Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-276/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Ivane Mašić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Borić&Toš d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 34, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, ( prije:

Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kao pravni slijednik Volksbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9) zastupan po generalnom punomoćniku Ivi Šućur, odvjetniku iz Zagreba, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6373/2024-10 od 7. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6373/2024-10 od 7. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6373/2024- 10 od 7. siječnja 2026., odlučeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništena odredba Ugovora o kreditu broj: 213200 od 19. prosinca 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika sadržana u čl. 6.1. Ugovora, a koja glasi: "6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna (petsto kuna) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita"

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 19. prosinca 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, sadržana u čl.11.2. Ugovora, a koja glasi: "11.2. Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora."

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 537,97 eura (slovima: petsto trideset sedam eura i devedeset sedam centi ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- 141,19 eura od 21. 12. 2007. do isplate,

- 396,78 eura od 29. 4. 2011. do isplate,

po stopi određenoj po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od dana 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, nadoknaditi parnične troškove tužitelju NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 539,81 eura (slovima: petsto trideset devet eura i osamdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 7. siječnja 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 750,00 eura (slovima: sedamsto pedeset eura )."

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP). Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka, predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova tuženiku, a podredno da istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a izreka presude je razumljiva i u skladu sa razlozima presude.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. točka 1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) i odredbe članka 11. točka 2. o izlaznoj naknadi te odlučivanje o zahtjevu tužitelja za isplatu tih naknada koje je platio tuženiku.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu dana 19. prosinca 2007. te visina tzv. ulazne naknade u iznosu 141,19 EUR i datum plaćanja 20. prosinca 2007. i visina tzv. izlazne naknade u iznosu 396,78 EUR i datum plaćanja 28. travnja 2011. Sporno je je li nastupila zastara te osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

9.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

9.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP -a pravilno i potpuno utvrdio slijedeće činjenično stanje koje tuženi žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati, pa tako niti u pogledu spornih naknada te je tužitelju naplaćen utuženi iznos od ukupno 537,97 EUR administrativnih naknada.

11. Slijedom toga pravilno je zaključeno da su sporne naknade u predmetnom Ugovoru o kreditu prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na strani tužitelja kao potrošača, te da je sporna odredba nepoštena prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 3. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornim naknadama pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

13. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

13.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

14. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP, ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

14.1. Odredbu članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

15. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog suda je vidljivo da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je tuženik bio nepošteni stjecatelj predmetnih naknada, stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sve u skladu s odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO).

16. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare budući da je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Odluka o parničnom trošku pravilna je jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155. ZPP-a dužan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak.

18. Slijedom svega iznesenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 6. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić