2.2012 do isplate,

- na iznos od 249,10 € od 4.2.2012 do isplate,

- na iznos od 256,06 € od 11.2.2012 do isplate,

- na iznos od 255,40 € od 10.3.2012 do isplate,

- na iznos od 248,32 € od 11.4.2012 do isplate,

- na iznos od 252,00 € od 11.5.2012 do isplate,

- na iznos od 258,88 € od 13.6.2012 do isplate,

- na iznos od 251,68 € od 11.7.2012 do isplate,

- na iznos od 254,77 € od 11.8.2012 do isplate,

- na iznos od 236,80 € od 13.9.2012 do isplate,

- na iznos od 241,43 € od 12.10.2012 do isplate,

- na iznos od 252,78 € od 14.11.2012 do isplate,

- na iznos od 246,30 € od 12.12.2012 do isplate,

- na iznos od 254,01 € od 15.1.2013 do isplate,

- na iznos od 237,57 € od 5.2.2013 do isplate,

- na iznos od 238,19 € od 15.3.2013 do isplate,

- na iznos od 252,98 € od 12.4.2013 do isplate,

- na iznos od 241,12 € od 11.5.2013 do isplate,

- na iznos od 233,28 € od 12.6.2013 do isplate,

- na iznos od 223,47 € od 1.7.2013 do isplate,

- na iznos od 229,40 € od 13.8.2013 do isplate,

- na iznos od 236,78 € od 12.9.2013 do isplate,

- na iznos od 247,83 € od 11.10.2013 do isplate,

- na iznos od 245,22 € od 16.11.2013 do isplate,

- na iznos od 255,66 € od 13.12.2013 do isplate,

- na iznos od 243,21 € od 16.1.2014 do isplate,

- na iznos od 268,21 € od 15.2.2014 do isplate,

- na iznos od 272,56 € od 11.3.2014 do isplate,

- na iznos od 269,12 € od 11.4.2014 do isplate,

- na iznos od 263,26 € od 13.5.2014 do isplate,

- na iznos od 262,33 € od 13.6.2014 do isplate,

- na iznos od 267,89 € od 12.7.2014 do isplate,

- na iznos od 272,60 € od 12.8.2014 do isplate,

- na iznos od 276,27 € od 12.9.2014 do isplate,

- na iznos od 279,67 € od 12.12.2014 do isplate,

- na iznos od 288,04 € od 4.2.2015 do isplate,

- na iznos od 288,69 € od 11.2.2015 do isplate,

- na iznos od 288,99 € od 11.2.2015 do isplate,

- na iznos od 288,82 € od 14.2.2015 do isplate,

- na iznos od 288,82 € od 12.3.2015 do isplate,

- na iznos od 288,82 € od 11.4.2015 do isplate,

- na iznos od 288,81 € od 12.5.2015 do isplate,

- na iznos od 288,81 € od 11.6.2015 do isplate,

- na iznos od 288,82 € od 10.7.2015 do isplate,

- na iznos od 288,82 € od 8.8.2015 do isplate,

- na iznos od 288,81 € od 10.9.2015 do isplate,

- na iznos od 288,82 € od 13.10.2015 do isplate,

- iznos u visini od 7.191,48 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 1.10.2015.g. do isplate

- iznos u visini od 2.191,30 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 25. listopada 2018.g. do isplate

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.437,50 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 7. svibnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 4. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 6. svibnja 2019. navodi da navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 19. prosinca 2006. sklopila ugovor o kreditu br. 306- 742/2006 sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom te da joj je isplaćen iznos od 200.000,00 CHF s rokom otplate od 30 godina. Navela je da je kredit podignut za kupnju nekretnine, da je predmetni kredit zatvorila jer da je uzela drugi kredit u OTP banci d.d. te da je s tuženikom dana 18. siječnja 2016. sklopila Dodatak Ugovora o kreditu, a kojim dodatkom da je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te da je nakon konverzije prijevremeno zatvorila kredit. Predmetnim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3,88%. Tuženik da ju nije obavještavao o promjenama kamatne stope s kojom se ona uopće nije suglasila. Navela je da su promjene tuženik u pogledu kamatne stope nezakonite što da je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. te da je utvrđeno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamati na temelju odluke banke ništetna je da je protivna Zakonu o zaštiti potrošača. Navela je da pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće za sve sporove koji pokrenu individualni potrošači, a sam tuženik da je bio stranka u postupku kao tuženik i u navedenom sporu. Nave la je da s obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to da je otpala osnova temeljem koje da je tuženik izračunavao visinu njezine mjesečne obnove prema kojoj je u skladu s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta. Navela je da na temelju predmetnih ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tuženika, nije mogla predvidjeti posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno s odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu da su bile poznate tuženika. Nave la je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije jasna i lako razumljiva jer su izvjesne ekonomske posljedice takve klauzule koje zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi čine trošak kredita, bile jasne i lako razumljive samo tuženiku koji ih je radi ostvarenja značajne vlastite dobiti, mu prešutio. Ugovorena valutna klauzula u ugovoru da nije uočljiva, a kamoli lako uočljiva te da se iste nigdje ne izdvajaju te nisu uočljive. Navela je da su ugovori bili unaprijed formulirani od strane tužene banke te da se u konkretnom slučaju radi o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu kao potrošača. Navela je da u primjeni valutne klauzule na kamate, banka da se ni na koji način ne može opravdati zaštitom od fluktuacije tečaja budući da se radi o budućoj naknadi koju dužnik daje vjerovniku za korištenje novca, a što da znači da se ne radi o novcu koji da je banka već isplatila, već isključivo o cijeni kredita. Na kraju je navela da ne postoji legitiman cilj postojanja i prihvaćanja postojanja valutne klauzule u odnosu na kamate te da u toj situaciji nema govora o mogućoj zaštiti banke jer da se banka nema od čega štiti budući da su kamate naknada za korištenje tuđeg novca, a ne novac koji je tuženik pozajmio njemu, dok s druge strane on nije ni na koji način zaštićen od promjene tečaja i promjene kamatne stope koja isključivo ovisi o volji tuženika. Navela je da joj je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije, a što da je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli te da je tuženik morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Također, da je ništetna i odredba iz čl.8. o prijevremenoj otplati kredita u kojoj da je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke.

1.1.Tužiteljica je podneskom od dana 9. siječnja 2020. izvršila preinaku tužbe, na način da pored isplate potražuje i utvrđenje ništetnim odredbu o prijevremenoj otplati kredita i isplatu plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kojoj preinaci se tuženik nije protivio, odnosno upustio se u raspravljane po preinačenoj tužbi.

1.2. Tužiteljica je podneskom od dana 4. ožujka 2025. precizirala tužbeni zahtjev odnosno izvršila preinaku tužbe, a kojoj preinaci se tuženik protivio i za koju je istaknuo prigovor zastare, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva te navodi da iz tužbe proizlazi kako tužiteljica kao predmet raspravljanja navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove iako su strane Ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa sporne odredbe više niti ne egzistiraju kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužiteljica potražuje u ovom postupku. Naveo je da se tužiteljici osporava pravni interes za vođenje predmetnog postupka. Naveo je da su on i tužiteljica sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za njega prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da spomenuti zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji su krediti bili denominirani u EUR. Naveo je da sve da je i odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbama valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužiteljica upravo prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem i Aneksa Ugovora o kreditu. Naveo je da naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR Aneksom uz Ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji on prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope. Naveo je da pravo koje tužiteljica traži predmetnom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana kao posljedicu prisilnog propisa sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res judicatu u smislu nepostojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Naveo je da upravo iznos koji tužiteljica potražuje u predmetnom postupku je on uzeo prilikom izračuna konverzije te za taj iznos umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR, a sve kao posljedicu prisilnih odredaba ZIDZPK. Naveo je da su svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutu u CHF i podredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi anulirani provedbom ZIDZPK s njegove strane. Naveo je da prema njegovom stavu predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna ZIDZPK dakle jedini egzistentni odnos između parničnih stranaka je onaj koji proizlazi iz Aneksa Ugovora o kreditu. Naveo je da ističe i prigovor zastare.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 306-742/2006, Aneks ugovora o kreditu, izračun konverzije, specifikaciju uplata za predmetni kredit, pregled prometa za predmetni kredit, obavijesti o promjenama kamatne stope, početni otplatni plan, otplatni plan za predmetni kredit, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužiteljicu kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 306-742/2006, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kred ita sklopili istoga i to dana 19. prosinca 2006. na iznos od 200.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeće na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima. Utvrđeno je da je rok otplate bio 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

3.2. U dijelu sporne odredbe čl.6 predmetnog Ugovora ugovoreno je "Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo

Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke."

3.3. Nadalje u dijelu sporne odredbe čl.4 navodi se "Kredit se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.199,35 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,88%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 27.12.2006. do 30.06.2007. iznosila 3,88%, od 30.06.2007. do 31.08.2007. iznosila je 4,60%, od 31.08.2007. do 29.02.2008. iznosila je 5,00%, od 29.02.2008. do 30.11.2008. iznosila je 5,99%, od 30.11.2008. do 30.11.2010. iznosila je 6,20%, od 30.11.2010. do 30.09.2011. iznosila je 5,95%, od 30.09.2011. do 31.12.2013. iznosila je 5,45%, dok je 31.12.2013. do 30.09.2015. iznosila 3,23%.

5. U svom nalazu i mišljenju od 18. lipnja 2024. stalni sudski vještak Tomislav Prpić je naveo da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 16.142,34 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 1.044,95 € (za vrijeme primjene zakonske kamate od 3,23%). Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije , više uplatila 16.316,69 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica da je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatila 402,64 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 7.191,48 €. Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužiteljica da je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 7.224,78 € na dan 30.09.2015. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužiteljice pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1, 3 i 5.

5.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenja, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 20. kolovoza 2024.

6. U svom dopunskom očitovanju od dana 28. studenog 2024. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), a što je realizirano Aneksom od 18.01.2016., do kada su se uplate knjižile kao CHF pa tako i uplata 12.10.2015. na koju tuženik da ukazuje. Obzirom da je kod izračuna konverzije u izračun obveza tužitelja po kreditu do 30.09.2015 uzeo i navedenu obvezu te temeljem toga formirao iznos preplaćenoga iznosa u postupku konverzije, to da je i sa druge strane uzet iznos zatvaranja tih obveza, budući da se zadaćom traži preplata po kamati i valuti do konverzije, odnosno pretpostavka da nije riječ o simuliranom EUR kreditu, već o ništetnim odredbama promjene kamate i primjene valutne klauzule. Tuženik da je u prilogu dostavio simulaciju izračuna u kojem nije prikazao točne datume kada je anuitet potpuno zatvoren. U izračunu vještaka da je prikazan prosječni tečaj plaćanja(znači tečaj nije korišten, nego je prikazan kao prosjek prema stvarnoj kunskoj uplati kako je to tuženik i evidentirao u poslovnim knjigama) po takvim uplatama, prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno, što je najtočniji prikaz budući da je prikazana stvarna uplata po svakom anuitetu (npr. u knjigovodstvenoj kartici vidljivo je da je anuitet koji dospijeva 31.03.2007. u potpunosti zatvoren tek 30.04.2007, a ne 02.04.2007 kako tuženik navodi). Stoga, da ostaje pri svojem nalazu i mišljenju u potpunosti i ne ulazi u pravna tumačenja.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

