Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-310/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Ivane Mašić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Valentini Božiček, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Dragičević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3561/2025-9 od 6. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3561/2025-9 od 6. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3561/2025-9 od 6. ožujka 2026. odlučeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužiteljice RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, 19. prosinca 2006. koja glasi:

„6./ NAKNADE

6.1. naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50% (jedan cijela petposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, platiti tužiteljici RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 254,39 EUR sa zateznom kamatom od 19. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu 207,41 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 6. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.".

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnih troškova tuženiku, a podredno da istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti članka 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb i tužiteljice 19. prosinca 2006., o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te odlučivanje o zahtjevu tužiteljice za isplatu te naknade koju je platila predniku tuženika.

7. Nije sporno da su pravni prednik tuženika Volksbank d.d. i tužiteljica 19. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 201502, te da je člankom 6.1. tog Ugovora propisana naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja se naplaćuje jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno u visini 500,00 kn i naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

8. U prvostupanjskom postupku i sada u žalbenom postupku sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, pitanje zastare i pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu i administraciju kredita (ulazna naknada).

9. Sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

10. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

10.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

10.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema članku 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njezinoj krajnjoj svrsi.

12. U tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 nije dokazao da se o spornoj odredbi koja se odnosi na jednokratnu naknadu od 1,50% od iznosa kredita koji se naplaćuje prilikom korištenja kredita pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da jednokratni troškovi obrade odgovaraju određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora inofrmirao o stvarnoj prirodi i osnovi plaćanja te naknade. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna čindbi druge ugovorne strane pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

14. Odlukom suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Na tuženiku je prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, što, međutim, tuženik u tijeku postupka nije dokazao. Naime, iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te kako je iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo da je riječ o tipiziranom unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu, a tuženik nije dokazao da jednokratni troškovi obrade odgovaraju određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama iz članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 i da je stoga ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

16. U situaciji utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju tih ništetnih odredbi zajedno s kamatom u smislu odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a. Tuženik koji je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi je nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju ugovornih odredaba koje su po njemu unaprijed sastavljene, dok odredba članka 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve dvojbe u pogledu toga da je tužitelj kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

17. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare budući je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18. Kako je već istaknuto, neosnovano tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Naime, odluka suda da kamata teče od dana stjecanja donesena je u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, obzirom da je u konkretnom slučaju tuženik već prilikom sklapanja samog ugovora bio nepošten, jer je sklapajući ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time i ništetna, pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

19. Odluka o parničnom trošku pravilna je jer je tuženik izgubio spor i stoga je prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155. ZPP-a dužan nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak.

20. Slijedom svega iznesenog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci.

21. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 6. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić