Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-354/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Adele Turkalj predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Borisu Jugu , odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5104/2025-8 od 22. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5104/2025-8 od 22. siječnja 2026. pod točkama I., II. i dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 595,68 eur s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2026. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5104/2025-8 od 22. siječnja 2026. u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 220,68 eur s pripadajućom zateznom kamatom (preko iznosa od 595,68 eur) te za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ĐU za naknadu parničnog troška u iznosu od 220,68 eur s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2026. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 300,74 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba čl.5. Ugovora o kreditu broj 016-2664/2005, skloplje- nog dana 13. prosinca 2005. između tužitelja ĐU, Đ 7, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavon- ska avenija 8, OIB: 14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iz- nosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 961,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. pro- sinca 2005. sa zakonskim zateznim kamatama utvrđenim čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje pret- hodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine pa na- dalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varija- bilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĐU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 816,36 eura sa zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendar- skog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak žalbenog postupka u iznosu od 300,74 eur.

3. Žalba nije osnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu sporednog potraživanja troška postupka.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa ni povrede na koje upire tuženik. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika te se presuda može ispitati.

5. Neosnovan je i žalbeni razlog zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud u postupku izvedenim dokazima pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i iste cijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

6. Neosnovano tuženik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer prvostupanjski sud svoju odluku donosi na temelju pravilne primjene odredba Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO).

7. Prvostupanjski sud u postupku utvrđuje sljedeće odlučne činjenice:

- tužitelj je 13. prosinca 2005. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 016- 2664/2005, prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 122.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan korištenja kredita;

- predmetnim Ugovorom o kreditu u čl. 5. ugovoreno je kako se korisniku kredita prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % kredita;

- navedena naknada naplaćena je u iznosu od 961,52 eura 28. prosinca 2005. , a koji iznos među strankama nije sporan;

- iskazom tužitelja je utvrđeno kako prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije bio upoznat što obuhvaća troškove jednokratne naknade, niti su mu bili pojašnjeni razlozi o određivanja navedene naknade, kao u pogledu visine, tako i u pogledu samog sadržaja te naknade;

- u spornim ugovornim odredbama radilo se o Ugovoru i odredbama koji su unaprijed formulirani od strane tuženika te korisnik kredita na sadržaj istih nije mogao utjecati niti je o istom mogao pregovarati.

8. Cijeneći ovako utvrđene odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se iz formulacije čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja jednokratnog troška obrade kredita u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, nije jasno moglo utvrditi o kojim se troškovima radi, odnosno nije vidljivo na koju se konkretnu uslugu banke ta naknada odnosi.

9. Posljedično navedenom, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako se radi o Ugovoru i odredbama koji su unaprijed formulirani od strane tuženika te korisnik kredita na sadržaj istog nije mogao utjecati niti je o istoj mogao pregovarati, a što sve ukazuje na suprotnost sa načelom savjesnosti i poštenja, odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tuži telja kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a posljedično navedenom temeljem odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a njezina ništavost ne povlači ništavost samog ugovora jer isti može opstati bez takve odredbe.

10. Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. ZOO obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužitelj platio na temelju neosnovane naplate jednokratne naknade za obradu kredita (pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna), odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

11. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik pa proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

12. Vezano uz žalbene razloge uz istaknuti prigovor zastare ističe se kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

13. Slijedom navedenog svi razlozi kojima tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava u pogledu odluke o glavnoj stvari od strane prvostupanjskog suda, odbijeni su kao neosnovani.

14. Odluku o trošku tuženik osporava ističući kako je pravovremeno prigovorio vrijednosti spora naznačenoj u tužbi, a koji prigovor je prvostupanjski sud neosnovano odbio, posljedično čemu je pogrešno odredio parnični trošak za svaku radnju u iznosu od 200,00 eur.

14.1. Osnovano tuženik ističe kako je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kao vrijednost predmeta spora iznos naznačen u tužbi (1.861,52 eur) umjesto pravilno iznos činidbe koja se zahtjeva od tuženika u iznosu od 961,52 eur, u smislu odredbe čl. 37. st. 1. ZPP.

14.2. Slijedom navedenog, iako je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i utvrdio kako je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi trošak postupka (posljedično čemu nije bilo osnova dosuditi tuženiku zatraženi trošak), pogrešnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP tužitelju je pogrešno dosudio trošak po Tbr. 7/1 Tarife nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa) od 100 bodova, umjesto pravilno 75 bodova. Posljedično navedenom za radnje poduzete u postupku koje je utvrdio prvostupanjski sud tužitelju je trebalo dosuditi nagradu u iznosu od 450,00 eur uvećano za pripadajući PDV od 112,50 eur i sudskih pristojbi od 33,18 eur, što ukupno iznosi 595,68 eur, dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja u iznosu od 220,68 eur nije osnovan.

15. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni, jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

16. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude dok je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP prvostupanjska presuda preinačena na način kako je presuđeno kao pod točkom

II. izreke ove drugostupanjske presude.

17. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer sa žalbom nije uspio u pogledu glavnog potraživanja, dok je djelomično uspio samo u pogledu sporednog potraživanja troška, no zbog preinake u navedenom dijelu nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi čl. 166. st. 2. ZPP).

U Velikoj Gorici 7. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Adela Turkalj