Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž R-38/2026-3

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Denis Bajs, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mihočević & Bajs d.o.o., Zagreb, Smičiklasova 18/III, protiv tuženika Osnovna škola Draganići, Draganići 35, OIB: 09169206640, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-113/2025-7 od 19. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Osnovne škole Draganići i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-113/2025-7 od 19. prosinca 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice UF za naknadom troška sastava odgovora na žalbu sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđena je nedopuštenom i nepravilnom Odluka tuženika od 7. svibnja 2025. Klasa: 113-03/25-01/04, Ur. broj: 2133-23-25-5, kojom se odbija zahtjev tužiteljice za korištenjem plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti – prosvjedu organiziranom za dan 9. svibnja 2025. u Zagrebu, Trg bana J. Jelačića (točka I. izreke) utvrđena je nedopuštenom i nepravilnom Odluka tuženika od 4. lipnja 2025. Klasa: 600-04/25-03/07, Ur. broj: 2133-23-25-5, kojom se odbija Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 21. svibnja 2025. koji je tužiteljica podnijela protiv Odluke tuženika od 7. svibnja 2025. (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak iznosu od 625,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu navodeći da presudu pobija u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Predlaže uvažiti njegovu žalbu i pobijanu presudu poništiti u cijelosti.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu pobija navode iste kao netočne i pravno neosnovane. Predlaže odbiti žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu i naložiti tuženiku snašanje parničnih troškova kao i troškova sastava odgovora na žalbu, sve sa zateznim kamatama bez navođenja iznosa kojeg potražuje s te osnove.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 7. svibnja 2025. kojom se odbija njezin zahtjev za korištenjem plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti – prosvjedu organiziranom za dan 9. svibnja 2025. u Zagrebu, Trg bana J. Jelačića, kao i Odluke tuženika od 4. lipnja 2025., kojom se odbija njezin Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 21. svibnja 2025. podnesen protiv Odluke tuženika od 7. svibnja 2025.

6. Iako tuženik navodi da žalbu podnosi zbog svih žalbenih razloga, dakle i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se bitna povreda odredaba parničnog postupka konkretno sastojala pa u odnosu na taj žalbeni razlog pobijana odluka nije mogla biti ispitana.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer su činjenice relevantne za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu nesporne, a sud prvog stupnja ih je kao takve i utvrdio te nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio.

9. Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica kao radnica zaposlena kod tuženika kao poslodavca, koji predstavlja javnu službu, da se na parnične stranke primjenjuje Temeljni kolektivni ugovor za zaposlene u javnim službama („Narodne novine“ broj 29/24, dalje: TKU/24), da je tužiteljica članica Školskog sindikata Preporod, da je tužiteljica 30. travnja 2025. podnijela tuženiku zahtjev za korištenje jednog dana plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti – prosvjedu koji će se održati u Zagrebu na Trgu bana J. Jelačića 9. svibnja 2025., da je tuženik Odlukom od 7. svibnja 2025. navedeni zahtjev tužiteljice odbio, da je tužiteljica protiv te Odluke tuženika 21. svibnja 2025. podnijela zahtjev za zaštitu prava u smislu odredbe čl. 133. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" , broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje: ZR) koji je tuženik odbio kao neosnovan svojom Odlukom od 4. lipnja 2025., te da je tužiteljica pravovremeno 16. lipnja 2025. podnijela predmetnu tužbu u smislu odredbe čl. 133. st. 2. ZR.

10. Među parničnim stranka je i u ovom stadiju postupka sporno ima li tužiteljica sukladno odredbi čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU/24 pravo na plaćeni dopust radi sudjelovanja u navedenoj sindikalnoj aktivnosti koja se trebala održati u Zagrebu na Trgu bana J. Jelačića 9. svibnja 2025. te posljedično tome jesu li Odluke tuženika od 7. svibnja 2025. i 4. lipnja 2025. dopuštene i pravilne.

11. Odredbom čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU/24 propisano je da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine do ukupno najviše deset radnih dana u sljedećim slučajevima i to između ostalog, za sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti i drugim sindikalnim aktivnostima – 2 radna dana.

11.1. Odredbom čl. 43. st. 1. toč. 9. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine“, broj 56/22, dalje: TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine do ukupno najviše deset radnih dana, između ostalog, za sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti – 2 radna dana.

12. Odredbom čl. 86. st. 1. ZR propisano je da radnik tijekom kalendarske godine ima pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust) za važne osobne potrebe, a osobito u vezi sa sklapanjem braka, rođenjem djeteta, težom bolesti ili smrću člana uže obitelji, a stavkom 2. istog članka da radnik ima pravo na dopust iz st. 1. ovog članka u ukupnom trajanju od 7 radnih dana godišnje, ako to nije drugačije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Nadalje stavkom 4. istog članka propisano je da radnik ima pravo na plaćeni dopust za vrijeme obrazovanja ili stručnog osposobljavanja i usavršavanja te obrazovanja za potrebe radničkog vijeća ili sindikalnog rada, pod uvjetima, u trajanju i uz naknadu određenu kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

13. Odredbom čl. 194. st. 1. ZR propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, a odredbom čl. 196. st. 1. ZR propisano je da su stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne u dobroj vjeri ispunjavati njihove odredbe.

14. Odredbom čl. 9. st. 1. ZR propisano je da poslodavac, radnik, radničko vijeće te sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ili drugim zakonom, a st. 3. istog članka da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

15. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da pod „drugim sindikalnim aktivnostima“ iz čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU/24 podrazumijevaju sindikalne aktivnosti vezane za educiranje i osnaživanje radnika za sindikalne aktivnosti, a koje nisu izrijekom spomenute u čl. 43. st. 1. toč. 9 TKU/24. Naime, uspoređujući odredbu čl. 43. st. 1. toč. 9 TKU/22 i odredbu čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU/24 vidljivo je da je navedena odredba novim TKU/24 dopunjena, odnosno proširena na način da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust ne samo za sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti, već i za „i druge sindikalne aktivnosti“ te se suprotno žalbenim navodima ne može zaključiti da se radio samo o aktivnostima, kako to navodi tuženik, vezanim za edukaciju i osnaživanje sindikalnih aktivnosti, jer da je tome tako ne bi bilo potrebe proširiti odredbu čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU, budući da su istom odredbom sadržajno bile obuhvaćene i navedene aktivnosti ili bi stranke TKU navedenu odredbu normirale na način da ista glasi „i druge sindikalne aktivnosti koje su s tim povezane“.

15.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je sindikalni prosvjed oblik javnog okupljanja s ciljem zaštite i promicanja prava i interesa radnika te spada pod kategoriju mirnog okupljanja i javnog prosvjeda prema Zakonu o javnom okupljanju („Narodne novine“, broj 128/99, 90/05, 139/05, 82/11, 78/12 i 114/22), a njegova je svrha javno izražavanje i promicanje socijalnih, gospodarskih ili drugih radničkih prava i interesa članova sindikata koji sudjeluju u takvoj aktivnosti.

15.2. Također pravilno sud prvog stupnja navodi da su sindikalne aktivnosti svi oblici organiziranog djelovanja sindikata u svrhu zastupanja i zaštite prava radnika, a u što ulazi i sindikalni prosvjed, što tuženik ne spori.

15.3. Kako je tužiteljica od tuženika kao poslodavca zatražila jedan dan plaćenog dopusta za gore navedenu sindikalnu aktivnost (sindikalni prosvjed), sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je poslodavac odbijanjem njezinog zahtjeva postupio suprotno odredbi čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU/24.

16. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na Tumačenje zajedničkog povjerenstva broj 106/23, budući se navedeno tumačenje odnosi na TKU/22, a u konkretnom slučaju se primjenjuje TKU/24, koji je u odredbi čl. 43. st. 1. toč. 9., kako je naprijed navedeno, dopunjen odnosno proširen.

16.1. Također se neosnovano tuženik u žalbi poziva na Tumačenje zajedničkog povjerenstva broj 18/25 jer se navedeno tumačenje ne odnosi na konkretnu situaciju, već na sudjelovanje na webinaru (online seminaru kojeg radnik prati na svom radnom mjestu).

17. Navode tuženika u žalbi da se plaćenim dopustom ne bi mogle financirati aktivnosti usmjerene protiv poslodavca pa tako ni sudjelovanje tužiteljice na sindikalnom prosvjedu, za koju sindikalnu aktivnost je zatražila jedan dan plaćenog dopusta, ovaj sud smatra neodlučnim kraj činjenice da je odredbom čl. 43. st. 1. toč. 9. TKU/24 propisano da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine do ukupno najviše deset radnih dana u sljedećim slučajevima i to između ostalog, za sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti i drugim sindikalnim aktivnostima – 2 radna dana.

17.1. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je navedeno pravo ustanovljeno u korist radnika ograničeno na 2 radna dana koja radnik može iskoristiti za po svom izboru određenu sindikalnu aktivnost.

17.2. Nadalje, tuženikovo uspoređivanje štrajka i sindikalnog prosvjeda je također promašeno budući da je Zakonom o radu (čl. 205.-220.) uređen institut štrajka te se isti ne može komparirati sa sindikalnim prosvjedom kao sindikalnom aktivnošću. Naime, odredbama Zakona o radu jasno su propisani uvjeti za održavanje štrajka, dok je institut plaćenog dopusta uređen odredbom čl. 86. ZR, s time da se sukladno odredbi čl. 9. st. 1. i st. 3. ZR, primjenjuju odredbe TKU/24.

17.3. Nadalje logično je i životno da poslodavac i sindikati imaju različite interese i ciljeve te da i sudjelovanja radnika na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti, a za koje tuženik smatra da radnici imaju pravo na plaćeni dopust, mogu predstavljati također aktivnosti usmjerene protiv poslodavca te se njegov argument da se ne može od poslodavca očekivati da financira plaćeni dopust radniku za aktivnosti usmjerene protiv njega ukazuje promašenim.

18. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Naime, tuženik je izgubilo spor pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka.

19. Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o opravdanosti i visini dosuđenih troškova, a s obzirom na to da u tom dijelu tuženik nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

21. Sud je odbio zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za odlučivanje (čl. 155. st. 1. ZPP), s time da tužiteljica nije niti određeno navela visinu troška sastava odgovora na žalbu, a što je bila dužna sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZPP.

U Velikoj Gorici 6. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat