REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-936/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Adriatik osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po punomoćniku Damiru Salahoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 5. srpnja 2024., poslovni broj: Pn-316/2024-62, u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tužitelja HO iz [adresa], djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća te se preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-316/2024-62 , od 5. srpnja 2024. u pobijanoj točki I i II izreke tako da se sudi:
1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.265,89 eura (dvije tisuće dvjesto šezdeset pet eura i osamdeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.10.2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.293,39 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
3. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 309,45 eura i zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos tužitelj se odbija.
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 483,00 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:
"I Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:
Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.708,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18.10.2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od 530,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2024.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.
III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu prouzročenog parničnog troška.“ 2. Pravodobnom žalbom tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u točki I i II izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje ZPP, koji se primjenjuje s obzirom na početak sudskog procesa 18. listopada 2017.), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima. Traži troškove žalbenog postupka.
2.1. U žalbi navodi da se ocjena postojanja doprinosa tužitelja šteti od 50% temelji na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, bitnim povredama parničnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je prvostupanjski sud, suprotno nalazu i mišljenju prometnog vještaka, izveo pogrešan zaključak da je tužitelj djelomično prešao na kolnički trak osiguranika tuženika, a osiguranik tuženika na kolnički trak tužitelja i da bi sudar bio izbjegnut da su se oba vozila kretala sredinom svoje prometne trake, dok iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je do sudara došlo u sjevernoj prometnoj traci po kojoj se kretalo vozilo tužitelja oko razdjelne crte, da se u trenutku sudara tužitelja u cijelosti nalazilo u svojoj desnoj prometnoj traci s lijevim vrhom na razdjelnoj crti, da je osiguranik tuženika poduzeo radnju intenzivnog kočenja iz brzine od oko 63,1 km/h kada je bio udaljen oko 15,3 m od mjesta sudara, pri čemu je s oko 0,35 m širine svog vozila već bio u sebi suprotnoj lijevoj (sjevernoj) prometnoj traci i da bi s obzirom na prelazak osiguranika tuženika na prometnu traku tužitelja za oko 0,35 m sudar bio izbjegnut samo da se tužitelj kretao uz rub svoje prometne trake. Ističe da su stoga neprihvatljivi navodi prvostupanjskog suda o prelasku tužitelja prije sudara na suprotni kolnički trak i o neizbježivosti sudara zbog prelaska oba vozila na suprotne strane te da prometno vještačenje ne dopušta zaključak da bi eventualni propust tužitelja, da se sukladno članku 46. stavku 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kreće sredinom svoje trake bio u pravno relevantnoj uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja, već upućuje na prelazak osiguranika tuženika na tužiteljevu stranu kolnika, na kojoj je došlo do sudara, kao jedinog pravno relevantnog uzroka prometne nesreće, koju tužitelj ne bi izbjegao ni u slučaju propisnog kretanja sredinom prometne trake.
2.2. Tužitelj ističe da je prvostupanjski sud ocjenu doprinosa šteti utemeljio na hipotetskoj dinamici nezgode i da je u potpunosti zanemario decidirane rezultate prometnog vještačenja o sudarnom položaju vozila i neizbježivosti prometne nesreće zbog vožnje osiguranika tuženika, čak i u slučaju propisnog kretanja tužitelja sredinom svoje prometne trake.
2.3. Dalje tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno kao doprinos tužitelja uzeo u obzir nedopuštenost brzine kretanja te da se bez stručnih znanja upustio u ocjenu adekvatnosti brzine i reakcije tužitelja, iako prilagođenost i utjecaj brzine na upravljivost vozilom nisu analizirani u prometnom vještačenju, uz činjenicu da se i osiguranik tuženika u kritično vrijeme kretao neopuštenom brzinom, ali da prvostupanjski sud o tome ne navodi ništa. Stoga ističe da je u pogledu ocjene krivnje, presuda opterećena brojnim nejasnoćama, pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, nepravilnom ocjenom dokaza i razlozima koji su proturječni međusobno, kao i provedenim dokazima te bez valjanih razloga o odlučnim činjenica, zbog čega se presuda ne može ispitati pa su ostvarene povrede iz članka 354. stavka 1. ZPP-a i članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, što je uzrok i pogrešne primjene materijalnog prava.
2.4. Tužitelj osporava i odluku o parničnom trošku zbog pogrešno utvrđenog uspjeha stranaka u postupku, navodi da je isključivo zbog držanja tuženika bio prisiljen zaštitu svojih prava ostvarivati pred sudom, a da je pobijanom odlukom financijski kažnjen i da mu se kroz troškove postupka oduzima dosuđena naknada štete kao žrtvi prometne nesreće, čime se krše njegova prava na pristup sudu i mirno uživanje vlasništva, zajamčena Ustavom i Konvencijom, što potvrđuju i presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske i Čolić protiv Hrvatske, kojima su, u usporedivim situacijama, utvrđene povrede prava na pristup sudu i mirno uživanje vlasništva.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, tuđu pomoć i njegu i troškova liječenja, a ukupna šteta koju je tužitelj postavio konačnim tužbenim zahtjevom iznosi 3.812,31 eura. S obzirom na nesporno plaćeni i iznos od 1.104,25 eura konačni zahtjev tužitelja iznosi 2.708,06 eura.
6. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:
- da se prometna nezgoda dogodila 1. siječnja 2017. u Imotskom i da su u prometnoj nezgodi sudjelovali tužitelj kao vozač policijskog službenog teretnog vozila reg. oznake [registarska oznaka] i osiguranik tuženika ČO kao vozač osobnog automobila reg. oznake [registarska oznaka],
- da je prema navodima tužbe od 18. listopada 2017., osiguranik tuženika osobnim automobilom prešao na suprotni kolnički trak pri čemu je došlo do sudara vozila kojim je upravljao tužitelj i vozila osiguranika tuženika,
- da zbog pretrpljenih ozljeda, tuđe pomoći njege i troškova liječenja tužitelj tužbom traži iznos od 15.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 17. listopada 2017. do isplate,
- da je tužitelj tijekom parničnog postupka priznao 20% doprinosa prometnoj nesreći, zatim je isti korigirao na 10% doprinosa te je nakon završenog prometnog vještačenja priznati doprinos povukao u cijelosti,
- da je tužitelj nakon provedenog medicinskog vještačenja podneskom od 25. rujna 2018., preinačio tužbeni zahtjev na ukupni iznos od 19.640,00 kn,
- da je tužitelj podneskom od 9. srpnja 2020. u skladu s izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske preinačio tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 28.724,00 kn,
- da se tuženik protivio preinakama tužbenog zahtjeva te da je podnio prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev od 9. srpnja 2020.,
- da je tužitelj podneskom od 27. veljače 2024., nakon nesporne isplate iznosa od 1.104,25 eura po pravomoćnom dijelu prvostupanjske presude, precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 2.708,06 eura,
- da je u prekršajnom postupku Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, pravomoćnom presudom poslovni broj: Pp P-10/2019, osiguranik tuženika oslobođen od optužbe da bi dana 1. siječnja 2017. izazvao prometnu nesreću na način da se nije kretao sredinom obilježene prometne trake, već da je lijevim dijelom automobila prešao na sjevernu kolničku traku pa je došlo do kontakta između prednjeg lijevog dijela vozila kojim je iz suprotnog smjera, sjevernom kolničkom trakom upravljao tužitelj te da iz obrazloženja prekršajne presude proizlazi da je vještačenjem utvrđeno da se HO, ovdje tužitelj, policijskim teretnim vozilom kretao brzinom od 108 km na sat i da se gotovo polovicom vozila, u momentu reagiranja oba vozača, nalazio na prometnom traku kojim se kretao osiguranik tuženika ČO, koji se u trenutku reagiranja kočenjem nalazio na svom prometnom traku,
- da je prometnim vještačenjem u ovom parničnom predmetu utvrđeno da je prema početku traga struganja metanih dijelova vozila osiguranika tuženika do sudara došlo u sjevernoj prometnoj traci po kojoj se kretalo vozilo tužitelja oko razdjelne crte te da je vještak položaj vozila osiguranika tuženika u trenutku sudara odredio prema tragovima kočenja njegovih prednjih kotača iz čega je utvrdio da je vozilo osiguranika tuženika za oko 0,35 m cijelom dužinom lijeve bočne strane prelazilo preko razdjelne linije u lijevu (sjevernu) traku po kojoj se kretalo vozilo tužitelja, da je osiguranik tuženika poduzeo radnju intenzivnog kočenja iz brzine od oko 63,1 km/h kada je bio udaljen oko 15,3 m od mjesta sudara, pri čemu je s oko 0,35 m širine svog vozila već bio u sebi suprotnoj lijevoj (sjevernoj) traci i da tehnički nije moguće isključiti da je u tom trenutku vozilo tužitelja djelomično prelazilo u sebi suprotnu (južnu) prometnu traku po kojoj se kretalo vozilo osiguranika tuženika, da je osiguranik tuženika uspio smanjiti brzinu na oko 58,8 km/h pa je tom brzinom udario u vozilo tužitelja koje se kretalo brzinom od oko 87,7 km/h, zatim da su se oba vozila neposredno prije i u trenutku štetnog događaja kretala po sredini svojih prometnih traka do prometne nezgode ne bi došlo, da bi s obzirom na prelazak osiguranika tuženika za oko 0,35 m u lijevu prometnu traku štetni događaj bio izbjegnut da se tužitelj vozilom kretao uz svoj desni sjeverni rub kolnika te da je na mjestu štetnog događaja brzina ograničena prometnim znakom na 50 km/h,
- da je nakon prigovora tuženika i pribavljenog prekršajnog spisa Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj: Pp P-10/2019, vještak dopunio nalaz i mišljenje na način da je utvrdio da gledano u smjeru kretanja vozila osiguranika tuženika, mjestu događaja prethodi lijevi zavoj i da je tužitelj neposredno prije sudara vozilom prošao lijevi zavoj te da zbog višestrukih zavoja nije moguće utvrditi kad su se vozači vozila prvi puta ugledali i kolika je bila međusobna udaljenost te gdje su se u tom trenutku nalazila vozila u odnosu na širinu kolnika, zatim da su pri očevidu pronađeni tragovi kočenja prednjih kotača vozila osiguranika tuženika, koji je reagirao radnjom intenzivnog kočenja prostorno za 15,3 m, a vremenski za 0,9 s prije mjesta sudara pa vraćajući vozilo unatrag po tragovima kočenja, vozilo osiguranika tuženika se u trenutku poduzimanja radnje intenzivnog kočenja nalazilo s oko polovinom svoje širine u lijevoj prometnoj traci, namijenjenoj kretanju vozila iz suprotnog smjera, a kojom se kretao tužitelj, zatim da na kolniku nisu pronađeni tragovi kotača vozila tužitelja pa tehnički nije moguće isključiti mogućnost da u trenutku kada je osiguranik tuženika poduzeo radnju intenzivnog kočenja da je vozilo tužitelja djelomično prelazilo u sebi suprotnu prometnu traku po kojoj se kretalo vozilo osiguranika tuženika,
- da je nakon daljnjih prigovora tuženika i pozivanja na vještačenje prometnog vještaka Vinka Ugrine iz prekršajnog spisa, vještak iskazao da je nerealno utvrđenje vještaka koji je vještačio u prekršajnom spisu da se tužitelj kretao brzinom od 108,2 km/h na ovakvom dijelu ceste, a na što ne upućuju niti nastala oštećenja u prometnoj štetnom događaju te da mu je nepoznat uzrok zbog kojeg je navedeno da je tužitelj u trenutku reagiranja kočnicom bio polovinom svog vozila na prometnom traku osiguranika tuženika kada na kolniku nisu pronađeni tragovi kočenja vozila tužitelja te je nepoznat njegov način kretanja prije štetnog događaja, međutim trag vozila osiguranika tuženika upućuje da se vozilo osiguranika tuženika u trenutku poduzimanja radnje kočenja nalazilo djelomično na sebi suprotnoj polovini kolnika,
- da je u ponovljenom suđenju prometni vještak iskazao da pronađeni materijalni tragovi ukazuju da se osiguranik tuženika neposredno prije i u trenutku sudara djelomično nalazio u prometnoj traci kojom se kretao tužitelj i da štetni događaj ne bi bio izbjegnut da se tužitelj kretao sredinom svoje prometne trake, već jedino u slučaju da je tužitelj vozio desnom stranom svoje kolničke trake,
- da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj u prometnoj nesreći zadobio natučenje čeonog dijela glave, natučenje lijeve polovine lica, trzajnu ozljedu vrata, oguljotine lijeve natkoljenice te oguljotine lijeve podlaktice, da je zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke boli jakog intenziteta 1 do 2 dana, srednjeg intenziteta 8 do 10 dana i slabijeg intenziteta 20 dana, da je pri samom štetnom događaju trpio primarni strah jakog intenziteta i kratkog trajanja, koliko i sam događaj te sekundarni strah jakog intenziteta 3 do 4 dana, srednjeg intenziteta oko 2 mjeseca, a potom i slabiji oscilirajući strah oko 2 mjeseca, a zaostao je i povremeni oscilirajući strah slabijeg do umjerenog intenziteta, koji ulazi u ocjenu pojačanih napora, da mu je tuđa pomoć bila potrebna u trajanju od 2 sata dnevno kroz 3 tjedna i da umanjenje opće životne aktivnosti iznosi 3% zbog trzajne ozljede vratne kralježnice te da tužitelj ima bolove u vratu uz zakočenje vratne muskulature zbog čega će imati problema s nošenjem težih stvari, kao i izvođenjem težih fizičkih poslova i da je liječenje tužitelja završeno 10. srpnja 2017.
7. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio povredu prava osobnosti tužitelja te pravičnu novčanu naknadu, kao i imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu te troškove liječenja u ukupnom iznosu od 2.517,66 eura, koji iznos žalbom nije osporen. Isto tako prvostupanjski sud je pravilno dopustio preinaku tužbenog zahtjeva i utvrdio da u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara jer se u konkretnom slučaju radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi postavljenog i preinačenog tužbenog zahtjeva, pozivajući se na, u međuvremenu zauzeti, pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 382/2024.
8. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud utvrđuje da je provedenim prometnim vještačenjem nedvojbeno utvrđen nastanak štetnog događaja pa u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ing. Berislava Šimunovića, kao stručan i objektivan te izrađen u skladu s dokumentacijom, koja se nalazi u sudskom spisu te zaključuje da je do prometne nesreće došlo krivnjom oba sudionika i to u omjeru od 50% svaki. Prema stavu prvostupanjskog suda tužitelj je vozio brzinom većom od dopuštene, nije kočio, a prilikom izlaska iz zavoja očito je prešao središnju razdjelnu traku kolnika zbog neprilagođene brzine i dijelom vozila prešao na suprotni kolnički trak, u kojem trenutku je naišlo vozilo osiguranika tuženika, koje je prešlo središnju razdjelnu traku i za oko 0,35 m se nalazilo u suprotnoj traci, a da su se oba vozila neposredno prije i u trenutku štetnog događaja kretala po sredini svojih prometnih traka, kako je to propisano člankom 46. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15; dalje ZSPC), do prometne nesreće ne bi došlo. Prvostupanjski sud, na temelju odredbe članka 1072. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) kojom je propisano da ako postoji obostrana krivnja svaki vlasnik vozila odgovara drugome za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje, zaključuje da su oba sudionika za prometnu nesreću kriva u istom omjeru od 50%.
9. Utvrđujući navedeni doprinos od 50%, prvostupanjski sud dosuđuje tužitelju naknadu štete u iznosu od 1.258,83 eura, uvažavajući nespornu isplatu od 1.104,25 eura pa s obzirom da je razlika između utvrđenog iznosa štete i plaćenog iznosa štete od 154,58 eura, dosuđena potvrđenim dijelom ranije prvostupanjske presude poslovni broj Pn-2952/17, odbija tužitelja u cijelosti s postavljenim tužbenim zahtjevom.
10. Ispitujući pobijanu odluku utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, u svezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim, osnovano tužitelj u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer u prvostupanjskoj presudi postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, no u konkretnom slučaju takav nedostatak nije razlog za ukidanje presude suda prvog stupnja s obzirom da je navedeni nedostatak moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku, primjenom odredbe članka 373.a stavka 1. točke 2. i stavka 4. ZPP-a. Pogrešnom ocjenom provedenih dokaza, prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo, utvrđujući doprinos tužitelja prometnoj nesreći u omjeru od 50%.
11. Iz provedenog prometnog vještačenja, koje prvostupanjski sud pravilno prihvaća kao stručno i objektivno, ali konačan zaključak o uzrocima prometne nesreće ne temelji na prihvaćenom vještačenju, proizlazi da adekvatna uzročna veza s prometnom nezgodom postoji u činjenici da se vozilo osiguranika tuženika u trenutku udara nalazilo na lijevoj strani kolnika namijenjenoj za promet iz suprotnog smjera za 0,35 m cijelom dužinom lijeve bočne strane i da se u trenutku poduzimanja radnje intenzivnog kočenja nalazilo s oko polovinom svoje širine u lijevoj prometnoj traci namijenjenoj za kretanje vozila iz suprotnog smjera, što je utvrđeno vraćanjem vozila osiguranika tuženika unatrag po njegovim tragovima kočenja te da je tužitelj mogao izbjeći prometnu nezgodu samo da se vozilom kretao uz svoj desni rub kolnika.
12. S duge strane u odnosu na kretanje tužitelja, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se tužitelj u trenutku štetnog događaja kretao unutar svoje prometne trake i to bliže razdjelnoj crti, dok za njegovo eventualno prethodno kretanje preko razdjelne crte nema materijalnih tragova, slijedom čega takva okolnost nije dokazana. Slijedom toga vještak nije ostavio niti hipotetsku mogućnost da je u trenutku samog udara, vozilo tužitelja prelazilo na suprotnu prometnu traku, a kako obrazlaže prvostupanjski sud, a konstrukcija prvostupanjskog suda prema kojoj su oba vozila prelazila u suprotnu prometnu traku u trenutku sudara, ne odgovara materijalnim tragovima na kolniku koji su utvrđeni očevidom, kao niti oštećenjima na vozilima.
13. Stoga prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da postoji jednaka odgovornost oba sudionika prometne nesreće, budući da je takav zaključak utemeljen na pretpostavci o kretanju tužitelja preko razdjelne crte, iako takva činjenica nije utvrđena provedenim dokazima.
14. Nadalje, okolnost da se tužitelj kretao bliže razdjelnoj crti sama po sebi ne predstavlja protupravno postupanje niti je protivna odredbi članka 46. ZSPC-a pa ne može biti osnova za utvrđenje njegovog doprinosa prometnoj nesreći.
15. Međutim pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se tužitelj kretao brzinom većom od dopuštene, koja okolnost, iako nije uzrok nastanka prometne nesreće, utječe na visinu nastale štete. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud nalazi da je tužitelj svojim ponašanjem pridonio nastanku štete u manjem opsegu te njegov doprinos, primjenom odredbe članka 1092. ZOO-a, ocjenjuje u omjeru od 10%, dok se ostali dio štete ima pripisati osiguraniku tuženika.
16. Stoga je na temelju članka 373.a stavka 1. točke 2. i stavka 4. ZPP-a, preinačena prvostupanjska presuda na način da tužitelju za povredu prava osobnosti pripada iznos od 2.517,66 eura, koji je pravilno utvrdio prvostupanjski sud nakon umanjenja pravomoćno dosuđenog iznosa od 1.236,97 eura, a koji iznos umanjen za 10% doprinosa tužitelja (251,77 eura) iznosi 2.265,89 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. listopada 2017. kao dana podnošenja tužbe, kako je tužbenim zahtjevom i zatraženo. Zakonska zatezna kamata za povredu prava osobnosti kao i za imovinsku štetu teče od navedenog datuma sukladno članku 12. stavak 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14).
17. Tužitelj je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 309,45 eura, kao neosnovanim odbijen (ukupni tužbeni zahtjev 3.812,31 eura – 1.236,97 eura pravomoćno dosuđeno – 2.265,89 eura dosuđeno u ovom ponovljenom postupku).
18. Tužitelj je u sporu uspio s 92% tužbenog zahtjeva u odnosu i na osnovu i na visinu, a tuženik s 8% tužbenog zahtjeva u odnosu na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva pa mu prema odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a, pripada 84% zatraženih troškova.
18.1. Tužitelju prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke pripadaju slijedeći troškovi: po Tbr. 7/1 Tarife za sastav tužbe iznos od 1.000,00 kn, za sastav pisanog zahtjeva tuženiku za isplatu 1.000,00 kn, za sastav očitovanja na odgovor na tužbu iznos od 1.000,00 kn po Tbr. 8/1 Tarife, za sastav podneska od 25. rujna 2018. (očitovanje na medicinsko vještačenje i preciziranje tužbenog zahtjeva) i za sastav podneska od 27. svibnja 2021. (očitovanje na prometno vještačenje) iznos od 1.000,00 kn po podnesku (ukupno 2.000,00 kn), za sastav podneska od 13. rujna 2021. iznos od 500,00 kn umjesto postavljenog iznosa od 1.000,00 kn i od 27. veljače 2024. iznos od 100,00 eura umjesto postavljenih 200,00 eura sve po Tbr. 8/3 Tarife, za sastav podnesaka od 5. ožujka 2020. i od 9. srpnja 2020. iznos od 250,00 kn po podnesku umjesto postavljenog iznosa od 1.000,00 kn po podnesku po Tbr. 8/4 Tarife jer se ne radi o obrazloženim podnescima, za zastupanje na pripremnom ročištu iznos od 500,00 kn umjesto postavljenog iznosa od 1.000,00 kn po Tbr. 9/2 Tarife jer se na tom ročištu nisu provodili dokazi, kao i za ročište od 5. lipnja 2018. iznos od 500,00 kn, za ročišta od 12. studenog 2019., 20. listopada 2020., 16. rujna 2021. iznos od 1.000,00 kn po ročištu, kao i za ročište od 9. svibnja 2024. iznos od 200,00 eura, sve po Tbr. 9/1 Tarife te za ročište od 19. siječnja 2021. iznos od 250,00 kn po Tbr. 9/5 Tarife jer je predmetno ročište odgođeno te PDV od 25%, što ukupno iznosi 2.019,24 eura.
18.2. Tužitelju, s obzirom na uspjeh u sporu i prijeboj uspjeha, pripada 84% troškova, što iznosi 1.696,17 eura, kao i u cijelosti trošak plaćenih vještačenja u iznosu od 597,25 eura (4.500,00 kn) eura pa je tužitelju dosuđen konačan trošak u iznosu od 2.293,39 eura. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu jer pristojbu nije platio niti se ista zbog zastare više može naplatiti.
19. Budući da je tužitelj sa žalbom uspio u omjeru od 92%, na temelju članka 154. stavka 2. ZPP-a, u svezi članka 166. stavka 2. ZPP-a, priznati su mu troškovi žalbe u iznosu od 483,00 eura, a odnose se na sastav žalbe i PDV te trošak sudske pristojbe na žalbu.
20. Prvostupanjska presuda u točki III izreke, koja nije pobijana žalbom ostaje neizmijenjena.
21. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 6. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