7.1. Naime, iako tužiteljica tužbenim zahtjevom ne traži utvrđenje ništetnost predmetnih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatu stopu i valutnu klauzulu već samo isplatu s osnova njihove ništetnosti u razdoblju od kolovoza 2007. do rujna 2015., valja navesti da iako je stav ovoga suda da je vezan odlukama donesenim u kolektivnom sporu, da će u nastavku obrazložiti razloge ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu

8. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 19. prosinca 2006. zaključen ugovor o kreditu br. 306- 742/2006 predmet kojeg je iznos od 200.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

9. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 3,88% godišnje koja kamata se obračunava primjenom dekurzivne metode te nije sporno da je u odredbi čl.6 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti p romjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

10. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od lipnja 2007. pa do prosinca 2013. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 3,88% povisivao tako da je kamatna stopa iznosila od 30.06.2007. do 31.08.2007. iznosila je 4,60%, od 31.08.2007. do 29.02.2008. iznosila je 5,00%, od 29.02.2008. do 30.11.2008. iznosila je 5,99%, od 30.11.2008. do 30.11.2010. iznosila je 6,20%, od 30.11.2010. do 30.09.2011. iznosila je 5,95%, od 30.09.2011. do 31.12.2013. iznosila je 5,45% te je intervencijom zakonodavca kamatna stopa smanjena i od 31.12.2013 do 30.09.2015 iznosila je 3,23%.

11. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.4 te dijelovi odredbe čl.6 ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljica one novčane iznose koje je u razdoblju od kolovoza 2007. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužiteljica od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 16.142,34 EUR-a i iznosa od 16.316,69 EUR-a također sporna.

12. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 19. prosinca 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

13. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

15. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

16. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

17. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

18. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.4 i čl.6 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

21. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

22. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

24. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 5- tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl. 126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

26. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

29. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

30. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

31. O sadržaju odredbi u čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužiteljica kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

32. Naime sporna odredba čl.6 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 3,88% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 3,88%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.4 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužiteljica kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

33. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, naknade za korištene kredita, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 19. prosinca 2006. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.4 i čl.6 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

34. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

35. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.4 i čl.6 među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

36. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

37. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.4 i čl.6 Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

38. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

39. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

40. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.6 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.4 Ugovora o kreditu od dana 19. prosinca 2006.

41. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.4 i čl.6 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. predstavljaju u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

42. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.4 i čl.6 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.4 i čl.6 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

43. Kako je tuženik u razdoblju od kolovoza 2007. pa do listopada 2015. primio ukupni novčani iznos od 16.142,34 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 16.316,69 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužiteljica ne osporava, dok ga tuženik u cijelosti osporava u podnesku od dana 20. kolovoza 2024., nezadovoljan zadaćom koju je sud odredio knjigovodstvenom vještaku, valja odgovoriti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, t j. 3,88% godišnje, s time da će se naknadno biti obrazloženo u odnosu na druge tuženikove prigovore te očitovanje vještaka, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici odlučiti kao u toč. II. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

44. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.4 i čl.6 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od kolovoza 2007. pa do listopada 2015.

45. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu br. 306-742/2006.

46. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu br. 306-742/2006 utvrđeno je da je isti sklopljen dana 18. siječnja 2016. između tužiteljice i pravnog prednika tuženika. Utvrđeno je da je čl.2 ugovoreno da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna kredita od strane korisnika kredita (ovdje tužiteljica), tim Aneksom da se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 88.972,33 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za EUR. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 54.435,08 kn te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina pretplate utvrđena 30.09.2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka obavijestiti pisanim putem korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da se iznos pretplate od 54.435,08 kn koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.

47. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutno j klauzuli izraženoj u CHF.

48. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ogranič iti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

49. Naime, tužiteljica je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljičino odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

50. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužiteljice i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

50.1. Stoga, kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića proizlazi da je tuženik je proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije da jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće: početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita, tj 917.200,00 kn, odnosno 124.721,24 €, ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita, banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite. S takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u Dodatku Ugovora o kreditu jest 88.972,33 €, odnosno 679.644,68 kn po primijenjenom tečaju 7,638832 za 1 EUR. Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama tužiteljice, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatnom planu iznosi 136.384,75 CHF, odnosno primjenom tečaja CHF/HRK na dan isplate kredita 625.460,46 kn. Razlika gore navedenih iznosa, odnosno preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema realiziranom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita stoga je jednaka razlici 679.644,68 kn - 625.460,46 kn, što iznosi 54.184,22 kn / 7.191,48 € na dan 30.09.2015 i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji Gledajući iz perspektive da valutna klauzula CHF nije ništetna, tuženik da je umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 274.025,82 kn (sa 953.670,50 kn na 679.644,68 kn), no sa pretpostavkom da je valutna klauzula ništava, potrebno da je bilo glavnicu umanjiti za dodatnih 54.184,22 kn / 7.191,48 € , što je navedeno u tablici. Tuženik da je u obzir uzeo sve uplate tužiteljice po CHF kreditu te ih stavio u odnos sa uplatama koje da su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužiteljice. Naveo je da želi još jednom istaknuti da je slijedom svega navedenoga tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No svakako da valja istaknuti da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to da nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega je predmet prethodna točka zadaće vještačenja. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

51. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

51.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

51.2. Kako je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 6. svibnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od kolovoza 2007. pa do listopada 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

52. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

53. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18)

54. Što se tiče preinake tužbe od dana 4. ožujka 2025., a kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, valja navesti da je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 2 ZPP-a s obzirom da je tužiteljica tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mog la postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a pored navedenog ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama s obzirom da je tužiteljica u cijelosti zatvorila predmetni kredit, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

55. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio iz podneska od dana 4. ožujka 2025. stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

56. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica da je, na ime kamata, do konverzije manje uplatila 1.044,95 € (za vrijeme primjene zakonske kamate od 3,23%). Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatila 402,64 €. Međutim stav je ovoga suda da se ne radi o iznosima na naknadu kojih bi tuženik kao kreditor imao pravo.

57. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelj ice po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužiteljica ništa nije primila pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

58. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO -a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršila plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

59. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužiteljice.

60. U odnosu na odredbu članka 8 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe - Adria-Bank d.d., valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelj ice koja je navela da ono što da je ona zamijetila kod kredita i što je pitala bilježnika da je bila izlazna naknada koja joj nije bila poznata pa da je bilježnik rekao da u trenutku kada bude zatvarala kredit ili otplatila da će banka imati nekakav svoj iznos koji će iznositi 1.000,00 do 1.500,00 kn i da to nije ništa strašno i to iz razloga što tuženik nije dokazao suprotno.

60.1. Stoga, kako sadržaj odredbe čl.8 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada za prijevremenu otplatu kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

60.2. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredba čl.8 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2006. predstavlja u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

60.3. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.8 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelj ice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 s time da je visina utvrđena iz dokumentacije u spisu, odnosno tuženikove obavijesti o prijevremenom zatvaranju, a i tuženik je na ročištu dana 20. veljače 2026. rekao da ne osporava visinu naknade, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. i II. izreke presude.

60.4. Nadalje, s obzirom da sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br.Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita.

60.5. Iz navedenog proizlazi da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) nastupa u roku od 5 godina od trenutka pravomoćnog utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine odredbe pa kako je konkretna tužba podnesena 6. svibnja 2019., a sudska odluka kojom tužitelj traži da se utvrdi ništetnost dijela čl.8 predmetnog ugovora još nije pravomoćna, stav je ovoga suda da zastara još nije ni počela teći.

61. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 1.000,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na četiri ročišta u iznosu od 1.000,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja pet podneska i to tri u iznosu od 1.000,00 eura za svaki, jedan u iznosu od 500,00 eura i jedan u iznosu od 250,00 eura (T.br.8 t.1, t.3 i t.4 Tarife), PDV-a u iznosu od 2.187,50 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 11.437,50 eura.

61.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 7. svibnja 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika