Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-2294/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja ŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Jeleni Beg Čajkovski, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Toniu Smrčeku, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 9. veljače 2026., u prisutnosti pun. tužitelja te pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 7. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju ŽT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] isplati iznos od 2.017,62 € sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 25,04 € počam od 06.08.2007. pa do isplate

- na iznos od 25,10 € počam od 06.09.2007. pa do isplate

- na iznos od 38.70 € počam od 01.10.2007. pa do isplate

- na iznos od 38,57 € počam od 02.11.2007. pa do isplate

- na iznos od 39,02 € počam od 30.11.2007. pa do isplate

- na iznos od 38,95 € počam od 02.01.2008. pa do isplate

- na iznos od 39,68 € počam od 01.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 39,94 € počam od 29.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 76,22 € počam od 31.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 74,33 € počam od 30.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 73,57 € počam od 02.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 74,48 € počam od 30.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 73,12 € počam od 31.07.2008. pa do isplate

- na iznos od 73,16 € počam od 01.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 74,16 € počam od 01.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 79,95 € počam od 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 76,90 € počam od 02.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 88,97 € počam od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 89,81 € počam od 02.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 90,18 € počam od 02.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 89,09 € počam od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 89,27 € počam od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 87,60 € počam od 01.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 86,37 € počam od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 86,67 € počam od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 87,29 € počam od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 87,21 € počam od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 86,54 € počam od 02.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 87,73 € počam od 30.11.2009. pa do isplate

i to po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 01. siječnja 2024 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpanja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 da tužitelju ŽT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] isplati iznos od 3.202,95 € € sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 58,71 € počam od 01.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 59,11 € počam od 29.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 134,27 € počam od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 130,95 € počam od 30.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 129,63 € počam od 02.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 131,22 € počam od 30.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 128,84 € počam od 31.07.2008. pa do isplate

- na iznos od 128,95 € počam od 01.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 130,69 € počam od 01.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 140,92 € počam od 31.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 135,55 € počam od 02.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 159,39 € počam od 31.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 160,92 € počam od 02.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 161,60 € počam od 02.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 159,65 € počam od 31.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 159,99 € počam od 30.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 157,02 € počam od 01.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 154,83 € počam od 30.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 155,37 € počam od 31.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 156,49 € počam od 31.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 156,36 € počam od 30.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 155,18 € počam od 02.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 157,31 € počam od 30.11.200.9 pa do isplate

i to po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 01. siječnja 2024 pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpanja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.099,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 7. svibnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom 5. prosinca 2006. zaključio ugovor o kreditu broj 306-664/2006 na iznos od 71.800,00 CHF, a dana 19. lipnja 2007. da je zaključio ugovor kreditu broj 306-335/2007 na iznos od 148.275,00 CHF. Presudom Općinskog suda u Rijeci od 15. srpnja 2016., posl.br. P-3036/2014 da je utvrđena ništetnost članka 6. označenih ugovora te da je naloženo tuženiku koji da je tada poslovao pod tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., Zagreb isplatiti mu iznos od 10.793,55 CHF sa zateznim kamatama koje da su tekle na pretplatu svakog anuiteta od dospijeća pa do isplate. Navedena presuda da je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli od 16. listopada 2017., posl.br. Gž-1481/2016. Naveo je da u vrijeme podnošenja tužbe još nije bio poznat stav sudske prakse vezano za zastaru pa da je tužbenim zahtjevom obuhvatio razdoblje od pet godina prije dana utuženja, odnosno da nije obuhvatio čitavo razdoblje trajanja ugovornog odnosa. Naveo je da je zastara za predmetnu vrstu predmeta prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe te zastarni rok da počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u predmetu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Naveo je da potražuje pretplatu za razdoblje od prve promjene kamatne stope, nakon zaključivanja ugovora o kreditu do razdoblja koje je obuhvaćeno pravomoćno okončanim postupkom, odnosno od 31. srpnja 2007. do 30. studenog 2009., a u kojem razdoblju da je pretplatio iznos od 6.088,61 CHF. Naveo je da su on i tuženik prije zaključenja glavne rasprave u predmetu P-3036/14 sklopili ugovor o konverziji te da je tuženik kasnije razvio konstrukciju kako su korisnici kredita sklapanjem ugovora o konverziji obeštećeni, a koji stav da je imao i svoj odjek u stvaranju sudske prakse nižih sudova. Naveo je da činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi zakona te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR da ne znači da je on time kao potrošač izgubio pravo na utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa. Naveo je da nije obeštećen u skladu s važećim pravom Europske unije te pravomoćnim sudskim odlukama, kako domaćih tako i sudova Europske unije.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 26. rujna 2025. napravio preinaku tužbe, a kojoj preinaci se tuženik protivio i za koju preinaku je istaknuo prigovor zastare, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev i to kako osnov, tako i visinu te je naveo da ističe prigovor zastare. Naveo je da i tužitelj sam navodi činjenicu da je s njime 9. veljače 2016. solemnizirao aneks uz ugovor o kreditu broj 306-664/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine te aneks uz ugovor o kreditu broj 306-336/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je izvršena konverzija odnosno promijenjeni su učinci ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stranke sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Dužnost sklapanja aneksa tj. provođenje konverzije da je posljedica kogentnih zakonskih odredaba ZPK koje po svojoj prirodi predstavljaju lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Naveo je da je tužitelj pristao na izračun konverzije te da je tužitelj želio izvršiti konverziju pa da su on i tužitelj aneksima ugovora o kreditu ugovorili promjenu sadržaja ugovora o kreditu. Naveo je da su sporni dijelovi odredaba ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika odnosno valutna klauzula u CHF, sklapanjem aneksa prestali postojati tj. da se ima smatrati da nisu nikada niti postojali jer su zamijenjeni odredbama aneksa s učinkom ex tunc. Naveo je da tužitelj planira potraživati novčani iznos koji bi predstavljao iznos onoga što je tužitelj navodno preplatio po osnovi razlike kako mjesečnog iznos kamate na kredit, međutim tužitelj da nema pravo potraživati takvu isplatu od njega jer traži ono što mu je već nadoknadio, a sve sukladno zakonskim obvezama koje je imao temeljem ZPK. Naveo je da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora kojeg je vodila udruga Potrošač te da naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske-promjenjiva kamata jer je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naveo je da odredba o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna jer je činidba tužitelja određena odnosno odrediva. Naveo je da je čl. 6. ugovora o kreditu u kontekstu promjenjivosti kamatne stope, nije ugovorena činidba korisnika kredita-ovdje tužitelja, već samo da je kamatna stopa promjenjiva ništa više, ništa manje od toga. Naveo je da smatra da je činidba tužitelja iz ugovora o kreditu bila određena odnosno odrediva jer ugovor o kreditu sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti. Naveo je da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna niti prema propisima o Zaštiti potrošača. Naveo je da je nesporno da je odredba čl. 6. ugovora o kreditu odredba koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita. Naveo je da do sada slijedom svega navedenog proizlazi da odredba čl. 6. ugovora o kreditu ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Naveo je da predmetna ugovorna odredba nije suprotna niti načelu savjesnosti i poštenja te da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom te da je tužitelj imao izbora prilikom sklapanja ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali da to nije učinio jer je procijenio da je za njega povoljnija stopa. Naveo je da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona da bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Naveo je da ukoliko bi sud zaključio da je odredba ugovora sadržana u čl. 6. bez učinka da nastaje pravna praznina u odredbi samog ugovora s obzirom da u ugovoru o kreditu uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja te da je nesporno da sama ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu broj 306-664/2006, ugovor kreditu broj 306-335/2007, Aneks br. 1 Ugovora o kreditu broj 306-664/2006, otplatni plan, obavijesti o promijeni kamatne stope, zahtjev za kredit, izračun konverzije uz novi otplatni plan, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislava Prpića.

4. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da je predmetne kredite podignuo za izgradnju obiteljske kuće te kad je podigao prvi kredit da su mu u banci rekli da kad napravi temeljni određeni dio kuće da će mu tada dati drugi kredit za dovršetak kuće te da je tako i bilo, da je banka po tom drugom kreditu upisala hipoteku. Naveo je da je u ovosudnom predmetu poslovni broj P-3036/14 bila utužena ništetnost promjenjive kamate odnosno isplata s istog osnova međutim kako tada još uvijek nije bilo do kraja razjašnjen stav o zastari da su utužili samo dio dok da predmetnom tužbom također potražuju isplatu temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi međutim za ranije razdoblje od onog koje je utuženo u ovosudom postupku P -3036/14. Naveo je da ono što su utužili i dobili spor da im je to i isplaćeno te da je izvršena konverzija ugovora o kreditu. Naveo je da je po zanimanju odgovara kemijski tehničar te da ni jedan dio kuće nije koristio za poslovnu djelatnost, kao i da je aneks o konverziji sklopio zato što je banka bila jako agresivna i da je sklopio taj aneks i da je to bila jedna od većih prevara.

5. Svjedok PT navela je da se ne sjeća tužitelja ŽT te da se ne sjeća da li je bila osobna bankarica istoga, da možda.

6. U svom nalazu i mišljenju od 27. kolovoza 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata po kreditnim partijama koje su predmet ove tužbe daje sljedeće mišljenje: I. Ugovor o kreditu broj: 306-664/2006 od 01.12.2006. Pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, do 30.11.2009. preplatio na ime kamate iznos od 2.017,62 €. Pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do 30.11.2009 manje uplatio 0,00 €. II. Ugovor o kreditu broj: 306-335/2007 od 18.06.2007. Pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, do 30.11.2009. preplatio na ime kamate iznos od 3.202,95 €. Pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je, na ime kamata, do

30.11.2009 manje uplatio 0,00 €.

