REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31/III

Poslovni broj: Us I-363/2023-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji toga Suda Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja JUA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Sanja Smontara, odvjetnica u Varaždinu, Hrvatskih branitelja 1 , protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, kojeg zastupa JU, načelnik Sektora za drugostupanjske postupke i propise upravnog prava, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Kapucinska 21, Osijek, OIB: 61379160880, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Perkušić, zamjenik županijskog državnog odvjetnika, radi naknade za oduzetu imovinu, 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21-01/393, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-04 od 16. siječnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika poništeno je rješenje Osječko-baranjske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/21- 01/7, URBROJ: 2158/1-19/05-21-17 od 17. studenoga 2021. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

1.1. Citiranim prvostupanjskim rješenjem tužitelju su vraćene u vlasništvo nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 143292 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 588632 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 200322 m3, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 425663 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 64539 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i 53575/84675 dijela k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 84675 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na ime vlasnika Republike Hrvatske, pod upravljanjem Hrvatskih voda, JP Uprava šuma Osijek, Trg Lava Mirskog 1.

2. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da nije sporno kako je na predmetnim česticama izvršen upis javnog vodnog dobra, međutim, da je taj upis samo formalan i izvršen na temelju propisa koji propisuju pretvorbu društvenog vlasništva (tako su postojali propisi i o pretvorbi šuma, poljoprivrednog zemljišta), ali svi oni dopuštaju dokaz suprotnoga, pa tako i Zakon o vodama. Ističe da je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz-7/2019 od 3. veljače 2021. donesena u predmetu podnositelja zahtjeva ĆUA te da tom odlukom nije pravomoćno i konačno odlučeno već je stajalište Sud izrazio u obrazloženju te presude. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u izreci ukinuo nižestupanjske odluke i predmet vratio na ponovni postupak, očito jer odluka ovisi i o utvrđenju činjenica, jer da je riječ o čistom pravnom pitanju tada bi preinačio odluke. Također, činjenično stanje u tome predmetu, u mjeri u kojoj je utvrđeno, nije ni bilo razmatrano, a nije niti poznato je li identično predmetnom činjeničnom stanju te stoga ta odluka nije primjenjiva u ovom predmetu, dok činjenice koje su u ovome predmetu nesporne taj Sud nije cijenio kod donošenja presude. Nadalje tužitelj opisuje tijek provedenog upravnog postupka i što kao zaključak iz njega proizlazi, a na okolnost da su sporne čestice u šumskogospodarskoj osnovi prilaže preklop karte iz šumskogospodarske osnove Hrvatskih šuma d.o.o. sa katastarskim prikazom predmetnih čestica na kojoj su označene granice iz šumskogospodarske osnove i predmetne čestice, a iz kojeg prikaza je vidljivo da su sve čestice u šumskogospodarskoj osnovi. Ukazuje da je područje na kojem se nalaze predmetne čestice iz k. o. [katastarska općina] identično izgledalo od 1860-tih, pa i u vrijeme oduzimanja, kako izgleda i danas. Naime, prijašnji vlasnik je te šume kupio početkom 1900-tih te je i u času oduzimanja 1944. godine vršio posjed i bio vlasnik čitavog šumskog zemljišta čiji povrat je predmet postupka i oduzete su u istom stanju u kojem mu se i vraćaju. Nakon oduzimanja, te čestice se daju u posjed Hrvatskim šumama d.o.o. i od tada je to područje neizmijenjeno. Predlaže saslušanje vještaka Bojana Škvorca, pribavu očitovanja od Hrvatskih šuma da li se i od kada predmetne čestice nalaze u osnovi gospodarenja Hrvatskih šuma d.o.o. te provesti očevid na licu mjesta radi utvrđenja da je riječ o šumi u naravi.

2.1. Naglašava da je prijašnjem vlasniku imovina konfiscirana kaznenom osudom te stoga sukladno članku 4. stavku 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 80/02. i 81/02.; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) njegov nasljednik (ovlaštenik naknade) ima pravo na naturalnu restituciju oduzetih nekretnina.

2.2. Ističe da su javno vodno dobro zapravo čestice koje ispunjavaju kriterij vodnog dobra, ali i na jednima i drugima sukladno članku 122. Zakona o vodama, Hrvatske vode i vlasnici nekretnina imaju ista prava i obveze koja proizlaze iz statusa vodnog dobra. Predmetne čestice su u trenutku stupanja Zakona o vodama iz 1995. godine („Narodne novine“, broj: 107/95., u daljnjem tekstu: Zakon o vodama/95) bile upisane kao društveno/državno vlasništvo samo iz razloga jer su oduzete grofu ĆU 1945. godine i oduzete za korist države, no da su te čestice u trenutku stupanja na snagu Zakona o vodama/95 ostale njegovo vlasništvo tada bi se na njima mogao eventualno upisati samo status vodnog dobra. Tužitelj nadalje smatra da se ne može prihvatiti stajalište iz Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske U-zpz- 7/2019-11 od 3. veljače 2021. jer taj Sud nije cijenio da čestice koje su vodno dobro mogu biti u privatnom vlasništvu, a onda posljedično i one koje su upisane kao javno vodno dobro zbog oduzimanja konfiskacijom prijašnjem vlasniku i da se na te čestice ne može primijeniti odredba članka 55. točka 2. Zakona o naknadi. Dakle, sporne čestice je u trenutku stupanja na snagu Zakona o naknadi potrebno uzeti, primjenom članka 57. u vezi sa člankom 207. stavak 2. Zakona o vodama/95, kao čestice na koje je ovlaštenik naknade imao pravo vlasništva i na čiji povrat vlasništva je imao pravo i koje su u tom trenutku bile vlasništvo njega kao fizičke osobe te na koje bi se (eventualno) moglo upisati vodno dobro kao teret, a iste se u tom slučaju mogu i trebaju vratiti u naravi. Poziva se na stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gzz 87/04-2 od 10. ožujka 2005., a koje je primjenjivo i u konkretnom slučaju jer je prijašnji vlasnik sporne nekretnine stekao početkom 1900. - tih i isti je bio upisan kao vlasnik u trenutku oduzimanja. Tužitelj se nadalje poziva i na članak dr. sc. ZU „Raspolaganje vodnim dobrom“ iz 2016. godine, dijelove kojih citira.

2.3. Osim toga, naglašava da je primjerice na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja danas predstavlja područje zoološkog vrta upisano vlasništvo društva Unikom d.o.o. te je samo upisan status vodnog dobra, kao i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koje su između rijeke i nasipa te su vlasništvo Grada Osijeka i upisan je status vodnog dobra. Naprijed navedene čestice također su oduzete prijašnjem vlasniku grofu ĆU, samo što još nisu bile predmet raspravljanja obzirom da su u vlasništvu trećih pravnih osoba. Smatra da, ukoliko se sporne čestice ne bi vratile ovlašteniku naknade, da bi došlo do povrede prava vlasništva i jednakosti svih pred zakonom zajamčenih Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i povrede načele proporcionalnosti. Ukazuje na praksu iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Srpska pravoslavna crkva protiv Republike Hrvatske, te u predmetu Broniowski protiv Poljske u kojem je taj Sud utvrdio povredu članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, a nakon toga je Ustavni sud Poljske proglasio neustavnim, između ostalog, i odredbe kojima su nametnuta količinska ograničenja na „pravo na zamjenu“, tj. na članak 3. stavak 2. kojima je na prvobitnu vrijednost imovine postavljen limit od 15%, ali ne više od 50.000,00 zlota.

2.4. Dakle, stajališta je da Republika Hrvatska ne može za konfisciranu imovinu odrediti da ovlašteniku naknade ne pripada pravo na povrat te imovine, ili ako to tvrdi, tada treba ovlašteniku dati naknadu u zamjenskom zemljištu odnosno drugim nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske koje su jednake vrijednosti oduzetoj imovini jer jedino na taj način ne bi došlo do povrede načela izraženog u prednjim presudama da iznos naknade dodijeljene za imovinu koju je država oduzela bude razumno povezan s njezinom vrijednošću, a svaka drugačija odluka bila bi povreda toga načela i povreda Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i Protokola broj 1. Nabraja koja načela se primjenjuju u postupcima naknade imovine oduzete pravnim osobama Katoličke crkve te dodaje, ako se cijeni činjenica da je temeljno načelo u postupcima naknade imovine Katoličkoj crkvi naturalna restitucija i da se to načelo ima primijeniti i kod šuma, tada, da bi bilo zadovoljeno načelo razmjernosti između svih ovlaštenika te cijeneći da načelo razmjernosti u odnosu između Katoličke crkve i države zahtjeva da se nekretnine Katoličkoj crkvi imaju prvenstveno vratiti u naturi ili dati zamjensko zemljište, što posljedično znači da bi se taj princip trebao primijeniti i između ostalih ovlaštenika i države te radi ostvarenja temeljnog ustavnog prava jednakosti svih pred zakonom, tada ovlaštenik naknade ima prvenstveno pravo da mu se oduzete šume vrate, a da mu se za puteve i dio koji je doista u naravi rijeka Drava dodijeli zamjensko zemljište.

2.5. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika, uz naknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na razloge iznijete u obrazloženju pobijanog rješenja i predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj očigledno ne razumije pojmove šume kao kulture zemljišta i javnog vodnog dobra kao pravnog režima. Naime, kako to proizlazi iz članka 16. stavka 4. Zakona o vodama („Narodne novine“, broj: 66/19., 84/21.) šume u smislu ove odredbe predstavljaju kulturu zemljišta, dok je javno vodno dobro pravni status određene nekretnine. U tom smislu je navedenom odredbom predviđeno da zemljišnim česticama koje su u pravnom režimu javnog vodnog dobra, a na kojima se nalaze šume kao nasade upravljaju Hrvatske vode temeljem zakonske ovlasti, a šumom kao nasadima na javnom vodnom dobru i dalje upravljaju Hrvatske šume, također na temelju ovlasti iz zakona. Stoga zainteresirana osoba smatra da činjenica kako se na spornim zemljišnim česticama nalazi šuma ničim ne umanjuje pravni status ovih čestica kao javnog vodnog dobra, kao i primjenu svih zakonskih odredbi koje se odnose na javno vodno dobro. Ističe da je za primjenu Zakona o naknadi odlučno pravno i faktično stanje nekretnine u trenutku donošenja rješenja o naknadi, a ne u trenutku kada je nekretninu prijašnji vlasnik stekao. Navodi da su pogrešne tvrdnje tužitelja kako se za konfisciranu imovinu obeštećenje mora dati isključivo kroz naturalnu restituciju jer je ista u suprotnosti s odredbom članka 1. stavka 4. Zakona o naknadi. Također dodaje da je nesporno kako su predmetne nekretnine od konfiskacije do stupanja na snagu Zakona o vodama/95 bile u društvenom vlasništvu, da bi stupanjem na snagu ovog Zakona ex lege stekle status javnog vodnog dobra i postale vlasništvo Republike Hrvatske te u tom smislu tužitelj nesporno nije bio knjižni niti izvanknjižni vlasnik od konfiskacije pa nadalje, kao što ni danas nije vlasnik predmetnog zemljišta. Sukladno naprijed navedenom, netočne su tvrdnje tužitelja kako Republika Hrvatska nije mogla steći pravo vlasništva na predmetnim česticama pozivom na članak 207. Zakona o vodama/95 kojom je predviđena samo odgoda obveze uknjižbe u zemljišnim knjigama, dok je donošenjem Zakona o naknadi riješeno pitanje naknade za nekretnine koje su u režimu javnog vodnog dobra (članak 55. točka 2.). Obzirom da je javno vodno dobro nesporno u to vrijeme bilo izuzeto iz pravnog prometa (članak 61. Zakona o vodama/95), a da se pravni status i stanje nekretnine uzima prema stanju u vrijeme donošenja rješenja o naknadi, evidentno je da se na javno vodno dobro odnosila zapreka naturalnog povrata iz članka 55. točke 2. Zakona o naknadi.

4.1. Nadalje, zainteresirana osoba ističe da primjeri u kojima je npr. društvo Unikom d.o.o. steklo vlasništvo nekretnina koje predstavljaju javno vodno dobro, nisu predmet ovog postupka pa ih je nepotrebno elaborirati. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj povredi prava vlasništva iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da je Zakonom o naknadi, u slučajevima kada naturalni povrat nije moguć radi drugih pravno zaštićenih interesa, propisana naknada u vrijednosnim papirima u visini tržišne vrijednosti oduzete nekretnine te se radi o razmjernoj zaštiti prava prijašnjih vlasnika, ali i drugih legitimnih pravnih interesa koji priječe naturalni povrat oduzete imovine. Također, isticanje primjera povrata imovine oduzete Katoličkoj crkvi nije primjenjivo u predmetnom slučaju zato što je naknada ovakve imovine propisana, osim Zakonom o naknadi, i Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima te predmetni Ugovor na drugačiji način regulira pravo na obeštećenje. Slijedom navedenog, predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Nadalje, zainteresirana osoba uz podnesak od 29. siječnja 2024. dostavlja potvrdu o državljanstvu izdanu dana 11. prosinca 2023. od strane Glavnog ureda mađarske Vlade s prijevodom na hrvatski jezik kojom se potvrđuje da je prijašnji vlasnik AU, rođen **.**.1878. i preminuo **.**.1963. za cijelo vrijeme života bio mađarski državljanin. Ističe da je pitanje naknade prijašnjih vlasnika koji su bili mađarski državljani riješeno međunarodnim ugovorom, i to Ugovorom o miru sa Mađarskom („Službeni glasnik“ FNRJ 72/1947.), dok prema odredbi članka 10. Zakona o naknadi, pravo na naknadu nemaju osobe u odnosu na koje je pitanje naknade riješeno međunarodnim sporazumom, kao što je ovdje slučaj.

6. Tužitelj u podnesku od 22. ožujka 2024. (osim već dosada iznesenih navoda koje Sud neće ponavljati) ističe da stajalište iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. veljače 2021., broj: U-zpz-7/2019 nije pravomoćno, što dokazuje presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. rujna 2021., broj: U-III-2587/2021, donesena povodom ustavne tužbe tužitelja G. P. A. (grof ĆUA) iz R., [adresa]., protiv citirane presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koju ustavnu tužbu je ovom odlukom Ustavni sud odbacio uz obrazloženje da je osporenom presudom Vrhovnog suda predmet vraćen nadležnom upravnom tijelu na ponovni postupak te da u konkretnom slučaju nije iscrpljen dopušteni pravni put i zahtjev za pružanje ustavnosudske zaštite nije dopušten uslijed preuranjenosti. Ističe da je riječ o presudi u drugom predmetu (zahtjev za naknadu grofa ĆUA) i za drugo područje iz kojeg nisu poznate sve činjenice, a očito je da Vrhovni sud Republike Hrvatske brojne činjenice nije cijenio, pa tako nije cijenio što čestice predstavljaju u naravi, tko je njihov stvarni posjednik, jesu li u osnovama gospodarenja Hrvatskih šuma, a nije niti cijenio odredbe Zakona o vodama. Da je sve to trebao, dokazuje praksa Ustavnog suda Republike Slovenije, Vrhovnog suda Republike Slovenije i Upravnog suda Republike Slovenije, koja cijeni upravo one činjenice na koje ukazuje ovdje tužitelj. S tim u svezi ukazuje da su upravo vezano uz javno vodno dobro Vrhovni sud Republike Slovenije i Upravni sud Republike Slovenije zauzimali drugačija stajališta i rekli da osim formalnog upisa javnog vodnog dobra treba voditi računa o činjenicama (Vrhovni sud Republike Slovenije u odluci od 22. svibnja 2008., broj: ECLI:VSRS:2008:II.IPS.273.2008, evidencijski broj: VS0010858, Upravni sud Republike Slovenije u odluci od 14. veljače 2019., broj: ECLI:SI:

UPRS:2009:I.U.1072.2017.19, evidencijski broj: UP00026315, Vrhovni sud Republike Slovenije u odluci od 10. listopada 2007., broj: ECLI:SI:VSRS:2007:I.UP.1822.2006, evidencijski broj: VS19049, Upravni sud Republike Slovenije u odluci od 10. ožujka 2015., broj: ECLI:SI:UPRS:2015:I.U.1956.2014, evidencijski broj: UL0011309). Dakle, o svim ovim činjenicama o kojima su vodili računa Vrhovni sud Republike Slovenije i Upravni sud Republike Slovenije nije u svojoj odluci vodio računa Vrhovni Sud Republike Hrvatske, a poglavito o: legitimnim očekivanjima ovlaštenika naknade koja jamči i Europski sud za ljudska prava, zabrani postupanja na štetu ovlaštenika naknade kod donošenja Zakona o denacionalizaciji, činjenici da je vodno dobro ono što treba cijeniti jer sama činjenica upisa javnog vodnog dobra predstavlja formalnopravni upis, da je zbog promjene društvenog vlasništva nastao pojam javnog vodnog dobra, no da zbog te promjene ne može biti onemogućen prijelaz u privatno vlasništvo javnog vodnog dobra odnosno vodnog dobra, da ako se za vodno dobro može propisati pravo prvokupa, a upravo su predmetne čestice vodno dobro u smislu članka 9. Zakona o vodama i za njih je propisano pravo prvokupa, da onda te čestice mogu biti u prometu i u vlasništvu fizičkih osoba i da je potrebno utvrditi činjenično što u naravi predstavljaju čestice, a u konkretnom su slučaju to šume.

6.1. Ističe da su čestice koje su vlasništvo UNIKOM d.o.o. i Grada Osijeka apsolutno istog statusa kao i sve čestice jer je riječ o zemljištu koje je oduzeto ovlašteniku naknade i dano kasnije društvu UNIKOM d.o.o. i Gradu Osijeku i izgrađeni su bazeni, zoološki vrt, a dio su šume, baš kao i predmetne čestice, a jednako je riječ o česticama koje su po tvrdnji Hrvatskih voda u inundacijskom području, pa bi prihvaćanjem stajališta zainteresirane osobe slijedilo da i te čestice mogu biti jedino javno vodno dobro.

6.2. Nadalje tužitelj citira odredbe članka 12. Zakona o vodama („Narodne novine“, broj: 66/19., 84/21) te smatra da su predmetne čestice iz članka 9. Zakona o vodama, iste su vodno dobro i mogu biti u vlasništvu i bile bi u vlasništvu tužitelja da mu nisu izuzete. Naime, stajališta je da su prema Zakonu o vodama same vode (rijeke, jezera) opće dobro i ono je izuzeto iz pravnog prometa, no Zakon u članku 9. propisuje još i tzv. vodno dobro, a u članku 10. što je njegova namjena, te svaki vlasnik čestice koja je vodno dobro treba poštivati sve radnje koje Hrvatske vode poduzimaju radi zaštite vodnog režima, međutim, sve čestice iz članka 9. mogu biti u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba i u naravi i jesu (sve dok ih Republika Hrvatska ne otkupi ako smatra da ih treba otkupiti).

6.3. Stoga ističe da Republika Hrvatska temeljem članka 207. stavka 3. Zakona o vodama/95 nije niti mogla postati vlasnikom ovih čestica odnosno na njih se nije ni moglo upisati javno vodno dobro i u trenutku donošenja Zakona o naknadi se iste trebalo smatrati česticama na koje ovlaštenik naknade polaže pravo vlasništva i legitimno očekivanje i na koje se u tom času mogao upisati jer je riječ o vodnom dobru. Smatra da je ove čestice u času stupanja na snagu Zakona o naknadi trebalo uzeti kao šume i šumsko zemljište jer su i do tada bile u osnovi gospodarenja Hrvatskih šuma i treba ih cijeniti kao šume i vratiti u naturalnom obliku tužitelju.

6.4. Tužitelj nadalje ističe da se ne poziva pogrešno na primjer društva UNIKOM d.o.o. jer diljem Republike Hrvatske ima čestica iz članka 9. Zakona o vodama koje su inundacijsko područje i dr. oblici vodnog dobra, pa su tako dostavljeni izvatci sa područja oko rijeke Drave u Varaždinskoj županiji gdje je sve poljoprivredno i šumsko zemljište isključivo obradivo i u vlasništvu fizičkih osoba, a na njima Hrvatske vode imaju upisan teret vodnog dobra i pravo prvokupa. Dodaje da se pretvorbom nije moglo steći javno vodno dobro već su čestice UNIKOM d.o.o. i Grada Osijeka još za vrijeme društvenog vlasništva bile upisane na ta društva i ako su oni mogli te iste čestice unijeti pretvorbom u imovinu i na njima upisati vlasništvo, onda isto tako i tužitelj mora imati mogućnost upisati svoje pravo vlasništva na oduzeto mu zemljište, a Hrvatske vode ako smatraju da su te čestice vodno dobro u smislu članka 9. Zakona o vodama ovlaštene su upisati teret vodnog dobra i prava prvokupa u korist Ministarstva.

6.5. Ističe da bi isplata u vrijednosnim papirima svakako bila povreda načela jednakosti i razmjernosti i načela zabrane postupanja na štetu tužitelja, kao ovlaštenika naknade, dok Katolička crkva ne može imati povoljniji status od prava ostalih ovlaštenika naknade.

6.6. Tužitelj dodaje da pitanje državljanstva grofa ĆU nije bilo predmet žalbe nadležnog državnog odvjetništva, ni odluke tuženika, pa se stoga ove tvrdnje ne mogu ni razmatrati u upravnom sporu jer se u upravnom postupku razmatralo jedino pitanje javnog vodnog dobra, međutim, opreza radi, nadalje podrobno pojašnjava da je grof ĆU bio jugoslavenski državljanin i da grofu ĆU nikada nije oduzeto jugoslavensko državljanstvo, niti o tome postoje dokazi te nabraja dokaze iz kojih isto proizlazi. Dodaje da je u brojnim predmetima nesporno utvrđeno da je ĆU u vrijeme zapljene njegove imovine 1945. godine bio jugoslavenski državljanin (primjerice Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi od 27. veljače 2018., broj: Uzz 29/1212, Upravni sud u Osijeku u predmetu poslovni broj: Us I-1298/23, rješenje Upravnog suda u Osijeku od 11. ožujka 2024., broj: Us I-1297/2022-26). Zaključno, tužitelj nalazi kako za ovaj predmet nije niti bitan status grofa ĆU prema mađarskim propisima ili bilo koje druge države, već je važno da je njegovo državljanstvo u času oduzimanja prema propisima DFJ bilo isključivo jugoslavensko.

6.7. Tužitelj nadalje citira odredbu članka 359. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te je stajališta da se javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske stečeno primjenom odredbi o pretvorbi društvenog vlasništva ne može smatrati stečenim, niti je moglo biti stečeno kao javno vodno dobro, jer je u sukobu s stečenim pravom vlasništva koje pripada ovlašteniku naknade na predmetnim česticama koje su šume i koje mu se trebaju vratiti kao šume i svi su se dužni suzdržati od zadiranja u pravo na denacionalizaciju prijašnjeg vlasnika odnosno njegovog nasljednika ovdje ovlaštenika naknade.

6.8. Što se tiče odredbe članka 55. stavka 2. Zakona o naknadi, pojašnjava da istim nisu izuzete iz javnog prometa nekretnine za koje je u konačnici i Zakon o vodama rekao da se javno vodno dobro ne može upisati na čestice koje su aktom o nacionalizaciji, konfiskaciji ili na drugoj osnovi, osim na temelju raspolaganja prijašnjih vlasnika pretvorene u društveno vlasništvo jer bi svako drugačije stajalište bilo protivno zabrani postupanja na štetu ovlaštenika naknade kod donošenja Zakona o denacionalizaciji i zahvatom u pravo na denacionalizaciju.

7. Uz podnesak od 26. ožujka 2024. tužitelj dostavlja materijalnu dokumentaciju iz koje smatra da proizlazi zaključak da su Hrvatske vode s namjerom upisale javno vodno dobro samo na čestice koje se imaju vratiti ovlašteniku naknade, a da nisu ispunjene pretpostavke za upis javnog vodnog dobra. Ujedno dostavlja obrasce zahtjeva za kupnju građevinskog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske i poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske gdje je vidljivo da se kao dokaz mora dostaviti potvrda da nije podnesen zahtjev za povrat te čestice jer Republika Hrvatska ne može raspolagati tim česticama sve dok se ne riješi o zahtjevu za povrat te stoga Republika Hrvatska na predmetnim česticama nije mogla upisati javno vodno dobro dok se ne riješi o zahtjevu za povrat čestica koje su šume, a što je i u skladu sa člankom 207. stavkom 3. Zakona o vodama/95.

8. Tužitelj u podnesku od 6. rujna 2024. ističe da su, prema povijesnim podacima, predmetne čestice 1970. godine upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja šumskog gospodarstva Osijek time da su, prema saznanjima tužitelja, te čestice odmah nakon oduzimanja dane u posjed društvu Hrvatske šume d.o.o. i bile tako do 1970. godine, kao i naknadno, što proizlazi iz zemljišnoknjižnih podataka. Navodi da su se Hrvatske vode očitovale da su predmetne čestice poplavno područje i zbog toga javno vodno dobro, međutim, tužitelj je u podnesku od 26. ožujka 2024. ukazao i pobrojao niz susjednih čestica na kojima nije upisano javno vodno dobro, a koje su isto tako poplavno područje. Također, u prilogu dostavlja rješenja Osječko-baranjske županije, Upravnog odjela za imovinskopravne poslove od 14. lipnja 2022. i 21. rujna 2022. kojima su tužitelju pravomoćno vraćene čestice s druge strane obale rijeke Drave, kao i dopis Hrvatskih voda, VGO za Dunav i donju Dravu od 27. svibnja 2024. gdje Hrvatske vode tvrde da se ne radi o česticama javnog vodnog dobra. Stoga je stajališta da je onda moguće da se na isti način i susjedne čestice, pa tako i one koje su predmet ovog postupka, vrate tužitelju te da se na njima upiše teret vodnog dobra. Pojašnjava da je Republika Hrvatska prijedlogom od 9. lipnja 2004., broj: IP-DO-57/04 temeljem članka 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi članka 16. stavka 1. i članka 4. stavaka 1. i 2. Zakona o šumama pod brojem Z-4969/04 na česticama koje su predmet postupka upisala pravo vlasništva Republike Hrvatske, dok je 2014. godine upisano javno vodno dobro temeljem Zakona o vodama. Stoga predlaže Sudu zatražiti od Hrvatskih voda dodatno očitovanje da li su čestice (koje nabraja), a koje su susjedne predmetnima poplavno područje; da li su Hrvatske vode, i u razdoblju od 1991. do 2014. godine kada je na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] temeljem Zakona o šumama bila upisana Republika Hrvatska, odnosno ranije društveno vlasništvo, ispunjavale svoja prava na zaštiti od štetnog djelovanja voda; da li se na predmetnim česticama nalazi isključivo šuma kao kultura i da li će Hrvatske vode svoja prava na zaštiti od štetnog utjecaja voda ostvariti, ukoliko će na predmetnim česticama biti izvršen upis tereta vodnog dobra. Također predlaže postaviti upit društvu Hrvatske šume d.o.o. ima li kakve razlike ili su uvjeti gospodarenja identični ako su predmetne šume u vlasništvu Republike Hrvatske i ako su u vlasništvu privatnog šumoposjednika.

9. Zainteresirana osoba ŽDO u Osijeku u podnesku od 17. listopada 2024. ističe da tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako su predmetne čestice od oduzimanja do danas u posjedu društva Hrvatske šume d.o.o. i da oni gospodare navedenim nekretninama. Naime, nije sporno da Hrvatske šume gospodare šumama kao nasadima na predmetnim česticama sukladno svom Planu gospodarenja, kako je to propisano i odredbom članka 16. stavka 4. Zakona o vodama („Narodne novine“, broj: 66/19., 84/21. i 47/23., dalje u tekstu: Zakon o vodama/19). Međutim, istom odredbom je propisano da ovlast gospodarenja šumama kao nasadima u javnom vodnom dobru ne utječe na ovlast Hrvatskih voda na upravljanje nekretninom kao javnim vodnim dobrom na kojem se nalaze nasadi šuma. Stoga Hrvatske šume d.o.o. ne upravljaju nekretninom, već samo šumskim nasadima koji se na njoj nalaze. Nadalje pojašnjava da status spornih nekretnina jasno proizlazi iz članka 9. i 12. Zakona o vodama/19 te da stanje u zemljišnim knjigama i očitovanje Hrvatskih voda jasno ukazuje da predmetne katastarske čestice predstavljaju javno vodno dobro, slijedom čega su izuzete od naturalnog povrata u postupku naknade za oduzetu imovinu, a podnositelju zahtjeva, ukoliko ispunjava ostale zakonske uvjete pripada pravo na naknadu, ali ne i na naturalni povrat. Sve gore navedene tvrdnje i tumačenje propisa potvrđene su u velikom broju sudskih presuda, između ostalih, i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz-7/2019-11 od 3. veljače 2021. godine. Pozivanje tužitelja na neke druge nekretnine nemaju nikakvog utjecaja na odluku u ovom sporu jer nisu predmet ovog spora, a i ako bi se Sud upustio u ocjenu zašto je koja nekretnina u kojem statusu, to bi predstavljalo daljnju analizu i raspravu što je potpuno apsurdno obzirom na predmet ovog spora. Dodaje da je točno da su neke od predmetnih nekretnina prvo bile upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske pozivom na odredbe Zakona o šumama, da bi kasnije bio dodan upis statusa javnog vodnog dobra i Hrvatskih voda kao upravitelja. Pojašnjava da je do toga ponekad dolazilo radi nejasnoća u pojedinim odredbama ranijih Zakona o šumama i Zakona o vodama, što je međutim riješeno donošenjem Zakona o vodama („Narodne novine“, broj: 153/09), odnosno člankom 16. stavkom 3., dok je kasnijim Zakonom o vodama/19 ova odredba dodatno precizirana i jasnije definirana u članku 16. stavku 4. Smatra da je potpuno nevažno temeljem koje zakonske odredbe je izvršen upis prava vlasništva u korist Republike Hrvatske, obzirom da su one po samom zakonu u vlasništvu Republike Hrvatske, i to kao javno vodno dobro na upravljanju Hrvatskih voda.

10. Tužitelj u podnesku od 26. veljače 2026. suštinski ponavlja već dosada iznesene navode te posebice ističe da odredba članka 16. stavka 4. Zakona o vodama ne govori o pravu vlasništva već o gospodarenju i upravljanju, što znači da se čestice mogu vratiti u vlasništvo tužitelju koji će biti vlasnik, a radnje koje se odnose na upravljanje u smislu zaštite od štetnog djelovanja voda i dr. će i dalje biti po Zakonu o vodama ovlaštene poduzimati Hrvatske vode. Ukazuje da su tužitelju s druge strane rijeke Drave u k. o. [katastarska općina] i dr. rješenjima od 14. lipnja 2022., 21. rujna 2022. i 26. studenog 2024 koje su bile u vlasništvu Republike Hrvatske ili je bilo upisano javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, vraćene u vlasništvo čestice koje su također u naravi šume te su protiv tih rješenja Hrvatske vode podnijele tuženiku zahtjev za oglašivanjem rješenja ništavim koji zahtjevi su odbijeni rješenjima tuženika od 1. kolovoza 2025. te citira stajališta iz tih rješenja. S obzirom da predmetne nekretnine u naravi predstavljaju šume, smatra nespornim da su, sukladno prednje citiranom rješenju tuženika, navodi zainteresirane osobe neosnovani i da se predmetne nekretnine trebaju vratiti tužitelju.

11. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis te povijesne zemljišnoknjižne izvatke za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], preslik zbirke isprave na temelju koje je na predmetnim česticama izvršen upis javnog vodnog dobra u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, na upravljanju Hrvatskih voda, očitovanje Hrvatskih voda od 3. srpnja 2024. te očitovanje Hrvatskih šuma d.o.o. od 10. srpnja 2024. koji su pribavljeni tijekom upravnog spora, a održane su i javne rasprave dana 27. ožujka 2024. i 8. travnja 2026. kako bi se sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS) svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet upravnog spora.

11.1. Opunomoćenica tužitelja je na raspravi održanoj dana 27. ožujka 2024. odustala od predloženih dokaznih prijedloga saslušanja vještaka Bojana Škvorca i provođenja očevida na licu mjesta radi utvrđenja da je riječ o šumi u naravi, dok je na raspravi održanoj dana 8. travnja 2026. zatražila trošak upravnog spora prema troškovniku od 8. travnja 2026. priloženom spisu u ukupnom iznosu od 13.524,00 EUR.

12. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Prvenstveno valja napomenuti da Sud nije smatrao potrebnim izvoditi predložene dokazne prijedloga tužitelja traženja očitovanja od Hrvatskih voda: 1.) da li su slijedeće čestice koje su susjedne predmetnima poplavno područje: k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-Podravlje; 2.) da li su Hrvatske vode, i u razdoblju od 1991. do 2014. godine kada je na predmetnim k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], temeljem Zakona o šumama bila upisana Republika Hrvatska, odnosno ranije društveno vlasništvo, ispunjavale svoje prava na zaštiti od štetnog djelovanja voda; 3.) da li se na predmetnim k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], nalazi isključivo šuma kao kultura te 4.) da li će Hrvatske vode svoja prava na zaštiti od štetnog utjecaja voda ostvariti, ako će obavljati radnje na isti način kako su ih obavljale od 2014. godine do danas, na predmetnim k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukoliko će na predmetnim česticama biti izvršen upis tereta vodnog dobra, kao i postavljanja upita društvu HRVATSKE ŠUME d.o.o. ima li ikakve razlike ili su uvjeti gospodarenja identični ako su predmetne šume u vlasništvu Republike Hrvatske i njima gospodare HRVATSKE ŠUME d.o.o. i ako su u vlasništvu privatnog šumoposjednika odnosno da li u oba slučaja program gospodarenja mora proći istu proceduru koja je propisana Zakonom o šumama i dr. zakonima te pribave isprave iz zbirke isprava temeljem kojih je prijašnji vlasnik kupio početkom 1900.-tih čestice u k. o. [katastarska općina], i to čestica starih oznaka: kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] budući da Sud smatra da je činjenično stanje u predmetnom upravnom postupku potpuno i pravilno utvrđeno i da je riječ o primjeni materijalnog prava te stoga izvođenje predloženih dokaznih prijedloga ne bi bilo od utjecaja na drukčije rješavanje ovog upravnog spora.

14. Iz podataka spisa proizlazi da je prvostupanjsko rješenje od 17. studenoga 2021. doneseno u ponovnom postupku nakon što je rješenjem tuženika od 4. prosinca 2020. poništeno djelomično rješenje Ureda državne uprave u Osječko -baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Beli Manastir od 12. travnja 2017. te je predmet vraćen na ponovni postupak.

15. U ponovljenom postupku, prvostupanjsko tijelo pribavilo je nalaz stalnog sudskog vještaka za geodetske poslove Bojana Škvorca, dipl. ing. geod. iz listopada 2021. radi identifikacije oduzetih nekretnina u k. o. [katastarska općina] (danas k. o. [katastarska općina]), sa pripadajućom geodetskom podlogom sa starim i novim česticama kako one danas postoje u katastarskom operatu za k. o. [katastarska općina] iz kojeg proizlazi da čestice sta rih brojeva oduzete u k. o. [katastarska općina], odnosno k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odgovaraju današnjim česticama u k. o. [katastarska općina]: k. č. br. [katastarska čestica], dijelu 204, 205, dijelu 2718, dijelu 2719, dijelu 2721, dijelu 2724, dijelu 2726 i dijelu 3272/4 k. o. [katastarska općina].

16. Tužitelj je u ponovnom postupku, između ostalog, zatražio da mu se u naravi vrate čestice u k. o. [katastarska općina] koje su u naravi šume pod upravljanjem Hrvatskih šuma, JP Uprava Šuma Osijek, i to k. č. br. [katastarska čestica] i suvlasnički dio od 53575/84675 k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku, Stalna služba u Đakovu istaknulo da nije moguć naturalni povrat predmetnih nekretnina, pri čemu je dostavilo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U- zpz-7/2019-11 od 3. veljače 2021.

17. Prethodno je u ranijem postupku pribavljen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Milana Arvaya, dipl.ing.šum. od 10. srpnja 2014. radi utvrđivanja mogućnosti naturalnog povrata šuma i šumskog zemljišta u k. o. [katastarska općina] iz kojeg proizlazi da su predmetne nekretnine šume u odjelu 6 c (dio), d, e, f, g (dio), u odjelu 7, 8 i 9a i da ne čine kompleks i njihovim vraćanjem ne bi se bitno okrnjila gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost šumskog zemljišta u preostalom nevraćenom dijelu (u smislu odredbi članka 55. stavak 1. točke 4. Zakona o naknadi).

18. Prvostupanjsko tijelo je, nakon održanih usmenih rasprava 27. svibnja 2021. i 8. studenog 2021., izvršene identifikacije čestica starih brojeva oduzete kao: k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koje odgovaraju današnjim k. č. br. [katastarska čestica], dijelu 204, 205, dijelu 2718, dijelu 2719, dijelu 2721, dijelu 2724, dijelu 2726 i dijelu 3272/4 k. o. [katastarska općina] te nalaza i mišljenja vještaka Milana Arvaya od 10. veljače 2024. vratilo ovlašteniku naknade u naravi predmetne nekretnine u k. o. [katastarska općina].

19. Međutim, tuženik je osporavanim rješenjem poništio prvostupanjsko rješenje od 17. studenog 2021. i predmet vratio na ponovni postupak uz obrazloženje da je prvostupanjsko tijelo povrijedilo odredbu članka 55. stavka 2. Zakona o naknadi u vezi sa Zakonom o vodama kada je ovlašteniku naknade predmetne nekretnine vratilo u naravi. Naime, tuženik smatra da ovlaštenik naknade nema pravo na povrat u vlasništvo predmetnih nekretnina obzirom da iste predstavljaju javno vodno dobro , ali ima pravo na naknadu, pri tome se pozivajući na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz-7/2019-11 od 3. veljače 2021.

20. Sud je tijekom upravnog spora, s ciljem potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja nadopunio dokazni postupak odnosno utvrđivao je odlučne činjenice kako bi na taj način izvršio kontrolu zakonitosti osporavanog rješenja, pa je tako od Općinskog suda u Osijeku, Zemljišnoknjižnog odjela zatražen povijesni zemljišnoknjižni izvadak za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te preslik zbirke isprava na temelju koje je na predmetnim česticama izvršen upis javnog vodnog dobra u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske; zatim je od Hrvatskih voda, Vodnogospodarskog odjela za Dunav i donju Dravu zatražen podatak u kojem su pravnom režimu predmetne čestice, odnosno da li iste predstavljaju javno vodno dobro i na temelju koje pravne osnove te od Hrvatskih šuma podatak da li se predmetne čestice nalaze u osnovama gospodarenja društva Hrvatske šume d.o.o. i ako da, od koje godine gospodare istima.

20.1. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 143292 m2, k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 588632 m2, k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 200322m2 i k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 425663 m2 vidljivo je da je na istima temeljem očitovanja Hrvatskih voda, KLASA: 325-10/14-01/386, URBROJ: 374-22-4- 14-2 od 5. prosinca 2014. uknjiženo javno vodno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, na upravljanju Hrvatskih voda. Što se tiče k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 84675 m2 razvidno je da je predmetna čestica također uknjižena kao javno vodno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, na upravljanju Hrvatskih voda temeljem rješenja Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, Uprave vodnog gospodarstva, KLASA: UP/I-325-02/16-02/167, URBROJ: 525- 12/1482-16-2 od 16. lipnja 2016., dok je k. č. br. [katastarska čestica], šuma Nađ Međe sa 64538 m2 upisana u istom pravnom režimu temeljem rješenja Ministarstva poljoprivrede, Uprave vodnog gospodarstva, KLASA: UP/I-325-02/16-02/103, URBROJ: 525-12/1480-16-2 od 19. svibnja 2016.

20.2. Iz dopisa Hrvatskih voda, Vodnogospodarskog odjela za Dunav i donju Dravu od 3. srpnja 2024. proizlazi da predmetne čestice pripadaju poplavnom području rijeke Drave, na desnoj obali, od ušća Stare Drave uzvodno do ušća rijeke Vučice. Uz navedeno područje izlijeva se rijeka Drava pri pojavi srednje visokih i visokih vodostaja. Iz navedenog razloga, predmetno područje ima karakter korita za veliku vodu odnosno prirodne retencije za velike vode rijeke Drave u koju se vodotok, pri pronosu velikih voda rasterećuje prije ulaska u dionicu suženog toka na području grada Osijeka te na taj način služi u obrani od poplava. Poziva se na odredbe članka 9., 10., 12. i 123. Zakona o vodama/19.

20.3. Također, Hrvatske šume d.o.o. su ovome Sudu dostavile podnesak od 10. srpnja 2024. i uvjerenje od 9. srpnja 2024. kojim Hrvatske šume d.o.o., UŠP Osijek potvrđuju da se k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nalaze unutar šumskogospodarskog plana za šume i šumska zemljišta, u gospodarskoj jedinici „Osječke podravske šume“ (odjeli/odsjeci 6ab-dio, cdefgh-dio, 7acdef, 8a-dio i 9abc – dio) kojima gospodare Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Uprava šuma Podružnica Osijek od 1990. godine.

21. Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi, propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

22. U članku 2. stavka 1. Zakona o naknadi primjerice su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na teritoriju Republike Hrvatske, a za koje se na temelju tog Zakona prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu.

23. Člankom 4. stavkom 1. Zakona o naknadi propisano je da osobama kojima je imovina oduzeta na temelju sudske presude za kazneno djelo, u kojoj je izrečena kazna konfiskacije imovine, ili zaštitna mjera konfiskacije imovine uz kaznu, konfiscirana imovina dati će se u vlasništvo ili dati naknada prema odredbama ovoga Zakona, ako je riječ o presudama sudova bivše Jugoslavije od 15. svibnja 1945. godine do 25. lipnja 1991. godine za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela, ili druga kaznena djela, ako je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava ili političke moći.

24. Sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona (stavak 1.). Prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo i objekti (gospodarske zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje, dvorci i sl.) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgrađeni na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka, zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.). Ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu ovim Zakonom (stavak 3.).

25. Sukladno odredbi članka 55. točki 4. Zakona o naknadi, ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed: 1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

26. Prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96.,73/00., 114/01., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

27. Člankom 8. Zakona o vodama („Narodne novine“, broj: 153/09., 130/11., 56/13. i 14/14. – u daljnjem tekstu: Zakon o vodama/09) propisano je da vodno dobro čine zemljišne čestice koje obuhvaćaju: 1. vodonosna i napuštena korita površinskih voda, 2. uređeno inundacijsko područje, 3. neuređeno inundacijsko područje, 4. prostor na kojem je izvorište voda iz članka 88. stavak 1. ovoga Zakona potreban za njegovu fizičku zaštitu i prostor na kojem je izvorište, izdašnosti najmanje 10 m3 dnevno, prirodne mineralne, termalne i prirodne izvorske vode potreban za njegovu fizičku zaštitu i 5. otoke koji su nastali ili nastanu u vodonosnom koritu presušivanjem vode, njezinom diobom na više rukavaca, naplavljivanjem zemljišta ili ljudskim djelovanjem (identično je propisano i člankom 9. Zakona o vodama /19).

28. Člankom 10. stavak 1. Zakona o vodama/09 propisano je da Ministarstvo rješenjem utvrđuje pripadnost zemljišta iz članka 8. ovoga Zakona vodnom dobru, uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda, a stavkom 6. propisano je da izvršenje rješenja iz stavka 1. i 2. ovoga članka provodi nadležni zemljišnoknjižni sud.

29. Odredbom članka 11. stavak 1. Zakona o vodama /09 propisano je da javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz članka 8. ovoga Zakona koje su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama („Narodne novine“, broj 107/95 .) bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro-vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja i raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro i sl. Stavkom 2. istog članka propisano je da se javnim vodnim dobrom smatraju sve do dokaza suprotnog i one zemljišne čestice iz članka 8. ovog Zakona koje da dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu bile upisane u zemljišnoj knjizi, odnosno koje su bile upisane u zemljišnu knjigu, ali nitko nije naznačen kao njihov vlasnik. Stavkom 6. istoga članka Zakona o vodama propisano je da na javnom dobru ne može neka druga osoba, dosjelošću niti na drugi način, steći pravo vlasništva niti drugo stvarno pravo, osim prava služnosti i prava građenja na način uređen člankom 116. ovoga Zakona (suštinski identično i u članku 12. Zakona o vodama/19).

30. Člankom 207. stavak 1. Zakona o vodama/95, koji je bio na snazi u trenutku stupanja na snagu Zakona o naknadi, bilo je propisano da će javni pravobranitelj podnijeti zahtjev za upis nekretnina iz članka 60. ovoga Zakona u zemljišne knjige kao javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se iznimno odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje na zemljišne čestice iz članka 58. ovoga Zakona koje su aktom o nacionalizaciji, konfiskaciji ili na drugoj osnovi, osim na temelju raspolaganja prijašnjih vlasnika pretvorene u društveno vlasništvo, dok se u skladu s posebnim zakonom ne riješi njihov pravni položaj.

31. Među strankama su sporna dva pitanja. Prvo, pitanje državljanstva grofa UU, pa time i ulazi li grof EU, odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu te da li je predmetne čestice potrebno vratiti u naravi, kao što to smatra tužitelj, ili je za iste potrebno utvrditi pravo na naknadu obzirom da iste predstavljaju javno vodno dobro, kao što smatra tuženik.

32. U odnosu na prvo sporno pitanje, valja napomenuti da zainteresirana osoba ŽDO u Osijeku (tek) tijekom upravnog spora osporava da grof EU, odnosno njegov nasljednik – ovdje tužitelj, ulazi u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, tvrdeći kako je grof EU imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko.

32.1. Međutim, ovaj je prigovor potanko otklonjen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, kao što je presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof EU bio ovlaštenik. Državljanski status je tada utvrđen iz dopisa Oblasnog NO za Istru, Odsjeka za narodnu imovinu od 3. prosinca 1946., dopis Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske, Odjela za narodnu imovinu od 13. prosinca 1946., te službene potvrde Saveznog ministarstva financija Republike Austrije od 29. travnja 1999.

32.2. Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Uzz 29/12- 12 od 27. veljače 2018., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-92/12 od 20. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., navodi da je zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ (Službeni list FNRJ br. 54/46., 104/47., 88/48., 104/48.) jesu službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne, dopušteno je i drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li pok. prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Podredno se napominje da je nakon Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine" broj: 39/99.) kojom su ukinute odredbe članka 9. i članka 11. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 45/01., 118/01., 80/02., 81/02.), donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ("Narodne novine", broj: 80/02., 81/02.) kojim je pravo na povrat imovine priznato i stranim državljanima. Stoga pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantan. Isto shvaćanje zauzeto je i u nizu odluka revizijskog suda (Uzz-20/2008 i dr.). Nadalje, irelevantan je i Ugovor o miru s Mađarskom koji je stupio na snagu 19. studenoga 1947. u vrijeme kada je imovina grofa ĆU već bila konfiscirana te je u trenutku sklapanja tog Ugovora ista bila u vlasništvu FNRJ, a ne u vlasništvu grofa ĆU, pa pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumima.

33. U pogledu drugog spornog pitanja u svezi mogućnosti povrata navedenih nekretnina, Sud se rukovodio pitanjem da li se radi o nekretninama koje su javno vodno dobro, odnosno vodno dobro sukladno članku 8. Zakona o vodama/09, a koje su do stupanja na snagu Zakona o vodama/95 bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro-vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja i raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro i sl. i kao takve izvan pravnog prometa, a što predstavlja iznimku od vraćanja u vlasništvo i posjed ovlaštenika naknade.

33.1. Naime, poseban zakon kakvog ima u vidu naprijed navedena odredba članka 207. stavka 2. Zakona o vodama/95 je Zakon o naknadi, te je pravni položaj nekretnina navedenih u tom članku Zakona riješen donošenjem, odnosno stupanjem na snagu Zakona o naknadi kojim su propisani uvjeti za povrat nekretnina u naravi, kao i iznimke od vraćanja tih nekretnina ovlašteniku naknade (članak 52. do 55. Zakona o naknadi).

33.2. Tako je odredbom članka 20. stavak 1. Zakona o naknadi, koji je ovdje mjerodavan, propisano da se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona. Stavkom 3. tog članka Zakona propisano je da ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđeno ovim Zakonom.

33.3. Stoga, sama činjenica da je odredbom članka 207. Zakona o vodama /95 bila propisana obveza javnog pravobranitelja da podnese zahtjev za sređivanje zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na nekretnine koje su javno vodno dobro nije od pravnog značaja za pitanje vraćanja nekretnina u vlasništvo ovlašteniku naknade jer je pravni status nekretnina kakve ima u vidu odredba članka 207. stavka 2. Zakona o vodama/95 riješen naknadno stupanjem na snagu Zakona o naknadi.

33.4. Naprijed navedeno shvaćanje izneseno je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: U-zpz-7/19-11 od 3. veljače 2021., u kojoj je, između ostalog, navedeno: …“Prema odredbi članka 207. stavak 2. Zakona o vodama iz 1995. nije se mogla vršiti uknjižba javnog vodnog dobra koja su bila oduzeta prijašnjim vlasnicima dok se u skladu s posebnim zakonom ne riješi njihov pravni položaj. Stupanjem na snagu Zakona o naknadi riješeno je pitanje prava prijašnjih vlasnika na tim nekretninama, budući se sukladno članku 55. točka 2. Zakona o naknadi te nekretnine ne vraćaju, pa prijašnji vlasnici, odnosno njihovi nasljednici mogu na temelju Zakona o naknadi ostvariti pravo na naknadu za te nekretnine, ali ne i njihov povrat u vlasništvo“.

33.5. Dakle, sama činjenica što nadležni javni pravobranitelj (sada nadležno Državno odvjetništvo) nije pokrenuo postupak u smislu naprijed citirane odredbe članka 207. Zakona o vodama/95 za upis nekog dobra u zemljišne knjige ne znači da ta nekretnina ujedno i nije javno vodno dobro, a kako je određivanje oblika naknade temeljem odredaba Zakona o naknadi ovisno o stvarnom stanju te nekretnine, to je ovu pravno odlučnu činjenicu, radi li se o javnom vodnom dobru bilo potrebno nepobitno utvrditi prije određivanja oblika naknade.

33.6. Uzimajući u obzir pribavljeno očitovanje Hrvatskih voda od 3. srpnja 2024. iz kojeg nesporno proizlazi da su predmetne čestice javno vodno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, pod upravljanjem Hrvatskih voda, odnosno da predmetne čestice pripadaju poplavnom području rijeke Drave, na desnoj obali, od ušća Stare Drave uzvodno do ušća rijeke Vučice, da se uz navedeno područje izlijeva rijeka Drava pri pojavi srednje visokih i visokih vodostaja te stoga predmetno područje ima karakter korita za veliku vodu odnosno prirodne retencije za velike vode rijeke Drave u koju se vodotok, pri pronosu velikih voda rasterećuje prije ulaska u dionicu suženog toka na području grada Osijeka te na taj način služi u obrani od poplava, kao i činjenicu da su predmetne čestice u zemljišnim knjigama upisane kao javno vodno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, na upravljanju Hrvatskih voda, pravilno je tuženik utvrdio da postoje zapreke za vraćanje tih nekretnina u naravi u smislu članka 55. točke 2. Zakona o naknadi.

33.7. Naime, u smislu odredbe članka 55. točke 2. Zakona o naknadi isključeno je vraćanje u naravi oduzetih nekretnina koje predstavljaju javno vodno dobro jer je javno vodno dobro neotuđivo i može biti samo u vlasništvu Republike Hrvatske (članak 61. Zakona o vodama/95., članak 11. Zakona o vodama/09., članak 12. Zakona o vodama/19.), iz čega proizlazi da pravo vlasništva na javnom vodnom dobru nije u prometu. Nekretnine vodnog dobra stekle su status javnog vodnog dobra u vlasništvu Republike Hrvatske ex lege na dan stupanja na snagu Zakona o vodama/95 (članak 60. Zakona o vodama/95., članak 11. Zakona o vodama/09.), a ne donošenjem rješenja Ministarstva i uknjižbom javnog vodnog dobra u zemljišnim knjigama.

34. Pri tome je nesporno da se predmetne čestice u zemljišnim knjigama vode po kulturi kao šume. Međutim, člankom 16. stavkom 4. Zakona o vodama/19 propisano je da su šume u javnom vodnom dobru zaštitne šume. Šumama kao nasadima u javnom vodnom dobru gospodari pravna osoba određena propisima o šumama i sukladno propisima o šumama, sukladno planu gospodarenja na koji prethodnu suglasnost daju Hrvatske vode. Ovlast gospodarenja šumama kao nasadima u javnom vodnom dobru ne utječe na ovlast Hrvatskih voda na upravljanje javnim vodnim dobrom na kojem se nalaze nasadi šuma.

34.1. Stoga činjenica da predmetnim česticama gospodare Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Uprava šuma Podružnica Osijek (dopis Hrvatskih šuma d.o.o. od 10. srpnja 2024.) ne znači da iste nisu u pravnom režimu javnog vodnog dobra i da se na njih ne primjenjuju zakonske odredbe koje se odnose na javno vodno dobro.

35. Također, tužitelj paušalno tvrdi da presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: U-zpz 7/2019-11 od 3. veljače 2021. nije primjenjiva u konkretnom slučaju te da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije vodio računa o činjenici što u naravi predstavljaju čestice, kao što uostalom paušalno tvrdi i da taj Sud nije vodio računa niti o ostalim činjenicama o kojima su vodili računa Vrhovni sud Republike Slovenije i Upravni sud Republike Slovenije.

35.1. Pri tome valja napomenuti da je ovaj Sud, odlučujući o zakonitosti osporavanog rješenja, cijenio što predmetne čestice predstavljaju u naravi, tko istima gospodari odnosno da li su u osnovama gospodarenja Hrvatskih šuma, kao što je cijenio i relevantne odredbe Zakona o vodama, a na što je ukazao tužitelj pozivajući se na praksu Ustavnog suda Republike Slovenije, Vrhovnog suda Republike Slovenije i Upravnog suda Republike Slovenije. Stoga sudska praksa Republike Slovenije na koju se poziva tužitelj tijekom upravnog spora ne dovodi u pitanje zakonitost osporavanog rješenja.

36. Tužitelj, osim navedenog, tvrdi da obzirom je prijašnjem vlasniku imovina konfiscirana kaznenom osudom, sukladno članku 4. stavku 1. Zakona o naknadi, ovlaštenik naknade ima pravo na naturalnu restituciju oduzetih nekretnina. Naime, grofu ĆU je presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: Kz- 295/45-3 od 21. studenog 1945. izrečena kazna konfiskacije cjelokupne imovine na području Federativne Jugoslavije zbog privredne suradnje s neprijateljem iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države od 18. kolovoza 1945. počinjenog u vremenu od 10. travnja 1941. te trajni izgon sa područja države, a prema mišljenju Ministarstva pravosuđa od 19. listopada 1998. navedenom presudom konfiscirana je u cijelosti sva imovina na području Federativne Jugoslavije iako nije taksativno navedena.

36.1. Međutim, odredbom članka 4. stavka 1. Zakona o naknadi propisano je da osobama kojima je imovina oduzeta na temelju sudske presude za kazneno djelo, u kojoj je izrečena kazna konfiskacije imovine, ili zaštitna mjera konfiskacije imovine uz kaznu, konfiscirana imovina dati će se u vlasništvo ili dati naknada prema odredbama ovoga Zakona, ako je riječ o presudama sudova bivše Jugoslavije od 15. svibnja 1945. godine do 25. lipnja 1991. godine za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela, ili druga kaznena djela, ako je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava ili političke moći. Osim toga, prema članku 1. stavku 4. Zakona o naknadi, konfiscirana imovina daje se u vlasništvo prijašnjem vlasniku prema odredbama ovog Zakona, a ako to nije moguće po odredbama ovog Zakona prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u novcu ili vrijednosnim papirima.

36.2. Uzimajući u obzir sadržaj citiranih odredbi, tužitelj nije u pravu kada tvrdi da je konfiskacija jedini oblik oduzimanja imovine gdje je izričito propisano da se imovina ima vratiti u naravi.

37. Što se tiče prigovora tužitelja u svezi nekretnina na kojima su npr. društvo Unikom d.o.o. i Grad Osijek stekli vlasništvo čestica koje predstavljaju vodno dobro, kao i u svezi niza čestica između rijeke Drave i nasipa na kojima nikada nije upisano javno vodno dobro, a koje su isto tako poplavno područje, valja napomenuti da iste nisu predmet razmatranja ovog upravnog spora, dok bi utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnog prava u svezi tih nekretnina, dovelo Sud do apsurdne situacije da (na neki način) odlučuje o istome u upravnom sporu koji se odnosi na potpuno druge nekretnine.

38. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o povredi prava vlasništva iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravilno zainteresirana osoba ističe da je Zakonom o naknadi, u slučajevima kada naturalni povrat nije moguć radi drugih pravno zaštićenih interesa, propisana naknada u vrijednosnim papirima u visini tržišne vrijednosti oduzete nekretnine. Stoga isplata naknade u vrijednosnim papirima ne predstavlja povredu prava vlasništva u smislu Konvencije već se radi o razmjernoj zaštiti prava prijašnjih vlasnika, ali i drugih legitimnih pravnih interesa koji priječe naturalni povrat oduzete imovine. Također, isticanje primjera povrata imovine oduzete Katoličkoj crkvi nije primjenjivo u predmetnom slučaju iz razloga jer je naknada ovakve imovine propisana, osim Zakonom o naknadi, i Ugovorom između Svete stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima koji je kao međunarodni ugovor po pravnoj snazi iznad Zakona o naknadi te se ima prvenstveno primijeniti.

39. S obzirom na sve navedeno, pravilno je tuženik poništio prvostupanjsko rješenje od 17. studenog 2021. i predmet vratio na ponovni postupak te je stoga Sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučio kao u točki I. izreke presude.

40. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, prema članku 147. stavak 1. ZUS-a, odbijen je i njegov zahtjev za naknadom troškova ovoga spora te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

41. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 6. svibnja 2026.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćenici

2. Tuženiku

3. Zainteresiranoj osobi