Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-60/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Adele Turkalj predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Trgovina Krk d.d., OIB: 66548420466, Malinska, Dubašljanska 80, zastupanog po punomoćnici Jadranki Meštrović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene MU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnici ŠU, dipl iur. iz Sindikata trgovine Hrvatske, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1382/2024-23 od 26. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Trgovina Krk d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1382/2024-23 od 26. veljače 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja Trgovina Krk d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženici MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužitelju TRGOVINA KRK dioničko društvo za maloprodaju i veleprodaju, OIB: 66548420466, Dubašljanska 80, Malinska plati iznos od 1.742,66 Eura sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 31.12.2017. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do namirenja po stopi zateznih kamata sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od osam dana.

2. Nalaže se tuženici u roku 8 (osam) dana naknaditi tužitelju troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi zateznih kamata sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.",

kao pravno neosnovan."

2.Tužitelj podnosi žalbu pobijajući citiranu prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže pobijanu prvostupanjsku presudu preinačiti usvajanjem tužbe tužitelja, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Predlaže usvojiti žalbu i ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovni postupak uz naknadu troška sastava žalbe od 312,50 eura.

3.Tužena u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom manjka utvrđenog pri izvanrednoj primopredajnoj inventuri provedenoj 19.10.2017. u ukupnom iznosu od 13.130,09 kuna (12.819,89 kuna manjak robe i 310,20 kuna manjak novčanih sredstava) za koju tvrdi da je prouzročena od strane tužene kao poslovotkinje u prodavaonici mješovite robe tužitelja broj 155 u Zagrebu.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti pa ni povrede na koje upire tuženik. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika te se presuda može ispitati.

7. Prvostupanjski sud cijeneći odgovornost tužene za utvrđeni manjak pravilno polazi od odredbe čl. 107. st. 1. - 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - dalje: ZR) kojom je da radnik koji na radu i u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koju je uzrokovao. Ako se za svakog radnika ne može utvrditi dio štete koju je on uzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u jednakim di jelova. Ako je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom za štetu odgovaraju solidarno.

8. Slijedom citirane zakonske odredbe predmnijeva se obična nepažnja radnika, dok poslodavac mora (uz sve ostale pretpostavke za štetu) dokazati namjeru ili krajnju nepažnju štetnika te neosnovano tužitelj u postupku tvrdi da je samom činjenicom što je tužena bila poslovođa i što je aktima tužitelja bilo propisana njezina materijalna odgovornost za vrijednost zaliha roba i sredstava rada u prodavaonici, automatski odgovorna za utvrđeni inventurni manjak, slijedom čega su i ti navodi koje ponavlja u žalbi odbijeni kao neosnovani.

9. Slijedom pravilnog pravnog stava suda prvog stupnja o pravnoj osnovi potraživanja tužitelja, pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje te je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i na njih pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Na žalbene navode tužitelja kako je tužena kao odgovorna osoba za vrijednost zaliha i sredstava rada u prodavaonici u svom radu postupala poduzimanjem „upornih nedopuštenih radnji“ što predstavlja njezinu namjeru kao i krajnju nepažnju, valja odgovoriti kako takve svoje paušalne tvrdnje tužitelj niti u postupku niti u žalbi ni na koji način ne obrazlaže, a niti iste imaju temelj u izvedenim dokazima.

11. Činjenica da je tužitelj kao poslodavac inventurom utvrdio postojanje manjka robe s kojom je bila zadužena tužena kao poslovođa automatski ne povlači odgovornost tužene za štetu, već tužitelj treba dokazati uzročnu vezu između nastanka štete i postupanja tužene kao i samu štetu u smislu ranije citirane odredbe ZR.

12. Tužitelj u ovoj parnici nije dokazao da je šteta koja se očituje u utvrđenom inventurnom manjku u uzročnoj vezi s nesavjesnim i nemarnim radom tužene, niti je dokazao postojanje činjenica na osnovi kojih bi se moglo utvrditi da je tužena u svom radu postupala s krajnjom nepažnjom.

13. Sud prvog stupnja naveo je jasne i neproturječne razloge kojima ocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka i tužene pa stoga žalbeni razlozi kojima tužitelj osporava utvrđenja prvostupanjskog suda donesena na temelju tih dokaza predstavljaju samo njegovu ocjenu provedenih dokaza i kao takvi ne dovode u sumnju pravilno i potpuno utvrđenje odlučnih činjenica od strane prvostupanjskog suda i pravilnu primjenu materijalnog prava.

14. Slijedom gore navedenog, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da u postupanju tužene nije bilo niti namjere, niti krajnje nepažnje i stoga odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, jer u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao ispunjenje pretpostavki za naknadu štete u smislu odredbe čl. 107. st. 1. ZR.

15. Budući da nisu ostvareni razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi s odredbom čl. 166. st. 1. ZPP , jer sa žalbom nije uspio.

U Velikoj Gorici 7. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Adela Turkalj