REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

P- 702/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja ER iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. , Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dovršene 13, siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, po objavi od 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 7.134,33 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.03.2018.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 545,35 EUR na ime zakonskih zateznih kamata, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ER iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 376,29 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.447,40 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 7. svibnja 2026., pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 3.502,87 eura sa pripadajućim zz kamata koje teku od 1. prosinca 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekuća od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate odnosno namirenja koji je tužitelju priznat i za koji iznos je umanjen njegov dug temeljem Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

r i j e š i o  j e

Stavlja se van snage rješenje donijeto na ročištu za glavnu raspravu od 13. siječnja 2026. kojim je dopuštena preinaka tužbe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 27. srpnja 2006. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 9011729200, solemniziran kod javnog bilježnika Željka Kaića iz [adresa], pod brojem OU-791/06, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 47.212,50 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana.

Predmetni kredit je vraćen u cijelosti.

1.1. Tužena je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09- dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102 ZZP).

1.2. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P -1401/2012. od 4. srpnja 2013., donijetom u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., presuđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tužena „u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

1.3. Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe.

1.4. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene.

1.5. Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate .

2. Također je tužena u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovita kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva po osnovi jednostrane Odluke o kamatnim stopama tužene ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96 i 97 ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako također proizlazi iz čl. 102 ZZP.

2.1. Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna, on je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, pa se radi o neodredivoj činidbi koja također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope, a kako proizlazi iz čl. 269 do 272 ZOO.

3. 15. prosinca 2015. tužitelj je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011729200, (dalje Dodatak) solemniziran ko JB Snježane Plavetić Zrnić u [adresa], a kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

U čl. 5 Dodatka utvrđeno je da tražbina tužitelja prema tuženoj, nakon proveene konverzije, iznosi 3.502,87 eur, što preračunato u kune po srednjem tečaju za eur iz tečajne liste tužene važeće na dan 30 rujna 2015., iznosi 26.753,17 kn, navedeni iznos tužitelju je isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta, a čl. 6 je utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u euru, iznosi 14.890,14 eura.

3.1. Međutim, unatoč prethodno navedenome, potraživanje tužitelja nije u cijelosti isplaćeno.

4. Tužitelj stoga, predlaže da sud, po provedenom postupku, donese presudu kojom će naložiti tuženoj povrat preplaćenih iznosa , a do koje preplate je došlo iz razloga što je tužitelj tuženoj plaćao rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli te ništetnim odredbama o kamatnoj stopi u CHF te da tuženoj naloži povrat razlike glavnice koja se odnosi na razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvorila u kunsku po početnom tečaju. Ujedno tužitelj potražuje naknadu parničnih troškova.

5. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 21. studenog 2025., a nakon izrade nalaza i mišljenja po financijsko-knjigovodstvenom vještaku.

6.Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnijim podnescima ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi.

6.1.Međutim, po tuženiku je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene a time i ništetne jer je tužbeni zahtjev utemeljen a tome da je Ugovor navodno suprotan određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača.

6.2.Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja jer se radi o zahtjevima tužitelja koji predstavljaju povremene mjesečne iznose od čijeg je dospijeća do podnošenja tužbe protekao dulji vremenski period nego je zakonom određen, pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 241 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO).

6.3.Što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva tužena navodi da, unatoč utvrđenjima iz Parnice Potrošač, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017., a što znači da je u konkretnom predmetu potrebno utvrditi pripada li tužitelj kategoriju "prosječnog potrošača", a o kakovom potrošaču se govori u Parnici Potrošač.

6.4.U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF tuženik ističe da presuda donesena u Parnici Potrošak ne daje subjektivna prava potrošačima s obzirom je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu "prosječnog potrošača", pa je tužitelj kao potrošak dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane čl. 96. i 99. ZZP jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna i razumljiva te ne može biti predmetom poštenosti, a tužitelj je bio dužan, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

6.5.Što se tiče navoda tužbe o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnoj sporu bila je ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom Odlukom banke bez utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, a što znači da čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope zbog jednostrane Odluke banke. Pri tome se tuženik poziva na materijalno pravo koje je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora i koje je do danas ostalo na snazi u RH, a koje izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

6.6.Što se konverzije tiče, tuženik se poziva na izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. kojim je za Ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR odnosno u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6.7.Sukladno navedenim zakonskim propisima tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR., Navedenu ponudu tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu.

6.8.Provedbom konverzije tužitelj je doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, takav Ugovor o kreditu nije bio predmetom rasprave niti ocjene nepoštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa se zahtjev tužitelja usmjeren na povrat iznosa zbog konverzije također ukazuje neosnovan.

6.9.U konačnici tuženik prigovara i visini potraživanja tužitelja, a kako je ista specificirana u skladu s nalazom vještaka u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu te ujedno smatra da se radi o preinaci tužbe, istoj se usprotivila, a ukoliko bi ju sud dopustio ističe prigovor zastare i za preinačeni dio.

7.Tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti, a u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev, tuženik ističe prigovor prijeboja i prigovor radi prijebijanja tužiteljeva potraživanja i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 3,502,87 eura (preplata utvrđena čl. 5 Dodatka ugovora o kreditu) uz pripadajuću zz kamatu na ime preplate za isplate kada je kamata bila niža od one na dan isplate, u iznosu od 2.062,85 kn uz pripadajuću zz kamatu kao i iste prigovore za sve negativne razlike time da će te iznose specificirati nakon provedenog knjig. Vještačenja (podnesak na str. 350-365).

8.Što se tiče navoda tuženika koji su istaknuti u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka tužitelj, a prvenstveno što se tiče prigovora zastare, navodi da je prigovor u cijelosti neosnovan jer pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.

9.Što se tiče daljnjih utvrđenja iz postupaka koji su vođeni kod Trgovačkog suda u Zagrebu tužitelj i nadalje navodi da se u ovome postupku moraju primijeniti sva utvrđenja koja su pravomoćno presuđena u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, a ZZP izrijekom navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedenom odlukom doista je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovoru odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna kao i valutnu klauzulu u CHF iako tražbinu nije trebalo vezivati uz CHF radi zaštite vrijednosti.

9.1.Iz Ugovora u konkretnom slučaju tužena je sa tužiteljem ugovorila kamatu i valutnu klauzulu u CHF na isti način kako je to odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Prema čl. 138.a. ZZP propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

10.Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokazni postupak tijekom kojeg je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, pročitao nalaz i mišljenje knjig. Vještaka na str 227-239 te proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

11.Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev, kako je konačno postavljen po tužitelju, osnovanim.

12.Prethodno obrazlaganju razloga zbog kojih sud cijeni da je tužbeni zahtjev osnovan valjalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare po tuženiku.

12.1. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu podnijeta 11. lipnja 2019.,

-da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu u kojoj navodi da će određeno postaviti tužbeni zahtjev nakon što tužena dostavi svu potrebnu dokumentaciju za izradu nalaza i mišljenja po financijskom vještaku, a sve u smislu odredbe čl. 186b ZPP.

- iako je sud konačno postavljeni tužbeni zahtjev dopustio kao preinaku procesnim rješenjem, u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev ne može se govoriti kao o preinaci tužbe, pa je rješenjem koje je sastavni dio ove presude stavio van snage isto rješenje (sud procesnim rješenjem nije vezan), a u odnosu na tvrdnju tužene da, ukoliko sud preinaku dopusti, ističe prigovor zastare, o istome nije posebno odlučivano.

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

- -da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

12.2 Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Člankom 215. st. 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

12.3. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

12.4. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

12.5. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

12.6. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 11. lipnja 2019., a Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a 14. lipnja 2018. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna odnosu na valutu, to proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

13.O predmetu spora

13.1. Predmet ovog spora je isplata utuženog iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011729200 o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu u CHF.

13.2. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik 27. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011729200 na iznos od 47.212,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita, sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana, da je ugovoren rok otplate 180 mjeseci sa početnom kamatnom stopom od 4,15% godišnja promjenjiva i da je tužitelj plaćao ugovorenu kreditnu obvezu u jednakim mjesečnim anuitetima te da je tuženik tijekom utuženog vremenskog razdoblja mijenjao jednostrano ugovorenu kamatnu stopu i da se mijenjala vrijednost ugovorene valute u CHF koju je tužitelj plaćao u kunskoj protuvrijednosti u jednakim mjesečnim ratama sa ugovorenom promjenjivom kamatom.

13.3. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili 15. prosinca 2015. Dodatak Ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čijeg sadržaja slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, da prihvaća izračun konverzije kredita, da nakon konverzije kredita iznos preostale nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 14.890,14 eur prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom, a iznos preplate iznosi 3.502,87 eur.

14. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

15. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u onom dijelu kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula, tuženik isplati preplaćeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

15.1. Na temelju priložene dokumentacije utvrđeno je:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako je naprijed već obrazloženo

- da je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva i iznosi 4,15% time da tužena može promijeniti kamatnu stopu ovisno o faktorima koji su navedeni u čl. 4.2. Ugovora

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja

15.2.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P - 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15.3. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

15.4. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

15.5. Sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

15.6. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

15.7. Što se personalnih dokaza tiče sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza slijedi da je predmetni kredit podignut radi kupnje stana i rješavanja stambenog pitanja, stan je kupljen i konstantno korišten za stanovanje, a nikada za potrebe obavljanja bilo kakve djelatnosti.

Kako sve svoje novčano poslovanje obavlja preko tuženika, obratio mu se kao „svojoj“ banci gdje mu je zaposlenik zadužen za kreditna poslovanja ponudio opciju kredita vezanog uz franak, nije bilo govora bilo o kojoj drugoj mogućnosti, a tužitelj se nije n i raspitivao postoji li bilo kakva druga mogućnost (npr. Kredit vezan uz eur, kunski kredit i sl). Nije bilo govora o mogućnosti promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a više se ne sjeća je li bilo govora o mogućnosti promjene kamatne stope.

Službenik banke izračunao je iznos mjesečnog anuiteta otplate i kako mu je visina odgovarala odlučio se za ponuđeni kredit. Pri ponovnom dolasku u banku ugovor o kreditu bio je ispunjen, provjerio je točnost osobnih podataka, iznos kredita, visinu anuiteta i potpisao ga jer je sve bilo onako kako mu je prezentirano po službeniku banke.

Nije mu sugerirano, a niti je samoinicijativno probao pregovarati o visini kamatne stope. Početno izračunati anuitet plaćao je oko tri godine putem trajnog naloga na tekući račun, a kada su anuiteti počeli bivati sve veći već je znao o čemu se radi jer se već govorilo o problemu nastalom kod svih korisnika istovrsnih kredita, tako da se nije posebno išao raspitivati u banku o čemu se radi. Prema sjećanju, mjesečni anuitet u odnosu na prvotni porastao je oko 30%.

Nije se kod tužene informirao koji parametri utječu na promjenu kamatne stope, u banci mu to nitko nije spominjao, a ne sjeća se je li ikada na adresu dobio odluku banke o promjeni kamatne stope.

Jednako tako nitko nije spominjao rizike dizanja takvog kredita niti ga informirao da je franak valuta koja nije pod zaštitom HNB niti mu je objašnjen pojam „valute utočišta“. Kada je došlo do mogućnosti konverzije kredita sam se obratio tuženoj i pristao konvertirati kredit, prilikom konverzije utvrđena je preplata koja mu je priznata kroz umanjenje početnih anuiteta nakon konverzije, kasnije su anuiteti bili konstantni.

15.8. Dakle tužitelj je, kada se odlučio na predmetni kredit, dobio u poslovnici tužene na potpis unaprijed pripremljeni, tipizirani Ugovor, nitko ga nije informirao o rizicima takvog kredita, pa se cijeni da se radilo o principu kreditiranja "uzmi ili ostavi", dakle uvjeti Banke su takvi, a ako potrošač na njih ne pristaje neće moći realizirati kredit.

15.9. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj kamatnoj stopi.

15.10. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

16. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po tvrtki D&S iz [adresa], a zadatak vještaka je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa kojeg je platio zbog rasta tečaja CHF, a sve u mjesečnim iznosima i ukupno, koliki iznos je tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema Odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, u mjesečnim iznosima i ukupno do dana konverzije, razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju te izvršiti uračunavanje priznate preplate u konverziji sa potraživanjem tužitelja temeljem čl. 171 i čl. 172 ZOO.

16.1. Vještak tablično prikazuje razlike između stvarno naplaćenih kamata i kamata obračunatih primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,15% kao i razliku- više isplaćene iznose kredita do čega je došlo zbog valutne klauzule odnosno promjene tečaja HRK/CHF kroz razdoblje otplate.

16.2. Vještak je utvrdio, uzimajući u obzir cjelokupnu dokumentaciju koja se odnosi na otplatu predmetnog kredita da je tužitelj zbog promjene kamatne stope platio kredit u iznosu od 3.057,34 CHF više nego bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala - promjene kamatnih stopa po razdobljima vještak prikazuje na str. 3 nalaza tj. str 229 spisa. Otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,15% prikazuje u tablici - stupci 3-7, a otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopama u tablici- stupci 8-12.

U stupcu 17 (u CHF) i 18 (u kunama po tečaju na dan plaćanja) prikazane su razlike u visini anuiteta koje su nastale zbog promjene kamatne stope, a u stupcu 19 tečajne razlike-razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita.

16.3.Nadalje, vještak izračunava da razlika s osnova valutne klauzule zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po koje je kredit obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit odobren, iznosi ukupno 36.797,18 kn (valuta važeća u vrijeme otplate kredita i izrade nalaza) time da su pojedinačni iznosi razlika prikazani u tablici u stupcu 19. Ukupna razlika po obje osnove iznosi 53.753,55 kn i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u tablici, u stupcu 20.

