REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

P- 326/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. , Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dovršene 7. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi od 7. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 5.631,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.06.2016 .g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 922,69 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Za iznos od 6.585,50 eura tužitelj se odbija kao s viškom tužbenog zahtjeva.

IV Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 1.650,00 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 7. svibnja 2026., pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od ukupno 11,51 eur.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 25. svibnja 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 9012534526, solemniziran kod javnog bilježnika Ivanke Antić, pod brojem OU-129/2007, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 103.263,42 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana.

Predmetni kredit je vraćen u cijelosti.

1.1. Tužena je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09- dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102 ZZP).

1.2. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P -1401/2012. od 4. srpnja 2013., donijetom u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., presuđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tužena „u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

1.3. Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe.

1.4. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene.

1.5. Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate .

1.6.. prosinca 2015. tužitelj je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012534526, (dalje Dodatak) solemniziran ko JB Ivanke Antić u Karlovcu, a kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

U čl. 5 Dodatka utvrđeno je da tražbina tužitelja prema tuženoj, nakon proveene konverzije, iznosi 5.411,46 eur, što preračunato u kune po sredjem tečaju za eur iz tečajne liste tužene važeće na dan 30 rujna 2015., iznosi 41.330,03 kn, navedeni iznos tužitelju je isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta, a čl. 6 je utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u euru, iznosi 54.177,43 eura.

1.7. Međutim, unatoč prethodno navedenome, potraživanje tužitelja nije u cijelosti isplaćeno.

2. Tužitelj stoga, predlaže da sud, po provedenom postupku, donese presudu kojom će naložiti tuženoj povrat preplaćenog iznosa od 13.139,55 eura , a do koje preplate je došlo iz razloga što je tužitelj tuženoj plaćao rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli. Ujedno tužitelj potražuje naknadu parničnih troškova.

3. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 10. prosinca 2025., a nakon izrade nalaza i mišljenja po financijsko-knjigovodstvenom vještaku te potražuje iznos od ukupno 5.631,36 eura na ime preplaćene valute po kreditu podignutom u CHF te iznos od 922,69 eur na ime razlike pogrešno obračunate glavnice.

4.Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi.

4.1.Međutim, po tuženiku je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene a time i ništetne jer je tužbeni zahtjev utemeljen a tome da je Ugovor navodno suprotan određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača.

4.2.Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja jer je parnični postupak tužitelj pokrenuo 24. svibnja 2023. pa tuženik prigovor zastare ističe sukladno ZOO, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja s obzirom ista nije specificirana tužbom jer ako bi se ovaj postupa kvalificirao kao postupak naknade štete tada je primjenjiv zastari rok iz odredbe 230. ZOO koji je, i subjektivni od tri godine i objektivno od pet godina, očito protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak povrata mjesečnih anuiteta primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 226 ZOO, a ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, a koji prema Odluci VSRH br. Rev x-183/11 počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu, pa bi i u tome slučaju prigovor zastare bio osnovan.

4.3.Što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva tužena navodi da, unatoč utvrđenjima iz Parnice Potrošač, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017., a što znači da je u konkretnom predmetu potrebno utvrditi pripada li tužitelj kategoriju "prosječnog potrošača", a o kakovom potrošaču se govori u Parnici Potrošač.

4.4.U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF tuženik ističe da presuda donesena u Parnici Potrošak ne daje subjektivna prava potrošačima s obzirom je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu "prosječnog potrošača", pa je tužitelj kao potrošak dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane čl. 96. i 99. ZZP jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna i razumljiva te ne može biti predmetom poštenosti, a tužitelj je bio dužan, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

4.5.Što se konverzije tiče, tuženik se poziva na izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. kojim je za Ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR odnosno u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

4.6.Sukladno navedenim zakonskim propisima tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR., Navedenu ponudu tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu.

4.7.Provedbom konverzije tužitelj je doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, takav Ugovor o kreditu nije bio predmetom rasprave niti ocjene nepoštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa se zahtjev tužitelja usmjeren na povrat iznosa zbog konverzije također ukazuje neosnovan.

4.8.U konačnici tuženik prigovara i visini potraživanja tužitelja, a kako je ista specificirana u skladu s nalazom vještaka u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu na način da je potraživanje tužitelja smanjeno za iznos od ukupno 6.585,50 eura u odnosu na potraživanje čija visina je naznačena u tužbi i tužbenom zahtjevu, tuženik se usprotivio sniženju kao djelomičnom povlačenju tužbe.

5. Tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti, a u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev, tuženik ističe prigovor radi prijeb ijanja tužiteljeva potraživanja i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 11,51 eur.

6.Što se tiče navoda tuženika koji su istaknuti u odgovoru na tužbu i kasnije tijekom postupka, a prvenstveno što se tiče prigovora zastare, tužitelj navodi da je prigovor u cijelosti neosnovan jer pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.

7.Što se tiče daljnjih utvrđenja iz postupaka koji su vođeni kod Trgovačkog suda u Zagrebu tužitelj i nadalje navodi da se u ovome postupku moraju primijeniti sva utvrđenja koja su pravomoćno presuđena u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, a ZZP izrijekom navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedenom odlukom doista je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovoru odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna kao i valutnu klauzulu u CHF iako tražbinu nije trebalo vezivati uz CHF radi zaštite vrijednosti.

7.1.Iz Ugovora u konkretnom slučaju tužena je sa tužiteljem ugovorila valutnu klauzulu u CHF na isti način kako je to odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Prema čl. 138.a. ZZP propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

8.Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokazni postupak tijekom kojeg je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, pročitao nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na str. 130-140 te proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

9.Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev, kako je konačno postavljen po tužitelju, osnovanim u cijelosti.

10.Prethodno obrazlaganju razloga zbog kojih sud cijeni da je tužbeni zahtjev osnovan valjalo je odlučiti o istaknutom prigovoru zastare po tuženiku.

10.1. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu podnijeta 24. svibnja 2023.,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ugovorenu valutu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

10.2 Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Člankom 215. st. 1. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

10.3. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

10.4. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

10.5. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

10.6. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 24. svibnja 2023., a Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a 14. lipnja 2018. prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna odnosu na valutu, to proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

11.O predmetu spora

11.1. Predmet ovog spora je isplata utuženog iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012534526 o valutnoj klauzulu u CHF.

11.2. Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik 25. svibnja 2007. sklopili predmetni Ugovor o kreditu na iznos od 103.263,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate 360 mjeseci sa početnom kamatnom stopom od 4,25% godišnja promjenjiva i da je tužitelj plaćao ugovorenu kreditnu obvezu u jednakim mjesečnim anuitetima te da se tijekom otplatnog razdoblja mijenjala vrijednost ugovorene valute u CHF.

11.3. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili 8. prosinca 2015. Dodatak Ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz čijeg sadržaja slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, da prohvaća izračun konverzije kredita, da nakon konverzije kredita tražbina tužitelja prema tuženoj iznosi 5.411,46 eur te da je navedeni iznos tužitelju isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita, a čl. 6 je utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama sa valutnom klauzulom u eur iznosi 54.177,43 eura.

12. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, tuženik isplati preplaćeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

13.1. Na temelju priložene dokumentacije utvrđeno je:

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako je naprijed već obrazloženo

- da je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja

13.2.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada va žećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.3. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

13.4. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali.

13.5. Sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

13.6. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

13.7. Što se personalnih dokaza tiče sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza slijedi da je predmetni kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja, u poslovnici tuženika informirao se kod osobnog bankara i tražio kredit vezan uz eur ali mu je osobni bankar rekao da je kredit vezan uz CHF siguran jer se radi o stabilnoj valuti, gotovo ga nagovarao na takvu vrstu kredita iako je tužitelj i dalje bio više zainteresiran za kredit vezan uz eur.

Nakon što je pribavio svu potrebnu dokumentaciju u banci ga je dočekao gotov, pripremljen ugovor, vidio je da je u ugovoru naveden franak, a iako je i dalje inzistirao na euru djelatnica banke ga je izvijestila da je kredit vezan uz franak jedina mogućnost . Kako je morao riješiti stambeno pitanje jer je očekivao rođenje djeteta, ugovor je djelomično pročitao, a dio ugovora u kojem se govori o valutnoj klauzuli nije uočio jer ne zna što taj termin znači. Razumio je da se radi o kreditu na 30 godina što mu je odgovaralo, koliki je mjesečni anuitet te nije tražio dodatna pojašnjenja. Početni mjesečni anuitet iznosio je 1.800,00 kn ali nakon dva do tri mjeseca anuitet se povećao za 200,00 kn i dalje konstantno povećavao te u konačnici bio veći od tužiteljeve mjesečne plaće. Pitao je u banci o čemu se radi ali je samo obaviješten da je „to tako“ i da mu banka ne može pomoći.

Kada je došlo do mogućnosti konverzije bio je pozvan u banku i informiran o mogućnosti konvertiranja kredita, rečeno mu je da će anuitet biti fiksni što je i bio tako da je kredit konvertirao dobrovoljno.

13.8. Dakle tužitelj je, kada se odlučio na predmetni kredit, dobio u poslovnici tužene na potpis unaprijed pripremljeni, tipizirani Ugovor, pokušao je realizirati kredit vezan uz euro kao valutu koju je poznavao ali mu je rečeno da je kredit vezan uz franak jedina mogućnost.

13.9. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

14. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po tvrtki D&S iz Karlovca, a zadatak vještaka je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa kojeg je platio zbog rasta tečaja CHF, a sve u mjesečnim iznosima i ukupno do dana konverzije, razliku između konvertirane glavnice u eur i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku te izvršiti uračunavanje priznate preplate u konverziji sa potraživanjem tužitelja temeljem čl. 171 i čl. 172 ZOO.

Jednako tako zadatak vještaka je bio utvrditi je li kkonverzija kredita provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), uzeti u obzir pozitivne i negativne razlike, sve eventualno utvrđene preplate umanjiti za iznos preplate priznate prilikom konverzije.

14.1. Nakon uzimanja u obzir cjelokupne dokumentacije koja se odnosi na kredit tužitelja vještak vrši obračun te utvrđuje da razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit isplaćen iznosi 60.369,88 kn (8.012,48 eura) time da pozitivne razlike u korist tužitelja iznose 60.456,65 kn (8.023,99 eura), a negativne u korist tužene 86,77 kn (11,51 euro). Pojedinačni iznosi prikazani su u tablici u stupcu 17 u kunama i 18 u eurima.

14.2. Po izvršenom prijeboju i uračunavanju priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak utvrđuje da dug tuženika na dan zadnjeg povrata (14.6.2016.) iznosi 5.631,36 eura. Povratom priznate preplate u potpunosti su isplaćene zatezne kamate obračunate do 14. lipnja 2016. u iznosu od 3.092,83 eura te dio glavnice u iznosu od 2.392,61 euro.

14.3. Razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da je ostala CHF glavnica po početnom otplatnom planu iznosi 922,69 euro.

14.4. Vještak je mišljenja da je konverzija provedena sukladno citiranim zakonskim odredbama, sve uplate koje je tužitelj vršio do dana konverzije uvažene su prilikom konverzije te je kod iste utvrđen višak od 5.411,46 eur.

15. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te u skladu s njim specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje upravo iznose koje je utvrdio vještak i to u njihovoj ukupnosti.

16. Tužena je prigovorila nalazu vještaka kao neupotrebljivom ali obrazlažući pravnu narav vještačenja i čitavog predmeta spora, ije prigovorila matematičkom izračunu nego u skladu s nalazom vještaka istaknula prigovor radi prebijanja na način da upravo temeljem nalaza vještaka traži da se utvrdi postojanje tražbine prema tužitelju u iznosu od 11,51 euro.

17. Tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo na bilo kakvo potraživanje za koje smatra da ima pravo i nakon što je provedena konverzija kredita.

17.1. Tužena banka u postupku tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZKP/15, te su Dodatkom stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; i time je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu.

17.2. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

17.3. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

17.4. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

17.5. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

17.6. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

17.7. Nema spora da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, međutim sve to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

17.8. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17.9. U odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

17.10. U vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

17.11. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

17.12. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (SM protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

17.13. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

17.14. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je što je prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

17.15. U konkretnom slučaju tužitelj se odlučio za konverziju odnosno odabrao zaključiti dodatak osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

Međutim, to što se tužitelj odlučio na zaključenje Dodatka ugovora o kreditu, tj. konverziju ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti da se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Naime, Dodatak ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 7. prosinca 2015., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao niti je mogao znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

17.16. U vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

17.17. Međutim tužitelj se kod sklapanja Dodatka ugovora o kreditu njime nigdje nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu , pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

17.18. U odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim aneksom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

17.19. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

17.20. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

17.21. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

17.22. Imajući u vidu sadržaj Dodatka ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj pristankom na konverziju tj. sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

18. Tuženik je stavio prigovor radi prijebijanja i to za iznos od 11,51 euro na ime nagativnih razlika nastalih u korist tužitelja, a kako proizlazi iz nalaza vještaka.

18.1. Tužena nije naznačila po kojem osnovu ističe navedeni prigovor.

18.2. Ako tužena prigovor radi prebijanja postavlja po osnovi stjecaja bez osnove napominje se da se radi o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

18.3. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji nit i konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

18.4. Ako tuženi prigovor radi prebijanja postavlja po osnovi naknade štete , čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

18.5.U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

18.6. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju.

19.. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP prema kojoj se omjer uspjeha stranaka u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj uspio u cijelosti. Naime, tužitelj je konačno potraživanje prema tuženoj snizio za iznos od 6.585,50 eura u odnosu na potraživanje istaknuto u tužbenom zahtjevu, a takvi sniženje ima karakter djelomičnog povlačenja tužbe time da se tuženik koji se upustio u raspravljanje ima pravo istome usprotiviti.

U konkretnom slučaju tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, pa je sud priliko odlučivanja morao voditi o računa o iznosu iz prvog tužbenog zahtjeva koji se u ukupnosti ukazuje neosnovanim te se stoga tužitelj sa iznosom koji predstavlja razliku između konačnog potraživanja i potraživanja iz tužbe odbija kao sa viškom tužbenog zahtjeva.

19.1. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u skladu je s Odvjetničkom tarifom, 25 % PDV na trošak zastupanja, troška financijskog vještačenja te troška sudske pristojbe na tužbu.

19.2. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podneska od 7. rujna 2023., za svako po 200,00 eura, zastupanja na ročištu 10. lipnja 2025., sasava podneska od 16. lipnja 2025., za svako po 200,00 eura, podneska od 22. listopada 2025. od 100,00 eura, podneska od 10. prosinca 2025. od 200,00 eura, zastupanja na ročišu 7. siječnja 2026 od 200,00 eura i na ročištu za objavu presude od 100,00 eura što je ukupno 1.000,00 eura uvećano za PDV od 350,00 eura, trošak vještačenja od 300,00 eura tako da je ukupni parnični trošak tužitelja iznos od 1.650,00 eura, a platež se nalaže tuženoj.

20. Slijedom iznijetog presuđeno je kao u izreci.

U Karlovcu 7. svibanj 2026.

Sudac: Renata Vrđuka

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e - oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

l. Irena Blauhorn, odvj. iz Klc.

2. OD Leko i partneri,, Zgb