Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž R-98/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Stokrp kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Teu Raniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice Luke Rijeka d.d. Rijeka, Riva 1, OIB: 92590920313, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kačić i Brbora j.t.d. u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-10/2020-102 od 18. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-10/2020-102 od 18. rujna 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-10/2020-102 od 18. rujna 2025., odlučeno je:

"I Utvrđuje se nedopuštenim otkaz ugovora o radu člana uprave od 07. kolovoza 2018. godine, kojega je Tuženik, LUKA RIJEKA d.d., Riva 1, OIB: 92590920313, kao poslodavac, dao Tužitelju, ZK iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], kao član uprave, te se utvrđuje ništavom Odluka o otkazu ugovora o radu člana uprave od dana 07. kolovoza 2018. godine.

II Nalaže se Tuženiku LUKA RIJEKA d.d., Riva 1, OIB: 92590920313, kao poslodavac, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati tužitelju, ZK iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], bruto iznos od 299.071,96 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi;

na iznos 2.598,34 EUR od dana 16.9.2018 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.10.2018 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.11.2018 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.12.2018 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.1.2019 godine do isplate

na iznos 6.562,20 EUR od dana 16.2.2019 godine do isplate

na iznos 3.857,83 EUR od dana 16.3.2019 godine do isplate

na iznos 3.632,40 EUR od dana 16.4.2019 godine do isplate

na iznos 3.427,46 EUR od dana 16.5.2019 godine do isplate

na iznos 3.427,46 EUR od dana 16.6.2019 godine do isplate

na iznos 3.305,26 EUR od dana 16.7.2019 godine do isplate

na iznos 3.288,40 EUR od dana 16.8.2019 godine do isplate

na iznos 3.288,40 EUR od dana 16.9.2019 godine do isplate

na iznos 3.288,40 EUR od dana 16.10.2019 godine do isplate

na iznos 3.288,40 EUR od dana 16.11.2019 godine do isplate

na iznos 1.634,14 EUR od dana 16.12.2019 godine do isplate

na iznos 3.641,91 EUR od dana 16.1.2020 godine do isplate

na iznos 3.644,58 EUR od dana 16.2.2020 godine do isplate

na iznos 3.642,57 EUR od dana 16.3.2020 godine do isplate

na iznos 3.642,24 EUR od dana 16.4.2020 godine do isplate

na iznos 3.487,07 EUR od dana 16.5.2020 godine do isplate

na iznos 3.487,07 EUR od dana 16.6.2020 godine do isplate

na iznos 3.732,62 EUR od dana 16.7.2020 godine do isplate

na iznos 4.053,02 EUR od dana 16.8.2020 godine do isplate

na iznos 6.132,31 EUR od dana 16.9.2020 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.10.2020 godine do isplate

na iznos 5.579,88 EUR od dana 16.11.2020. godine do isplate

na iznos 6.239,03 EUR od dana 16.12.2020 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.1.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.2.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.3.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.4.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.5.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.6.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.7.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.8.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.9.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.10.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.11.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.12.2021 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.1.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.2.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.3.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.4.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.5.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.6.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.7.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.8.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.9.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.10.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.11.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.12.2022 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.1.2023 godine do isplate

na iznos 6.780,35 EUR od dana 16.2.2023. godine do isplate

do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023.g. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena odnosno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a od 1.1.2024. godine pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Odbija je tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima u točki II izreke, kao i za isplatu zateznih kamata za 15. dan u svakom mjesecu za iznose dosuđene pod točkom II izreke.

IV Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 68.937,50 eura, zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja (18. rujna 2025.) po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troška odbija kao neosnovan.

V Zahtjev tuženice za naknadu troška postupka odbija se u cijelosti, kao neosnovan.".

2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobija tuženica u točkama I., II.,

IV. i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu te da prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da obveže tužitelja da naknadi parnični trošak tuženici, a podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV po stopi od 25% i sudsku pristojbu.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže da županijski sud odbije žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu uvećan za PDV i sudsku pristojbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženica, jer je izreka prvostupanjske presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi niti razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu i ništetnom Odluke tuženice od 7. kolovoza 2018. o otkazu ugovora o radu člana uprave, te zahtjev za isplatu naknada plaće.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je odlukom Nadzornog odbora Luke Rijeka d.d., broj 7/2017 od 29. prosinca 2017. za člana uprave – direktora društva Luka Rijeka d.d. na vrijeme od pet godina imenovan tužitelj ZK, time da mu je mandat počeo 1. siječnja 2018.,

- da su tuženica Luka Rijeka d.d. po predsjedniku Nadzornog odbora CK s jedne strane i tužitelj ZK s druge strane dana 26. veljače 2018. sklopili Ugovor o radu člana uprave na određeno vrijeme od pet godina,

- da je Nadzorni odbor tuženice na VII. sjednici održanoj 7. kolovoza 2018. donio Odluku broj 51/2018 kojom se otkazuje Ugovor o radu člana uprave tužitelju ZK

ZK (pobijana odluka u ovom postupku),

- da je 29. kolovoza 2018. tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava,

- da je tuženica zahtjev za zaštitu prava zaprimila 30. kolovoza 2018. te da se na isti nije očitovala u zakonom predviđenom roku,

- da je tužitelj pravodobno podnio predmetnu tužbu 28. rujna 2018.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gr1-87/2019-2 od 11. prosinca 2019. riješio sukob nadležnosti na način da je u ovom predmetu stvarno nadležan Općinski sud u Rijeci jer se radi o sporu iz radnog odnosa tužitelja i tuženice, a ne o sporu za koji je na temelju odredbe članka 34.b stavak 1. točka 3. ZPP-a u prvom stupnju nadležan suditi trgovački sud, pa da je na temelju odredbe članka 34. stavak 1. točka 10. ZPP-a stvarno nadležan Općinski sud u Rijeci,

- da je pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku da je ništetna odluka o opozivu tužitelja kao člana uprave tuženice od 19. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Pž-42/2022-4 od 4. siječnja 2024. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Rijeci kojom je to utvrđeno.

10. Tuženica u žalbi ističe da se predmetni Ugovor o radu člana uprave od 7. kolovoza 2018. ne može smatrati ugovorom o radu na koji se primjenjuju odredbe Zakona o radu (Narodne novine broj 93/2014., 127/2017. – dalje: ZOR), nego da je prvostupanjski sud trebao prvenstveno primijeniti odredbe samog tog ugovora, a podredno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. – dalje: ZOO) jer da se radi o tzv. menadžerskom ugovoru, pa da je na taj način došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.

10.1. Hoće li se na prestanak ugovora o radu primjenjivati odredbe Zakona o radu ili opće odredbe obveznog prava ovisi o tome je li određeni ugovor po svojoj pravnoj naravi "menadžerski" ili je riječ o ugovoru o radu ili se radi o tzv. mješovitom ugovoru, koji sadrži elemente oba navedena ugovora. Odluka o tome može se donijeti vodeći računa o svim sastojcima – elementima konkretnog ugovora. Menadžerski ugovor najčešće sadržava elemente poput radnopravnog statusa menadžera (raspored na poslove člana uprave, obveze, ovlaštenja i odgovornosti uprave, način komunikacije i izvršenja ciljeva poslovne politike, plaću, bonus, zabranu konkurencije i dr.). Prema odredbi članka 10. ZOR-a radni odnos se zasniva ugovorom o radu. Ugovorom o radu se smatra prema odredbi članka 10. stavak 2. ZOR-a onaj ugovor koji poslodavac sklopi s radnikom za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno. Imajući u vidu sadržaj samog ugovora, a osobito da je isti sklopljen za obavljanje poslova radnog mjesta člana uprave, da je tužitelj odgovoran za vođenje svakodnevnog poslovanja tuženice, da mora biti na raspolaganju društvu izvan radnog vremena ako to zahtijeva dobrobit društva, da je dužan čuvati poslovnu tajnu, da je ugovorena zabrana konkurencije, da ima pravo na bonus, korištenje službenog automobila, službenog mobilnog telefona i prijenosnog osobnog računala (obilježja menadžerskog ugovora), ali i da mu je primarno ugovorena isplata mjesečne plaće, da je ugovoreno radno vrijeme od 40 sati tjedno koje je podijeljeno u osam sati dnevno, da ima pravo na plaćeni godišnji odmor od 30 radnih dana u kalendarskoj godini, da je sama tuženica 31. srpnja 2018. donijela rješenje o korištenju godišnjeg odmora radniku ZK temeljem članka 55. do 60. ZOR-a i članka 9. točka 9. – 9.21. Kolektivnog ugovora za radnike Luke Rijeka d.d., da to rješenje sadrži i uputu o zahtjevu za zaštitu prava prema kojoj radnik ZK ima pravo podnijeti prigovor Odboru za prigovore i žalbe u roku od 15 dana od prijema tog rješenja te da je tuženica nakon jedne neuspješne preporučene dostave donijela 16. kolovoza 2018. akt o dostavljanju odluke putem oglasne ploče društva, temeljeći takvo postupanje na članku 18. točka 8. Kolektivnog ugovora za radnike Luke Rijeka d.d. (obilježja ugovora o radu), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o mješovitom ugovoru koji, uz elemente ugovora o radu, ima i obilježja menadžerskog ugovora (ovakvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-883/2022-2 od 28. veljače 2024.).

10.2. Prema tome, neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima nastoji osporiti pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o mješovitom ugovoru koji ima obilježja menadžerskog ugovora, ali i bitne elemente ugovora o radu, a što je određeno u članku 1. i članku 3. točka 1. Ugovora o radu člana uprave od 26. veljače 2018.

11. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetni ugovor o radu predstavlja mješoviti ugovor, odnosno da ima i obilježja ugovora o radu, onda proizlazi da se na isti primjenuju odredbe ZOR-a (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev- 894/2022-4 od 8. veljače 2023.), pa tako i odredba o teretu dokazivanja iz članka 135. stavak 3. ZOR-a. Tom odredbom je propisano da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, što je slučaj u ovom postupku. Radi iznesenog nije osnovan niti žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno postavio teret dokazivanja u ovom postupku, odnosno da je polazeći od obveznopravnog karaktera menadžerskog ugovora teret dokazivanja bio na tužitelju, te da je tužitelj trebao dokazati nepostojanje razloga za otkaz ugovora.

12. Kada se radi o ocjeni dokaza koje je prvostupanjski sud detaljno reproducirao u prvostupanjskoj presudi, a zatim logično cijenio, postupivši u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, isto nije s uspjehom dovedeno u pitanje žalbenim navodima tuženice usmjerenim na preocjenjivanje izvedenih dokaza. Naime, prvostupanjski sud je o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

13. Pravilno ističe prvostupanjski sud da svaki razlog za otkaz mora biti konkretiziran u obrazloženju odluke o otkazu te da su za pravnu valjanost odluke o otkazu mjerodavni razlozi navedeni u obrazloženju te odluke, pa da se isti ne mogu umjesto u odluci o otkazu obrazlagati u sudskom postupku koji ima za predmet ocjenjivanje zakonitosti te odluke. Isto tako pravilno ističe prvostupanjski sud da se tijekom parnice ne mogu isticati drugi razlozi koji su doveli do odluke o otkazu, a koji nisu taksativno navedeni i opisani u osporavanoj odluci. Neosnovano tuženica u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda da su otkazni razlozi u glavnini navedeni generalizirano, da se neki temelje na pretpostavkama, odnosno da su opisani bez dovoljno činjeničnih elemenata za otklon dvojbi oko toga što se točno tužitelju stavlja na teret.

13.1. Pravilno navodi prvostupanjski sud da za otkazni razlog da je tužitelj vanjskom dobavljaču omogućio instaliranje software-a CUBE bez provjere od strane IT odjela Društva i da je omogućio neovlaštenim osobama pristup povjerljivim informacijama, da se u obrazloženju odluke o otkazu ni vrijeme (vremenski okvir), niti tko je vanjski dobavljač, niti tko su neovlaštene osobe kojima je omogućen pristup povjerljivim informacija tuženice. Tu valja dodati da je svjedokinja ZKH iskazala da nije postojala striktna procedura da bi u tim okolnostima član uprave morao kontaktirati organizacijsku jedinicu za informatiku (svjedokinja je radila na radnom mjestu direktorice informatike), niti da je ista mogla davati dozvolu članu uprave da nešto instalira.

13.2. Nadalje, točno navodi prvostupanjski sud da vezano otkazni razlog da je tužitelj omogućio neovlašteni pristup F4B sustavu nije kalendarski navedeno kada je tužitelj napravio takvu radnju te tko je imenom neovlaštena osoba koja se koristila F4B sustavom.

13.3. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da za otkazni razlog da tužitelj kao član uprave nije donosio, odnosno da nije pravovremeno donosio odluke nužne za organizaciju radnog procesa iz djelokruga rada za koji je bio odgovoran, nije u obrazloženju otkaza naveden popis odluka koje tužitelj nije donio ili koje je donio sa zakašnjenjem, odnosno nije konkretno navedena niti jedna nepravovremena odluka kojom bi se potkrijepio i konkretizirao ovaj razlog za otkaz.

13.4. U odnosu na ugovorne kazne za koje se navodi da su do kraja travnja 2018. iznosile 367.000,00 kn (48.709,27 EUR), pravilno navodi prvostupanjski sud da nije navedeno kada je bio početak perioda računanja ugovornih kazni, posebno imajući u vidu da je tužitelj imenovan za člana uprave s 1. siječnja 2018., a predmetni Ugovor o radu člana uprave sklopljen je 26. veljače 2018. Osim toga, saslušani svjedoci su suglasno iskazivali da su kašnjenja u radu bila rezultat zastarjele tehnologije i premalog broja lučko-transportnih radnika.

13.5. U odnosu na otkazni razlog da tužitelj nije dopustio ulazak u službene prostorije tuženice članu Nadzornog odbora, pravilno prvostupanjski sud ističe da nije u Odluci o otkazu navedeno ime tog člana Nadzornog odbora, niti kada se navodno to dogodilo. Pravilno obrazlaže prvostupanjski sud da u odluci o otkazu nije konkretizirano kojih datuma je tužitelj samoinicijativno napuštao sjednice uprave i tako onemogućio donošenje odluka. Valja dodati da je prvostupanjski sud utvrdio da odluke mogu donositi dva od ukupno tri člana uprave samostalno, pa nije jasno niti za slučaj da je napustio neku sjednicu uprave zašto preostala dva člana uprave ne bi donijela potrebne odluke.

13.6. Točno ukazuje prvostupanjski sud da se u pobijanoj Odluci o otkazu ne navodi kada ili u kojem razdoblju je tužitelj počinio (neodređeni) propust (kao neki uzrok) u organizaciji rada koji je rezultirao nezadovoljstvom radnika u terminalu [adresa], pa da nije jasno u čemu se sastojao tužiteljev propust već da se samo navodi posljedica. Tu valja dodati da su svi saslušani svjedoci suglasno iskazivali da je godinama prije dolaska tužitelja na funkciju člana uprave postojao problem premalog broja lučko-transportnih radnika, pa tako i na terminalu [adresa] pri čemu je svjedok GK (rukovoditelj terminala za rasuti teret [adresa]) iskazao da je za vrijeme mandata tužitelja do kraja lipnja 2018. došlo do poboljšanja, primjerice ako bi trebalo hitno nabaviti određeni dio opreme da je direktno zvao tužitelja, da se problem brzo riješio, a u to vrijeme da je obnovljen veliki dio opreme, da u prvoj polovici 2018. nije nastala nikakva šteta u terminalu [adresa] da bi uzrok bila oprema, te da u prvoj polovici 2018. nije bilo zastoja u iskrcaju brodova u terminalu [adresa], a da se nedostatak radnika nadoknađivao "povlačenjem" s druge pozicije odnosno mjesta rada. Po ocjeni ovog suda iz iskaza svjedoka GK proizlazi zaključak da je tužitelj koji je bio zadužen za sektor operative doprinisio u organizacijskom smislu kako u obnovi zastarjele opreme tako i u racionalnom korištenju raspoloživih radnika raspoređivanjem na terminal gdje se trenutno vrši iskrcaj brodova.

13.7. Pravilno ističe prvostupanjski sud da u obrazloženju odluke o otkazu nije razjašnjena granica između odgovornosti tužitelja kao člana uprave za operativu i komercijalu te odgovornosti uprave prema članku 56. Statuta tuženice gdje je propisano da uprava vodi operativno poslovanje društva, pa se ne može nedvojbeno utvrditi da ono što se tužitelju stavlja na teret zapravo ne ulazi u okvire odgovornosti same uprave, kao organa tuženice. To posebno jer je član Nadzornog odbora PK na VI. sjednici Nadzornog odbora održanoj 19. lipnja 2018. (strana 176 spisa) istaknuo da loš rezultat poslovanja nosi elemente odgovornosti cijele uprave Društva, da je na istoj sjednici predsjednik Nadzornog odbora CK (strana 177 spisa) naveo da mijenjanje člana Uprave nakon samo šest mjeseci nije logično budući da je uprava tim.

13.8. U odnosu na otkazni razlog o postojanju sukoba interesa zbog porasta prometa Društva ANGLO ADRIATIC d.o.o. od 75% u prvih 5 mjeseci 2018., pravilno ukazuje prvostupanjski sud da iz e-maila ĆK iz KPMG CROATIA d.o.o. od 8. lipnja 2018. (strana 260 spisa) upućenog Predsjedniku uprave Z proizlazi da se navedeno mora potkrijepiti nekom vrstom forenzičke istrage, što znači financijsko-knjigovodstvenom istragom, za koju iz iskaza zakonskog zastupnika tuženice PK proizlazi da nije provedena. Prema tome radi se o nedokazanoj tvrdnji, dok je podatak o porastu prometa Društva ANGLO ADRIATIC d.o.o. za cijelu 2018. u iznosu od 312% samo projekcija. Osim toga, pravilno ukazuje prvostupanjski sud da je pitanje sukoba interesa razjašnjeno još prije imenovanja tužitelja za člana uprave, jer iz zapisnika Nadzornog odbora od 27. prosinca 2017. (strana 101 do 105 spisa) slijedi da je na upit člana Nadzornog odbora IK tužitelj pojasnio da više nije vlasnik agencije na koju se pitanje odnosilo, pa da je nakon toga bio imenovan članom uprave tuženice. Prema tome, nije dokazano postojanje sukoba interesa koje se tužitelju pobijanom Odlukom o otkazu stavlja na teret.

14. Slijedom iznesenog proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je nedopušten Otkaz ugovora o radu člana uprave od 7. kolovoza 2018. jer iz provedenih dokaza proizlazi da tuženica nije dokazala postojanje istih, odnosno nije dokazana odgovornost tužitelja za prijestupe koji mu se generalizirano i bez navođenja konkretnih i provjerljivih podataka stavljaju na teret.

15. Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju tuženica nije tužitelju omogućila obranu u skladu s odredbom članka 119. stavak 2. ZOR-a. To stoga što je tužitelj prvi put saznao za optužbe na sjednici Nadzornog odbora održanoj 18. lipnja 2018. bez prethodne dostave dokumentacije kojom se optužbe potkrepljuju. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da konkretne točke razloga za koje se tužitelj tereti nisu navedene svojim sadržajem u zapisniku V. sjednice Nadzornog odbora od 18. lipnja 2018. (strana 174 do 175 spisa), pa da radi toga niti iz tog zapisnika, a niti iz sadržaja drugih izvedenih dokaza, ne slijedi utvrđenim da su tužitelju tada prezentirane optužbe bile upravo one, odnosno oni razlozi koji se navode u obrazloženju odluke o otkazu, dakle na kojima se otkaz temelji. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se ta činjenica ne može presumirati. Nadalje, obzirom da iz zapisnika s V. sjednice Nadzornog odbora od 18. lipnja 2018. ne proizlazi da je tužitelju predana ikakva dokumentacija koja bi se odnosila na razloge za otkaz, te budući je svjedokinja CA (zapisničarka) iskazala da je zaključak Nadzornog odbora bio da se omogući tužitelju da idućeg dana odgovori na iznesene optužbe, stoga logično zaključuje prvostupanjski sud da nije prihvatio navod svjedoka CK da je tužitelju bila omogućena obrana na sjednici Nadzornog odbora od 18. lipnja 2018. jer onda ne bi bilo odlučeno da na idućoj sjednici tužitelj odgovara na optužbe i obrazlaže svoje navode. Savjesnom i preciznom ocjenom dokaza, odnosno zapisnika o radu Nadzornog odbora, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da iz činjenice da tužitelju nisu bile predane relevantne isprave te da je nova sjednica sazvana za idući dan, dakle samo 13 sati nakon zaključenja prethodne u večernjim satima, proizlazi da tužitelju nije omogućena razumna priprema obrane, dok na VII. sjednicu Nadzornog odbora održanu 7. kolovoza 2018. na kojoj je konačno donesena osporavana odluka o otkazu tužitelj nije bio niti pozvan.

16. Nadalje, terećenje tužitelja za propust u organizaciji i rješavanju problema s klijentima C, G i P, nije konkretizirano u Odluci o otkazu, niti dokazano izvedenim dokazima.

17. Visinu dosuđenih bruto plaća tužitelju prvostupanjski sud je detaljno obrazložio, a razjašnjeni su i svi prigovori na visinu iznosa koja je utvrdio vještak, no kako se isti ne problematiziraju u žalbi, dovoljno je navesti da i ovaj drugostupanjski sud smatra visinu dosuđenih bruto plaća valjano utvrđenom.

18. Posebno se ukazuje da je specifičnost ovog postupka što je i Odluka o opozivu tužitelja s mjesta člana uprave tuženice od 19. lipnja 2018. pred nadležnim trgovačkim sudom pravomoćno utvrđena ništetnom, iz čega proizlazi zaključak da ako bi se smatralo da valjanost odluke o prestanku radnog odnosa ovisi i o pravnoj valjanosti Odluke o opozivu tužitelja s funkcije člana uprave, u konkretnom slučaju tuženik ne raspolaže valjanom odlukom o opozivu tužitelja TK s mjesta člana uprave jer je ista u sudskom postupku pravomoćno utvrđena ništetnom (presude Trgovačkog suda u Rijeci broj P-277/2020-22 od 12. studenog 2021. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-42/2022-4 od 4. siječnja 2024.).

19. Odluka o trošku je pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a obzirom da tužitelj nije uspio u parnici s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu (točka III. izreke), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je pravilno odlučio prvostupanjski sud da je tuženica dužna tužitelju naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023., 107/2025. – dalje: Tarifa), pri čemu u žalbi pojedine dosuđene radnje nisu niti osporavane.

20. Slijedom svega iznesenog valjalo je temeljem članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I., II., IV. i V. izreke.

21. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. ZPP-a jer tuženica nije uspjela sa svojom žalbom.

22. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

U Karlovcu 6. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec