Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1276/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: predsjednice vijeća Kristine Gašparac Orlić, te članova vijeća Roberta Završkog i Eufemije Nanković, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog ŠN i okrivljenog ŽN, zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90, 29/94 i 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenog ŠN koju je podnio po braniteljici Sineli Štakić, odvjetnici iz Rijeke, protiv presude Općinskog sudu u Rijeci od 4. prosinca 2024., broj: Pp-3570/2022, na sjednici vijeća 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog ŠN i potvrđuje se pobijana presuda u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22), okrivljeni ŠN je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 € (sedamdeset eura), u roku 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni ŠN je proglašen krivim i kažnjen zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna 99,00 eura. Istom presudom navedeni okrivljenik je, temeljem članka 138. i članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 70,00 eura.

1.1. Nadalje, istom presudom je okrivljeni ŽN, temeljem članka 182. točka 3. Prekršajnog zakona oslobođen od optužbe zbog počinjenja prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

2. Protiv te presude okrivljeni ŠN je pravodobno putem braniteljice podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj ističe u bitnom, da nije kriv i da činjenična i pravna utvrđenja nisu pravilna i zakonita, te da je presuda u cijelosti nezakonita. Žalitelj detaljno analizira provedeni postupak, iskaze ispitanih osoba i provedene dokaze, ukazujući da odluka nema dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, da sud uopće ne navodi presudu Općinskog suda u Rijeci K-515/2022 koja je dostavljena uz njegov podnesak, a da je odluka kontradiktorna sama sebi jer ne može biti utvrđeno da je došlo do svađe i tučnjave te međusobnog zadavanja udaraca ali da je istovremeno za takvo postupanje dvoje ljudi kriv samo on. Analizirajući dokaze navodi da su svjedoci NN i Š pristrani svjedoci čiji su iskazi pred policijom i na sudu potpuno različiti, a da okrivljeni ŽN ne može biti službena osoba niti po Kaznenom zakonu niti po Zakonu o privaatnoj zaštiti, u kojem smislu postoji i odluka Vrhovnog suda RH I Kž-599/04, pa je stav suda prvog stupnja potpuno pogrešan. Mjesto na kojem je napadnut nije mjesto na kojem drugi okrivljenik ima ikakve pa niti zaštitarske ovlasti a pogotovo ne upravljati prometom, promašen je zaključak da je ŽN postupao kao zaštitar braneći se i njegov iskaz dan policiji o načinu hvatnja i deranja majice je u suprotnosti s njegovom obranom na sudu i iskazima svjedoka, prilagodio je svoj iskaz potrebi postupka jer je on napao žalitelja i zadao mu tjelesne ozljede što potvrđuje kaznena presuda koju sud ignorira, pa kako je postupao isključivo obrambeno, zbog čega predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi njega oslobodi optužbe, odnosno podredno pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, ovaj sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenih, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je žalitelj upoznat s optužnim prijedlogom, da su mu pozivi uredno dostavljeni i da mu je omogućeno da angažira branitelja i iznese svoju obranu, pa je evidentno da je žalitelju bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane koje bi bilo od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude.

5.1. Pogrešan je žalbeni navod da je odluka kontradiktorna sama sebi jer ne može biti utvrđeno da je došlo do svađe i tučnjave te međusobnog zadavanja udaraca ali da je istovremeno za takvo postupanje dvoje ljudi kriv samo on. Naime, u prekršajima protiv javnog reda i mira u kojima sudjeluju dvije ili više osoba (kao u ovom slučaju fizičkog sukoba), policija kao tužitelj najčešće i podnosi optužni akt protiv svih zatečenih sudionika. Na sudu je da razjasni i raščisti dinamiku događaja i doprinos svakog od okrivljenih, utvrdi okolnosti, pitanje postojanja nužne obrane ili njezinog eventualnog prekoračenja, a notorno je da svatko tko se nađe u fizičkom sukobu na javnom mjestu ne mora biti i počinitelj predmetnog prekršaja. I sam žalitelj svojom žalbom zapravo ukazuje da je suokrivljenog ŽN trebalo proglasiti krivim za prekršaj, a žalitelja osloboditi optužbe, čime dopušta mogućnost upravo takve vrste odluke. U svakom slučaju, žalbeni navodi koji dovode u pitanje točnost utvrđenja činjeničnog stanja, a koji su istaknuti na štetu okrivljenog ŽN kojeg je prvostupanjski sud oslobodio od optužbe su bespredmetni, s obzirom da u smislu odredbe članka 192. stavka 3. Prekršajnog zakona žalbu na štetu okrivljenika može podnijeti tužitelj, u konkretnom slučaju Policijska postaja Rijeka, a okrivljenik se može žaliti samo u vlastitu korist.

5.2. Promatrajući cijeli postupak s aspekta pravičnosti, ovaj sud je utvrdio da je žalitelju svakako pružena realna i razumna mogućnost kvalitetne obrane, dakle da angažira branitelja, upozna se s optužbom, iznese obranu ako želi i u obliku u kojem želi te sudjeluje u postupku, pa ovaj sud, promatrajući postupak i u njegovoj ukupnosti ne nalazi bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka niti povredu jamstva obrane predviđenu Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6. Što se tiče činjeničnog stanja, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji okrivljenika. Naime, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u postupku ispitao okrivljenike i dostupne svjedoke (očevice ZN i NN, kao i policijske službenike ĆN i GN koji su postupali po dojavi) te pročitao dokumentaciju u spisu. Iskaze ispitanih osoba i sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima. Sudac je do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje žalitelja došao preko lanca logičke argumentacije, svoju odluku o tome da je žalitelj narušavao javni red i mir fizičkim sukobom prvostupanjski sud je donio nakon analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj sud.

6.1. Svjedoci očevici su iskazivali na temelju osobnih saznanja, prvostupanjski je sud izvršio analizu njihovih iskaza, a logično je da iskazi svjedoka mogu imati nepreciznosti i nepodudarnosti uslijed proteka vremena i uslijed svih okolnosti događaja, konkretno uzimajući u obzir da se radilo o stresnom događaju nabijenom emocijama (fizički napad). Stoga su moguće i logične razlike u percepciji događaja u odnosu na određene detalje, zbog čega nije bilo osnove za sumnju da bi se radilo o „namještenim“ i dogovorenim lažnim iskazima sa svrhom neistinitog terećenja žalitelja, a sud prvog stupnja je i eventualne razlike iskaza danih policiji i pred sudom razjasnio tijekom rasprave.

7. Što se tiče pitanja vezana uz svojstvo zaštitara, uz zaštitarske ili čuvarske ovlasti te pitanja je li zaštitar službena osoba, ističe se da je svojstvo osobe irelevantno za postojanje bića ovog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te nije odlučna činjenica koju bi trebalo navoditi u činjeničnom opisu (kao kod nekih drugih prekršaja iz istog zakona koji mogu biti počinjeni samo prema službenoj osobi) i precizno utvrđivati u dokaznom postupku u smislu točnog djelokruga ovlasti zaštitara. Nesporno je da je žalitelj došao vozilom na mjesto događaja i da je okrivljeni ŽN koji je bio na radnom mjestu krenuo upozoriti ga u vezi parkiranja, čime je dovoljno utvrđen kontekst koji je prethodio događaju, nakon čega je došlo do sukoba čiju dinamiku je valjalo utvrditi, dakle je li došlo do primjene fizičke sile kojom se povređuje tjelesni integritet druge osobe. Pitanje je li zaštitar ili čuvar službena osoba u smislu odredbi Kaznenog zakona koji daje tu definiciju nije u ovom slučaju odlučna za postojanje tog djela prekršaja i ne oduzima postupanju počinitelja obilježja prekršaja za koji je oglašen krivim.

8. Stoga je prvostupanjski sud opravdano žalitelja proglasio krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

9. Kako žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona.

10. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud žalitelju za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je žalitelju izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

10.1. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud uzeo u obzir i činjenicu da se Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira izmijenio dana 1. siječnja 2023. kao danom uvođenja eura kao službene valute Republike Hrvatske, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj:114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, te je primijenio blaži zakon.

10.2. Pri razmatranju kazne treba istaknuti da je za predmetno djelo prekršaja, uz novčanu kaznu propisana alternativno i kazna zatvora u trajanju do 30 dana, a po ocjeni ovog suda, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena novčana kazna nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Osim toga, treba istaknuti da žalitelj uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze o postojanju činjenica ili okolnosti, koje bi eventualno bile razlogom za izricanjem niže novčane kazne. Upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti žalitelja i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, ne bi mogla postići nižom novčanom kaznom.

10.3. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, žalitelj se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci ove presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

11. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 70,00 eura predstavlja iznos paušalne svote bliže minimalnom, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

12. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 7. svibnja 2026.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r

Kristina Gašparac Orlić , v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 7 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.