16.4. Nadalje, razlika glavnice koja je ušla u konverziju (radi promjene kamatnih stopa tijekom otplate kredita do konverzije) je viša za 610,90 CHF po tečaju kod korištenja kredita od glavnice po početnom otplatnom planu.

16.5. Vještak je izvršio i uračunavanje priznate preplate prilikom konverzije sa potraživanjem tužitelja te utvrdio da dug tuženika na dan zadnjeg prijeboja (31.3.2018.) iznosi 57.862,47 kn, od čega na ime glavnice 53.753,55 kn, a na ime zatezne kamate obračunate na dan 31. ožujak 2018. iznosi 4.108,92 kn.

16.6. Nadalje, vještak utvrđuje da su povratom priznate preplate isplaćene samo obračunate zatezne kamate u iznosu od 26.254,67 kn.

17. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te u skladu s njim specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznose koje je utvrdio vještak ali u ukupnosti, a ne mjesečno pojedinačno.

18. Tužena je prigovorila nalazu vještaka ali cijeneći prigovore tuženika te činjenicu da tuženik nije predložio posebno očitovanje vještaka na istaknute prigovore, cijeni se da se radi o prigovorima pravne naravi o kojima odluku donosi sud.

19. Tuženik posebno osporava da bi tužitelj imao pravo na bilo kakvo potraživanje za koje smatra da ima pravo i nakon što je provedena konverzija kredita.

19.1. Tužena banka u postupku tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZKP/15, te su Dodatkom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; i time je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu.

19.2. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

19.3. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

19.4. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

19.5. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

19.6. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

19.7. Nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

19.8. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19.9. U odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

19.10. U vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

19.11. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

19.12. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (ĐR protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

19.13. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

19.14. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je što je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

19.15. U konkretnom slučaju tužitelj se odlučio za konverziju odnosno odabrao zaključiti dodatak osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

Međutim, to što se tužitelj odlučio na zaključenje Dodatka ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Naime, Dodatak ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 7. prosinca 2015., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao niti je mogao znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

19.16. U vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

19.17. Međutim tužitelj se kod sklapanja Dodatka ugovora o kreditu njime nigdje nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu , pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

19.18. U odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim aneksom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

19.19. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

19.20. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

19.21. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

19.22. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelj kao potrošač na bilo koji način, pa ni Dodatkom ugovora o kreditu, nagodio i dogovorio s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19.23. Imajući u vidu sadržaj Dodatka ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj pristankom na konverziju tj. sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule.

20. Tuženik je stavio prigovor prijeboja i radi prijebijanja i to za iznos od 3.502,87 eura.

20.1. Tužena nije naznačila po kojem osnovu ističe navedeni prigovor.

20.2. Ako tužena prigovor radi prebijanja postavlja po osnovi stjecaja bez osnove napominje se da se radi o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok su tečaj CHF i kamatna stopa, bili niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

20.3. Ako tuženi prigovor radi prebijanja postavlja po osnovi naknade štete , čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

20.4. Osim navedenoga, napominje se da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja iamo zadatak izvršiti uračunavanje iznosa koji je tužitelju priznat tijekom konverzije.

20.5. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju.

21.. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP prema kojoj se omjer uspjeha stranaka u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj uspio u cijelosti.

21.1. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u skladu je s Odvjetničkom tarifom, 25 % PDV na trošak zastupanja, troška financijskog vještačenja te troška sudske pristojbe na tužbu.

21.2. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podneska od 17. rujna 2019., za svako po 200,00 eura, zastupanja na ročištu 6. studenog 2019., sastava podneska od 12. studenog 2019., za svako po 100,00 eura, podneska od 30. listopada 2020. od 200,00 eura, 14. rujna 2021. od 200,00 eura, 24. rujna 2021. od 100,00 eura, zastupanja na ročištu 9. prosinca 2021. od 50,00 eura , sastava podneska od 21. studenog 2025. od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 13. siječnja 2026. od 200,00 eura te na ročištu za objavu presude od 100,00 eura što je ukupno 1.650,00 eura, uvećano za PDV od 412,50 eura, trošak vještačenja od 331,81 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 eura tako da je ukupni parnični trošak tužitelja iznos od 2.447,40 eura, a platež se nalaže tuženiku.

22. Slijedom iznijetog presuđeno je kao u izreci.

U Karlovcu 7. svibnja 2025.

Sudac: Renata Vrđuka

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e - oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

l. Irena Blauhorn, odvj. iz Klc.

2. OU Čuljak, Zgb