REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Kž-299/2024-15

Stjepana Radića 81, Šibenik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću za sastavljenom od sudaca ovog suda Vuka Adžića Katalinića, kao predsjednika vijeća, Dubravke Škalabrin i Branka Ivića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Šimac kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŠZ, optuženog ŽZ i optužene pravne osobe [obrt] „[obrt]“ d.o.o. iz [adresa] zbog kaznenih djela iz članka 312. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97., 27/98., 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbama optuženog ŠZ, optuženog ŽZ i optužene pravne osobe ... iz [adresa], podnesenih protiv presude Općinskog suda u Šibeniku posl. br. K-335/2012 od 19. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 7. svibnja 2026. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku Branka Čvrljka, branitelja Branimira Zorice, odvjetnika iz Zadra, optuženog ŠZ, te branitelja Branka Baice, odvjetnika iz [adresa],

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog ŠZ, optuženog ŽZ i optužene pravne osobe ... iz [adresa] kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Šibeniku posl. br. K-335/2012 od 19. travnja 2024., na temelju članka 455. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22. i 36/24. - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi ŠZ proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenjem službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97, optuženi ŽZ zbog produljenog kaznenog djela protiv gospodarstva, utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 3. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. - dalje u tekstu: KZ/11), te optužena pravna osoba ... koja je odgovorna zbog produljenog kaznenog djela protiv gospodarstva, utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11 i članka 52. KZ/11 u svezi članka 3. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela („ Narodne novine“ br. 151/03. i 110/07. – dalje ZOPOKD/03).

2. Optuženi ŠZ je na temelju članka 312. stavka 1. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, te mu je na temelju članka 67. KZ/97 izrečena uvjetna osuda i određeno da se izrečena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ako optuženi u roku od dvije godine od pravomoćnosti te presude ne počini novo kazneno djelo. Optuženi ŽZ je na temelju članka 256. stavka 3. i članka 52. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine pa je tome optuženiku na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda i određeno da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku od pet godina od pravomoćnosti te presude ne počini novo kazneno djelo. Optuženoj pravnoj osobi [obrt] „... je na temelju članka 256. stavka 3. KZ/11 vezi članka 52. KZ/11 i članka 8. , 9. i 10. ZOPOKD/03 izrečena novčana kazna u iznosu od 15.000,00 eura, te je optužena pravna osoba obvezna izrečenu novčanu kaznu platiti u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti te presude, ili će se u protivnom prisilno naplatiti.

3. Na temelju članka 77. KZ/11 u svezi članka 560. ZKP/08 od optužene pravne osobe oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom, te je utvrđeno da novčani iznos od 28,13 eura predstavlja imovinsku korist koju je optužena pravna osoba ostvarila kaznenim djelom iz članka 256. stavak 3. u vezi stavka 1. KZ/11 i članka 52. KZ/11 te u svezi članka 3. stavka 1. i 2. ZOPOKD/03, pa je utvrđeno da novčani iznos od 28,13 eura predstavlja imovinu Republike Hrvatske i naloženo optuženoj pravnoj osobi da isplati taj novčani iznos u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti te presude, pod prijetnjom ovrhe.

4. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 i članka 145. stavak 2. točke 1. i 6. ZKP/08 nalaženo je optuženicima platiti troškove kaznenog postupka, sve u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana i to optuženom ŠZ paušalni iznos od 500,00 eura, optuženom ŽZ paušalni iznos od 700,00 eura i optuženoj pravnoj osobi [obrt] „...“ d.o.o. troškove provedenih knjigovodstveno-financijskih vještačenja u ukupnom iznosu od 3.782,44 eura kao i paušalni iznos od 1.000,00 eura, dok se optuženi ŠZ i optuženi ŽZ oslobađaju obveze naknade troškova provedenih vještačenja.

5. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi ŠZ po branitelju, odvjetniku Branimiru Zorici i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni sa prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe, podredno za presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje uz zahtjev da bude izvješten o sjednici vijeća.

6. Žalbu je podnio i optuženi MZ po branitelju odvjetniku Branku Baici i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da županijski sud uvaži žalbu i preinači osporavanu presudu te oslobodi optuženika optužbe, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.

7. Žalbu je podnijela i optužena pravna osoba ... po braniteljici odvjetnici Ivi Baica Skert i to zbog bitnih povreda odredaba kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da županijski sud uvaži žalbu i preinači osporavanu presudu, odnosno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odluku.

8. Odgovor na žalbu optuženog ŠZ podnio je državni odvjetnik sa prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu toga optuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

9. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženog ŽZ sa prijedlogom da se odbije žalba toga optuženika i potvrdi prvostupanjska presuda.

10. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08. („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22., 36/24. - dalje u tekstu ZKP/08.) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku na razgledanje nakon čega je državni odvjetnik uz podnesak broj KŽ-DO-370/2024 od 23. listopada 2024. vratio spis.

11. Javnom dijelu sjednice vijeća prisustvovali su zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u [adresa] Branko Čvrljak, branitelj Branimir Zorica, odvjetnik iz Zadra, optuženi ŠZ, te branitelj Branko Baica, odvjetnik iz [adresa], dok nisu pristupili uredno izviješteni optuženi ŽZ, predstavnica pravne osobe KZ, te braniteljica Iva Baica Skert, odvjetnica iz [adresa]. Slijedom navedenog sjednica vijeća je u skladu s odredbom čl. 475. st. 3. ZKP/08. održana u odsutnosti navedenih.

12. Žalbe nisu osnovane.

13. Optuženi ŠZ u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08 smatrajući da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Obrazlažući navedenu žalbenu osnovu taj žalitelj navodi da u pobijanoj presudi nije utvrđena odlučna činjenica koju je bilo nužno utvrditi da bi se moglo raditi o kaznenom djelu krivotvorenja službene isprave, i to, da li je upravo on stornirao predmetne račune, zbog čega je bilo nužno pribaviti izvornike spornih računa i provesti grafološko vještačenje kako bi se utvrdilo tko je predmetne račune stornirao. Po stajalištu žalitelja, bez provođenja ovog dokaznog prijedloga, kojeg je sud kao neprikladnog te usmjerenog na odugovlačenje postupka, neosnovano odbio, nije se moglo utvrditi da bi upravo optuženi počinio terećeno kazneno djelo. To posebice iz razloga što bi iz iskaza svjedoka proizlazilo da optuženik u inkriminiranom razdoblju kao voditelj kontrole izlaza robe nije niti mogao stornirati račune. Izloženim žalbenim navodima optuženi ŠZ u stvari pobija valjanost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu o čemu će biti više govora u nastavku ove odluke.

13. 1. Nadalje žalitelj navodi da se presuda ne može ispitati jer da prvostupanjski sud nakon detaljne reprodukcije personalnih dokaza koji su izvedeni nije izvršio analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza tijekom dokaznog postupka te da se obrazloženje odluke svelo na konstataciju da tri osobe potvrđuju da je I-okrivljenik počinio predmetno kazneno djelo.

13. 2. U odnosu na ove navode, valja istaći da je sud u obrazloženju presude u smislu čl. 459. st. 5. ZKP/08 dužan izložiti zbog kojih razloga je sporne činjenice našao dokazanima te pri tome dati ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza. Svjedoci čiji iskazi nisu posebno analizirani nisu imali saznanja o spornim činjenicama, te njihovi iskazi nisu bili proturječni kako obrani optuženika tako ni iskazima svjedoka koji su o spornim činjenicama imali saznanja, pa se stoga ne radi o bitnoj povredi na koju se poziva žalitelj.

13.3. Optuženi ŽZ i optužena pravna osobe ... pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Iz sadržajno gotovo identičnih žalbi optuženog ŽZ i optužene pravne osobe proizlazi da, iako su istaknuli navedenu žalbenu osnovu, isti ne preciziraju, niti ne navode u čemu bi se bitna povrede odredaba kaznenog postupka sastojala, osim što u podnesenim žalbama osporavaju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

13.4. Kako je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda izreka prvostupanjske presude u svemu jasna i razumljiva te u suglasju i sa datim razlozima iz obrazloženja pobijane presude, te je prvostupanjski sud valjano razložio i sve razloge o odlučnim činjenicama, a ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u smislu članka 475. stavka 1. točke 1. ZKP/08, nije utvrđeno da bi bile počinjene povrede a koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to žalbe optuženika izjavljene zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nisu osnovane.

14. Nije u pravu optuženi ŠZ niti kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14.1. Kako je to prethodno izloženo žalitelj ističe da bi se upravo grafološkim vještačenjem potpisa na spornim računima moglo nedvojbeno utvrditi tko je iste stornirao, a koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud neutemeljeno odbio. Žalitelju se, u odnosu na istaknuti žalbeni navod, skreće pozornost da je tijekom postupka zatražena dostava originalnih storno i gotovinskih računa i to prvo od policijskih službenika, koji su dopisom od 02. veljače 2017. izvijestili sud da su sporni računi izuzeti direktnim izlistavanjem istih iz knjigovodstvene evidencije [obrt] „[obrt]“ i priloženi uz prijavu, a potom i od tvrtke „[obrt]“ koja je preuzela poslovnu dokumentaciju toga [adresa], a koja je izvijestila sud dopisom od 21.listopada 2021. da provjerom preuzete i arhivirane dokumentacije nisu pronašli sporne račune. Kraj takvog stanja stvari, suprotno stajalištu žalitelja, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog optuženika za pribavljanjem spornih računa a potom i provođenja grafološkog vještačenja potpisa na istima, kao neprikladnim te usmjerenim na odugovlačenje postupka.

14.2. Nadalje, nije u pravu optuženi ŠZ kada u žalbi ističe i da nije bio odgovorna osoba, jer da je upravo TZ kao tadašnji voditelj centra dogovarao načine i uvjete plaćanja, odobravao storniranje računa koje nije podrazumijevalo i povrat robe, već isključivo promjene načina plaćanja iz bezgotovinskog u gotovinsko plaćanje. Međutim, suprotno izloženim žalbenim navodima, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud utvrdio da je u tom pravcu upravo optuženi ŠZ bio odgovorna osoba. To naime proizlazi iz pregledanog ugovora o radu i anexa toga ugovora prema kojima je optuženik od 01. srpnja 2007. obavljao poslove voditelja kontrole prema Pravilniku o radu poslodavca. Osim toga optuženi ŠZ je u svojoj obrani preda sucem istrage iskazao da je u inkriminirano vrijeme bio voditelj [obrt], te je detaljno opisao na koji način su se izdavali storno računi pa je tako između ostalog i izjavio „Kada me pitate za fiktivne storno račune onda bi mi vrstu i količinu robe koja je glasila i koju bi kupio [obrt], kasnije prebacili na ove tzv. fiktivne storno račune u istom omjeru, a to znači vrsti i količini, cijeni koju treba platiti, odnosno vrijednosti robe, i to na tom fiktivnom storno računu ukucali tri devetke a to bi značilo da je kupac nepoznat…“ Upravo izloženi inkriminirani način postupanja potvrđuju i rezultati provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještaku Željku Dekoviću kada zaključuje usporedbom storno R1 računa i R1 gotovinskih računa, kako su gotovinski računi po datumu, količini, artiklima jednaki ili gotovo jednaki R1 storno računima zbog čega se može zaključiti da su optuženoj pravnoj osobi za storno R1 račune izdani novi gotovinski računi bez naziva kupca, koji su plaćeni na blagajni prodavatelja i proknjiženi. Izloženi zaključak vještaka, kako pravilno nalazi i prvostupanjski sud potvrđuju i Zapisnici o obavljenom poreznom nadzoru o utvrđenim storno računima uz istodobno izdavanje gotovinskih računa. Stoga osnovano prvostupanjski sud, prihvaća iskaz sada pok. TZ kada ističe da je upravo optuženi kontrolirao vjerodostojnost i ispravnost svih računa od pravnih osoba. Da je tomu tako osnovano prvostupanjski sud temelji i na iskazu svjedoka ĆZ kada isti navodi da je sve poslove u svezi računa bila u nadležnosti optuženog ŠZ, kao što prihvaća u tom pravcu i iskaz svjedoka PZ kada navodi da je upravo taj optuženik bio zadužen za storniranje računa. Također, i svjedokinja GZ, koja je obnašala dužnost blagajnice koja je vršila naplatu gotovinskih računa je potvrdila da bi joj tada nadređeni bio upravo optuženi. Prema tome, iz rezultata provedenog postupka i iskaza ispitanih svjedoka bi proizlazilo da je tijekom rada [obrt] bilo povrata robe i storniranja R1 računa, međutim ovdje je inkriminirano ponašanje optuženika koji je, nakon storniranja R1 računa prema optuženoj pravnoj osobi, za iste artikle izdavao gotovinske račune bez naziva kupca. Prema opisu svoga radnog mjesta voditelja odjela kontrole (str. 1184. spisa) optuženi ŠZ je bio zadužen, između ostalog za kontrolu poslovanja [obrt], kontrolira rad blagajnika, predlagati mjere za korekciju svih uočenih nepravilnosti u radu i dr. Iz iskaza svjedoka LZ, djelatnika porezne uprave bi proizlazilo da su prilikom obavljene kontrole za 2008. utvrdili da je [obrt] prema [obrt] izdao ukupno 78 računa prilikom čega je stornirano 56 računa, dakle gotovo više od dvije trećine računa, a za 2009. da je bilo izdano 54 računa od čega je stornirano 23 računa, dakle nešto manje od polovine, tada, i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, osnovano prvostupanjski su ne prihvaća obranu toga optuženika danu na raspravama u kojoj je iskazivao da nije bio ovlašten za storniranje računa jer se to moglo učiniti samo uz prethodno odobrenje direktora centra i direktora naplate, te da nije bio zadužen sačinjavati bilo kakve račune a niti ovlašten mijenjati način plaćanja kupljene robe, smatrajući da je dana u cilju otklanjanja kaznene odgovornosti. Prema tome, žalbeni navodi optuženog IZ da je prvostupanjski sud odluku o njegovoj krivnji donio na temelju iskaza samo tri svjedoka je potpuno neutemeljeno.

14.3. Prema tome, uzimajući u obzir sve prethodno navedeno neosnovano optuženi ŠZ sa svog subjektivnog gledišta preocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka, dovodeći u pitanje valjanost, u svemu osnovanih i utemeljenih zaključaka i utvrđenja prvostupanjskog suda, otklanjajući odgovornost za počinjenje terećenog kaznenog djela.

15. Neosnovano i optuženi ŽZ i optužena pravna osoba pobijaju prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz sadržaja žalbe proizlazi samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

16. Iz sadržaja identičnih žalbi tih optuženika proizlazi da storno R1 račune doista nisu knjižili u poslovnim ispravama optužene pravne osobe ali ne s ciljem izbjegavanja porezne obveze već zato što računi nisu bili izdani za artikle koje je optužena pravna osoba naručivala. Osim toga, da su optuženi ŠZ i optuženi ŽZ proglašeni krivim da su zajednički i dogovoreno počinili utužena kaznena djela a da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da su se isti poznavali a niti dogovarali na počinjenje djela, što u svojoj žalbi ističe i optuženi ŠZ.

16.1. Osnovano je prvostupanjski sud kao nevjerodostojnim cijenio obranu optuženika ŽZ u kojoj je osporavao da bi sporni storno R1 i gotovinski računi bili izdani prema optuženoj pravnoj osobi, prihvaćajući u tom pravcu iskaze svjedoka poreznih inspektora FZ i LZ koji su usporedbom dokumentacije [obrt] i optužene pravne osobe utvrdili nesuglasje, odnosno da je [obrt] za naručenu robu od strane [obrt] izdavao veleprodajne račune za prodanu robu da bi se nakon nekoliko dana ti isti računi stornirali, a za taj isti iznos u maloprodaji bi postojao račun bez imena i prezimena. Navedeno je potvrdila i svjedokinja ĐZ koja je vodila knjigovodstvo optužene pravne osobe. Naime, ista je istaknula da u poslovnim evidencijama nije imala dokumentaciju koja se odnosila na sve R1 račune za kupljenu robu, sporne R1 račune, gotovinske račune, zaduženja po pojedinim artiklima niti promet od prodaje istih, podatke o svim prodanim i podijeljenim gratis ulaznicama. Stoga je posve utemeljen zaključak prvostupanjskog suda da optuženi ŽZ kao poslovođa [obrt], koji je tu dokumentaciju bio dužan donijeti u knjigovodstvo radi knjiženja i evidencije, to nije učinio upravo u cilju izbjegavanja porezne obveze, kako je to uostalom i utvrđeno provedenim knjigovodstvenim vještačenjem. U odnosu na žalbeni navod da računi nisu bili izdani za artikle koje je naručila optužena pravna osoba, za navesti je da je knjigovodstveni vještak analizom i usporedbom storno R1 računa i R1 gotovinskih računa utvrdio da su svi bezgotovinski računi izdavani uz stvarne otpremnice i fizički izlaz robe iz skladišta o čemu postoji vjerodostojna dokumentacija, iz čega proizlazi da je sva navedena roba preuzeta od strane optužene pravne osobe. Što se tiče daljnjeg žalbenog navoda da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da su optuženici ŠZ i ŽZ postupali zajedničko i odgovorno, a da su proglašeni krivim da su zajednički i dogovoreno počinili utužena kaznena djela, napominje se kako je ta žalbena tvrdnja potpuno neutemeljna jer optuženici ŠZ i ŽZ nisu proglašeni krivima da bi postupali kao supočinitelji dakle da su postupali zajednički i dogovorno u počinjenju kaznenog djela, već su proglašeni krivima za različita kaznena djela.

16.2. Nadalje, optuženi ŽZ i optužena pravna osoba ističu i da je vještak Željko Deković prilikom utvrđivanja nepripadne materijalne koristi svoj nalaz i mišljenje utemeljio isključivo na procjeni porezne uprave iz Poreznog rješenja od 18. siječnja 2010., a u kaznenom pravu, ako nema podataka i dokaza o nečemu, zaključak o postojanju istoga se ne može i ne smije utvrđivati nikakvom procjenom.

16.3. Vještak Željko Deković je u svom iskazu na raspravi 13. ožujka 2024. u tom pravcu pojasnio da ukoliko nema podataka da se količina nečega utvrđuje procjenom, što određuje niz propisa. Pa je tako u odnosu na procjenu povećanja porezne osnovice kod prodaje robe naveo da je napravljena tako da su količine artikala po navedenim gotovinskim računima koji su identični ili slični storno računima pomnoženi s prodajnim cijenama prema cjeniku optužene pravne osobe za 2008. i 2009. Što se tiče prodanih ulaznica da su uzeti podaci koje je porezni obveznik dostavio poreznoj upravi iz svojih operativnih evidencija o broju ulaznica koje su u evidencijama prikazane kao gratis ulaznice i one su bile temelj za procjenu poreznih obveza i utvrđivanja prihoda po tom osnovu.

17. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud nalaz i mišljenje vještaka Željka Dekovića prihvatio kao objektivan i stručan u pogledu utvrđene visine neobračunatog i neplaćenog poreza.

18. Dakle, obzirom na sve prednje izloženo, suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu u svemu pravilno i utvrđeno.

19. Optuženi ŽZ i optužena pravna osoba „... podnijeli su žalbu i zbog pogrešne primjene kaznenog zakona smatrajući da je porezna uprava sama, na temelju nadzora utvrdila poreznu obvezu optuženoj pravnoj osobi i to u rujnu 2009. za period od 2008. i dio 2009., a da poreznu prijavu za 2009. optuženici nisu podnijeli Poreznoj upravi niti su bili dužni do isteka te fiskalne godine, pa da je utvrđivanje porezne obveze za 2009. po Poreznoj upravi bilo unaprijed određeno, slijedom čega se u tom trenutku nisu ostvarila obilježja bića utuženog kaznenog djela.

20. U odnosu na istaknuti žalbeni navod, valja navesti da se optuženi ŽZ kao odgovorna osoba teretio da u slučaju obvezne prijave, nije prijavio prihod, promet i činjenice koje su od utjecaja na utvrđenje porezne obveze s ciljem da optužena pravna osoba izbjegne plaćanje poreza, a kako je utvrđeno, da nije u knjigovodstvu optužene pravne osobe knjižio niti storno R1 račune nit gotovinske račune za robu koja je kupljena u [obrt], te nije obračunao obvezu PDV-a na ime prodanih i podijeljenih gratis ulaznica za [obrt]. Stoga okolnost da je Porezna uprava utvrdila osnovicu za plaćanje poreza optuženoj pravnoj osobi prije isteka fiskalne godine, ničim ne dovodi u pitanje ostvarivanje svih bitnih obilježja kaznenog djela utaje poreza i carine iz članka 256. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11, za koja su ti optuženici proglašeni krivim. To iz razloga što trajanje fiskalne godine i vrijeme podnošenja porezne prijave ne spadaju u odlučne činjenice koje bi dovele u pitanje ostvarivanje obilježja toga kaznenog djela.

21. Stoga je neosnovan istaknuti žalbeni navod, a kako ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, to je valjalo odbiti žalbe optuženog ŽZ i optužene pravne osobe zbog povrede kaznenog zakona.

22. Optuženi ŠZ i optuženi ŽZ se žale i zbog odluke o kazni.

23. Tako optuženi ŠZ u žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o kazni od olakotnih okolnosti propustio utvrditi da je otac dvoje malodobne djece o kojim skrbi, da je od počinjenja djela proteklo više od 15 godina te da nije u sukobu sa zakonom. Optuženi ŽZ je mišljenja da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je porezna obveza plaćena godinu dana prije započinjanja predmetnog postupka kao i protek vremena od počinjenja djela.

23.1. Prvostupanjski sud je optuženom ŠZ od olakotnih okolnosti uzeo u obzir da je kazneno i prekršajno neosuđivana osoba i otac malodobnog djeteta, a od olakotnih otegotnih okolnosti izraženu ustrajnost i upornost u počinjenu djela obzirom da je djelo činjeno kroz period od skoro dvije godine. Optuženom ŽZ je od olakotnih okolnosti cijenio da nije kazneno osuđivana osoba i da je otac dvoje djece o kojima skrbi dok je od otegotnih okolnosti uzeto u obzir visok stupanj kriminalne volje te izražen nekritičan stav prema protupravnom ponašanju kroz period od skoro dvije godine.

23.2. Iako je optuženom ŠZ prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir, na što osnovano žalitelj ukazuje, činjenicu da je otac dvoje malodobne djece i doista veliki protek vremena od počinjenja djela, preko 15 godina, kao olakotnim, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, ne dovodi u pitanje vrstu i visinu izrečene kazne, i to uvjetne osude sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci na rok kušnje od dvije godine, koja je u svemu primjerena okolnostima djela i osobi počinitelja, te će se kao takvom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

23.3. Suprotno stajalištu optuženog ŽZ prvostupanjski je sud i kod ovog optuženika pravilno valorizirao sve otegotne i olakotne okolnosti, te je prilikom odlučivanja o izricanju uvjetne osude uzeo u obzir i činjenice da je porezna obveza podmirena kao i protek vremena od počinjenja djela, pa je izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine na rok kušnje od pet godina u svemu primjerena okolnostima djela i osobi počinitelja te će se kao takvom ostvariti ciljevi i svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

23.4. U smislu članka 478. ZKP/08 ispitana je i odluka o kazni u odnosu na optuženu pravnu osobu „...“ d.[obrt], pa je stajalište i ovoga suda da izrečena novčana kazna u iznosu od 15.000,00 eura koju je optužena pravna osoba dužna platiti u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti presude je u svemu primjerena težini kaznenog djela za koje je odgovorna i u svim okolnostima djela, i u okviru propisane novčane kazne za pravnu osobu iz članka 10. stavka 3. ZOPOKD/03.

24. Dakle, imajući u vidu sve prednje izloženo žalbe optuženika je kao neosnovane valjalo odbiti i temeljem članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

Šibenik, 7. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Vuko Adžić Katalinić