Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-12/2026-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja KP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Kuharić, Kuharić i Kuharić iz Ludbrega, Pisarnica Koprivnica, protiv tuženika Erste&Steierkische bank d. d., OIB:23057039320, Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, zastupan po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključenja glavne i javne rasprave dana 28. travnja 2026.g. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a odluke objavljene dana 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./Utvrđuju se ništetnima odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51401652-5103648792, koji je sklopljen 10. kolovoza 2007., između tužitelja IP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije Franje Gažija 19, Koprivnica ) i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320, a solemniziran po Javnom bilježniku Marini Ostović, Antuna Nemčića 4, Koprivnica, 14. kolovoza 2007. pod poslovnim brojem OV-8749/07., u dijelu koji glasi „NAKNADA“ te „Za obradu zahtjeva i odobrenje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,100 % (dva cijelih deset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK) obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ te navedena odredbe u tome dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II./ Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju IP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije Franje Gažija 19, Koprivnica ), iznos od 2.747,47 eura (slovima:dvijetisućesedamstočetrdesetsedameura i četrdesetsedamcenta) sa zateznom kamatom tekućom od 01. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do plaćanja, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III./ Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju IP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije Franje Gažija 19, Koprivnica), naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.272,86 €

(slovima:tisućudvjestosedamdesetdvaeura i osamdesetšestcenta) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana objave ove presude 6. svibnja 2026., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 2402006 -1031262160/51401652- 5103648792, 10. kolovoza 2007., na iznos kredita od 220.000,00 CHF, u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103648792, solemniziran je po Javnom bilježniku Marini Ostović, [adresa], 14. kolovoza 2007., pod poslovnim brojem OV-8749/07. Odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena je naknada za obradu kredita ( za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ) od 2.1% od iznosa kredita. Tužitelj smatra kako je takva ugovorna odredba ništetna, a s obzirom kako u ugovoru, kao ni tijekom ugovaranja nije navedeno i pojašnjeno na što se konkretno takva naknada odnosi, a presudama Suda Europske unije poslovni broj: C- 84/19. i poslovni broj: C-224/19. utvrđeno je da su takvi troškovi nepošteni, jer nije navedeno za koju konkretnu svrhu su naplaćeni te su neproporcionalni iznosu kredita i konkretnoj usluzi kod ugovaranja kredita. Ta ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna je iz razloga jer je to odredba o kojoj se nije pregovaralo, koja je ponuđena potrošaču po principu uzmi ili ostavi i koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te je presudama Suda Europske unije poslovni broj: C-84/19. i poslovni broj: C-224/19. utvrđeno da je takva ugovorna odredba nepoštena ako nije ugovoreno za koju konkretnu svrhu je naplaćena te ako je neproporcionalna kreditu i uslugama za koje se naplaćuje. Budući da nikakve posebne usluge u biti i ne postoje, nego banka općenito ima službenike za ugovaranje kredita na redovnim plaćama koji redovno rade u bankama, onda je očigledno dane postoji nikakav posebni trošak obrade kredita. Zbog svih tih razloga ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena je i time ništetna ugovorna odredba. Nije sporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te ga je tužitelj dobio tek kada ga je trebao potpisati, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila određena jednostranom odlukom tuženika. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini 2,1 % od ukupnog iznosa kredita. Sporna ugovorna odredba, je samo naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je ta odredba samo naizgled jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer je u istoj navedeno da naknada iznosi 2,1 % od iznosa kredita. Prema mišljenju tužitelja sporna odredba nije u bitnome jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 2.747,47 eura ( tada 20.700,83 kuna, teča j konverzije 7,53450 kuna za 1. euro ), a kako to proizlazi iz Pregleda prometa po kreditu 13.08.2007- 30.09.2015.g. pa slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj, stoga je uz sam utuženi iznos od 2.747,47 eura, dužan tužitelju platiti i zateznu kamatu .

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, pa slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer je ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,10% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Tuženik navodi da Direktiva, na koju se tužitelj u tužbi poziva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju bit i razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno predočeno da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, u vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, korisniku kredita je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u visini od 2,50% od iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osim što je ta odredba tužitelju bila lako uoč ljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,10% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita, a tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi. Tuženik tvrdi kako je imao operativnii troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, iako je u letku navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 2,50% od iznosa odobrenog kredita, a kao što je to i propisano u Izvatku iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, korisnik kredita je ispregovarao sniženje naknade za obradu kredita na 2,10% od iznosa odobrenog kredita. Naime, korisnik kredita je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od djelatnika tuženika zatražio sniženje naknade za obradu kredita te je tuženik predmetnom zahtjevu i udovoljio. Dakle korisnik kredita i tuženik su pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, a ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 30. kolovoza 2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Nadalje, tuženik navodi kako zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita.

3. U svrhu dokazivanja pročitan je dopis od 16.5.2019. (list 7), Ugovor o kreditu (list 8- 14), kopija zk. izvatka (list 15-17), pregled prometa po partiji kredita (list 18-34), otplatni plan za kredit (list 35-39), odgovor na tužbu tuženika (list 43-56), hipotekarni kredit bez jamca (list 57), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 58-61), Opće odredbe Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka (list 62-64), proces obrade kredita (list 65-66), podnesak tužitelja od 4.3.2026. zajedno sa sudskom praksom (list 70-94), saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja te je saslušan svjedok PP.

4. Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj: 2402006 - 1031262160/51401652- 5103648792, 10. kolovoza 2007., na iznos kredita od 220.000,00 CHF, u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103648792, solemniziran je po Javnom bilježniku Marini Ostović, [adresa], 14. kolovoza 2007., pod poslovnim brojem OV-8749/07. Odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena je naknada za obradu kredita ( za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ) od 2.1% od iznosa kredita i nije sporna visina naplaćene naknade u iznosu od 2.747,47 eura.

6. Sporno je da li je ništetna odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena je naknada za obradu kredita ( za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ) od 2.1% od iznosa kredita, pa posljedično tomu, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju stečeno bez osnove, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li potraživanje tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.79/2007), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te ga je tužitelj dobio tek kada ga je trebao potpisati, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora, niti je tužitelj mogao utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila propisana katalogom tuženika, kako to i proizlazi iz izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe.

9. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. U čl. 74. ZZP propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 96. st. 1. ZZP, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi toč. 10. Ugovora, prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kred ita, ovdje tužitelj, obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 2,5% od iznosa kredita. Tuženik tvrdi kako je tužitelj bio upoznat s naknadom, međutim djelatnik banke svjedok PP koji je s tužiteljem sklapao kredit navodi kako klijentima nije objašnjavao koji se troškovi namiruju iz te naknade. Tuženik nadalje tvrdi kako je tužitelj imao mogućnost pregovarati o visini naknade jer je njegova naknada iznosila 2,1% međutim, iz iskaza svjedoka PP proizlazi kako on nije mogao smanjivati klijentima visinu naknade no u konkretnom slučaju naknada je bila manja budući da je tužitelj bio klijent od važnosti za tuženika, no ova činjenica samo potvrđuje tvrdnju da, iako je tužitelj platio nižu naknadu, nije mogao pregovarati o naknadi koju je obračunao tuženik.

12. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), dalje ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini 2,5 % odnosno 2,1% od ukupnog iznosa kredita, a niti je to navedeno u letcima koji su davani klijentima i bili izloženi u poslovnicama tuženika.

13. Sporna ugovorna odredba, iako je naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je ta odredba jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer je u istoj navedeno da naknada iznos i 2,5% od iznosa kredita. Prema utvrđenju ovog suda ista nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, jer ista nije od utjecaja na sve one troškove koje navodi tuženik, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 2.747,47 eura. Pritom je za istaknuti i da je nelogičan navod tuženika da se ti troškovi odnose na troškove djelatnika banke, zatim materijalne troškove u vidu uredskog materijala, informatičke opreme, energenata, razmjene podataka i slično, zatim trošak poštarine i povezanih regulatornih troškova, kao što je primjerice izrada ponude i provjere unosa podataka, jer djelatnici banke za svoj rad ostvaruju plaću, a ne ostvaruju posebnu naknadu za obradu kredita, koju bi tuženik trebao svojim djelatnicima isplatiti, dok ostatak navedenih troškova ulazi u redovne troškove poslovanja banke, koji svakako ne korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju.

14. Stoga sud smatra kako se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud odlučio kao pod toč. I izreke i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu prijepornog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

16. Stoga je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 2.747,47 eura i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, budući da prijeporno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekuće od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. 27. veljače 2006. do dana isplate, jer je tuženik bio nepošten, znao je i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi. Zatezne kamate su dosuđene u visini određenoj u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO -a, uz uvećanje od pet odnosno tri postotna boda jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe.

17. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), u iznosu od 200,00 €, zastupanje na ročištima održanim dana 3.ožujka 2026.g. i 29.travnja 2026.g. (Tbr 9. toč. 1. OT 200 bodova), svakog u iznosu od 200,00 €, sastava podneska od dana 3.ožujka 2026.g. (Tbr 8. toč. 3. OT 300 bodova), za pristup na ročište za objavu i uručenje u iznosu od 100,00 €, trošak obračunatog Poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 225,00 €, sudske pristojbe na tužbu i presudu svaku u iznosu od 73,93 €, odnosno sveukupno 1.272,86 €. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO -a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

18. Temeljem navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Koprivnica, 6. svibnja 2026.

Sudac

Darko Magdić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1.Odvj. Dejan Kuharić, ZOU Kuharić, Kuharić i Kuharić, Koprivnica, neposredno

2.Odvj. Damir Metelko, OD Metelko, Knežević i partneri, Zagreb, Lopašićeva 6-preko e- oglasne ploče