6.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 16. rujna 2025.

7. U podnesku od dana 14. siječnja 2026. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da tuženik prigovora Nalazu i mišljenju te kako i sam da navodi, iznosi prigovore pravne prirode, u koje da ne može ulaziti.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Ovosudnom presudom posl.br. P-3036/14, od dana 15. srpnja 2016., pravomoćna dana 23. listopada 2017. utvrđeno je da je članak 6. ugovora o kreditu broj 306-664/2006, sklopljenog dana 05. prosinca 2006. godine, ništetan te je utvrđeno da je članak 6. ugovora o kreditu broj 306-335/2007, sklopljenog dana 19. lipnja 2007. godine, ništetan, slijedom čega je stav ovoga suda u predmetnom postupku nije potrebno ponovno utvrđivati ništetnost istih, već samo odlučiti o isplati na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom razdoblju.

10. osim navedenog, a kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 5-tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

12. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 5-tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 5 - tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

13. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.6 ugovora o kreditu broj 306-664/2006 od dana 05. prosinca 2006. godine te ništetnost dijela odredbe čl.6 ugovora o kreditu broj 306-335/2007 od dana 19. lipnja 2007. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni ugovori o kreditu mogu opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.6 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO -a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

14. Kako je tuženik u razdoblju od kolovoza 2007. pa do studenog 2009. (Ugovor o kreditu broj: 306-664/2006 od 01.12.2006.) primio ukupni novčani iznos od 2.017,62 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, dok je u razdoblju od veljače 2008. pa do studenog 2009. (Ugovor o kreditu broj: 306-335/2007 od19. lipnja 2007.) primio ukupni novčani iznos od 3.202,95 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok da tuženik osporava u podnesku od dana 16. rujna 2025., a na koje navode se vještak dopunski očitovao u podnesku od dana 14. siječnja 2026., valja navesti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku . Pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 3,88% odnosno 4,20% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u točki I. i II. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

15. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.6 Ugovora o kreditu od 5. prosinca 2006. i 19. lipnja 2007. kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od kolovoza 2007. pa do studenog 2009. i od veljače 2008. pa do studenog 2009.

16. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu br. 306-664/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

17. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu br. 306-664/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da je isti sklopljen dana 9. veljače 2016. između tužitelja i tuženika. Utvrđeno je da je čl. 2 ugovoreno da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna kredita od strane korisnika kredita (ovdje tužitelja), tim Aneksom da se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 39.464,19 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za EUR. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da pretplata na dan 30.09.2015. iznosi 6.333,13 kn te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina pretplate utvrđena 30.09.2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju, o čemu će banka obavijestiti pisanim putem korisnika kredita odmah po provedbi Aneksa u poslovnim knjigama. Ugovorne strane da suglasno utvrđuju da se iznos pretplate od 6.333,13 kn koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Utvrđeno je da je aneks potpisan po tužitelju i predstavnicima pravnog prednika tuženika.

18. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

19. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

20. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

21. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

22. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

22.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

22.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 11. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od kolovoza 2007. pa do studenog 2009. i od veljače 2008. pa do studenog 2009. to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

23. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

24. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 306-664/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

25. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata do 30.11.2009 manje uplatio 0,00 €

26.Tuženik je u podnesku od dana 16. rujna 2025. istaknuo i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove manje plaćenih kamata. Međutim stav je ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor prijeboja u toj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

27. Što se tiče same preinake tužbe od dana 26. rujna 2025., a kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, valja navesti da je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 2 ZPP-a s obzirom da je tužitelj tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a pored navedenog ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

27.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

28. Što se tiče navoda tuženika da tužitelj nije potrošač odnosno da nije dokazao osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bio dužan dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da je predmetne kredite podignuo za izgradnju obiteljske kuće te kad je podigao prvi kredit da su mu u banci rekli da kad napravi temeljni određeni dio kuće da će mu tada dati drugi kredit za dovršetak kuće te da je tako i bilo, da je banka po tom drugom kreditu upisala hipoteku, kao i da je po zanimanju odgovara kemijski tehničar te da ni jedan dio kuće nije koristio za poslovnu djelatnost i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužiteljica nije potrošač ni sa čim nije doveo pitanje status tužitelja kao potrošača.

29. Također, što se tiče pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika na ročištu dana 5.6.2024. i 3.7.2024., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te na pitanja vezano za promjenjivu kamatu stopu i slično, valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužitelja i svjedoka nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na pet ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja tri podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 Tarife), PDV u iznosu od 500,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,54 eura kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 3.099,54 eura.

30.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 7. svibnja 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika