Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-365/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zrinki Bojanić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2048/2020-41 od 21. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika se djelomično odbija i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2048/2020-41 od 21. studenog 2025. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 18.860,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
7,03 EUR od 11.1.2009. do isplate
9,67 EUR od 11.2.2009. do isplate
18,36 EUR od 11.3.2009. do isplate
5,73 EUR od 11.4.2009. do isplate
5,51 EUR od 11.5.2009. do isplate
3,28 EUR od 11.6.2009. do isplate
4,56 EUR od 11.7.2009. do isplate
1,16 EUR od 11.8.2009. do isplate
3,47 EUR od 11.9.2009. do isplate
2,06 EUR od 11.11.2009. do isplate
2,46 EUR od 11.12.2009. do isplate
9,12 EUR od 11.1.2010. do isplate
13,57 EUR od 11.2.2010. do isplate
11,88 EUR od 11.3.2010. do isplate
18,52 EUR od 11.4.2010. do isplate
21,72 EUR od 11.5.2010. do isplate
31,38 EUR od 11.6.2010. do isplate
38,22 EUR od 11.7.2010. do isplate
29,36 EUR od 11.8.2010. do isplate
55,16 EUR od 11.9.2010 do isplate
43,97 EUR od 11.10.2010. do isplate
45,78 EUR od 11.11.2010. do isplate
56,14 EUR od 11.12.2010. do isplate
72,68 EUR od 11.1.2011. do isplate
54,72 EUR od 11.2.2011., do isplate
60,09 EUR od 11.3.2011. do isplate
53,24 EUR od 11.4.2011. do isplate
68,15 EUR od 11.5.2011. do isplate
82,02 EUR od 11.6.2011. do isplate
82,53 EUR od 11.7.2011. do isplate
153,11 EUR od 11.8.2011. do isplate
89,31 EUR od 11.9.2011. do isplate
82,36 EUR od 11.10.2011. do isplate
83,67 EUR od 11.11.2011. do isplate
82,84 EUR od 11.12.2011. do isplate
90,60 EUR od 11.1.2012. do isplate
95,14 EUR od 11.2.2012. do isplate
95,72 EUR od 11.3.2012. do isplate
92,06 EUR od 11.4.2012. do isplate
94,21 EUR od 11.5.2012. do isplate
97,57 EUR od 11.6.2012. do isplate
93,82 EUR od 11.7.2012. do isplate
93,99 EUR od 11.8.2012. do isplate
87,28 EUR od 11.9.2012. do isplate
89,49 EUR od 11.10.2012. do isplate
94,29 EUR od 11.11.2012. do isplate
94,14 EUR od 1.1.2013. do isplate
95,19 EUR od 11.1.2013. do isplate
88,99 EUR od 11.2.2013. do isplate
87,22 EUR od 11.3.2013. do isplate
93,62 EUR od 11.4.2013. do isplate i
15.974,56 EUR od 11.5.2013. do isplate.
II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 2048/2020-41 od 21. studenog 2025. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 0,62 EUR te se zahtjev za isplatu tog iznosa odbija.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 2048/2020-41 od 21. studenog 2025. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 1.025,20 EUR sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:
1,17 EUR od 11.1.2009. do isplate
1,61 EUR od 11.2.2009. do isplate
3,05 EUR od 11.3.2009. do isplate
0,95 EUR od 11.4.2009. do isplate
0,92 EUR od 11.5.2009. do isplate
0,54 EUR od 11.6.2009. do isplate
0,76 EUR od 11.7.2009. do isplate
0,28 EUR od 11.8.2009. do isplate
0,78 EUR od 11.9.2009. do isplate
0,47 EUR od 11.11.2009. do isplate
0,56 EUR od 11.12.2009. do isplate
2,07 EUR od 11.1.2010. do isplate
3,07 EUR od 11.2.2010. do isplate
2,69 EUR od 11.3.2010. do isplate
4,19 EUR od 11.4.2010. do isplate
4,92 EUR od 11.5.2010. do isplate
7,11 EUR od 11.6.2010. do isplate
8,65 EUR od 11.7.2010. do isplate
6,65 EUR od 11.8.2010. do isplate
12,49 EUR od 11.9.2010. do isplate
9,96 EUR od 11.10.2010. do isplate
10,36 EUR od 11.11.2010. do isplate
12,70 EUR od 11.12.2010. do isplate
16,46 EUR od 11.1.2011. do isplate
12,39 EUR od 11.2.2011.do isplate
13,61 EUR od 11.3.2011. do isplate
12,05 EUR od 11.4.2011. splate
15,43 EUR od 11.5.2011. do isplate
18,57 EUR od 11.6.2011. do isplate
22,54 EUR od 11.7.2011. do isplate
30,25 EUR od 11.8.2011. do isplate
17,65 EUR od 11.9.2011. do isplate
16,27 EUR od 11.10.2011. do isplate
16,53 EUR od 11.11.2011. do isplate
16,36 EUR od 11.12.2011. do isplate
17,90 EUR od 11.1.2012. do isplate
18,80 EUR od 11.2.2012. do isplate
18,91 EUR od 11.3.2012. do isplate
18,19 EUR od 11.4.2012. do isplate
18,61 EUR od 11.5.2012. do isplate
19,28 EUR od 11.6.2012. do isplate
18,54 EUR od 11.7.2012. do isplate
18,57 EUR od 11.8.2012. do isplate
17,24 EUR od 11.9.2012. do isplate
17,68 EUR od 11.10.2012. do isplate
18,62 EUR od 11.11.2012. do isplate
18,60 EUR od 1.1.2013. do isplate
18,15 EUR od 11.1.2013. do isplate
17,59 EUR od 11.2.2013. do isplate
17,23 EUR od 11.3.2013. do isplate
18,50 EUR od 11.4.2013. do isplate i
428,73 EUR od 11.5.2013. do isplate te se u tom dijelu tužba odbacuje.
II. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2048/2020-41 od 21. studenog 2025.
III. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka od 51,33 EUR.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka od 975,24 EUR.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 19.886,56 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci presude. Prvostupanjskim je rješenjem dopuštena preinaka tužbe od 14. listopada 2025. (točka I. izreke rješenja), naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 6.070,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21. studenog 2025. do isplate (točka II. izreke rješenja) dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen (točka III. izreke rješenja).
2. Navedenu presudu i rješenje pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe za žalbu.
3. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu žalbene prigovore ocijenila u cijelosti neosnovanima tvrdeći da se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na provedenom financijskom vještačenju te da nije postojala dužnost tužiteljice da svoj zahtjev uskladi s dopunom tog vještačenja.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Rješenje kojim je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe od 14. listopada 2025. sud prvog stupnja je donio uz pravilnu primjenu članka 190. stavka 3. ZPP -a. Pritom je žalitelju za odgovoriti da je 1. rujna 2019. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/2019, dalje: ZID ZPP/2019) koji je člankom 39. iza stavka 190. stavka 1. ZPP dodao novi stavak 2. koji dopušta preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U tom smislu je pravilna ocjena suda prvog stupnja da je u situaciji poput ove, kada je do preinaka došlo nakon što je tužiteljici dostavljen nalaz i mišljenje vještaka pa je tužba preinačena u skladu s tim nalazom odnosno s njegovom dopunom, preinaka pravovremena u smislu članka 190. stavka 2. ZPP-a. U tom smislu je 26. studenog 2021. na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćen (novi) zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Zbog toga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.
6. Predmet spora je kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništene ugovorne odredbe o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (dalje: CHF) koja je odredba sadržana u ugovoru o namjenskom kreditu broj 3205714033/05 koji su stranke sklopile 14. studenog 2005. i za koji tužiteljica tvrdi da je potrošački.
7. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem koje je dopunjeno te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:
- da je 14. studenog 2005. u [adresa] između tuženika kao kreditora i tužiteljice (čije je osobno ime u vrijeme sklapanja ugovora bilo EF) kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o namjenskom stambenom kreditu (za kupnju stana) s ugovorenim iznosom kredita od 92.2900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 31 godinu
- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju
- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 14. studenog 2005. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Zagrebačke banke d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu na ovdje tuženika u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.
- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007.) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007.), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača
- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača
- da je ugovor prestao ispunjenjem
- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 149.835,47 kn /19.886,58 EUR[1]
- da je kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita korigira za iznose tečajnih razlika sadržanih u razlikama koje proizlaze iz promjene kamatne stope (koje je tužiteljica ostvarila u odvojenoj parnici) naznačen u stupcu „n“ Tabele a dopunskog nalaza i mišljenja vještaka od 24. kolovoza 2022. i
- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. travnja 2020.
8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF prethodno ocijenio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja te ništetne ugovorne odredbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon što je primio svaki pojedini mjesečni iznos do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.
9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijane prvostupanjske odluke u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
10. Ispitujući na takav način prvostupanjsku presudu u žalbom tuženika pobijanom dijelu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
11. Suprotno tvrdnjama žalitelja, presuda suda prvog stupnja sadrži razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega). Zbog toga nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.
11.1. Posebno, činjenica da je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici iznos od 19.886,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose koji prema tvrdnjama žalitelja u zbroju ne dosižu ukupno dosuđeni iznos, ne čine izreku presude nejasnom niti proturječnom nego imaju značaj toga da tužiteljici na pojedine iznose nisu dosuđene zatezne kamate.
12. S obzirom na to da je sud odlučio o tužbenom zahtjevu kako ga je postavi la tužiteljica podneskom od 14. listopada 2025., tužbeni zahtjev nije prekoračen pa neosnovano žalitelj u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a.
13. Pravilno je sud prvog stupnja, na temelju sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužiteljice koja je navela da je predmetni ugovor o kreditu koji je sklopila u studenom 2005. radi kupnje stana za vlastito stanovanje, utvrdio da je riječ o potrošačkom ugovoru. Činjenica da je tužiteljica 2010. počela stan iznajmljivati nema utjecaj na njezino svojstvo potrošača. U skladu s člankom 3. točkom 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, u smislu toga Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz tog propisa slijedi da je za ocjenu potrošačkog svojstva ugovora odlučan trenutak sklapanja ugovora, posebno je li za tužiteljicu sklapanje predmetnog ugovora o kreditu imalo profesiona lnu svrhu. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora obavljala djelatnost u području iznajmljivanja nekretnina. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužiteljica fizička osoba koje je u trenutku sklapanja ugovora o namjenskom kreditu bila zaposlena (kao pripravnica) u štedionici. Osim toga, nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost u području upravljanja nekretninama. Iz toga također proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila kako bi financirala kupnju samo jedne stambene nekretnine koja je prvotno bila namijenjena za stanaovanje, a nakon pet godina ju je počela iznamljivati uz naknadu. U trenutku sklapanja ugovora tužiteljica nije iznajmljivala druge nekretnine. Iz svega navedenog slijedi da sklapanje predmetnog ugovora o stambenom kreditu za tužiteljicu nije imalo profesionalnu svrhu, nego mu je svrha bila osiguranje stambenog pitanja i povećanje njezine privatne imovine, s obzirom na to da je stjecanje stambene nekretnine financirane tim kreditom za nju nakon pet godina predstavljalo oblik ulaganja.
14. Činjenica da je tužiteljica bila zaposlena u štedionici ne utječe na njezino svojstvo potrošača. To stoga što se zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u potrošačkim ugovorima zajamčena odredbama ZZP/2003 temelji na činjenici da je potrošač slabija stranka jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na trgovca. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio trgovac, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu ZZP/2003 jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome što je tužiteljica bila zaposlena u štedionici (te je nakon sklapanja ugovora, od 21. siječnja 2014. do 8. svibnja 2015. bila njezin prokurist), nije imala mogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja se primjenjuju na kredit koji je sklopila pa je i ona, neovisno o svom znanju i iskustvu, u podređenom položaju u odnosu na kreditora.
15. Nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a te time povrijedio zakon. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 27. travnja 2020. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
16. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.
17. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužiteljice, odnosno može li je se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način da bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.
17.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisala tužiteljica, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen.
18. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o primjenjivosti utvrđenja iz kolektivnog spora u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je saslušanjem tužiteljice i svjedoka utvrdio da u ovom pojedinačnom predmetu o spornoj odredbi nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženik nije ispunio zahtjev njezine transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 jer nije (lako) razumljivo sastavljena.
18.1. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, , neosnovano tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.
19. Pravilno žalitelj u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba o valutnoj klauzuli iz članka 395. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993.,107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje: ZOO/1991) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije prisilna zakonska odredba.
20. Pravilan je, stoga, zaključak suda prvog stupnja o tome da je riječ o odredb i koja nije jasno i razumljivo sastavljena i koja je nepoštena jer uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ocijenio da je ta ugovorna odredba ništetna.
21. Pravilno je sud stupnja primijenio materijalno pravo kada je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF zajedno sa zateznim kamatama, iako je pritom pogrešno primijenio članke 210. i 214. ZOO/1991. Naime, imajući na umu da su iznosi čije se vraćanje traži plaćeni u razdoblju od siječnja 2009. do travnja 2013., kada je bio na snazi Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008.i 125/2011.,dalje: ZOO) i uz pravilnu primjenu članka 1111. stavka 1. ZOO -a trebalo je jednako odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatu.
22. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelj ice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, neosnovano je tuženik tijekom postupka tvrdio da su za odluku o kondikcijskom zahtjevu odlučne tzv. negativne tečajne razlike (kada je primijenjeni tečaj za CHF bio za tužitelja povoljniji od tečaja koji je primijenjen prilikom isplate kredita). Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju značajnu neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice kao potrošača. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom (ZZP/2003). Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih su predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju tih odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje tzv. negativnih tečajnih razlika imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa. Ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču (članak 87. stavak 1. u vezi s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003), a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbi koju je, bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere, u ugovor unio sam trgovac, prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih definira ZZP/2003 s ciljem da ne obvezuju potrošača, je to da trgovac ima koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Smislu i prirodi ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima se protivi to da posljedice te ništetnosti mogu stvarati koristi za trgovca jer je iz odredbi posebnog zakona (ZZP/2003) jasno da ne upućuju na tu posljedicu (članak 103. stavak 1. ZOO/1991).
23. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) kako je to pravilno dosuđeno pobijanom odlukom.
23.1. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici na iznose koji su zahtijevani preinačenom tužbom od 24. kolovoza 2025. dosudio kamatu od ranijeg datuma. To stoga što zatezne kamate kod stjecanja bez osnove za nepoštenog stjecatelja u skladu s posebnom odredbom iz članka 1115. ZOO-a počinju teći od dana stjecanja. Zbog toga je u ovom predmetu neprimjenjivo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi Rev 1133/2021 od 14. prosinca 2021. na koje se u žalbi poziva tuženik. Naime, pravno shvaćanje o tome da je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen doneseno je u činjeničnoj situaciji (naknade štete od osiguratelja od autoodgovornosti) na koju se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023.) prema kojem osiguratelj duguje zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.
24. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare iako ne posve iz razloga na koje se pritom pozvao. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 27. travnja 2020. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).
24.1. Pritom, s obzirom na to da je riječ o nepravoj preinaci jer je tužiteljica nakon provođenja financijskog vještačenja povećala postojeći zahtjev iz iste činjenične i prave osnove, zastara se prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Takvo je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. Zbog toga tuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da povećani tužbeni zahtjev u skladu s preinakom tužbe od 24. kolovoza 2025. nije zastario.
25. Osnovano, međutim, tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka i zbog toga pogrešno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva. Naime, iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 24. kolovoza 2022. koji je u spisu, proizlazi da se, zbog toga što su u odvojenom postupku koji se pred sudom prvog stupnja vodio pod poslovnim brojem P-5401/2019 i koji je pravomoćno dovršen presudom poslovni broj P-5401/2019-27 od 3. prosinca 2021., u kojem je tužiteljica zahtijevala povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržanoj u istom ugovoru o kreditu , tužiteljici utvrđene i dosuđene i tečajne razlike sadržane u iznosima plaćenim na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, iznosi koje potražuje ovom tužbom trebaju korigirati za iznose tečajnih razlika sadržanih u razlikama obveza koje proizlaze iz nepoštene odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope te da konačni iznos tečajnih razlika koji se potražuju ovom tužbom iznosi 142.106,24 kn /18.860,74 EUR/, a pojedini mjesečni iznosi navedeni su u stupcu „n“ Tabele 1a iz tog dopunskog nalaza i mišljenja. Zbog toga je uz primjenu članka 373.a stavka 1. i 2. ZPP-a djelomično odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena isplata iznosa od 18.860,74 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose koje je utvrdio vještak u stupcu „n“ Tabele 1a iz tog dopunskog nalaza i mišljenja od 24. kolovoza 2022. Razlika od 1.025,20 EUR sadržana je u iznosu koji je tužiteljici već dosuđen pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda donesenoj 3. prosinca 2021. u predmetu P- 5401/2019. Zbog toga je ponovno dosuđujući taj iznos tužiteljici sud prvog stupnja odlučio o zahtjevu o kojem je već prije pravomoćno presuđeno čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP -a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je uz primjenu članka 369. stavka 2. ZPP-a u tom dijelu ukinuta prvostupanjska presuda i odbačena je tužba.
25.1. S obzirom da dosuđena razlika od 0,62 EUR (19.886,56 EUR – 18.860,74 – 1.025,20 EUR = 0,62 EUR) nema uporišta u provedenom financijskom vještačenju, uz primjenu članka 373. točke 1. ZPP-a, za taj je iznos preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa od 0,62 EUR odbijen.
26. Imajući na umu da tužiteljica nije uspjela u sporu s tek neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva u vezi s kojim nisu nastali posebni troškovi (jer nisu predujmljivani troškovi dopunskog vještačenja), pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku naknaditi tužiteljici sve troškove parničnog postupka. To stoga što ta obveza tuženika proizlazi (i) iz članka 154. stavka 5. ZPP-a.
26.1. U žalbi tuženik navodi da je počinjena povreda članka 155. ZPP-a jer su tužiteljici dosuđeni troškovi koji nisu bili nužni u sporu. Prema pravnom shvaćanju tuženika, jedini nužni troškovi bili su troškovi sastava tužbe. Neosnovano tuženik pobija osnovanost odluke o naknadi troškova za sastave podneska kao i troškove zastupanja na ročištima, imajući na umu da je među strankama bila sporna osnovanost i visina zahtjeva pa se podnesci tužiteljice kojima se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu i ostale podneske tuženika kojim se protivio tužbenom zahtjevu kao i onaj kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka i postavila konačni tužbeni zahtjev ne mogu ocijeniti nepotrebnima. Isto tako, za vođenje postupka bili su potrebni troškovi zastupanja na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi na kojoj su se, suprotno žalbenim navodima, izvodili dokazi te je zaključeno raspravljanje.
26.2. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, navodni propust punomoćnika tužiteljice koji je obveznik elektroničke dostave da troškovnik koji je predan u sudski spis izravno na ročištu na kojem je zaključeno raspravljanje dostavi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava u skladu s člankom 106.a ZPP-a nema za posljedicu to da se taj podnesak neće uzeti u obzir.
26.3. Imajući na umu da ne postoje razlozi zbog kojih se pobijaju odluke o troškovima postupka iz točaka II. i III. izreke rješenja prvostupanjskog suda niti su u njihovom donošenju počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđene su te točke izreke provstupanjskog rješenja.
27. Tuženiku koji je sa žalbom uspio u omjeru od 5%, u tom je omjeru uz primjenu Tbr. 10. stavka 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023 i 107/2025., 250 bodova x 25% = 312,5 bodova x 2,00 EUR = 625,00 EUR x PDV = 781,25 EUR x 5% = 39,06 EUR) dosuđena naknada troškova sastavljanja žalbe protiv presude i sudske pristojbe na tu žalbu (245,32 EUR x 5% =12,27 EUR). S ostatkom zahtijevanih troškova žalbenog postupka tuženik je odbijen.
U Varaždinu 6. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
