Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-75/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mateu Mandiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-599/2025-6 od 17. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-599/2025-6 od 17. studenog 2025.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim su utvrđeni ništetnim navedeni dijelovi odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4239581 od 5. srpnja 2007.;

- preinačuje u dijelu točke I. izreke kojim je utvrđen ništetnim navedeni dio odredbe čl. 9. navedenog Ugovora o kreditu te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan;

- potvrđuje u točkama II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-599/2025-6 od 17. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. U nepobijanoj točki III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 2., 7. i 9. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4239581 od 5. srpnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, zatim u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje obveze vraćanja kredita uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF, te u dijelu u kojem je ugovoreno da se na sve što nije regulirano tim ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.922,33 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedenog dijela odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.025,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. studenog 2025. do isplate. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 14. svibnja 2024.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke I., II. i IV. izreke, te rješenje u cijelosti, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi mu troškove postupka sa zatezn im kamatama tekućim od presuđenja do isplate, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 528-50-4239581 od 5. srpnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF i primjena općih akata kreditora na sve što nije regulirano ugovorom, te zahtjev za isplatu iznosa od 6.922,33 EUR sa zateznim kamatama od dana svakog pojedinačno plaćenog mjesečnog iznosa do isplate, a koje je tužitelj platio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.055,87 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,49% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom kreditora i rokom otplate 84 mjeseca - da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjivu kamatu i da će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio 22. srpnja 2014.

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, obvezuje sud u ovom postupku

- da se i prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presudu iz postupka kolektivne zaštite

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), te da je zastara potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude od 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž - 7129/13-4), a u odnosu na preplaćene anuitete kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je predmetna tužba podnesena 22. ožujka 2019., to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i dr. - da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača)

- da je podnošenjem predmetne tužbe 22. ožujka 2019. i u odnosu na preinačenu tužbu povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) prekinuta zastara, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Domagoja Kovačića, dipl.oec., proizlazi da je tužitelj radi promjene kamatnih stopa platio više iznos od 832,47 EUR, te radi promjena tečaja CHF platio više iznos od 6.048,76 EUR, dakle ukupno 6.880,94 EUR, odnosno ako se uzmu u obzir samo pozitivne razlike ukupno iznos od 6.922,33 EUR.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je sporne dijelove ugovornih odredbi čl. 2., 7. i 9. Ugovora o kreditu utvrdio ništetnim te je zaključio da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, sve sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornog dijela odredbe čl. 1. navedenog Ugovora o kreditu.

8. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio njezinom donošenju utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, dakle niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, dani razlozi nisu međusobno proturječni niti su u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima pa se ista može ispitati.

9. Tuženik uvodno u žalbi ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti.

9.1. Ispitivanjem pobijane presude u pravcu iznesenih žalbenih navoda ovaj sud ocjenjuje da je tuženiku u prvostupanjskom postupku bilo omogućeno da se izjasni o navodima tužitelja, da iznese činjenice i predloži dokaze, te da na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu priložene isprave, da je saslušao tužitelja (čije saslušanje je predlagao upravo tuženik), te da je opravdano odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javni bilježnik Mirjana Borić (obzirom da se njezinim saslušanjem ne mogu utvrditi relevantne činjenice, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora nije ovlašten tumačiti pojedine ugovorne odredbe, niti je osobno dovoljno upućen u sve aspekte spornih ugovornih odredbi), dok druge dokaze tuženik nije predlagao. Stoga se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge, to tim više što u žalbi ne navodi o kojim je dokaznim prijedlozima riječ.

9.2. Imajući u vidu činjenicu da su svi podnesci tužitelja dostavljeni tuženiku, koji je pozvan na sva održana ročišta pa mu je bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski postupak nije bio kontradiktoran.

10. Također, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.b st. 3. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi. Naime, tužitelj je tužbom, osim deklaratornog dijela, postavio i zahtjev za isplatu, no pojedinačne iznose sa zateznim kamatama nije određeno zahtijevao u tužbi, već tek podneskom od 14. svibnja 2024. Okolnost da je prvostupanjski sud postupao po predmetnoj tzv. stupnjevitoj tužbi suprotno odredbi čl. 186.b ZPP-a prije nego je tužitelj odredio visinu tužbenog zahtjeva, nije od utjecaja na zakonitost prvostupanjske presude, obzirom da su do održavanja glavne rasprave razmijenjeni podnesci stranaka, da su se stranke očitovale na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno da su ostvareni procesni ciljevi obje parnične stranke. Tužba u kojoj tužbeni zahtjev nije određeno postavljen ima značenje podneska koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupiti, pa je prvostupanjski sud sukladno odredbama čl. 109. st. 1. i 2. ZPP-a trebao pozvati tužitelja da tužbu ispravi, što nije učinio, no kako je tužitelj podneskom od 14. svibnja 2024. postavio određeni tužbeni zahtjev, u smislu odredbe čl. 109. st. 3. ZPP -a smatra se da je određeni zahtjev podnesen danom podnošenja tužbe.

11. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i 191. ZPP-a jer je preinaka tužbe sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Prvostupanjski sud je, kako to navodi u obrazloženju pobijane odluke, dopustio preinaku tužbe od 14. svibnja 2024., ocijenivši istu svrsishodnom, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud, pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a pobijano rješenje prvostupanjskog suda valjalo potvrditi.

12. Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a te time počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP- a. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, riječ je o odredbi koja je u smislu čl . 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 22. ožujka 2019. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti.

13. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP -a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

14. Nadalje, prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika koji smatra da nije bilo osnove odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba temeljiti na postupku kolektivne zaštite, uz tvrdnju da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo , da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

15. Prvostupanjski sud je osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao. Odredbom čl. 502.a st. 4. ZPP-a nije propisano da se odredbe ZPP-a o kolektivnom sporu neće primijeniti kada je isti propisan posebnim zakonom, već ako je posebnim zakonom predviđeno nešto drugo, a što Zakonom o zaštiti potrošača nije. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Dakle, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa kako su u predmetnom Ugovoru o kreditu redovna kamata, kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U konkretnom slučaju, tuženik nije isticao niti dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

17. Prema tome, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

17.1. Kako je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužitelj u svom iskazu negirao pregovaranje, a tuženik druge dokaze na tu okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

17.2. U tom smislu valja navesti da iako iz promotivnih uvjeta u spisu proizlazi da je tužitelj mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule, isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj nije koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli, već je (samo) konzumirao svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

17.3. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni i žalbeni prigovori da prvostupanjski sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, odnosno može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. al. 1 ZZP/03 - svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način da bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

17.4. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njihovog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

17.5. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava da bi sporne ugovorne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.6. Obzirom na navedeno, pravilna je i u skladu s presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava ocjena prvostupanjskog suda o nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih dijelova odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu.

18. Kako je dakle ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a, neosnovani su prigovori žalitelja da se ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja. Osim toga, činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.).

19. Na pravilnost primijene materijalnog prava ne utječu ni žalbeni prigovori tuženika koji se odnose na tvrdnje da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 19. st. 3. (pravilno čl. 19.a st. 3.) Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, dalje: ZPK-a) obzirom da je tom odredbom određeno područje primjene glave IV.a ZPK -a - „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ koja se glava u ovom predmetu ne primjenjuje.

20. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 31. siječnja 2022. navedeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4, te u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbi 22. ožujka 2019. zastara restitucijskih zahtjeva tužitelja nije nastupila.

21. Za razliku od navedenog, osnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost dijela čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja Ugovora. Sporna ugovorna odredba, koja definira primjenu općih akata kreditora, nije obuhvaćena pravnim učinkom citiranih presuda proizašlih iz kolektivnog spora, a niti je tužitelj naveo ijedan razlog njezine nepoštenosti u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost.

22. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takv ih odredbi nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim financijskim vještačenjem (kojem tuženik u odnosu na matematički izračun nije prigovarao, dok prigovor i koji se tiču metodologije vještačenja nisu osnovani, budući da je tužitelj jedino o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju bio informiran) utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF preplatio tuženiku ukupni iznos od 6.922,33 EUR, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zatraženim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, jer je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem novčanih iznosa koje je stekao temeljem ništetnih odredbi, pa ni u tom smislu žalba tuženika nije osnovana.

23. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, prvenstveno u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, glede čega žalba nije osnovana, jer i obzirom na preinačeni dio odluke, proizlazi da tužitelj nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Također, neosnovana je žalba tuženika u odnosu na tužitelju priznati trošak sastavljanja podneska od pravilno 14. svibnja 2024. (jer u spisu ne postoji podnesak tužitelja od 30. travnja 2024.), budući da se radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) za čije sastavljanje je propisana nagrada od 100 bodova (tako i VSRH broj Rev 1121/2022-2 od 12. rujna 2023.), kao i u odnosu na trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, jer se suprotno žalbenim navodima tuženika radi o potrebnom trošku, budući da je u pitanju ročište na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i VSRH broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023.), pa tužitelju za isto sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, pripada pravo na 50 bodova. I u preostalom dijelu odluka o troškovima je pravilna i zakonita, jer je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, te glede visine pravilnom primjenom Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i 5. i Tbr. 46. Tarife.

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a potvrditi presudu pod navedenim dijelovima točke I., kao i u točkama II. i IV. izreke, dok je djelomično žalbu tuženika valjalo prihvatiti te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti presudu pod navedenim dijelom točke I. izreke i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

25. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa svojom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu u odnosu na cjelokupan zahtjev (čl. 154. st. 5. ZPP -a).

26. Točka III. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom, pa ista ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 6. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer