Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

Slavonski Brod

Poslovni broj: Pr-65/2022-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, u pravnoj stvari tužitelja IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Radeliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Brodplast d.o.o. iz Slavonskog Broda, Sjeverna vezna cesta 23, OIB: 97490594839, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2026. godine u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika odvjetnika Branka Glas, te zakonskog zastupnika tuženika ŠV uz punomoćnicu ĐV, a presude javno objavljene dana 6. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.338,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

− 139,65 EUR od dana 15.02.2021. godine pa do isplate,

− 198,12 EUR od dana 15.03.2021. godine pa do isplate,

− 355,33 EUR od dana 15.04.2021. godine pa do isplate,

− 289,48 EUR od dana 15.05.2021. godine pa do isplate,

− 344,62 EUR od dana 15.06.2021. godine pa do isplate,

− 254,32 EUR od dana 15.07.2021. godine pa do isplate,

− 261,55 EUR od dana 15.08.2021. godine pa do isplate,

− 235,30 EUR od dana 15.09.2021. godine pa do isplate,

− 252,41 EUR od dana 15.10.2021. godine pa do isplate,

− 238,94 EUR od dana 15.11.2021. godine pa do isplate,

− 220,88 EUR od dana 15.12.2021. godine pa do isplate,

− 205,66 EUR od dana 15.01.2022. godine pa do isplate,

− 193,21 EUR od dana 15.02.2022. godine pa do isplate,

− 220,07 EUR od dana 15.03.2022. godine pa do isplate,

− 347,64 EUR od dana 15.04.2022. godine pa do isplate,

− 301,52 EUR od dana 15.05.2022. godine pa do isplate,

− 280,19 EUR od dana 15.06.2022. godine pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.687,50 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je bio u radnom odnosu kod tuženika te je dana 10.02.2021. godine primio otkaz ugovora o radu kojim mu je otkazan ugovor o radu. Tužitelj je pokrenuo spor radi nedopuštenosti otkaza koji se vodio pred Općinskim sudom u Slavonskom brodu pod poslovnim brojem Pr- 1398/2021. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu te je utvrđeno da je odluka o otkazu nedopuštena. Tuženik je nakon što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu isplatio plaće tužitelju ali ne i dio plaće koji se odnosi na ugovorenu proviziju. Tužitelj je sa tuženikom dogovorio sam fiksnu plaću i odgovarajuću proviziju na mjesečnu neto realizaciju. Pregovarajući o načinu isplate provizije, tražio je od poslodavca da istu ugrađuje u bruto plaću, čime bi se povećala i neto plaća. Dogovorena visina provizije bila je 0,4% i to je vrijedilo do uključivo siječnja 2020. godine, a onda je od veljače 2020. godine, zbog dobrih rezultata ista povišena na 0,45%. Iz pregleda narudžbi s realizacijom za sve mjesece 2019. godine i 2020. godine i ispisa prometa na tekućem računu u tome razdoblju, vidljivo je da iznosi uplaćivani na tekući račun tužitelja i knjiženi kao putni troškovi odgovaraju visinama dogovorenih provizija, do siječnja 2020. godine od 0,4%, a od veljače 2020. godine 0,45%. Da tuženik nije nezakonito raskinuo radni odnos sa tužiteljem, tužitelj bi u 2021. godini te do 6. mjeseca 2022. godine ostvario pravo na proviziju u iznosu od ukupno 38.000,00 kuna (5.043,47 EUR).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i predlaže tužitelja s istim kao neosnovanim odbiti te ga obvezati na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je bio kod tuženika u radnom odnosu od 3. rujna 2018. godine, te je temeljem sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme kod tuženika obavljao poslove terenskog komercijaliste. Tuženik čini nespornim da je pravomoćnom presudom br. Pr-1398/2021-16 odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju utvrđena nedopuštenom kao i da je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad. Tuženik je u cijelosti postupio po navedenoj sudskoj odluci na način da je izvršio prijavu tužitelja s datumom 25. ožujka 2021. god ine, te ga odjavio s danom 29. svibnja 2022. godine, s obzirom da je istoga dana tužitelju radni odnos prestao ex lege temeljem članka 112. stavka 1. točke 4. Zakona o radu. Tuženik negira da bi s tužiteljem pored mjesečne plaće ugovorene za obavljeni rad tužitelja ugovorio i proviziju na mjesečnu neto realizaciju. Niti tužitelju niti bilo kojem drugom terenskom komercijalistu tuženik nije niti isplaćuje proviziju pored ugovorene mjesečne plaće. Tužitelj u razdoblju od 25. ožujka 2021. godine do 29. svibnja 2022. godine faktično nije obavljao rad za tuženika, te budući da je teren, koji je do ožujka 2021. godine bio tužiteljev teren, ukidanjem radnog mjesta tužitelja podijeljen između druga dva terenska komercijalista.

3. U kronološkom slijedu podnesaka stranaka utvrđeno je sljedeće:

3.1 Tužitelj u podnesku od 5. prosinca 2022. godine, koji predstavlja očitovanje na odgovor na tužbu, ističe da je uvidom u financijske izvještaje tuženika razvidno kako se radi o fiksnom postotku provizije (0,4% do siječnja 2020., a 0,45% nakon toga) koji se uplaćivao tužitelju razmjerno ostvarenoj dobiti. Navodi da je tužitelj posao obavljao isključivo službenim automobilom koristeći karticu za gorivo tuženika, pa je lako dokazati da nije imao stvarne putne troškove, već se radilo o isplati dogovorene provizije pod nazivom putnih troškova radi izbjegavanja doprinosa. Poziva se na simulaciju plaće koju mu je dostavio direktor tuženika, iz koje je vidljiv dogovor o varijabilnom dijelu plaće.

3.2 Tuženik u podnesku od 28. ožujka 2024. godine prvenstveno ukazuje na odredbu članka 15. stavka 1. točke 8. Zakona o radu prema kojoj su dodaci na plaću obvezni dio pisanog ugovora o radu, a kako isti u ugovoru nisu navedeni, tvrdi da provizija nije niti ugovorena. Tuženik osporava tužiteljevu tezu o matematičkoj podudarnosti isplata s postotkom realizacije, navodeći konkretan primjer za kolovoz 2019. godine kada iznos isplaćen za putne troškove ne odgovara postotku od 0,4% realizacije. Ističe da je tuženik ispunio sve obveze prema tužitelju sukladno pravomoćnoj presudi kojom je vraćen na rad te negira nastanak bilo kakve štete.

3.3 Tužitelj u podnesku od 12. travnja 2024. godine osporava navod tuženika o matematičkom neskladu za kolovoz 2019. godine, tvrdeći da je tuženik naveo pogrešan iznos realizacije te da isplaćenih 1.393,02 kn točno odgovara postotku od 0,4% stvarne realizacije. Navodi da je direktor tuženika osobno odbio tužiteljev zahtjev da se provizija ugrađuje u bruto plaću, rekavši da „nije lud da plaća državi više nego što mora“. Ponovno naglašava da je koristio službeno vozilo [registarska oznaka], ENC uređaj i INA karticu, što putne naloge čini fiktivnima te predlaže financijsko vještačenje kako bi se utvrdili točni iznosi na koje bi imao pravo.

3.4 Tuženik u podnesku od 24. lipnja 2024. godine ponavlja da su tužitelju isplaćivani stvarni putni troškovi sukladno Pravilniku o porezu na dohodak jer je kao terenski komercijalist svakodnevno bio na putu. Tvrdi da tužitelj nije priložio niti jedan materijalni dokaz o ugovorenoj proviziji te da niti jedan drugi radnik na istim poslovima nije primao takav dodatak. Ujedno se protivi provođenju vještačenja za razdoblje u kojem tužitelj faktično nije radio jer ne postoji osnova za izračun prometa koji nije ostvaren.

3.5 Tužitelj u podnesku od 24. srpnja 2024. godine ustraje na prijedlogu za vještačenje, postavljajući pitanje kako je moguće da su isplaćeni putni troškovi svaki mjesec u cent odgovarali postocima od 0,40% ili 0,45% realizacije ako se radilo o stvarnim troškovima puta. Ističe da direktor tuženika nikada u ranijoj e- mail korespondenciji nije negirao postojanje provizije kada ga je tužitelj pozivao na isplatu. Predlaže da vještak utvrdi iznos provizije koju je tužitelj mogao očekivati u razdoblju nezakonitog otkaza.

3.6 Tužitelj u podnescima od 26. i 27. studenoga 2024. godine, ispravljajući raniju radnu verziju, precizira zadatak za vještačenje. Traži od vještaka da utvrdi podudarnost isplata s postocima provizije od 0,40% i 0,45% za 2019. i 2020. godinu te da izračuna hipotetski prihod koji bi ostvario u 2021. i 2022. godini. Uvodi i navod o „obećanoj proviziji“ od 0,50% za razdoblje od siječnja 2021. godine, tražeći izračun i prema tom postotku.

3.7 Tuženik u podnesku od 6. prosinca 2024. godine ističe procesni prigovor prekluzije prema članku 299. ZPP-a, navodeći da tužitelj nije smio iznositi nove dokazne prijedloge nakon zaključenja prethodnog postupka. Tvrdi da je prijedlog za obračun provizije od 0,50% nejasan i da izlazi iz okvira prvotnog tužbenog zahtjeva. Ponovno naglašava da tužitelj u utuženom razdoblju nije radio niti doprinosio realizaciji, pa mu nikakva provizija ne može pripadati.

3.8 Tužitelj u podnesku od 20. prosinca 2024. godine negira nastup prekluzije jer postupak još nije završen te tvrdi da su zadaci za vještačenje potpuno jasni. Ponavlja da potražuje iznose koje bi sigurno ostvario da mu tuženik nije nezakonito otkazao ugovor o radu, čime mu je nanesena imovinska šteta.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao: ugovor o radu od 3. rujna 2018. godine kojim je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika na radnom mjestu terenskog komercijaliste, e-mail zakonskog zastupnika tuženika ŠV od 18. srpnja 2018. godine s privitkom "Goran simulacija plaće.xlsx" u kojem su prikazane opcije fiksnog i varijabilnog dijela plaće ovisno o prometu, e-mail poruke od 22. veljače 2021. godine, 2. ožujka 2021. godine i 3. ožujka 2021. godine u kojima tužitelj od direktora tuženika traži isplatu provizije za siječanj 2021. godine, zapisnik o primopredaji pokretnina od 15. veljače 2021. godine iz kojeg je vidljivo da je tužitelj tuženiku vratio osobni automobil registarske oznake [registarska oznaka], ENC uređaj, INA karticu i mobitel Samsung, primjerak putnog naloga koji sadrži rubrike za troškove dnevnica, cestarina i smještaja, izvode prometa po tekućem računu tužitelja otvorenog kod Privredne banke Zagreb za cijelu 2019. i 2020. godinu iz kojih su vidljive mjesečne uplate pod opisom putni troškovi, preglede narudžbi s realizacijom po kupcima za komercijalista IV koje je vještakinji dostavio tuženik, bilance tuženika za 2019. i 2020. godinu te bilance do 31. ožujka 2021. i do 28. svibnja 2022. godine, nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za ekonomiju, financije i računovodstvo Dajane Hart od 25. ožujka 2025. godine zajedno s tabličnim prikazima podudarnosti isplata i izračunom hipotetske provizije, te je izvršen uvid u spis ovog suda broj Pr-1398/2021. Sud je u svrhu dokazivanja saslušao tužitelja IV kao stranku, zakonskog zastupnika tuženika ŠV kao stranku, te svjedoka EV, dok je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka KV i TV, a neposredno je saslušana i vještakinja Dajana Hart.

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja i primjenom materijalnog prava ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Uvidom i čitanjem ugovora o radu od 3. rujna 2018. utvrđeno je da je u članku 5. ugovorena osnovna mjesečna neto plaća u iznosu od 6.000,00 kn te da ugovor ne sadrži niti jednu odredbu o pravu na proviziju.

7. Uvidom i čitanjem e-maila od 18. srpnja 2018. utvrđeno je da je zakonski zastupnik tuženika poslao tužitelju simulaciju plaće u excel tablici koja predviđa fiksni dio i varijabilni dio kroz postotke provizije od 0,4% do 0,6% ovisno o prometu, ali navedena simulacija nosi datum prije sklapanja konačnog pisanog ugovora.

8. Uvidom i čitanjem zapisnika o primopredaji od 15. veljače 2021. utvrđeno je da je tužitelj vratio tuženiku osobni automobil [registarska oznaka], ENC uređaj, INA karticu i mobitel Samsung, što potvrđuje da je tuženik snosio sve troškove samog putovanja.

9. Uvidom i čitanjem prometa po tekućem računu tužitelja i usporedbom s realizacijom prometa utvrđeno je da su iznosi isplaćivani pod opisom putni troškovi matematički odgovarali postotku od 0,40% odnosno 0,45% ostvarene mjesečne realizacije tužitelja.

10. Tužitelj IV, saslušan na ročištu održanom dana 11. veljače 2026. godine, u bitnome je iskazao da je u ljeto 2018. godine bio na razgovoru s direktorom tuženika ŠV u [adresa] gdje su usmeno dogovorili uvjete rada i plaću. Naveo je da je dogovoreno da će uz fiksnu plaću ostvarivati i varijabilni dio, odnosno proviziju u dogovorenom postotku u odnosu na mjesečnu neto realizaciju, što mu je direktor potvrdio slanjem simulacije plaće putem e-maila 18. srpnja 2018. godine. Iskazao je da je postotak provizije iznosio 0,40% tijekom 2018. i 2019. godine, dok je od siječnja 2020. do siječnja 2021. godine iznosio 0,45%. Prema njegovim navodima, provizija mu je isplaćivana pod nazivom putnih troškova kako bi poslodavac uštedio na doprinosima, a direktor mu je na prigovor oko takvog načina isplate odgovorio da nitko drugi u tvrtki nema proviziju i da on neće biti izuzetak. Tužitelj je tvrdio da je putne naloge potpisivao prazne ili su bili fiktivni jer je za posao koristio službeno vozilo, INA karticu za gorivo i ENC uređaj, pa stvarnih troškova puta nije niti imao. Dodao je da mu je za 2021. godinu obećano povećanje na 0,50%, što nije ispunjeno, te da mu nakon sudske presude tuženik isplaćuje samo fiksni dio plaće, dok varijabilni dio i dodatke poput božićnice i uskrsnice odbija platiti.

11. Zakonski zastupnik tuženika ŠV, saslušan na ročištu održanom dana 24. ožujka 2026. godine, u bitnome je naveo da je plaća tužitelja bila ugovorena isključivo pisanim ugovorom o radu i da nikakva provizija nije bila dogovorena, niti pismeno niti usmeno. Pojasnio je da su isplate koje tužitelj naziva provizijom zapravo bili stvarni putni troškovi, prvenstveno dnevnice, koji su isplaćivani na temelju putnih naloga koje je tužitelj svakodnevno sam ispunjavao. Na upit o matematičkoj podudarnosti isplata s postocima realizacije koje je utvrdio vještak, odgovorio je da mu taj način izračuna nije jasan i da ne zna na što se ti iznosi zapravo odnose. Naglasio je da niti jedan drugi komercijalist kod tuženika ne prima proviziju te da tužitelj u utuženom razdoblju faktično nije obavljao rad niti ostvario promet. Vezano uz e-mail korespondenciju iz 2021. godine u kojoj tužitelj traži proviziju, iskazao je da mu je tada odgovorio da ga nazove jer mu nije bilo jasno što tužitelj traži, s obzirom na to da dnevno prima stotinjak e-mailova.

12. Svjedok EV, saslušan na ročištu održanom dana 24. ožujka 2026. godine, iskazao je da je zaposlen kod tuženika od 1994. godine, a zadnjih 17 godina radi kao prodajni predstavnik. Naveo je da on osobno nema ugovorenu proviziju, već mu se isplaćuje plaća ugovorena ugovorom o radu te putni troškovi. Potvrdio je da svakodnevno mora voditi putne naloge koje sam ispunjava, ali je izjavio da mu nije poznato na koji se način ti troškovi obračunavaju, odnosno jesu li oni fiksni postotak realizacije ili stvarni troškovi. Naglasio je da mu nije poznato da je bilo koji drugi prodajni predstavnik imao dogovorenu proviziju, pa tako ne zna ni za eventualni drugačiji dogovor između tužitelja i direktora. Na predočenu obračunsku listu plaće potvrdio je da su na njoj navedeni putni troškovi, ali je ponovio da ne zna jesu li ti iznosi isplaćivani i u vrijeme kada je tužitelj radio.

13. Sud ocjenjuje iskaze zakonskog zastupnika tuženika i svjedoka EV uvjerljivima, istinitima i logičnima jer su u skladu s materijalnim dokazima u spisu, prvenstveno s pisanim ugovorom o radu koji je jedini pravni izvor prava na plaću i dodatke. Iskaz tužitelja sud smatra nevjerodostojnim u dijelu u kojem tvrdi da postoji usmeni ugovor o proviziji.

14. Izvršen je uvid u spis Pr-1398/2021 te je utvrđeno da je u tom postupku donesena pravomoćna presuda kojom je otkaz tužitelju od 10. veljače 2021. utvrđen nedopuštenim, naložen je povratak na rad i isplata naknade plaće. Uvidom u isplatne liste u tom spisu utvrđeno je da je tuženik ispunio obvezu isplate fiksne plaće prema ugovoru.

15. Financijsko vještačenje provedeno je po vještakinji Dajani Hart s zadatkom izračuna realiziranog prometa tužitelja i provjere podudarnosti s isplatama putnih troškova. Vještakinja je utvrdila da iznosi isplaćeni tijekom 2019. i 2020. godine pod nazivom putni troškovi u cent odgovaraju izračunu provizije od 0,40% i 0,45% na ostvarenu neto realizaciju, osim u veljači 2019. kada je isplaćeno više. Za razdoblje 2021. i 2022. vještakinja je izradila hipotetski izračun temeljen na pretpostavljenom udjelu tužitelja u ukupnim prihodima tuženika, jer tužitelj tada nije radio niti ostvarivao stvarni promet.

16. Tužitelj u podnesku od 4. travnja 2025. godine očituje se na nalaz vještaka, prihvaća ga u cijelosti i ističe da je njime dokazano ono što je tvrdio od početka – da isplate u cent odgovaraju postocima provizije. Predlaže sudu da naloži tuženiku dostavu izračuna bruto plaće ili da se provede dopunsko vještačenje na tu okolnost. Na temelju nalaza precizira tužbeni zahtjev u eurima na ukupan iznos od 4.338,89 EUR s pripadajućim kamatama.

17. Tuženik u podnesku od 25. travnja 2025. godine ne osporava matematičku točnost vještačkog izračuna, ali i dalje osporava osnovu zahtjeva. Ukazuje na to da je i sama vještakinja u nalazu navela da u pisanom ugovoru o radu nema traga o ugovorenoj proviziji. Smatra pravno nerelevantnim hipotetski izračun prometa za razdoblje u kojem tužitelj nije radio jer bi stvarni promet ovisio o nizu neizvjesnih subjektivnih i objektivnih okolnosti.

18. Tužitelj u podnesku od 6. svibnja 2025. godine navodi da provizija predstavlja neto dio plaće na koji tužitelj ima pravo jer je svojim radom na početku radnog odnosa podigao prihode tuženika na terenu za 40%. Ističe da tuženik ne može dokazati postojanje stvarnih putnih naloga koji bi se zbirno podudarali s isplaćenim mjesečnim iznosima. Zaključno traži usvajanje tužbenog zahtjeva jer je dokazano da su isplate pod nazivom putnih troškova zapravo bile ugovorena provizija.

19. Sud nalazi tužbeni zahtjev neosnovanim prvenstveno zbog nedostatka pisanog dokaza o ugovorenoj proviziji, budući da je uvidom u pisani ugovor o radu od 3. rujna 2018. godine utvrđeno da je između stranaka ugovorena isključivo fiksna mjesečna neto plaća u iznosu od 6.000,00 kn, dok se pravo na proviziju ili bilo kakav varijabilni dio plaće u ugovoru nigdje ne spominje. Prilikom odlučivanja sud se rukovodio odredbom članka 15. stavka 1. točke 8. Zakona o radu koja propisuje da su podaci o bruto plaći, dodacima na plaću te ostalim primicima obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, pa kako provizija nije navedena u ugovoru niti u bilo kojem drugom aktu poslodavca poput pravilnika o radu, ista nikada nije postala pravno obvezujuća stavka plaće. Nadalje, tužitelj potražuje proviziju za razdoblje od veljače 2021. godine do svibnja 2022. godine u kojem on faktično nije obavljao rad za tuženika zbog spora oko otkaza, a kako je provizija po svojoj naravi nagrada za ostvareni radni rezultat, odnosno mjesečnu neto realizaciju, ne postoji pravna niti činjenična osnova za njezinu isplatu u razdoblju u kojem tužitelj nije ostvario nikakav promet. Hipotetska priroda izračuna vještaka za utuženo razdoblje, koja se temelji na pretpostavljenom realiziranom prometu izvedenom iz udjela tužitelja u ukupnim prihodima u ranijim godinama, ocjenjuje se pravno nerelevantnom jer bi stvarni promet na terenu ovisio o nizu promjenjivih subjektivnih i objektivnih okolnosti koje u spornom trenutku nisu postojale jer tužitelj nije radio.

20. Sud je u potpunosti prihvatio iskaz zakonskog zastupnika tuženika koji je izričito negirao postojanje bilo kakvog usmenog dogovora o proviziji, što je u skladu s načelom jednakosti tretmana zaposlenika, s obzirom na to da niti jedan drugi terenski komercijalist zaposlen kod tuženika nije primao niti prima proviziju, što su u svojim iskazima potvrdili i drugi radnici, pa bi isplata tužitelju bila neopravdan izuzetak koji ne odgovara poslovnoj praksi tuženika. U prilog tome ide i iskaz svjedoka EV, zaposlenika na istovrsnim poslovima, koji je naveo da on osobno nema ugovorenu proviziju već mu se isplaćuje ugovorena plaća uz putne troškove, koji su kao takvi i iskazani na platnoj listi, te mu nije poznato da je bilo koji drugi prodajni predstavnik imao dogovorenu proviziju. Konačno, sud ocjenjuje vjerodostojnim tvrdnje tuženika da su isplate koje tužitelj naziva provizijom zapravo predstavljale stvarne putne troškove, poput dnevnica i naknada prijevoza, isplaćivane na temelju urednih putnih naloga koje je tužitelj kao radnik na terenu svakodnevno sam ispunjavao i opravdavao. U prilog tome ide i utvrđena matematička nepodudarnost u određenim mjesecima, poput veljače 2019. godine, u kojima isplaćeni iznos na ime putnih troškova ne odgovara izračunu od 0,4% realizacije.

21. Sud potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za ekonomiju, financije i računovodstvo Dajane Hart, ne dovodeći u pitanje njezinu stručnost niti objektivnost iznesenih izračuna. Vještačenjem je potvrđeno da su iznosi isplaćivani pod nazivom putnih troškova tijekom 2019. i 2020. godine uglavnom odgovarali postocima od 0,40% i 0,45% neto realizacije, uz značajno odstupanje utvrđeno upravo u mjesecu veljači 2019. godine. Naime, vještakinja je u nalazu istaknula da je za veljaču 2019. godine tužitelju isplaćeno 450,00 kn više od matematičkog izračuna provizije, pri čemu je navela kako ne može dati mišljenje o tome što je u navedenom iznosu zapravo bilo uključeno. Sud naglašava da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi automatizmom iz vještačkog nalaza, jer zadatak vještaka obuhvaća isključivo stručni izračun prema nalogu suda, dok odluka o postojanju pravne osnove za isplatu ostaje u isključivoj nadležnosti suda. S obzirom na to da pravo na proviziju nije ugovoreno pisanim ugovorom o radu niti je predviđeno drugim aktom poslodavca, te sud nije utvrdio da bi bila provizija ugovorena na temelju svih provedenih dokaza, matematička podudarnost određenih isplata u prošlosti ne stvara pravnu obvezu tuženiku za budućnost, pogotovo ne za razdoblje u kojem tužitelj faktično nije radio niti ostvario promet koji bi bio osnovica za takav obračun. Slijedom navedenog, sud smatra da nalaz vještaka, unatoč potvrđenoj matematičkoj pravilnosti većine isplata, ne može nadomjestiti nedostatak ugovorne osnove niti zakonom propisane forme za ugovaranje dodataka na plaću .

22. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor te je dužan tuženiku nadoknaditi potrebne troškove. Sud je izvršio uvid u troškovnik tuženika od 24. ožujka 2026. godine te je, ocjenjujući nužnost troškova sukladno članku 155. stavku 1. istog Zakona, utvrdio vrijednost predmeta spora od 4.338,89 EUR. Prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, za navedenu vrijednost spora odvjetniku pripada nagrada od 100 bodova po radnji, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. iznosi 200,00 EUR neto po radnji. Sud tuženiku priznaje trošak za sljedećih šest radnji u punom iznosu od po 200,00 EUR neto: sastav pisanog odgovora na tužbu od 25. studenog 2022. godine temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, sastav obrazloženih podnesaka od 28. ožujka 2024. godine i 25. travnja 2025. godine temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te zastupanje na tri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi – dana 12. studenog 2024. godine, 11. veljače 2026. godine i 24. ožujka 2026. godine, sve sukladno Tbr. 9. toč. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife. Nadalje, sud priznaje troškove za podneske od 24. lipnja 2024. godine i 6. prosinca 2024. godine u smanjenom iznosu od po 25% pune nagrade (po 50,00 EUR neto po podnesku) temeljem Tbr. 8. toč. 4. Tarife, jer isti nisu bili sadržajno elaborirani u mjeri koja bi opravdala punu nagradu za obrazloženi podnesak. Trošak za ročište za objavu presude od 6 . svibnja 2026. godine također je priznat u smanjenom iznosu od 50,00 EUR neto, s obzirom na to da se na istom nije raspravljalo o glavnoj stvari, a što je u skladu s Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Zbrajanjem svih priznatih radnji, ukupna nagrada za rad odvjetnika iznosi 1.350,00 EUR neto. Na navedeni iznos sud tuženiku priznaje i porez na dodanu vrijednost od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife, što iznosi 337,50 EUR. Shodno navedenom, sud je tuženiku odmjerio parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.687,50 EUR.

Slavonski Brod, 6. svibnja 2026.

Sutkinja

Miranda Gavrić Jularić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku