Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Josipu Valiću, odvjetniku u Puli-Pola, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na ročištu za glavnu raspravu dana 28. travnja 2026., te nakon glavne rasprave zaključene dana 28. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 06. svibnja 2026.

r i j e š i o j e

Ne dopušta se preinaka tužbe kojom je tužiteljica postavila eventualno kumulirane tužbene zahtjeve.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj: 3207356226, kreditna partija broj: 7103294310 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.09.2006.god., a koja glasi: « …u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.… » te u odredbi čl.7.2. koja glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora … », pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3207356226, kreditna partija broj: 7103294310 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.09.2006.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. », u odredbi čl.2.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. » te u odredbi čl.7.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III 1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.003,77 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015., pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu, u odnosu na početak toka zateznih kamata, tužbeni zahtjev se odbija.

IV 1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.393,25 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate na taj iznose teku od 30. rujna 2015., pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu, u odnosu na početak toka zateznih kamata, tužbeni zahtjev se odbija.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.646,97 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.397,38 eur, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

VII Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. tužiteljica tvrdi da su dana 06. rujna 2006., tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu broj 3207356226, kreditna partija br. 7103294310, kojim da je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.000,00 CHF. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora stranke da nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate. Od početka otplate kredita kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stopi ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku kredita (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Odredbom čl. 7. ugovora ugovoreno da je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 425,06 CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (07. rujna 2006.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a iznosio da je 4,641455. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom VTS-a posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač da u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi TS-a u Zagrebu, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji da je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. sklapali da su se aneksi / dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Aneksima /dodacima provedena da je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Za korisnika kredita to da je značilo da se od zaključenja aneksa / dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u eur. Zatim, u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u eur valuti, aneksima / dodacima da dolazi do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita. Ništetnost ugovornih odredbi da djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene, tj. da pravno uopće ne postoje. To da nadalje znači da u trenutku sklapanja aneksa / dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditima valuta CHF više nije postojala, čime da nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa / dodatka – da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u eur. Iz svega navedenog da je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF, povlači sa sobom i ništetnost cijelog aneksa / dodatka. Dana 30. ožujka 2016. stranke da su zaključile dodatak uz ugovor o kreditu kojim da je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. U čl. 8. dodatka da je navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 34.925,89 eur, što da u kunskoj protuvrijednosti iznosi 266.557,12 kn. No, obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF (a ništetnost da djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. prema početnom otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila da je 53.041,16 CHF, što da u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja koji je bio važeći na dan zaključenja ugovora) iznosi 247.850,98 kn. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita da je znatno manja nego što da je prikazano u aneksu ugovora. Obzirom da ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutaka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog aneksa valuta CHF u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, u aneksu ugovora o kreditu netočno da je prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos da predstavlja bitni sastojak aneksa ugovora. Time da tužitelj ima pravo povrata od tuženika novčanih sredstava koja da je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to razliku stvarno uplaćenog (jer da isto sadržava povećanje tečaja i kamate) i onog što da je trebalo biti uplaćeno prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan solemnizacije ugovora, kako do dana 30. rujna 2015., pa i nakon 30. rujna 2015., s time da se ovom tužbom zahtijeva preplata do 30. rujna 2015. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323. ZOO-a, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, da treba tumačiti u duhu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje da je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to preplaćene iznose temeljem neosnovane naplaćene kamate, potom preplaćene iznose temeljem neosnovane tečajne razlike iskazane kroz anuitete, te preplaćeni iznos temeljem neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz razliku glavnice na dan 30. rujna 2015., sve to pozivom na čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a/05, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Rješenjem VSRH Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno da je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom da se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, obvezujuća da je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne da su kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (4,90 %), te tečaj švicarskog franka koji da je na dan solemnizacije predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a – 4,4641455, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je zbog nepoštenosti ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF, kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je do 30. rujna 2015. predmetni kredit preplatio za iznos od 62.920,28 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja, tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Na temelju svega navedenog tužiteljica, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2.1. Ugovora o kreditu broj: 3207356226, kreditna partija broj: 7103294310 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.09.2006.god., a koja glasi: « …u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.… » te u odredbi čl.7.2. koja glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora … », pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 3207356226, kreditna partija broj: 7103294310 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.09.2006.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. », u odredbi čl.2.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. » te u odredbi čl.7.1. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.003,77 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 25,88 EUR počev od 16.11.2007. godine do isplate, na iznos od 25,42 EUR počev od 16.12.2007 . godine do isplate, na iznos od 26,40 EUR počev od 18.1.2008. godine do isplate, na iznos od 26,06 EUR počev od 20.2.2008 . godine do isplate, na iznos od 53,05 EUR počev od 16.3.2008 . godine do isplate, na iznos od 52,82 EUR počev od 26.4.2008 . godine do isplate, na iznos od 50,97 EUR počev od 16.5.2008 . godine do isplate, na iznos od 51,59 EUR počev od 16.6.2008 . godine do isplate, na iznos od 51,05 EUR počev od 16.7.2008 . godine do isplate, na iznos od 50,91 EUR počev od 16.8.2008 . godine do isplate, na iznos od 50,86 EUR počev od 16.9.2008 . godine do isplate, na iznos od 52,76 EUR počev od 16.10.2008 . godine do isplate, na iznos od 53,79 EUR počev od 20.11.2008. godine do isplate, na iznos od 51,97 EUR počev od 17.12.2008 . godine do isplate, na iznos od 56,70 EUR počev od 17.2.2009. godine do isplate, na iznos od 56,70 EUR počev od 19.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 55,08 EUR počev od 19.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 55,89 EUR počev od 19.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 54,95 EUR počev od 11.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 54,26 EUR počev od 21.7.2009 . godine do isplate, na iznos od 54,72 EUR počev od 16.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 72,08 EUR počev od 20.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 72,76 EUR počev od 25.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 71,78 EUR počev od 16.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 72,33 EUR počev od 17.11.2009. godine do isplate, na iznos od 73,09 EUR počev od 25.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 73,87 EUR počev od 17.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 74,31 EUR počev od 2.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 74,89 EUR počev od 7.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 75,41 EUR počev od 16.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 77,18 EUR počev od 20.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 79,80 EUR počev od 30.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 79,47 EUR počev od 20.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 79,64 EUR počev od 3.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 80,71 EUR počev od 3.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 79,34 EUR počev od 5.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 87,05 EUR počev od 9.2.2011 . godine do isplate, na iznos od 52,24 EUR počev od 3.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 53,07 EUR počev od 7.6.2011 . godine do isplate, na iznos od 56,35 EUR počev od 16.7.2011 . godine do isplate, na iznos od 57,93 EUR počev od 5.8.2011 . godine do isplate, na iznos od 61,30 EUR počev od 9.8.2011 . godine do isplate, na iznos od 55,83 EUR počev od 25.9.2011 . godine do isplate, na iznos od 55,08 EUR počev od 12.10.2011 . godine do isplate, na iznos od 54,81 EUR počev od 9.12.2011. godine do isplate, na iznos od 44,17 EUR počev od 9.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 44,11 EUR počev od 9.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 44,05 EUR počev od 9.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 43,99 EUR počev od 9.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 43,93 EUR počev od 29.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 45,11 EUR počev od 10.3.2012. godine do isplate, na iznos od 45,38 EUR počev od 10.3.2012 . godine do isplate, na iznos od 45,32 EUR počev od 20.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 45,38 EUR počev od 20.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 45,30 EUR počev od 7.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 45,05 EUR počev od 7.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 44,93 EUR počev od 31.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 44,71 EUR počev od 31.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 43,77 EUR počev od 26.9.2012 . godine do isplate, na iznos od 44,54 EUR počev od 16.11.2012 . godine do isplate, na iznos od 44,68 EUR počev od 10.1.2013. godine do isplate, na iznos od 44,11 EUR počev od 16.4.2013 . godine do isplate, na iznos od 44,42 EUR počev od 18.4.2013 . godine do isplate, na iznos od 43,23 EUR počev od 18.6.2013 . godine do isplate, na iznos od 43,00 EUR počev od 9.7.2013 . godine do isplate, na iznos od 42,87 EUR počev od 13.7.2013 . godine do isplate, na iznos od 42,89 EUR počev od 13.8.2013 . godine do isplate, na iznos od 42,94 EUR počev od 13.8.2013 . godine do isplate, na iznos od 43,06 EUR počev od 15.9.2013 . godine do isplate, na iznos od 43,23 EUR počev od 16.10.2013 . godine do isplate, na iznos od 43,66 EUR počev od 14.12.2013. godine do isplate, na iznos od 43,36 EUR počev od 16.2.2014 . godine do isplate, na iznos od 43,65 EUR počev od 17.5.2014 . godine do isplate, na iznos od 43,49 EUR počev od 14.6.2014 . godine do isplate, na iznos od 43,29 EUR počev od 14.6.2014 . godine do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.393,25 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku: na iznos od 3,13 EUR počev od 20.11.2008 . godine do isplate, na iznos od 16,98 EUR počev od 17.2.2009 . godine do isplate, na iznos od 17,19 EUR počev od 19.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 9,82 EUR počev od 19.3.2009 . godine do isplate, na iznos od 13,77 EUR počev od 19.5.2009 . godine do isplate, na iznos od 9,61 EUR počev od 11.6.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,63 EUR počev od 21.7.2009 . godine do isplate, na iznos od 8,96 EUR počev od 16.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 7,66 EUR počev od 20.8.2009 . godine do isplate, na iznos od 10,18 EUR počev od 25.9.2009 . godine do isplate, na iznos od 6,98 EUR počev od 16.10.2009 . godine do isplate, na iznos od 9,06 EUR počev od 17.11.2009 . godine do isplate, na iznos od 11,88 EUR počev od 25.12.2009 . godine do isplate, na iznos od 14,83 EUR počev od 17.1.2010 . godine do isplate, na iznos od 16,57 EUR počev od 2.3.2010 . godine do isplate, na iznos od 18,77 EUR počev od 7.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 20,82 EUR počev od 16.4.2010 . godine do isplate, na iznos od 27,19 EUR počev od 20.5.2010 . godine do isplate, na iznos od 36,58 EUR počev od 30.6.2010 . godine do isplate, na iznos od 35,69 EUR počev od 20.7.2010 . godine do isplate, na iznos od 36,53 EUR počev od 3.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 40,53 EUR počev od 3.10.2010 . godine do isplate, na iznos od 35,95 EUR počev od 5.11.2010 . godine do isplate, na iznos od 63,34 EUR počev od 9.2.2011 . godine do isplate, na iznos od 57,70 EUR počev od 3.5.2011 . godine do isplate, na iznos od 62,88 EUR počev od 7.6.2011 . godine do isplate, na iznos od 82,68 EUR počev od 16.7.2011 . godine do isplate, na iznos od 92,53 EUR počev od 5.8.2011 . godine do isplate, na iznos od 112,89 EUR počev od 9.8.2011 . godine do isplate, na iznos od 80,90 EUR počev od 25.9.2011 . godine do isplate, na iznos od 76,81 EUR počev od 12.10.2011 . godine do isplate, na iznos od 75,63 EUR počev od 9.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 76,41 EUR počev od 9.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 76,43 EUR počev od 9.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 76,44 EUR počev od 9.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 76,46 EUR počev od 9.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 76,47 EUR počev od 29.12.2011 . godine do isplate, na iznos od 85,88 EUR počev od 10.3.2012 . godine do isplate, na iznos od 88,49 EUR počev od 10.3.2012 . godine do isplate, na iznos od 88,51 EUR počev od 20.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 89,48 EUR počev od 20.6.2012 . godine do isplate, na iznos od 89,46 EUR počev od 7.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 88,07 EUR počev od 7.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 87,73 EUR počev od 31.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 86,59 EUR počev od 31.8.2012 . godine do isplate, na iznos od 80,02 EUR počev od 26.9.2012 . godine do isplate, na iznos od 86,39 EUR počev od 16.11.2012 . godine do isplate, na iznos od 88,08 EUR počev od 10.1.2013 . godine do isplate, na iznos od 84,28 EUR počev od 16.4.2013 . godine do isplate, na iznos od 87,30 EUR počev od 18.4.2013 . godine do isplate, na iznos od 78,76 EUR počev od 18.6.2013 . godine do isplate, na iznos od 77,47 EUR počev od 9.7.2013 . godine do isplate, na iznos od 77,14 EUR počev od 13.7.2013 . godine do isplate, na iznos od 77,86 EUR počev od 13.8.2013 . godine do isplate, na iznos od 78,84 EUR počev od 13.8.2013 . godine do isplate, na iznos od 80,46 EUR počev od 15.9.2013 . godine do isplate, na iznos od 82,45 EUR počev od 16.10.2013 . godine do isplate, na iznos od 86,42 EUR počev od 14.12.2013 . godine do isplate, na iznos od 84,74 EUR počev od 16.2.2014 . godine do isplate, na iznos od 87,71 EUR počev od 17.5.2014 . godine do isplate, na iznos od 87,10 EUR počev od 14.6.2014 . godine do isplate, na iznos od 86,31 EUR počev od 14.6.2014 . godine do isplate, na iznos od 81,58 EUR počev od 14.6.2014 . godine do isplate, na iznos od 83,19 EUR počev od 16.7.2014 . godine do isplate, na iznos od 85,04 EUR počev od 17.8.2014 . godine do isplate, na iznos od 85,67 EUR počev od 16.9.2014 . godine do isplate, na iznos od 86,59 EUR počev od 14.10.2014 . godine do isplate, na iznos od 88,35 EUR počev od 13.11.2014 . godine do isplate, na iznos od 89,88 EUR počev od 16.12.2014 . godine do isplate, na iznos od 90,37 EUR počev od 16.1.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,42 EUR počev od 14.2.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 17.3.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 15.4.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 14.5.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 14.6.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 16.7.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 18.8.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 15.10.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 15.10.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 16.10.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 16.10.2015 . godine do isplate, na iznos od 90,34 EUR počev od 6.11.2015 . godine do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. V. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.646,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.09.2015.god. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbene zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), vrijednosti predmeta spora kao činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, o čemu da tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 14. lipnja 2014. Ukoliko je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P-1410/12, koja da je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka, što da tuženik osporava, tužitelj da je podnio tužbu izvan petogodišnjeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti te presude (13. lipnja 2014.) s obzirom da je tužbu podnio tek 17. srpnja 2019. Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja o tome da sud naloži tuženiku dostavu traženih isprava. Tuženik da je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu, od prvog do preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu, do svih odluka o promjeni kamatnih stopa. Posljedice okolnosti u kojima da tužitelj uslijed vlastitog nemara te isprave nije sačuvao da ne opravdavaju traženje tužitelja radi dostave dokaza na teret tuženika. Takav tužiteljev prijedlog, u kontekstu već rečenog, da predstavlja prevaljivanje tereta dokazivanja s tužitelja na tuženika, što da je, samo po sebi, zloporaba procesnih ovlaštenja i da ne smije uživati sudsku zaštitu. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 30. ožujka 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s eur valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete da su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog eur kredita, u skladu s odredbama ZIDZPK/15. Tuženik ukazuje na to da je sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZIDZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita nastupila da je: (i) na temelju očitovanja volje tužitelja koji da se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti eur u skladu s odredbama ZIDZPK/15, i to (ii) nakon što da je tužitelj, u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dobio od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu da je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZIDZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u eur glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti eur kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na eur kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u eur po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u eur predstavljali osnovu za namirenje eur anuiteta utvrđenih po novom eur otplatnom planu (iv) ukupno plaćene iznose (preračunate u eur), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom eur kreditu, rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih eur anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka da nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već da je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač, (iv) takvo zakonsko rješenje iz ZIDZPK/15 da je bilo naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca, tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostalog, radi "trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF" i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a (v) tužena banka da je bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim da se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što da je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZIDZPK/15, pa da je time naposljetku, sukladno intervenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je od početka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u eur, čime da je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u eur, sve na način koji da je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje da je zakonodavac normirao u ZIDZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj da je, dakle, svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka / aneksa ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika nastao da je pravni odnos koji da je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju da mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj da, međutim, u ovom sporu tvrdi kako da tako iskazana volja u pravnom poslu radi prihvata konverzije ne obvezuje, te da i dalje unatoč prihvatu konverzije traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište da nema uporišta u primjeni materijalnog prava, kao što da se to obrazlaže u nastavku. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji da je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da je pravni posao kojim da su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim da je izvršena konverzija da se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio, i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u CHF koji da je bio predmet konverzije) temeljem koje da su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao da je bio, kao što da je to općepoznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali da je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka da je pri tome po ZIDZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19. c. st. 1. t. 3. ZIDZPK/15) s "novim anuitetima u eur", te svim "izmjenama ugovornih uvjeta" koji da uključuju "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta." Naposljetku, banka da je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani "izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZIDZPK/15), a potrošač da je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala tada da nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije da je prihvaćao "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz čl. 19.c ZIDZPK/15, a u kojem da su, između ostalog, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje da su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga sklapao da se spomenuti pravni posao, koji da je po sili zakonskog uređenja uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u eur, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu, koje da je vjerovnik primjenjivao kod kredita u eur, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u eur, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, stranke da su u skladu s odredbama ZIDZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što da smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji da je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten da je novom, nesporno zakonitom osnovom (eur ugovor), temeljem koje da je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako da su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove eur kredita (i to s učinkom ab initio), pa da je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći eur ugovor), tužitelj da više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta da govori i shvaćanje VS iz odluke Rev 1172/18 od 19. ožujka 2019. koje da eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Ta praksa da je nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenog da proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer da su po njegovom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada da nije trebao prihvatiti konverziju, koja da je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji da su bili striktno propisani u ZIDZPK/15. Tužitelj da je, za razliku od tuženika, imao slobodu izbora, kojom da se i koristio. Stoga da su i razlozi na koje da se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer da je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom da ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primjeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ da treba istaknuti kako okolnosti iz svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u RH. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u eur, u RH da nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što da nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tuženika, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U RH da ni jednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle, ni sud, ni zakonodavac, a po najmanje tuženik. Odluka VS Rev-2868/18 od 12. veljače 2019., na koju da se tužitelj poziva, usvojena da je u odnosu na procesno pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VS Rev-2868/18 od 12. veljače 2019., koje da se odnose na isključivo načelno, procesno pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno da je promašeno. U odluci Rev-2868/18 od 19. veljače 2019. VS da se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s tim, tek podredno da valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu, kako da se to obrazlaže u nastavku. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate da su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za eur kredite. Tužitelj da se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTS-a iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VS-a (Revt 249/14) i ocjenu USRH (U-III-2521/15), koje da su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u eur u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive, odnosno, nepoštene, jer da nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tuženik da nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego da ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji da je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope da su bile izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZIDZPK/15, potrošač naprosto da više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno, da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji da je sadržavao tako iskazane kamatne stope u eur kreditima, pristao da je na čvrsto definiranu prošlost, jer da su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa da su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje da je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane, jer da je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako da je to propisao ZIDZPK/15. ZIDZPK/15 da je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s eur valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem da bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u eur. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula da je nadomještena eur valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka stranke da su u skladu s odredbama ZIDZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. "Novi otplatni plan" iz čl. 19.c st. 1. t. 3. ZIDZPK/15, a koji da je zamijenio "početno utvrđeni otplatni plan" uključivao da je "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa", ali i "sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta." Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene da su za namirenje duga po kreditu s eur valutnom klauzulom, a preplata da je iskorištena za namirenje budućih eur anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate da je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, kako da je to razvidno iz kolone "primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi da su, sukladno čl. 19. c. st. 1. t. 4. ZIDZPK/15 preračunati u eur prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom "tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur." Upravo ti iznosi pretvoreni u eur predstavljali da su osnovu za namirenje eur anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji da je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje da su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi čl. 19.c st. 1. t. 5. trećoj alineji ZIDZPK/15 na iznos preplate tuženik da nije bio dužan obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već da je njih snosio potrošač. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik da upućuje na ranija razmatranja, a podredno ukazuje na čl. 19.c ZIDZPK/15 iz kojeg da proizlazi opisani način na koji da je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime da su stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile eur valutnom klauzulom. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na čl. 19.c t. 8. ZIDZPK/15 koji da izričito navodi da se izračun konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u eur valuti na dan 30. rujna 2015., te da bi svako drugo postupanje banke bilo protivno izričitim zakonskom propisima. Prema tvrdnji tužitelja "tuženik je neosnovano stekao, primjenom ništetnih ugovornih odredbe plaćene iznose ... prema čl. 1111. ZOO". Stoga, tužiteljev zahtjev da je zahtjev za povrat stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev). Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a "kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu (...), stjecatelj je dužan vratiti ga ..." Riječ da je o izvanugovornoj odgovornosti. Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što da tuženik osporava, valja da ukazati da se plaćanje tužitelja i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom, koju da tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika da se ne bi moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku od 62.920,28 kn dana 01. prosinca 2007. Promet po kreditu u vezi s tužiteljevom kreditnom partijom za razdoblje od 06. rujna 2006. do 01. ožujka 2019. da ne dokazuje da nikakve uplate tužitelja tuženiku od 62.920,28 kn u navedenom razdoblju nije bilo, posebno ne 01. prosinca 2007., otkad da tužitelj traži i plaćanje zakonskih zateznih kamata. Tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala, a istječe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da je istaknuti prigovor zastare u potpunosti neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. propisao da je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništetnosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo da je deklaratorne naravi. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl. 215. ZOO-a koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 koja da je donijeta dana 13. lipnja 2014.god. pravomoćno da je utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja da je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna. U konkretnom slučaju to da znači da od dana pravomoćnosti navedenih odluka, kada je pravomoćno utvrđena ništetnost ovih odredbi, potrošačima počinje teći zastarni rok za isplatu. Da je navedeni prigovor zastare neosnovan da jasno proizlazi iz nedavne revizijske odluke broj Rev-2245/2017 u kojem predmetu da je već odlučeno o ovom pravnom pitanju. U navedenoj odluci Vrhovni sud da navodi: « Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. » Tuženik da osporava tužitelju pravo na bilo kakvu isplatu iz razloga što da je tužitelj svoj kredit konvertirao, te da je konverzijom u cijelosti razriješen odnos između stranaka. Tuženik da smatra da je bilo kakvo novčano potraživanje neosnovano jer da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate. Ovakav stav tuženika da je neosnovan iz razloga što da zaključeni

dodatak u biti predstavlja dodatak/aneks osnovnom ugovoru. Konverzija kredita da nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost cijelog ugovora ili pojedinih odredbi jer da se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi, stoga da je ovakav stav tuženika neosnovan iz razloga koje da će tužitelj iznijeti u nastavku. To što da su tužitelj i tužena u međuvremenu sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) sklopili dodatak predmetnom ugovoru o kreditu da ne znači da je time tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi tečaja i kamatne stope. Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovoru o kreditu da nije od značaja za tužbeni zahtjev kako ga je tužitelj postavio jer da se odredbama ZID ZPK, a niti Dodatkom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi koje se tiču CHF valute i jednostranog mijenjanja kamatne stope. Dakle, Dodatkom da nisu konačno razriješeni odnosi ugovornih strana. Konverzijom kredita da nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja. Činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru da nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Konverzijom ništetan ugovor ili ništetna ugovorna odredba da ne može konvalidirati. I sam ZOO u odredbi čl. 326. da jasno propisuje da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Zatim, da bi određeni ugovor ili ugovorna odredba mogao/la konvalidirati voljom ugovornih strana tada da ne smiju biti ništetni bitni sastojci ugovora (odredba o valutnoj klauzuli i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bitni da su sastojci ugovora o kreditu). Stoga konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi da nije ostvarena provedenom konverzijom. Tužitelj ukazuje na revizijske odluke Vrhovnoga suda RH broj Rev- 870/01, Rev-899/06, te Rev-1743/11 u kojima da je nedvojbeno utvrđeno da se pravna valjanost pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Prema stavu Vrhovnog suda ništetnost da može biti otklonjena jedino i isključivo ukoliko je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, pa tako da u odluci broj Rev 870/01 sud obrazlaže: « Ovo iz razloga što se pitanje pravne valjanosti pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a to u ovoj pravnoj stvari znači da je sporni ugovor tuženih sklopljen 31. svibnja 1995. godine ništav, jer takvu pravnu posljedicu za ugovore sklopljene protivno čl. 1. Zakona o zabrani propisuje čl. 4. istog zakona. Zakon o naknadi nije propisao nastupanje konvalidacije za ugovore o prodaji stanova sklopljene protivno Zakonu o zabrani, pa dolazi do primjene odredba čl. 107. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 118/99. – dalje: ZOO), prema kojoj ništavi ugovor ne postaje pravovaljan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. U ovoj se pravnoj stvari, po ocjeni ovog suda, radi o naknadnom prestanku zabrane prodaje stanova na koje se odnosio čl. 1. i 4. Zakona o zabrani što znači samo to da ti stanovi nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi mogu biti predmetom ugovora o prodaji, a ne i konvalidaciju ranije sklopljenih ništavih ugovora o prodaji. » Navedenom odlukom Vrhovni sud preinačio da je presudu županijskoga suda u predmetu kojim da je odbijeno utvrđenje ništetnosti pravnoga posla zbog donošenja kasnijeg zakona, pa da je Vrhovni sud utvrdio da je pravni posao ništetan jer da je bio ništetan od samog početka, i to prema zakonu koji je vrijedio na dan sklapanja pravnog posla. Tužitelj, koji da je tražio da se pravni posao proglasi ništetnim, pozivao da se na činjenicu da je pravni posao sklopljen protivno zakonu, dok da se tuženik pozivao na činjenicu da je kasnije drugim zakonom navodno taj ništetni pravni posao konvalidirao u valjani pravni posao. Budući da u kasnijem zakonu nije izričito niti jednom odredbom tog zakona bilo propisano da konkretni ugovori tim novim zakonom postaju pravno valjani, Vrhovni sud RH da je pravilno odlučio da onda takav pravni posao ne može konvalidirati te da je on ništetan od početka. Ako se to prevede na slučaj „franak“, razvidno da je da su svi ugovori u švicarskim francima ništetni sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima koji su vrijedili na dan zaključenja tih ugovora (u periodu od 2004. do 2008.god.) te da izmjene ZPK-a iz 2015. niti jednom svojom odredbom nisu izričito propisale da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora ovim zakonom postale valjane. Nigdje da se u ZPK-u iz 2015. niti jednom riječju ne spominje da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti te o jednostranom mijenjanju kamatne stope bile ništetne, te nigdje da nije bilo propisano osnaženje tih ništetnih ugovornih odredaba. Štoviše, ZPK iz 2015. da uopće nije svojim zakonskim odredbama izravno proveo konverziju kredita već da je konverzija bila provedena sklapanjem dodataka ugovora o kreditima, koje da su potrošači sklapali sa bankama.

Uostalom, u trenutku donošenja toga zakona još uvijek da nije bilo pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne. Ukratko, tim zakonom da nije propisana konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi pa da stoga iste nisu niti mogle postali valjanima. Na predmetni ugovor o kreditu primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 79/2007), a koji da u svojim odredbama propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (Glava XI. Zakona). Zakonom da je određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 102. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da jeste sklapati ugovore o kreditu, stoga da banka nesporno ima financijska znanja koja da potrošač nema. Dužnost da je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kriterije promjene kamatne stope, informacije o valuti u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno da je utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHF-u, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom, nepoštenom te u konačnici ništetnom. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB da kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo da je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo

zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo da je samo potrošač a da to nije niti znao. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala da je u trenutku sklapanja ugovora, obzirom da u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao. Odlučna činjenica u ovom postupku da je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima,

no o tome da nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. Stoga, valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka nikako da nije valjano ugovorena, i upravo da je zbog nepoštenog ugovaranja odredba o valutnoj klauzuli ništetna. U postupku pred trgovačkim sudom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. U konkretnom slučaju parametri promjene kamatne stope da nisu određeni niti odredivi, budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom da se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista da je time postala promjenjiv element na koji da tužitelj nije mogao utjecati. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. da propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata da je cijena, a cijena da je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva. Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i da ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati.

Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna da je kao neodrediva. Činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu da nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Ovdje da se valja pozvati i na odredbu čl.41. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojim da je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovog Zakona ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Iz toga da proizlazi da se potrošači ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepošteno utvrđenih ugovornih odredbi

jer da je ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi prema čl. 55. ZZP-a. Obzirom na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Ukoliko bi sud smatrao da bi valjalo primijeniti koji drugi tečaj npr. na dan isplate kredita, tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu ili na dan uplate prvog anuiteta, predlaže se tada sudu da naloži financijskom vještaku izradu vještačenja i prema tim tečajevima. Za vrijeme otplate predmetnog kredita tuženik da je u više navrata mijenjao kamatnu stopu, što da je rezultiralo više plaćenim kamatama u odnosu na kamatu prema početnom otplatnom planu. Ugovorom o kreditu ugovorena da je redovna kamatna stopa od 4,90%, te otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 425,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U periodu od 15.01.2006.godine do 15.10.2007.godine kamatna stopa iznosila da je 4,90%, od

15.11.2007. godine do 19.02.2008. godine kamatna stopa iznosila da je 5,55%, od 15.03.2008. godine do 24.07.2009. godine kamatna stopa da je iznosila 6,30% te od 19.08.2009. godine pa do 10.01.2011. godine kamatna stopa iznosila da je 6,80%, od 8.4.2011. godine pa do 11.10.2011. godine kamatna stopa iznosila da je 6,00%, od 8.12.2011. godine pa do 13.06.2014. godine kamatna stopa iznosila da je 5,75%, a od 13.06.2014. godine pa do kraja otplate kredita kamatna stopa iznosila da je 3,23%. Svako povećanje kamatne stopu utjecalo da je na visinu anuiteta, odnosno povećanjem kamatne stope povećavao da se i mjesečni anuitet tužitelja. Tako da se anuitet izražen u valuti švicarskog franka mijenjao pa da je od dana 15.11.2007. godine iznosio 454,90 CHF, od dana 15.03.2008. godine iznosio da je 485,15 CHF, od dana 19.08.2009.god. iznosio da je 504,82 CHF, od dana 08.04.2011.god. iznosio da je 475,04 CHF , te od dana 08.12.2011. godine iznosio da je 466,17 CHF. Promjenom kamatne stope u anuitetu mijenja da se odnos kamate i otplatne kvote u anuitetu, odnosno kada kamatna stopa raste u anuitetu da se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan. Rast tečaja švicarskog franka utjecao da je na povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u odnosu na anuitete iz početnog otplatnog plana. U trenutku plaćanja anuiteta, primjenjivao da se srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a važeći na dan plaćanja. Tijekom otplate kredita tužiteljica da je vršila sljedeće uplate: dana 15.11.2006 uplaćen je iznos od 1.950,83 kuna, dana 18.12.2006 uplaćen je iznos od 1.955,91 kuna, dana 15.1.2007 uplaćen je iznos od 1.942,81 kuna, dana 26.2.2007 uplaćen je iznos od 1.919,34 kuna, dana 21.3.2007 uplaćen je iznos od 1.938,50 kuna, dana 16.4.2007 uplaćen je iznos od 1.920,46 kuna, dana 15.5.2007 uplaćen je iznos od 1.884,16 kuna, dana 15.6.2007 uplaćen je iznos od 1.882,18 kuna, dana 16.7.2007 uplaćen je iznos od 1.869,86 kuna, dana 17.8.2007 uplaćen je iznos od 1.900,45 kuna, dana 15.9.2007 uplaćen je iznos od 1.891,34 kuna,

dana 15.10.2007 uplaćen je iznos od 1.854,53 kuna, dana 15.11.2007 uplaćen je iznos od 2.030,67 kuna, dana 15.12.2007 uplaćen je iznos od 1.995,81 kuna, dana 17.1.2008 uplaćen je iznos od 2.074,56 kuna, dana 19.2.2008 uplaćen je iznos od 2.049,27 kuna, dana 15.3.2008 uplaćen je iznos od 2.241,87 kuna, dana 15.4.2008 uplaćen je iznos od 2.229,00 kuna, dana 15.5.2008 uplaćen je iznos od 2.156,16 kuna,

dana 15.6.2008 uplaćen je iznos od 2.183,64 kuna, dana 15.7.2008 uplaćen je iznos od 2.162,11 kuna, dana 15.8.2008 uplaćen je iznos od 2.157,55 kuna, dana 15.9.2008 uplaćen je iznos od 2.156,75 kuna, dana 15.10.2008 uplaćen je iznos od 2.239,41 kuna, dana 19.11.2008 uplaćen je iznos od 2.284,41 kuna, dana 16.12.2008 uplaćen je iznos od 2.208,84 kuna, dana 15.1.2009 uplaćen je iznos od 2.411,09 kuna, dana 16.2.2009 uplaćen je iznos od 2.413,09 kuna, dana 18.3.2009 uplaćen je iznos od 2.345,56 kuna, dana 7.5.2009 uplaćen je iznos od 2.381,88 kuna, dana 10.6.2009 uplaćen je iznos od 2.342,97 kuna, dana 29.6.2009 uplaćen je iznos od 2.315,27 kuna,

dana 24.7.2009 uplaćen je iznos od 2.338,23 kuna, dana 19.8.2009 uplaćen je iznos od 2.421,16 kuna, dana 15.9.2009 uplaćen je iznos od 2.446,23 kuna, dana 15.10.2009 uplaćen je iznos od 2.414,88 kuna, dana 16.11.2009 uplaćen je iznos od 2.435,14 kuna, dana 24.12.2009 uplaćen je iznos od 2.462,93 kuna, dana 16.1.2010 uplaćen je iznos od 2.491,05 kuna, dana 27.2.2010 uplaćen je iznos od 2.508,07 kuna,

dana 6.4.2010 uplaćen je iznos od 2.558,82 kuna, dana 15.4.2010 uplaćen je iznos od 2.549,02 kuna, dana 19.5.2010 uplaćen je iznos od 2.610,08 kuna, dana 29.6.2010 uplaćen je iznos od 2.703,03 kuna, dana 19.7.2010 uplaćen je iznos od 2.692,70 kuna,

dana 15.8.2010 uplaćen je iznos od 2.699,29 kuna, dana 2.10.2010 uplaćen je iznos od 2.739,61 kuna, dana 4.11.2010 uplaćen je iznos od 2.694,55 kuna, dana 10.1.2011 uplaćen je iznos od 2.983,99 kuna, dana 8.4.2011 uplaćen je iznos od 2.671,05 kuna, dana 2.5.2011 uplaćen je iznos od 2.710,75 kuna, dana 7.7.2011 uplaćen je iznos od 2.904,53 kuna, dana 15.7.2011 uplaćen je iznos od 3.048,02 kuna, dana 8.8.2011 uplaćen je iznos od 3.203,59 kuna, dana 9.9.2011 uplaćen je iznos od 2.934,29 kuna, dana 24.9.2011 uplaćen je iznos od 2.911,22 kuna, dana 11.10.2011 uplaćen je iznos od 2.875,40 kuna, dana 8.12.2011 uplaćen je iznos od 2.820,21 kuna, dana 8.12.2011 uplaćen je iznos od 2.820,21 kuna, dana 8.12.2011 uplaćen je iznos od 2.820,21 kuna,

dana 8.12.2011 uplaćen je iznos od 2.820,21 kuna, dana 8.12.2011 uplaćen je iznos od 2.820,21 kuna, dana 9.3.2012 uplaćen je iznos od 2.922,55 kuna, dana 9.3.2012 uplaćen je iznos od 2.922,55 kuna, dana 9.3.2012 uplaćen je iznos od 2.922,55 kuna,

dana 19.6.2012 uplaćen je iznos od 2.930,65 kuna, dana 19.6.2012 uplaćen je iznos od 2.930,65 kuna, dana 6.8.2012 uplaćen je iznos od 2.918,35 kuna, dana 30.8.2012 uplaćen je iznos od 2.905,43 kuna, dana 30.8.2012 uplaćen je iznos od 2.905,43 kuna,

dana 25.9.2012 uplaćen je iznos od 2.849,25 kuna, dana 15.11.2012 uplaćen je iznos od 2.916,32 kuna, dana 9.1.2013 uplaćen je iznos od 2.918,16 kuna, dana 15.4.2013 uplaćen je iznos od 2.915,39 kuna, dana 17.4.2013 uplaćen je iznos od 2.915,93 kuna,

dana 16.5.2013 uplaćen je iznos od 2.817,69 kuna, dana 8.7.2013 uplaćen je iznos od 2.823,25 kuna, dana 8.7.2013 uplaćen je iznos od 2.823,25 kuna, dana 12.7.2013 uplaćen je iznos od 2.829,51 kuna, dana 12.8.2013 uplaćen je iznos od 2.837,93 kuna,

dana 14.9.2013 uplaćen je iznos od 2.855,31 kuna, dana 15.10.2013 uplaćen je iznos od 2.873,04 kuna, dana 13.12.2013 uplaćen je iznos od 2.915,01 kuna, dana 15.1.2014 uplaćen je iznos od 2.881,40 kuna, dana 15.4.2014 uplaćen je iznos od 2.922,06 kuna, dana 16.5.2014 uplaćen je iznos od 2.890,80 kuna, dana 13.6.2014 uplaćen je iznos od 2.900,12 kuna, dana 13.6.2014 uplaćen je iznos od 2.432,85 kuna,

dana 13.6.2014 uplaćen je iznos od 2.432,85 kuna, dana 16.8.2014 uplaćen je iznos od 2.461,33 kuna, dana 15.9.2014 uplaćen je iznos od 2.464,27 kuna, dana 23.9.2014 uplaćen je iznos od 2.470,37 kuna, dana 13.10.2014 uplaćen je iznos od 2.471,14 kuna, dana 12.11.2014 uplaćen je iznos od 2.492,08 kuna, dana 15.12.2014 uplaćen je iznos od 2.497,61 kuna, dana 15.1.2015 uplaćen je iznos od 2.500,20 kuna, dana 13.2.2015 uplaćen je iznos od 2.864,03 kuna, dana 16.3.2015 uplaćen je iznos od 2.800,94 kuna, dana 14.4.2015 uplaćen je iznos od 2.853,67 kuna, dana 13.5.2015 uplaćen je iznos od 2.498,87 kuna, dana 13.6.2015 uplaćen je iznos od 2.498,87 kuna,

dana 15.7.2015 uplaćen je iznos od 2.498,87 kuna, dana 17.8.2015 uplaćen je iznos od 2.498,87 kuna, dana 15.10.2015 uplaćen je iznos od 2.498,87 kuna, dana 15.10.2015 uplaćen je iznos od 2.498,87 kuna, dana 5.11.2015 uplaćen je iznos od 2.498,87 kuna, dana 12.11.2015 uplaćen je iznos od 2.498,87 kuna. Tužiteljica smatra da je uslijed jednostranog povećanja kamatne stope predmetni kredit po osnovi kamata preplatila za iznos od 30.658,26 kn, odnosno po pojedinačnim iznosima kako

slijedi: na iznos od 194,99 kuna počev od 15.11.2007 godine do isplate; na iznos od 191,51 kuna počev od 15.12.2007 godine do isplate; na iznos od 198,93 kuna počev od 17.1.2008 godine do isplate; na iznos od 196,32 kuna počev od 19.2.2008 godine do isplate; na iznos od 399,72 kuna počev od 15.3.2008 godine do isplate; na iznos od 397,24 kuna počev od 15.4.2008 godine do isplate; na iznos od 384,04 kuna počev od 15.5.2008 godine do isplate; na iznos od 388,71 kuna počev od 15.6.2008 godine do isplate; na na iznos od 383,58 kuna počev od 15.8.2008 godine do isplate; na iznos od 383,17 kuna počev od 15.9.2008 godine do isplate; na iznos od 397,58 kuna počev od 15.10.2008 godine do isplate; na iznos od 405,33 kuna počev od 19.11.2008 godine do isplate; na iznos od 391,60 kuna počev od 16.12.2008 godine do isplate; na iznos od 427,21 kuna počev od 15.1.2009 godine do isplate; na iznos od 427,22 kuna počev od 16.2.2009 godine do isplate; na iznos od 414,97 kuna počev od 18.3.2009 godine do isplate; na iznos od 421,10 kuna počev od 7.5.2009 godine do isplate; na iznos od 413,93 kuna počev od 10.6.2009 godine do isplate; na iznos od 408,66 kuna počev od 29.6.2009 godine do isplate; na iznos od 412,42 kuna počev od 24.7.2009 godine do isplate; na iznos od 543,01 kuna počev od 19.8.2009 godine do isplate; na iznos od 548,25 kuna počev od 15.9.2009 godine do isplate; na iznos od 540,84 kuna počev od 15.10.2009 godine do isplate; na iznos od 544,99 kuna počev od 16.11.2009 godine do isplate; na iznos od 550,77 kuna počev od 24.12.2009 godine do isplate; na iznos od 556,61 kuna počev od 16.1.2010 godine do isplate; na iznos od 559,97 kuna počev od 27.2.2010 godine do isplate; na iznos od 570,85 kuna počev od 6.4.2010 godine do isplate; na iznos od 568,20 kuna počev od 15.4.2010 godine do isplate; na iznos od 581,35 kuna počev od 19.5.2010 godine do isplate; na iznos od 601,57 kuna počev od 29.6.2010 godine do isplate; na iznos od 598,74 kuna počev od 19.7.2010 godine do isplate; na iznos od 599,67 kuna počev od 15.8.2010 godine do isplate; na iznos od 608,14 kuna počev od 2.10.2010 godine do isplate; na iznos od 597,60 kuna počev od 4.11.2010 godine do isplate; na iznos od 661,15 kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 386,96 kuna počev od 8.4.2011 godine do isplate; na iznos od 392,31 kuna počev od 2.5.2011 godine do isplate; na iznos od 419,87 kuna počev od 7.7.2011 godine do isplate; na iznos od 440,03 kuna počev od 15.7.2011 godine do isplate; na iznos od 462,02 kuna počev od 8.8.2011 godine do isplate; na iznos od 422,56 kuna počev od 9.9.2011 godine do isplate; na iznos od 418,81 kuna počev od 24.9.2011 godine do isplate; na iznos od 413,11 kuna počev od 11.10.2011 godine do isplate; na iznos od 332,80 kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 332,31 kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 331,89 kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 331,40 kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 330,98 kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 342,49 kuna počev od 9.3.2012 godine do isplate; na iznos od 341,93 kuna počev od 9.3.2012 godine do isplate; na iznos od 341,49 kuna počev od 9.3.2012 godine do isplate; na iznos od 341,93 kuna počev od 19.6.2012 godine do isplate; na iznos od 341,36 kuna počev od 19.6.2012 godine do isplate; na iznos od 339,43 kuna počev od 6.8.2012 godine do isplate; na iznos od 337,37 kuna počev od 30.8.2012 godine do isplate; na iznos od 336,87 kuna počev od 30.8.2012 godine do isplate; na iznos od 329,81 kuna počev od 25.9.2012 godine do isplate; na iznos od 337,07 kuna počev od 15.11.2012 godine do isplate; na iznos od 336,72 kuna počev od 9.1.2013 godine do isplate; na iznos od 335,84 kuna počev od 15.4.2013 godine do isplate; na iznos od 335,27 kuna počev od 17.4.2013 godine do isplate; na iznos od 323,43 kuna počev od 16.5.2013 godine do isplate; na iznos od 323,59 kuna počev od 8.7.2013 godine do isplate; na iznos od 322,98 kuna počev od 8.7.2013 godine do isplate; na iznos od 323,09 kuna počev od 12.7.2013 godine do isplate; na iznos od 323,50 kuna počev od 12.8.2013 godine do isplate; na iznos od 324,87 kuna počev od 14.9.2013 godine do isplate; na iznos od 326,27 kuna počev od 15.10.2013 godine do isplate; na iznos od 330,41 kuna počev od 13.12.2013 godine do isplate; na iznos od 326,05 kuna počev od 15.1.2014 godine do isplate; na iznos od 329,96 kuna počev od 15.4.2014 godine do isplate; na iznos od 325,81 kuna počev od 16.5.2014 godine do isplate; na iznos od 326,18 kuna počev od 13.6.2014 godine do isplate; na iznos od 0,00 kuna počev od 13.6.2014 godine do isplate; na iznos od 25,38 kuna počev od 13.6.2014 godine do isplate; na iznos od 25,62 kuna počev od 16.8.2014 godine do isplate; na iznos od 25,52 kuna počev od 15.9.2014 godine do isplate; na iznos od 25,46 kuna počev od 23.9.2014 godine do isplate; na iznos od 25,34 kuna počev od 13.10.2014 godine do isplate; na iznos od 25,49 kuna počev od 12.11.2014 godine do isplate; na iznos od 25,42 kuna počev od 15.12.2014 godine do isplate; na iznos od 25,32 kuna počev od 15.1.2015 godine do isplate; na iznos od 28,86 kuna počev od 13.2.2015 godine do isplate; na iznos od 28,08 kuna počev od 16.3.2015 godine do isplate; na iznos od 28,53 kuna počev od 14.4.2015 godine do isplate; na iznos od 24,86 kuna počev od 13.5.2015 godine do isplate; na iznos od 24,79 kuna počev od 13.6.2015 godine do isplate; na iznos od 24,67 kuna počev od 15.7.2015 godine do isplate; na iznos od 24,54 kuna počev od 17.8.2015 godine do isplate; na iznos od 24,41 kuna počev od 15.10.2015 godine do isplate; na iznos od 24,28 kuna počev od 15.10.2015 godine do isplate; na iznos od 24,22 kuna počev od 5.11.2015 godine do isplate; na iznos od 24,15 kuna počev od 12.11.2015 godine do isplate. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužiteljica smatra da je uslijed rasta tečaja švicarskog franka predmetni kredit po osnovi CHF tečaja preplatila za iznos od 41.806,40 kn, odnosno po pojedinačnim iznosima kako da slijedi: na iznos od 25,82 kn kuna počev od 19.11.2008 godine do isplate; na iznos od 130,06 kn kuna počev od 15.1.2009 godine do isplate; na iznos od 131,73 kn kuna počev od 16.2.2009 godine do isplate; na iznos od 76,16 kn kuna počev od 18.3.2009 godine do isplate; na iznos od 106,08 kn kuna počev od 7.5.2009 godine do isplate; na iznos od 74,06 kn kuna počev od 10.6.2009 godine do isplate; na iznos od 51,27 kn kuna počev od 29.6.2009 godine do isplate; na iznos od 70,18 kn kuna počev od 24.7.2009 godine do isplate; na iznos od 59,53 kn kuna počev od 19.8.2009 godine do isplate; na iznos od 79,00 kn kuna počev od 15.9.2009 godine do isplate; na iznos od 54,68 kn kuna počev od 15.10.2009 godine do isplate; na iznos od 70,42 kn kuna počev od 16.11.2009 godine do isplate; na iznos od 92,01 kn kuna počev od 24.12.2009 godine do isplate; na iznos od 113,87 kn kuna počev od 16.1.2010 godine do isplate; na iznos od 127,12 kn kuna počev od 27.2.2010 godine do isplate; na iznos od 166,57 kn kuna počev od 6.4.2010 godine do isplate; na iznos od 158,99 kn kuna počev od 15.4.2010 godine do isplate; na iznos od 206,49 kn kuna počev od 19.5.2010 godine do isplate; na iznos od 278,80 kn kuna počev od 29.6.2010 godine do isplate; na iznos od 270,84 kn kuna počev od 19.7.2010 godine do isplate; na iznos od 276,04 kn kuna počev od 15.8.2010 godine do isplate;

na iznos od 307,47 kn kuna počev od 2.10.2010 godine do isplate; na iznos od 272,48 kn kuna počev od 4.11.2010 godine do isplate; na iznos od 497,87 kn kuna počev od 10.1.2011 godine do isplate; na iznos od 397,58 kn kuna počev od 8.4.2011 godine do isplate; na iznos od 431,60 kn kuna počev od 2.5.2011 godine do isplate; na iznos od 597,46 kn kuna počev od 7.7.2011 godine do isplate; na iznos od 720,36 kn kuna počev od 15.7.2011 godine do isplate; na iznos od 853,62 kn kuna počev od 8.8.2011 godine do isplate; na iznos od 623,31 kn kuna počev od 9.9.2011 godine do isplate; na iznos od 603,67 kn kuna počev od 24.9.2011 godine do isplate; na iznos od 573,12 kn kuna počev od 11.10.2011 godine do isplate; na iznos od 577,96 kn kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 578,07 kn kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 578,17 kn kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 578,28 kn kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 578,38 kn kuna počev od 8.12.2011 godine do isplate; na iznos od 668,84 kn kuna počev od 9.3.2012 godine do isplate; na iznos od 668,99 kn kuna počev od 9.3.2012 godine do isplate; na iznos od 669,10 kn kuna počev od 9.3.2012 godine do isplate; na iznos od 676,38 kn kuna počev od 19.6.2012 godine do isplate; na iznos od 676,53 kn kuna počev od 19.6.2012 godine do isplate; na iznos od 665,80 kn kuna počev od 6.8.2012 godine do isplate; na iznos od 654,52 kn kuna počev od 30.8.2012 godine do isplate; na iznos od 654,65 kn kuna počev od 30.8.2012 godine do isplate; na iznos od 605,12 kn kuna počev od 25.9.2012 godine do isplate; na iznos od 664,55 kn kuna počev od 15.11.2012 godine do isplate; na iznos od 666,32 kn kuna počev od 9.1.2013 godine do isplate; na iznos od 664,02 kn kuna počev od 15.4.2013 godine do isplate; na iznos od 664,66 kn kuna počev od 17.4.2013 godine do isplate; na iznos od 577,84 kn kuna počev od 16.5.2013 godine do isplate; na iznos od 582,87 kn kuna počev od 8.7.2013 godine do isplate; na iznos od 583,01 kn kuna počev od 8.7.2013 godine do isplate; na iznos od 588,70 kn kuna počev od 12.7.2013 godine do isplate; na iznos od 596,29 kn kuna počev od 12.8.2013 godine do isplate; na iznos od 611,83 kn kuna počev od 14.9.2013 godine do isplate; na iznos od 627,70 kn kuna počev od 15.10.2013 godine do isplate; na iznos od 665,07 kn kuna počev od 13.12.2013 godine do isplate; na iznos od 635,40 kn kuna počev od 15.1.2014 godine do isplate; na iznos od 671,64 kn kuna počev od 15.4.2014 godine do isplate; na iznos od 644,07 kn kuna počev od 16.5.2014 godine do isplate; na iznos od 652,51 kn kuna počev od 13.6.2014 godine do isplate; na iznos od 725,86 kn kuna počev od 13.6.2014 godine do isplate; na iznos od 610,31 kn kuna počev od 13.6.2014 godine do isplate; na iznos od 638,51 kn kuna počev od 16.8.2014 godine do isplate; na iznos od 641,45 kn kuna počev od 15.9.2014 godine do isplate; na iznos od 647,52 kn kuna počev od 23.9.2014 godine do isplate; na iznos od 648,32 kn kuna počev od 13.10.2014 godine do isplate; na iznos od 669,06 kn kuna počev od 12.11.2014 godine do isplate; na iznos od 674,56 kn kuna počev od 15.12.2014 godine do isplate; na iznos od 677,17 kn kuna počev od 15.1.2015 godine do isplate; na iznos od 1.037,37 kn kuna počev od 13.2.2015 godine do isplate; na iznos od 974,96 kn kuna počev od 16.3.2015 godine do isplate; na iznos od 1.027,18 kn kuna počev od 14.4.2015 godine do isplate; na iznos od 675,97 kn kuna počev od 13.5.2015 godine do isplate; na iznos od 675,99 kn kuna počev od 13.6.2015 godine do isplate; na iznos od 676,03 kn kuna počev od 15.7.2015 godine do isplate; na iznos od 676,06 kn kuna počev od 17.8.2015 godine do isplate; na iznos od 676,10 kn kuna počev od 15.10.2015 godine do isplate; na iznos od 676,13 kn kuna počev od 15.10.2015 godine do isplate; na iznos od 676,15 kn kuna počev od 5.11.2015 godine do isplate; na iznos od 676,17 kn kuna počev od 12.11.2015 godine do isplate. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Uslijed jednostranog povećanja kamatne stope i uslijed promjene tečaja CHF valute, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio u razdoblju do 30.09.2015. godine ukupno za 72.464,66 kn. Obzirom da se radi o složenom kamatnom računu o čemu da tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti da zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Sklapanjem Dodatka tužitelj da nije u cijelosti obeštećen glede preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju, stoga da i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja dodatka, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, tužitelj da od tuženika potražuje i razliku između glavnica u iznosu od 20.230,58 kn, na koji iznos da teče zatezna kamata od 01.10.2015.god. Dana 30.9.2015., 7,632078, nova glavnica na dan konverzije EUR 34.925,89, nova glavnica na dan konverzije HRK 266.557,12, glavnica na dan konverzije po početnom tečaju CHF/HRK 246.326,54, razlika 20.230,58. Obzirom da su u Ugovoru o kreditu ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a kako bi tužitelj ostvario pravo na potpunu restituciju, vještačenjem da je potrebno za utuženo razdoblje, odnosno od zaključenja ugovora o kreditu pa nadalje izračunati: razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju da je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati pozitivnu preplatu koja da je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji da je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju, na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, izračunati visinu preostale glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je bio važeći na dan solemnizacije osnovnog Ugovora o kreditu /u trenutku isplate kredita, dakle, utvrditi stanje kredita koje je bilo na dan 30.09.2015. godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja. Tužitelj ukazuje na najnoviju odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26.05.2020.god. Radi da se o činjenično i pravno identičnom predmetu. Naime, u svojoj odluci Županijski sud u Osijeku odbio da je tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj zaključenjem Sporazuma ne može tražiti utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora. Vrhovni sud RH da izričito navodi da je ovakvo pravno stajalište Županijskog suda pogrešno zbog čega da je odluka ukinuta. U obrazloženju odluke Rev-18/2018 Vrhovni sud da navodi: « … također je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. » Prilikom odlučivanja o pravu tužitelja na potpunu restituciju, svakako da treba uzeti u obzir presudu suda EU u predmetu GB protiv ERSTE Bank Hungary broj C-118/17 od 14.03.2019.god., koja da se kao jedan od izvora prava ima primijeniti prilikom odlučivanja. Navedenom odlukom da je između ostalog utvrđeno: činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU, nacionalni sud da mora provjeriti je li nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima odredbe o tečajnim razlikama, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača, na temelju navedene nepoštene odredbe. Dakle, Sud EU u svojoj odluci C-118/17 da izričito navodi da zakonska intervencija u ugovorni odnos ne može imati za učinak smanjenu zaštitu koja je zajamčena potrošačima. Iz navedenog da proizlazi da u svakom pojedinačnom slučaju sud mora voditi računa što je u interesu potrošača, te u situaciji kada su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, pravo na potpunu restituciju neminovno da je pravo svakog potrošača, koje pravo da mu se ne smije umanjiti, ograničiti niti oduzeti. Također, značajna da je i odluka suda EU u predmetu C-452/18 (Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g.). Ovom odlukom Europski sud odgovorio da je na postavljena pitanja koja da se mogu primijeniti i na konkretan slučaj. Europski sud da navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što da treba provjeriti nacionalni sud. « Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri.» U konkretnom slučaju to da znači sljedeće – sporazum o konverziji mogao da bi imati za posljedicu odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. No, takvo odricanje u konkretnom slučaju da ne postoji. Potrošači da u vrijeme konverzije nisu znali da će CHF valutna klauzula biti utvrđena ništetnom obzirom da u trenutku konverzije kredita još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti. Zatim, prilikom obračuna konverzije banka da je u obračun uzela u obzir i sve promjene kamatnih stopa, a koje promjene da su bile donesene jednostrano od strane banke. Stoga, banka da ponovno ne uvažava interese potrošača, ponovno da ne postupa kao savjestan gospodarstvenik, nego da svojim postupanjem ponovno dovodi do povrede načela savjesnosti i poštenja. Iz navedenog da je razvidno da tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome, a u skladu sa tumačenjem suda EU, da nije dao informiran i slobodan pristanak, da se nije odrekao prava na utvrđenja ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe valutnoj klauzuli, niti se odrekao prava na potpunu restituciju uslijed ništetnosti. Tužitelj ukazuje na pravomoćne odluke Županijskog suda Rijeka posl.br. Gž-380/2018, Gž- 505/2017 i Gž-1562/2017, Županijskog suda u Zadru posl.br. Gž-913/2017, Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-826/2017, Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-377/2018, u kojim odlukama da je utvrđeno da sklapanjem Anexa/Dodatka korisnici kredita nisu u potpunosti obeštećeni po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj da u prilogu dostavlja najnovije odluke Županijskog suda u Zadru Gž-219/2020 od 23.04.2020.god., te Županijskog suda Velika Gorica Gž-1451/2019 od 25.05.2020.god. u kojim odlukama da je utvrđeno da sklapanjem Anexa/Dodatka korisnici kredita nisu u potpunosti obeštećeni po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Radi da se o činjenično i pravno identičnim predmetima, u kojima da je tužbeni zahtjev, unatoč provedenoj konverziji, usvojen i bankama naložena isplata preplaćenih iznosa.

Isto tako, tužitelj ukazuje i na postojanje brojnih nepravomoćnih odluka koje da su donijete u identičnim predmetima. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud odbije prigovore i dokazne prijedloge tuženika, da se u daljnjem tijeku postupka provedu dokazi predloženi po tužitelju, naročito kod provođenja financijskog vještačenja, te da nakon provedenog postupka u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

4. U svojoj replici tuženik navodi da je predmet ovog spora zahtjev za isplatom iznosa plaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koji je konvertiran iz CHF valute u eur valutu na način da je sklopljen dodatak / sporazum sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK/15). ZID ZPK/15 na temelju kojeg da je sklopljen Dodatak/Sporazum ugovoru o kreditu da je bio predmet ustavnopravne ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu ZID ZPK/15 s Ustavom. Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske da je zaključio kako je ZID ZPK/15 u cijelosti u skladu s Ustavom. U navedenom da je rješenju Ustavni sud, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Nakon što da je Ustavni sud ocijenio da je ZID ZPK/15 usklađen s Ustavom, pokrenut da je i ogledni spor koji da se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 u kojem da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako su Dodatci/Sporazumi koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je potvrdio pravne učinke i valjanost Dodataka/Sporazuma koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 za koji zakon da je Ustavni sud Republike Hrvatske prethodno ocijenio da je u skladu s Ustavom. Nakon što da je ZID ZPK/15 prošao ustavnopravnu proceduru te nakon što da su Dodatci/Sporazumi sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 potvrđeni kao valjani sa svim pravnim učincima, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je krajem 2024. godine i početkom 2025. godine otpremio odluke po revizijama u predmetima u kojima je predmet spora bio CHF kredit konvertiran iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 u kojima da je, u bitnome, zauzeo stav kako tužitelji koji su konvertirali kredit sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu. Nakon što da je VSRH u tim odlukama zauzeo stav o neosnovanosti zahtjeva za isplatu (u predmetnima u kojima je predmet spora kredit konvertiran iz CHF u EUR valutu temeljem ZID ZPK/15) u 2025. godini otpremljene da su i (pravomoćne) odluke drugostupanjskog suda koji da (prihvaćajući stavove VSRH) u cijelosti odbija tužbene zahtjeve za isplatu tužitelja koji su konvertirali kredite sukladno ZID ZPK/15. U svim tim odlukama VSRH i ŽS zauzeto da je pravno shvaćanje koje da je u skladu s iznijetim shvaćanjem tuženika u ovom sporu prema kojem potrošači (uključujući tužitelja) koji su konvertirali kredit iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz CHF Ugovora o kreditu. Pritom da se uvažava i akceptira gore navedena ocjena Ustavnog suda kako je ZID ZPK/15 u skladu s Ustavom kao i ranija odluka VSRH iz oglednog spora koji da se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 kojom da je VSRH potvrdio da su Sporazumi/Dodatci sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke. Naime, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) da derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi koji su plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, ne vraćaju potrošaču, već da su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje da su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno posebnim propisom - ZID ZPK/15. Pritom da je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja da se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok da se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. Na taj da je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO-a) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO-a) i ti više plaćeni iznosi da nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice već da su vraćeni potrošaču sukladno odredbama posebnog propisa - ZID ZPK/15. ZID ZPK da je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja da je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te da su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ti da su ciljevi ujedno odraz jednog od temeljnih načela zaštite potrošača (uz načelo savjesnosti i poštenja), a to da je načelo transparentnosti. U takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama da uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer da je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača. Ovakvom zaključku da doprinosi činjenica da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF poljskog zakonodavca koja da ima učinak pro futuro) što da omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav da je postojao već sama po sebi da ima restitucijski učinak jer da omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe. Pri tome da valja imati na umu da je ZID ZPK imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo da je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). S time u vezi da valja istaći da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH, jer da to priječi odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača. Tako da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savijenosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer da je to bio izbor kojeg da je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju da se više ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa da takve kategorije nisu pravno usporedive. Eventualna odluka suda kojom bi sud pokušao naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u korisniku kredita ono što bi mu pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, da anulira izbor korisnika kredita koji je valjano učinjen i ide protiv zakona (ZID ZPK/15) čija ustavnost da nije dovedena u pitanje. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da bez daljnjeg raspravljanja odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tužena banka ističe kako je u predmetu A. H- protiv Zagrebačke banke, C-567/20, Sud Europske unije presudio sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.“ Takvu odluku sud da je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 “odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.” Sud EU da je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa da je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak. Sud EU da je u tom pogledu odluku u smislu tumačenja prava EU, utemeljio upravo na navodima Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, i to napose u točkama 59. do 61. Presude. Sud EU da se poziva na taj sud kada da navodi sljedeće: (i) „odredbe dodatka koji su Zagrebačka banka i tužiteljica iz glavnog postupka sklopile kako bi izmijenile svoj originalni ugovor, na način da se kredit denominiran u švicarskim francima konvertira u kredit denominiran u eurima, odražavaju sadržaj odredaba glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.“(t. 59.); (ii) „sud koji je uputio zahtjev“ primjećuje da su sve stranke obuhvaćene područjem primjene ZID ZPK/15 izmijenile ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, kao što je to konkretno bio slučaj u predmetu GB. Kada je potrošač prihvatio konverziju „ugovorne stranke, kako bi zamijenile nepoštene odredbe u tom ugovoru, svoj ugovor nisu izmijenile slobodno, nego s obvezom primjene pravila o konverziji koja je propisao nacionalni zakonodavac“. Sud EU nadovezao da je na to svoj zaključak iz perspektive primjene čl. 1. st. 2. Direktive ocijenivši da „zahtjev prihvata potrošača nije sam po sebi prepreka tomu da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom“; (iii) iz odluke Općinskoga građanskog suda u Zagrebu kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je „cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi Zakon o potrošačkom kreditiranju“, što da je Sud EU i prihvatio. Dakle, odluka Suda EU temelji da se na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga da je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“. Stoga da više nema razborite dvojbe o tom da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji da je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ naprosto da ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive. Prema tomu, u nastavku ovog parničnog postupka potrebno da je stoga posvetiti se hrvatskom nacionalnom pravu, pri čemu da posebna uloga pripada primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine. Vrhovni sud odgovorio da je na postavljeno pitanje u oglednom sporu kako slijedi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Najviši sud da je s time u vezi vrlo jasno obrazložio sljedeće: (i) ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada da se (ii) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, te da stoga (iii) dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja da svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; (iv) Vrhovni sud da je pritom imao u vidu da je ZID ZPK/15 propisao izvanrednu, jednokratnu i retroaktivnu intervenciju zakonodavca, a svakako da je nedvojbeno prepoznato i to, kako da je kazao i Sud EU u svojoj Presudi, da je riječ o zakonu čiji je cilj bio upravo taj da nadomjesti ništetne odredbe izvornog ugovora o kreditu. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila da se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu da su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te da je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: (i) da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili (ii) da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja. To, naime, proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15: "(5) U slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka. (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona." Tužitelj da, međutim, u ovoj parnici traži: (i) da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati (ii) i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka. Tužitelj da dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada da je zakonodavac jasno propisao: (i) izbor jedne od dvije ponuđene opcije, (ii)

isključivo po izboru tužitelja, (iii) na koji izbor da tužena banka nikako nije mogla utjecati. Prema tomu, za tužiteljev tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici da ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) da je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi da su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Zbog toga da je vještačenje traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF, u ovoj parnici izlišno, pa time i nesvrhovito, kako u vremenskom tako i u troškovnom smislu. Vrhovni sud da je u izreci Rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao da je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja. Vrhovni sud da, naime, u obrazloženju Rješenja, između ostaloga, ističe sljedeća konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima da je zasnovao svoju odluku, kada da navodi, a pozivajući se na izvore prava i ustavnosudsku ocjenu: „U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon… u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima… te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja ugovora o konverziji.“ U nastavku da je Vrhovni sud zaključio: “Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (razdvajanje odlomaka je dodano):

(i) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer (ii) prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, (iii) taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Prema tomu, Vrhovni sud u Rješenju da vrlo jasno navodi da je (i) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, (ii) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF (iii) da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te (iv) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja da je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i (v) koja da proizvodi pravne učinke retroaktivno. To da pak znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer da je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time da je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje da je primio i po kojoj da je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga da tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja da je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega da je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik da smatra vrlo bitnim istaknuti kako je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud da je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome da nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime da je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru da svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i VSRH u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa da se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. S time u vezi, važno da je još jednom napomenuti da je u postupku koji se vodio pred VSRH u predmetu Gos-1/2019, VSRH dao sljedeći odgovor: "Sporazum o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i smatra se valjanim u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu." Konačno, dodatak ugovoru koji da je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK da sadrži odredbe koje da nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već da su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje da je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz dodatka, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, da ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji da izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine, te da bi svako drugo postupanje banke bilo protivno izričitim zakonskim propisima. Neovisno o tome, tužena banka ukazuje da se radi o nedospjeloj glavnici odnosno o glavnici koja da u cijelosti dospijeva tek 2030. godine pa da se nikako ne može govoriti o stjecanju bez osnove na strani banke, niti o tome da se imovina banke povećala, jer da do nikakvog prelaska imovine nije ni došlo jer da upravo ta nedospjela glavnica nije niti plaćena pa da nema govora o smanjenju imovine tužitelja odnosno povećanju imovine tuženika. I u tom da pogledu tuženik ukazuje na čl. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15.), i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 prema kojem da su banke bile obvezne postupiti po Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te sklopiti dodatke ugovora sukladno prisilnim zakonskim odredbama, dok da su potrošači imali mogućnost sklopiti takav sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u valutu kuna s valutnom klauzulom vezanom za CHF. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Tuženik da ustraje na protivljenju izvođenja dokaza financijskim vještačenjem budući da se u ovom predmetu spor vodi o pravnim pitanjima o kojima da je VSRH u Rješenju br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. odlučio na način da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem ZID ZPK/15 valjani i da imaju pravni učinak i to retroaktivni. Također, VSRH da je odlukama Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i posl.br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022.godine odlučio kako potrošač iz konvertiranog CHF kredita nema tražbinu prema tuženoj banci po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF pa da je vještačenje u ovom predmetu u cijelosti nepotrebno i suvišno. Ukoliko međutim Sud, unatoč svemu gore navedenom ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 1.001,10 kn i negativne tečajne razlike. Odredbom čl. 153. st. 1. ZPP-a propisano da je stranka, kada predloži izvođenje dokaza, dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza. Vještačenja da je predložio tužitelj, a tuženik da se istome protivi. Tuženik da unaprijed ističe kako je sukladno čl. 153. st. 1. i 2. ZPP-a tužitelja potrebno pozvati na uplatu predujma za vještačenje. Tužitelj da je tokom postupka preinačio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi toj preinaci. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Naime, VSRH da je 31. siječnja 2022. objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sukladno kojem: “4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.” Prema tome, zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi valutne klauzule računa da se od 14. lipnja 2018.g kada da je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara da je nastupila 14. lipnja 2023. godine (za valutu), odnosno 13. lipnja 2019.g. (za kamatu) pa da je tužiteljev zahtjev zastario jer da je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe. Tuženik ističe kako je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe, a o čemu da postoji iscrpna praksa kako VSRH tako i nižih sudova. U pogledu zastare preinačenog dijela i poziva na Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., tuženik navodi kako slijedi. Pravno shvaćanje, prema tč. 2. izvoda iz zapisnika sjednice, da glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. da odstupa od dotadašnje dugogodišnje prakse baš tog istog suda te donedavnih pravnih shvaćanja tog suda, koja da se u bitnom svode na to da povišenjem tužbenog zahtjeva dolazi do preinake tužbe pa da se u pogledu tako povišenog dijela zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut povišeni zahtjev, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinaka tužbe, za ocjenu pitanja zastare, bitan dan preinake tužbe. Takvo pravno shvaćanje predstavljalo da je ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske koju da je Vrhovni sud Republike Hrvatske reafirmirao između ostalog i odlukom posl.br. Rev 300/2024-2 od 8. svibnja 2024.g., koja da je donesena svega tri tjedna prije Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.g. sa sljedećim obrazloženjem: „12. Povećanjem tužbenog zahtjeva (s osnova razlike preplaćenih iznosa kamata) došlo je do preinake tužbe, te za ocjenu zastare mjerodavan je dan kada je podnesen novi tužbeni zahtjev, jer se u odnosu na taj zahtjev parnica smatra pokrenutom tek kada je istaknut novi tužbeni zahtjev (tako i ovaj sud u odlukama Revr-1797/10 od 19. ožujka 2013., Rev-x-887/15-2 od 20. siječnja 2016., Rev-x-424/11 od 29. siječnja 2024., Revr-1068/16 od 9. travnja 2019. i dr.). To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje. Zastarni rok za restitucijske zahtjeve od pet godina, propisan odredbom čl.225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - dalje: ZOO) u konkretnom slučaju je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i počeo iznova teći s danom donošenja i pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Kako je tužitelj tužbu podnio 13. lipnja 2019., a povećani tužbeni zahtjev (u odnosu na razlike preplaćenih iznosa kamata) podneskom od 22. studenoga 2021. to je objektivnom preinakom tužbe od dana početka zastarijevanja 13. lipnja 2014. do dana podnošenja tog zahtjeva, protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a, pa je u odnosu na iznos od 9, 05 EUR-a tuženikov prigovor zastare osnovan." Nejasan da je početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako da to tužitelj prikazuje, što da dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj da nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2006.g. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to da tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama da ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Vrhovni sud da je navedeno shvaćanje primijenio u odluci Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Isti stav VSRH da je zauzeo i u odluci Rev 1147/2002 od 21. rujna 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata na valutu određuje se prema odredbi čl. 214. ZOO-a, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjesan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a ako je stjecalac savjestan od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. ožujka 2004. godine). Tužitelj u postupku nije ustvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezna kamata pripada od dana podnošenja tužbe odnosno od idućeg dana od podnošenja tužbe (tužba je podnesena dana 27. ožujka 2001. godine).“ te u odluci Rev 2288/2000 od 28. siječnja 2004. godine: „Obveza plaćanja zateznih kamata određuje se prema odredbama čl. 214. ZOO, tj. ovisno o tome je li stjecalac nesavjestan ili savjestan. Ako je stjecalac nesavjestan, zatezna kamata se plaća od dana stjecanja, a, ako je stjecalac savjestan, od dana podnošenja zahtjeva. Kad je u pitanju ugovor o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, u smislu odredbe čl. 214. ZOO, ugovorne strane treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004.). Tužitelj u postupku nije tvrdio da je zahtjev za vraćanje stavio prije podnošenja tužbe, pa mu zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja tužbe, odnosno od idućeg dana od dana podnošenja tužbe." U svakom slučaju zakonske zatezne kamate na preinačeni dio da teku od trenutka kada je isti postavljen jer da tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. S tim da je u skladu i shvaćanje VSRH u odluci Rev 1133/2021 „Tuženik je u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva.“

5. U svojoj replici tužitelj navodi da se tuženik poziva na odluku C-567/2020. Naime, na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, te sporove proizašle iz njih, neposredno da se ne primjenjuje pravo Europske unije, već nacionalno pravo, time da da se na temelju odredbi Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji da je Republika Hrvatska sklopila sa svim tadašnjim državama članicama Europske unije, a stupio da je na snagu 1. veljače 2005., Republika Hrvatska obvezala u prijelaznom razdoblju u primjeni nacionalnog prava ga tumačiti koliko je to moguće u duhu prava Europske unije – ukupne pravne stečevine, što da dakle uključuje i praksu suda Europske unije. Zaštita kolektivnih interesa potrošača da jest područje primjene prava Europske unije, uređeno pravom Europske unije između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ). Odredbe te Direktive da su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji da je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te da se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo da je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji da je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP), koji da je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji da je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Dakle, sporni ugovori o kreditu, a čije odredbe, kako glede ugovorene valutne klauzule uz primjenu švicarskog franka, odnosno ugovorne odredbe o ugovorenoj i promjenjivoj zateznoj kamatnoj stopi na takve kredite sklopljene između 8.tužene banke i potrošača, a koji su predmet ovog spora, nastali da su u razdoblju 2004.-2008., dakle u vrijeme kada da Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te da se na pravne odnose nastale iz tih ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako da je prethodno rečeno, nacionalno pravo, čije odredbe da treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije. Tuženik da se također osvrće na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj: Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020.godine ( u daljnjem tekstu: ogledni postupak ) kojim da je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( u daljnjem tekstu: ZID ZPK ) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik da iz navedenog rješenja izvlači potpuno pogrešne premise koje da se ne mogu primijeniti na ovaj predmetni postupak i koje da nisu u skladu s obrazloženjem iz oglednog postupka. Naime, točno da je da je Vrhovni sud odgovorio na postavljeno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali pri tome da Vrhovni sud u obrazloženju navodi i slijedeće: „….bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“ Prema tome, razvidno da je kako je i u oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazao kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom. Navedeno da je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019.godine ( u daljnjem tekstu: presuda GB ) i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojim da daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju da je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, tužitelj da je imao pravni interes za pokretanje ovog postupka, a što da se očituje u činjenici da tužitelj nakon konverzije nije obeštećen uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, a što da je utvrđeno kroz vještačenje i matematičkom usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu. S tim u vezi da treba jasno utvrditi da se prilikom provođenja konverzije nije zatvarala glavnica kredita sukladna početnom otplatnom planu, odnosno bez promjena kamatne stope i tečaja, već glavnica kredita koja da je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa. Za stvarnu neotplaćenu glavnicu, po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, potrošač da je uslijed ništetnosti kamatne stope i tečaja bio dužan platiti samo one iznose anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, dakle bez rasta tečaja i kamatne stope. Nadalje, tužitelj ukazuje da se na predmetni pravni odnos stranaka koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji da uređuje pitanje nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredbi ugovora, te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe. Navedene odredbe implementirane da su temeljem Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja da je temeljni akt donesen s ciljem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Navedena direktiva da je putem prakse Europskog suda dovela do visoke razine prava potrošača pri čemu da je praksa Europskog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti. Odredbe čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /03, kao i odredba čl. 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /07, odnosno čl. 49.st.1. Zakona o zaštiti potrošača /14 da u sebi sadrže implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ koji da sadrži test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koje da nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje da je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka. Nacionalni sud da mora provesti kontrolu nepoštenosti po službenoj dužnosti, pri čemu da su tumačenja Europskog suda obvezna za nacionalne sudove.

Europski da je sud dao slijedeća tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima: potrošač da se u potrošačkim ugovorima nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( presude Europskog suda c-194/14 Sancges Morcillo i Abril Garcia od 17. srpnja 2014.godine, te C-415/11 Aziz od 14. ožujka 2013.godine ), test nepoštenosti da pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pregovaralo u slučaju da se radi o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na koji potrošač ne može utjecati. Takvu nepoštenu odredba u načelu da valja smatrati kao da nije nikada ni postojala, tako da ne može imati utjecaja na potrošača (presude Europskog suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013.g., C154/15, C-307/15 i C-308/15 Gutierrez Naranjo i dr. od 21. prosinca 2016.g.) Okolnost da je neka ugovorna odredba proglašena ništetnom i nepoštenom putem zakona i zamijenjena novim odredbama da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača ( presuda Europskog suda C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.g. ). Navedena tumačenja Europski sud da je dodatno proširio svojom presudom C-452/18 ( Ibercaja Bnco SA od 09. srpnja 2020.g. ). Tom odlukom Europski sud da je odgovorio na postavljena pitanja koja da se mogu primijeniti i na ovaj predmetni postupak. Naime, nastavno na gornja tumačenja direktive Europski sud da navodi kako odredba ugovora koja je utvrđena kao nepoštena može biti predmet ugovora o obnovi između stranaka i kada se potrošač odrekne učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a što da treba provjeriti nacionalni sud. Kada se ovo tumačenje primijeni na predmetni postupak tada da se može zaključiti da sporazum o konverziji koji je sklopljen može biti valjan i mogao bi prouzročiti odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. Kada se uzme u obzir činjenica da je prilikom konverzije tuženik primijenio kamatnu stopu na kredit u Eurima, koja da je bila promjenjiva – odnosno preciznije u cijelom da je razdoblju otplate bila značajno veća od početno ugovorene – i to bez jasno definiranih parametara promjenjivosti, te činjenica da u trenutku potpisivanja sporazuma o konverziji valutna klauzula nije bila pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena, tada da je potpuno jasno kako tužitelj kao potrošač

nije bio valjano informiran i prema tome nije dao informiran i slobodan pristanak, a time da se nije ni odrekao učinaka koje bi imalo proglašenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom. Isto tako, Europski da je sud navedenom odlukom utvrdio kako se potrošač ne može valjano odreći buduće sudske zaštite i prava koja izvodi iz Direktive 93/13. Prema tome, opetovano da je Europski sud utvrdio kako tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe u ovom predmetu ( kao što da je ranije navedeno, isto da je zaključio i Vrhovni sud RH u oglednom postupku i odluci Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g.), da se konverzijom nije odrekao zahtjeva koje da ima temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te imajući u vidu presudu C-118/17 da konverzija ne može proizvesti učinak smanjenja

zajamčene zaštite potrošača i pravo na potpunu restituciju, odnosno obeštećenje. Nadalje, tužitelj da smatra potrebnim ukazati na važnost odluka Europskog suda u provedbi direktiva pri čemu da se ističu dva glavna motiva donošenja presuda kojima se tumače pojedine odredbe direktiva. Prvi: zaštititi subjektivna prava fizičkih i pravnih osoba na način da im se priznaju subjektivna prava izravno temeljem direktiva i osigura njihova pravna zaštita pred nacionalnim sudovima, drugi: disciplinirati države članice i potaknuti ih na pravovremenu, ispravnu, potpunu i učinkovitu provedbu prava Zajednice u njihovim nacionalnim pravnim porecima Pravilna primjena odredbi europskog prava obveza da je ne samo najviših sudova države članice, već i prvostupanjskih sudova, a posebice drugostupanjskih sudova, budući da protiv odluka

županijskih sudova nema u našem nacionalnom zakonodavstvu redovnog pravnog lijeka, čime da su takve odluke pravomoćne i ovršne. Stoga da se nameće pitanje odgovornosti države za naknadu štete pojedincima kad prilikom donošenja svojih odluka suci županijskih i općinskih sudova ne osiguraju potpunu primjenu prava EU. U poznatoj presudi J od 09. ožujka 1978. godine da stoji kako nacionalni sudac koji je u okviru svojih ovlasti zadužen za primjenu odredbi europskog prava ima obvezu osigurati potpunu učinkovitost tih normi i, ako je potrebno, oslanjajući se na vlastiti autoritet, odbaciti primjenu svih suprotnih odredbi nacionalnog zakonodavstva, čak i ako je ono nastalo naknadno, a da pritom ne mora zahtijevati ili čekati prethodno uklanjanje istih zakonodavnim putem ili putem bilo koje druge ustavne procedure. Na navedenu da se presudu Europskog suda nadovezuje presuda C-6/90 G i M kojom da je zauzeto shvaćanje da je država članica odgovorna za štetu koja nastane pojedincima u slučaju povrede njihovih prava uslijed neprimjene prava EU. Daljnje tumačenje navedenog stava dano da je u odluci C-224/01 O od 30. rujna 2003.g. kada da je sud Europske unije utvrdio načelo da su države članice obvezne nadoknaditi štetu koji su prouzročile pojedincima kršenjem prava zajamčenih pravom Zajednice za koja su odgovorne, a to da je načelo također primjenjivo kada navodno kršenje prava proizlazi iz odluke suda koji odlučuje u najvišem stupnju. U vezi s utvrđivanjem postojanja odgovornost države članice za štetu prouzročenu pojedincima povredom prava Unije, Europski sud da je u više navrata utvrdio da oštećenici imaju pravo na naknadu pretrpljene štete kada se ispune tri uvjeta: da je svrha povrijeđenog pravnog pravila priznavanje prava pojedincima, da je ta povreda dovoljno ozbiljna, da postoji uzročno posljedična veza između povrede i štete koju je pojedinac pretrpio. Kada se ove odluke primijene na predmetni postupak tada da je razvidno kako bi u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva postojala odgovornost Republike Hrvatske za naknadu štete tužitelju. Naime, kako da je to ranije navedeno, Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima da priznaje tužitelju kao pojedincu prava na zaštitu čime da je ispunjen prvi uvjet. Drugi uvjet koji da se odnosi na ozbiljnost povrede sadržan da je u tumačenju da je povreda dovoljno ozbiljna ako je do nje došlo očitim nepoštovanjem sudske prakse Suda u tom području. Kada se imaju u vidu navedene odluke C-118/17 i C-452/18 tada da je očito da bi nepoštovanje te prakse u ovom predmetu predstavljalo ozbiljnu povredu prava.

Treći uvjet koji da se odnosi na uzročno posljedičnu vezu između povrede i štete koja da bi tužitelju nastala u slučaju da sud odbije njegov zahtjev u ovom predmetu da ne treba posebno obrazlagati, jer da bi ona bila razvidna ne samo u snošenju troškova postupka nego i u daleko većoj šteti koju da bi u tom slučaju tužitelj pretrpio. Nadalje da se posebno ukazuje na odluku C-168/15 D od 12. ožujka 2015.g. koja da je direktno primjenjiva na predmetni postupak, jer da je utvrđena odgovornost države za štetu koja da je nastala kao posljedica toga što nacionalni sud nije po službenoj dužnosti ispitao nepoštenost ugovorne odredbe koja ulazi u područje primjene Direktive 93/13, iako da je raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima za tu prosudbu. Prema tome, a kako da je kontrola nepoštenosti obveza nacionalnog suda po službenoj dužnosti, tada da je očito da ako bi nadležni sud zaključio da tužitelj nema pravo na kondemnatorni zahtjev, bez da je proveo test nepoštenosti i utvrdio da li je konverzijom tužitelj kao potrošač obeštećen, isti da bi počinio ozbiljnu povredu prava uslijed čega da bi došlo do odgovornosti države za štetu. Stoga da tužitelj zaključno smatra kako bi imajući u vidu sve gore navedeno, sud prvog stupnja, a posebice drugostupanjski sud ( kao sud koji da odlučuje u najvišem stupnju ) prilikom donošenja odluke u ovom predmetu morao voditi računa o možebitnoj odgovornosti države ukoliko se odluka donese protivno ustaljenoj praksi suda EU. Vještačenjem da je potrebno za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu do dana provođenja konverzije izračunati: razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete prema simuliranom otplatnom planu i primjenom početnog srednjeg CHF tečaja, razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja da se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu stopu koju da je tužitelj trebao plaćati

prema simuliranom otplatnom planu, primjenom početnog CHF tečaja, prilikom izrade izračuna u razdoblju od 01. siječnja 2014.god. pa nadalje primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014.god. kojim da je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima primijeniti kamatna stopa od 3,23%, izračunati visinu preostale glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine na način da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka koji je bio važeći na dan solemnizacije osnovnog Ugovora o kreditu /u trenutku isplate kredita. Dakle, utvrditi stanje kredita koje je bilo na dan 30.09.2015. godine prema početnom otplatnom planu, primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, na dan 30.09.2015.god. izračunati razliku između glavnice po Dodatku i glavnice kredita po početnom otplatnom planu primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja, da vještak odgovori je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate), da vještak utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita, utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30.09.2015 i u kojem iznosu, te da napravi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30.09.2015 na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno ZOO čl.171. red uračunavanja, i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30.09.2015.g obračunata i zakonska zatezna kamata. Ukoliko bi sud smatrao da bi valjalo primijeniti koji drugi tečaj npr. tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu ili na dan uplate prvog anuiteta, predlaže se tada sudu da naloži financijskom vještaku izradu vještačenja i prema tim tečajevima.

6. Tužiteljica je do zaključenja prethodnog postupka kondemnatornim tužbenim zahtjevima zahtijevala isplatu novčanih iznosa od ukupno 92.695,24 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 12.302,77 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

Tužiteljica je nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog financijskog vještačenja, podneskom podnesenim 03. travnja 2026. (dalje: podnesak), postavila (kao glavne) kondemnatorne tužbene zahtjeve kojima zahtijeva isplatu novčanih iznosa od ukupno 12.043,99 eur sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužiteljica za 258,78 eur smanjila svoje kondemnatorne tužbene zahtjeve te, djelomično povukla tužbu u odnosu na ovaj novčani iznos. Na ovu se tužiteljičinu radnju primjenjuju opća pravila o povlačenju tužbe.

Tuženiku je podnesak dostavljen 07. travnja 2026., pa je tada obaviješten o ovom djelomičnom povlačenju tužbe.

Prema čl. 193. st. 1. ZPP-a tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema st. 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatra se da je pristao na povlačenje.

Tuženik se nije u roku od 15 dana od dana obavijesti o ovom djelomičnom povlačenju tužbe izjasnio o tome, pa se smatra da je pristao na to povlačenje. Shodno tome, (glavni) kondemnatorni tužbeni zahtjevi su oni iz podneska.

7. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Tužiteljica je nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog financijskog vještačenja, pored (glavnih) kondemnatornih tužbenih zahtjeva, postavila i dva eventualno kumulirana kondemnatorna tužbena zahtjeva. Prvim zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 15.569,25 eur, sa pripadajućim zateznim kamatama, a drugim novčanog iznosa od 3.658,13 eur sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužiteljica istaknula druge zahtjeve uz postojeće, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a preinačila tužbu.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.

U ovom se slučaju ne radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Naime, tužiteljica je, s obzirom na provedeno financijsko vještačenje, već postavila (glavne) kondemnatorne tužbene zahtjeve. Nadalje, tužiteljica je i do zaključenja prethodnog postupka mogla postaviti eventualno kumulirane kondemnatorne tužbene zahtjeve. Zbog navedenog, sud ovu preinaku nije dopustio (dispozitiv rješenja).

8. Prema čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dakle, sud je vezan sadržajem tužbenog zahtjeva.

Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

9. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o namjenskom kreditu od 06. rujna 2006. (6-13) i dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 30. ožujka 2016. (14-39). Provedeno je financijsko vještačenje. Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

10. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 06. rujna 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao kreditor, tužiteljica, kao korisnik kredita i treća osoba, kao založni dužnik. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.000,00 CHF za adaptaciju kuće. Ugovor o kreditu u čl. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 71.000,00 CHF (slovima: sedamdesetjednatisućašvicarskihfranaka) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom". Ugovor o kreditu u čl. 2. st. 1. sadrži odredbu koja glasi: "Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 71.000,00 CHF (slovima: sedamdesetjednatisućašvicarskihfranaka) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,90 % godišnje (slovima: četirizarezdevedeset posto), interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja." Ugovor o kreditu u čl. 7. st. 1. zadrži odredbu koja glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 425,06 CHF (slovima: četristodvadesetpetšvicarskihfranakanulašestcenti) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora", a u čl. 7. st. 2. odredbu koja glasi: " Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Namjena kredita iz ugovora o kreditu je adaptacija kuće. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je isti sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužiteljice, odnosno, njenoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njeni interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli koja je visine obveze vezano uz tečaj kune za švicarski franak vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetne.

Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, opisane u t. I i II dispozitiva, su ništetne.

Kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i II dispozitiva.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 4.003,77 eur / 30.166,43 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 15. studenog 2007. 25,88 eur / 194,99 kn, 15. prosinca 2007. 25,42 eur / 191,51 kn, 17. siječnja 2008. 26,40 eur / 198,93 kn, 19. veljače 2008. 26,06 eur / 196,32 kn, 15. ožujka 2008. 53,05 eur / 399,73 kn, 25. travnja 2008. 52,82 eur / 398,00 kn, 15. svibnja 2008. 50,97 eur / 384,07 kn, 15. lipnja 2008. 51,59 eur / 388,70 kn, 15. srpnja 2008. 51,05 eur / 384,62 kn, 15. kolovoza 2008. 50,91 eur / 383,58 kn, 15. rujna 2008. 50,86 eur / 383,17 kn, 15. listopada 2008. 52,76 eur / 397,55 kn, 19. studenog 2008. 53,79 eur / 405,31 kn, 16. prosinca 2008. 51,97 eur / 391,60 kn, 16. veljače 2009. 56,70 eur / 427,21 kn, 18. ožujka 2009. 56,70 eur / 427,20 kn, 18. ožujka 2009. 55,08 eur / 414,97 kn, 18. svibnja 2009. 55,89 eur / 421,07 kn, 10. lipnja 2009. 54,95 eur / 414,04 kn, 20. srpnja 2009. 54,26 eur / 408,84 kn, 15. kolovoza 2009. 54,72 eur / 412,31 kn, 19. kolovoza 2009. 72,08 eur / 543,11 kn, 24. rujna 2009. 72,76 eur / 548,19 kn, 15. listopada 2009. 71,78 eur / 540,84 kn, 16. studenog 2009. 72,33 eur / 544,99 kn, 24. prosinca 2009. 73,09 eur / 550,66 kn, 16. siječnja 2010. 73,87 eur / 556,60 kn, 01. ožujka 2010. 74,31 eur / 559,92 kn, 06. travnja 2010. 74,89 eur / 564,24 kn, 15. travnja 2010. 75,41 eur / 568,20 kn, 19. svibnja 2010. 77,18 eur / 581,48 kn, 29. lipnja 2010. 79,80 eur / 601,26 kn, 19. srpnja 2010. 79,47 eur / 598,80 kn, 02. listopada 2010. 79,64 eur / 600,04 kn, 02. listopada 2010. 80,71 eur / 608,14 kn, 04. studenog 2010. 79,34 eur / 597,75 kn, 08. veljače 2011. 87,05 eur / 655,88 kn, 02. svibnja 2011. 52,24 eur / 393,63 kn, 06. lipnja 2011. 53,07 eur / 399,82 kn, 15. srpnja 2011. 56,35 eur / 424,54 kn, 04. kolovoza 2011. 57,93 eur / 436,49 kn, 08. kolovoza 2011. 61,30 eur / 461,88 kn, 24. rujna 2011. 55,83 eur / 420,62 kn, 11. listopada 2011. 55,08 eur / 414,99 kn, 08. prosinca 2011. 54,81 eur / 412,93 kn, 08. prosinca 2011. 44,17 eur / 332,80 kn, 08. prosinca 2011. 44,11 eur / 332,32 kn, 08. prosinca 2011. 44,05 eur / 331,89 kn, 08. prosinca 2011. 43,99 eur / 331,41 kn, 28. prosinca 2011. 43,93 eur / 330,98 kn, 09. ožujka 2012. 45,11 eur / 339,89 kn, 09. ožujka 2012. 45,38 eur / 341,93 kn, 19. lipnja 2012. 45,32 eur / 341,49 kn, 19. lipnja 2012. 45,38 eur / 341,93 kn, 06. kolovoza 2012. 45,30 eur / 341,32 kn, 06. kolovoza 2012. 45,05 eur / 339,43 kn, 30. kolovoza 2012. 44,93 eur / 338,51 kn, 30. kolovoza 2012. 44,71 eur / 336,87 kn, 25. rujna 2012. 43,77 eur / 329,81 kn, 15. studenog 2012. 44,54 eur / 335,58 kn, 09. siječnja 2013. 44,68 eur / 336,66 kn, 15. travnja 2013. 44,11 eur / 332, 35 kn, 17. travnja 2013. 44,42 eur / 334,67 kn, 17. lipnja 2013. 43,23 eur / 325,74 kn, 08. srpnja 2013. 43,00 eur / 323,98 kn, 12. srpnja 2013. 42,87 eur / 323,03 kn, 12. kolovoza 2013. 42,89 eur / 323,12 kn, 12. kolovoza 2013. 42,94 eur / 323, 50 kn, 14. rujna 2013. 43,06 eur / 324,44 kn, 15. listopada 2013. 43,23 eur / 325,73 kn, 13. prosinca 2013. 43,66 eur / 328,92 kn, 15. veljače 2014. 43,36 eur / 326,73 kn, 16. svibnja 2014. 43,65 eur / 328,87 kn, 13. lipnja 2014. 43,49 eur / 327,64 kn, 13. lipnja 2014. 43,29 eur / 326,18 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 5.393,25 eur / 40.635,05 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 12. studenog 2008. 3,13 eur / 23,59 kn, 16. veljače 2009. 16,98 eur / 127,90 kn, 18. ožujka 2009. 17,19 eur / 129,49 kn, 18. ožujka 2009. 9,82 eur / 74,01 kn, 18. svibnja 2009. 13,77 eur / 103,77 kn, 10. lipnja 2009. 9,61 eur / 72,37 kn, 20. srpnja 2009. 6,63 eur / 49,95 kn, 15. kolovoza 2009. 8,96 eur / 67,51 kn, 19. kolovoza 2009. 7,66 eur / 57,75 kn, 24. rujna 2009. 10,18 eur / 76,69 kn, 15. listopada 2009. 6,98 eur / 52,56 kn, 16. studenog 2009. 9,06 eur / 68,28 kn, 24. prosinca 2009. 11,88 eur / 89,52 kn, 16. siječnja 2010. 14,83 eur / 111,71 kn, 01. ožujka 2010. 16,57 eur / 124,81 kn, 06. travnja 2010. 18,77 eur / 141,44 kn, 15. travnja 2010. 20,82 eur / 156,87 kn, 19. svibnja 2010. 27,19 eur / 204,83 kn, 29. lipnja 2010. 36,58 eur / 275,58 kn, 19. srpnja 2010. 35,69 eur / 268,94 kn, 02. listopada 2010. 36,53 eur / 275,20 kn, 02. listopada 2010. 40,53 eur / 305,34 kn, 04. studenog 2010. 35,95 eur / 270,87 kn, 08. veljače 2011. 63,34 eur / 477,25 kn, 02. svibnja 2011. 57,70 eur / 434,76 kn, 06. lipnja 2011. 62,88 eur / 473,76 kn, 15. srpnja 2011. 82,68 eur / 622,93 kn, 04. kolovoza 2011. 92,53 eur / 697,17 kn, 08. kolovoza 2011. 112,89 eur / 850,59 kn, 24. rujna 2011. 80,90 eur / 609,54 kn, 11. listopada 2011. 76,81 eur / 578,72 kn, 08. prosinca 2011. 75,63 eur / 569,82 kn, 08. prosinca 2011. 76,41 eur / 575,74 kn, 08. prosinca 2011. 76,43 eur / 575,85 kn, 08. prosinca 2011. 76,44 eur / 575,95 kn, 08. prosinca 2011. 76,46 eur / 576,06 kn, 28. prosinca 2011. 76,47 eur / 576,16 kn, 09. ožujka 2012. 85,88 eur / 647,04 kn, 09. ožujka 2012. 88,49 eur / 666,76 kn, 19. lipnja 2012. 88,51 eur / 666,87 kn, 19. lipnja 2012. 89,48 eur / 674,16 kn, 06. kolovoza 2012. 89,46 eur / 674,00 kn, 09. kolovoza 2012. 88,07 eur / 663,57 kn, 30. kolovoza 2012. 87,73 eur / 661,02 kn, 30. kolovoza 2012. 86,59 eur / 652,42 kn, 25. rujna 2012. 80,02 eur / 602,88 kn, 15. studenog 2012. 86,39 eur / 650,90 kn, 09. siječnja 2013. 88,08 eur / 663,65 kn, 15. travnja 2013. 84,28 eur / 635,03 kn, 17. travnja 2013. 87,30 eur / 657,75 kn, 17. lipnja 2013. 78,76 eur / 593,39 kn, 08. srpnja 2013. 77,47 eur / 583,69 kn, 12. srpnja 2013. 77,14 eur / 581,20 kn, 12. kolovoza 2013. 77,86 eur / 586,66 kn, 12. kolovoza 2013. 78,84 eur / 594,05 kn, 14. rujna 2013. 80,46 eur / 606,22 kn, 15. listopada 2013. 82,45 eur / 621,23 kn, 13. prosinca 2013. 86,42 eur / 651,14 kn, 15. veljače 2014. 84,74 eur / 638,51 kn, 16. svibnja 2014. 87,71 eur / 660,83 kn, 13. lipnja 2014. 87,70 eur / 656,23 kn, 13. lipnja 2014. 83,61 eur / 650,27 kn, 13. lipnja 2014. 81,58 eur / 614,63 kn, 15. srpnja 2014. 83,19 eur / 626,78 kn, 16. kolovoza 2014. 85,04 eur / 640,75 kn, 15. rujna 2014. 85,67 eur / 645,50 kn, 13. listopada 2014. 86,59 eur / 652,39 kn, 12. studenog 2014. 88,35 eur / 665,66 kn, 15. prosinca 2014. 89,88 eur / 677,17 kn, 15. siječnja 2015. 19,37 eur / 680,93 kn, 13. veljače 2015. 90,42 eur / 681,25 kn, 16. ožujka 2015. 90,34 eur / 680,66 kn, 14. travnja 2015. 90,34 eur / 680,66 kn, 13. svibnja 2015. 90,34 eur / 680,66 kn, 13. lipnja 2015. 90,34 eur / 680,66 kn, 15. srpnja 2015. 90,34 eur / 680,66 kn, 17. kolovoza 2015. 90,34 eur / 680,66 kn, 14. listopada 2015. 90,34 eur / 680,66 kn, 14. listopada 2015. 90,34 eur / 680,66 kn, 15. listopada 2015. 90,34 eur / 680,66 kn, 15. listopada 2015. 90,34 eur / 680,65 kn, 05. studenog 2011. 90,34 eur / 680,65 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323.st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05).

Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur od 30. ožujka 2016. utvrđeno je da su tuženik, kao kreditor, tužiteljica, kao korisnik kredita i Boris Herak, kao založni dužnik, navedenog dana sklopili dodatak ugovoru o kreditu (dalje: dodatak). Dodatkom su mijenjane odredbe ugovora o kreditu, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste. Stranke su dodatkom izvršile tzv. konverziju.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem dodatka izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje dodatka između stranaka nije od značaja za postavljene kondemnatorne tužbene zahtjeve, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti dodatkom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužiteljici vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 4.003,77 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika više uplatila 5.393,25 eur, 3. nedovoljno umanjen iznos glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.646,97 eur, dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, 4. tužiteljica je sa svojim realiziranim uplatama premašila iznos potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom eur kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 132,87 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zateznih kamata na svako pojedino potraživanje pod t. 1. i 2. do konverzije, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (utvrđenu preplatu i razliku glavnice), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 15.569,25 eur, i to: 12.043,99 eur glavnice – preplate po kamati, valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015., te 3.525,26 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te je na taj način tužiteljica matematički izjednačena s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužiteljici iznose utvrđene u rekapitulaciji.

Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka jer da je sudski vještak iznos preplate priznate tužitelju u konverziji sukladno odredbama ZID ZPK/15 nezakonito odbio od zateznih kamata obračunatih na iznose koje vještak utvrđuje kao "preplatu", pritom u potpunosti ignorirajući odredbu čl. 19. c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15. Naime, odredbom čl. 19. c. t. 4. ZID ZPK/15 izričito da je propisano da: "(…) Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate“. Dakle, na preplatu priznatu u konverziji sukladno ZID ZPK/15 da se nisu obračunavale zatezne kamate pa da se takva preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata obračunatih na iznose koje da vještak utvrđuje kao „preplatu“. Pritom, sud da u potpunosti zanemaruje ostatak odredbi čl. 19.a ZID ZPK, odnosno točku (5) u kojoj da se navodi: „5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom“. Naime, cilj ili smisao navedene odredbe da je da se izračunom sukladno ZID ZPK/15, odnosno uračunavanjem nekadašnjih, sada nevažećih „CHF uplata“ u trenutno važeće „EUR uplate“ utvrđuje preplata tužitelja po predmetnom kreditu odnosno preplata da se ne utvrđuje vještačkim nalazom kojim bi se zakonski utvrđena preplata izračunata sukladno ZID ZPK/15 odbijala od zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplatu izračunatu po vještaku suprotno odredbama ZID ZPK/15.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika i naložio vještaku da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, jer tuženik tokom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor u tom pravcu. Nadalje, metoda izračuna koju je vještak primijenio je upravo metoda koja je bila potrebna za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, kolika je visina istih, kao i je li utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, te je u skladu sa naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a.

Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, već tek metodu koju je koristio, a koju sud, iz navedenih razloga prihvaća. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj izloženog, tuženik duguje tužiteljici utužene novčane iznose, sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. III-V dispozitiva presude.

11. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove.

Tužiteljici su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 18. listopada 2022. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 07. svibnja 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe od 22. svibnja 2025. 250,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za sastav podneska od 17. ožujka 2026. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 24. travnja 2026. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 312,50 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 141,32 eur i za vještačenje 693,56 eur, ili ukupno 2.397,38 eur.

Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava opomene pred tužbu, jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da prethodna opomena pred tužbu nije procesna pretpostavka za ovaj parnični postupak. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 16. srpnja 2019., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Svrha ovog podneska je bila samo da se u njenom prilogu dostavi dopunjena tužba, čiji je sadržaj trebao biti iznijet već u tužbi za sastav koje su joj priznati troškovi. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 05. svibnja 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogla iznijeti usmeno na ročištu za koje su joj priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinila. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 21. veljače 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa shodno tome, ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sastava podneska od 24. travnja 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogla iznijeti usmeno na ročištu za koje su joj priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinila. Shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu odluke, jer te troškove nema, jer na tom ročištu nije bila zastupana (njen punomoćnik nije pristupio na to ročište), pa shodno tome, nisu joj priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu joj priznati troškovi sudske pristojbe na presudu i žalbu, jer te troškove nema, budući da je, temeljem čl. 11. st. 20. Zakona o sudskim pristojbama, oslobođena plaćanja ovih pristojbi. Nisu joj priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer ti troškovi iznose onoliko koliko joj je priznato (ostatak položenog predujma biti će joj vraćen). Nisu joj priznati troškovi prijevoza njenog punomoćnika na relaciji Pula-Poreč-Pula (3x), jer troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi parnica mogu iznositi samo onoliko koliko bi iznosili i troškovi odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, a taj odvjetnik ne bi imao te troškove. Nisu joj priznati troškovi izbivanja iz pisarnice njenog odvjetnika, jer je njen odvjetnik izbivao iz pisarnice upravo da bi tužiteljicu zastupao na ročištima, zbog čega je ostvario pravo na nagradu za to zastupanje, a za koja ročišta su tužiteljici priznati troškovi zastupanja. Nisu joj priznati materijalni troškovi (izdavanje dokumentacije), jer ti troškovi u zahtjevu za naknadu troškova nisu konkretizirani.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. VI dispozitiva.

Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. VII dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 06. svibnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužiteljici p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte