Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-114/2026-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Domagoju Lediću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2514/2022-15 od 31. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2514/2022-15 od 31. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 414,28 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici, ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.532,56 eura sa zateznom kamatom koja teče od:

- 1. travnja 2008. pa do isplate na iznos od 0,84 eura,

- 4. studenoga 2008. pa do isplate na iznos od 23,34 eura,

- 3. prosinca 2008. pa do isplate na iznos od 5,51 eura,

- 3. siječnja 2009. pa do isplate na iznos od 25,93 eura,

- 3. veljače 2009. pa do isplate na iznos od 29,47 eura,

- 1. ožujka 2009. pa do isplate na iznos od 31,25 eura,

- 1. travnja 2009. pa do isplate na iznos od 26,34 eura,

- 1. svibnja 2009. pa do isplate na iznos od 27,27 eura,

- 1. lipnja 2009. pa do isplate na iznos od 19,76 eura,

- 1. srpnja 2009. pa do isplate na iznos od 14,23 eura,

- 1. kolovoza 2009. pa do isplate na iznos od 15,70 eura,

- 1. rujna 2009. pa do isplate na iznos od 18,62 eura,

- 1. listopada 2009. pa do isplate na iznos od 18,36 eura,

- 1. studenoga 2009. pa do isplate na iznos od 15,42 eura,

- 1. prosinca 2009. pa do isplate na iznos od 20,95 eura,

- 1. siječnja 2010. pa do isplate na iznos od 25,38 eura,

- 1. veljače 2010. pa do isplate na iznos od 31,69 eura,

- 4. ožujka 2010. pa do isplate na iznos od 29,82 eura,

- 8. travnja 2010. pa do isplate na iznos od 38,68 eura,

- 8. svibnja 2010. pa do isplate na iznos od 40,89 eura,

- 21. lipnja 2010. pa do isplate na iznos od 53,28 eura,

- 19. kolovoza 2010. pa do isplate na iznos od 64,88 eura,

- 22. rujna 2010. pa do isplate na iznos od 77,26 eura,

- 12. listopada 2010. pa do isplate na iznos od 71,17 eura,

- 10. prosinca 2010. pa do isplate na iznos od 86,40 eura,

- 12. siječnja 2011. pa do isplate na iznos od 110,20 eura,

- 14. travnja 2011. pa do isplate na iznos od 86,50 eura,

- 14. svibnja 2011. pa do isplate na iznos od 105,19 eura,

- 16. listopada 2011. pa do isplate na iznos od 118,81 eura,

- 20. siječnja 2012. pa do isplate na iznos od 136,11 eura,

- 23. ožujka 2012. pa do isplate na iznos od 135,50 eura,

- 28. travnja 2012. pa do isplate na iznos od 137,81 eura,

- 23. svibnja 2012. pa do isplate na iznos od 139,59 eura,

- 7. srpnja 2012. pa do isplate na iznos od 134,76 eura,

- 4. kolovoza 2012. pa do isplate na iznos od 136,11 eura,

- 15. kolovoza 2012. pa do isplate na iznos od 135,00 eura,

- 22. rujna 2012. pa do isplate na iznos od 125,41 eura,

- 13. listopada 2012. pa do isplate na iznos od 131,91 euro,

- 13. listopada 2012. pa do isplate na iznos od 1.791,16 eura,

po stopi koja se određuje od dospijeća do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, nadoknaditi tužitelju, tužiteljici ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu 1.300,89 eura sa zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik navodeći da istu podnosi zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinači prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti tuženi zahtjev kao neosnovan uz obvezu naknade prouzročenog parničnog troška uvećanog za pripadajuću zateznu kamatu, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 414,28 eur.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava pravovremenost žalbe i predlaže istu odbaciti.

4. Žalba je pravovremena, ali nije osnovana.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži isplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj 029-50-3756952 od 8. studenog 2006., na iznos od 43.750,22 CHF, radi kupnje osobnog vozila, s povratom kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17, kao osnovu svog zahtjeva prema tuženiku.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju upire tuženik. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

6.1. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP, jer je suprotno žalbenim navodima po utvrđenju ovog suda obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom odredbom.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

8. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 43.750,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita tužiteljica platila više 5.532,56 eur.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 te utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta, time da visina tog iznosa među strankama nije sporna.

10. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno se pozvao i na pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem glavnice kredita uz valutu švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje prvostupanjski sud vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na to utvrđenje pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

12. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

14. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 3. studenog 2006. bio na snazi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

15. Na žalbene navode kako je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita uz valutu EUR ili CHF, valja odgovoriti kako iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi kako nitko od zaposlenika tuženika prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljici osim ugovora u valuti CHF ponudio kredit u bilo kojoj drugoj valuti već joj je bilo rečeno da se uto kreditu mogu realizirati samo uz valutnu klauzulu odnosu na CHF i da je riječ o najpovoljnijoj opciji, a niti se o bilo kojoj ugovornoj odredbi pregovaralo a koji iskaz je prvostupanjski sud pravilno cijenio prihvaćajući isti kao istinit i životno logičan. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika odbijeni kao neosnovani te njima nije doveden u sumnju iskaz tužiteljice.

16. Na žalbene navode u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na anuitete koje nije platila tužiteljica, već njezin suprug, za koje tuženik tvrdi kako tužiteljica nema osnove potraživati iste, valja odgovoriti kako nisu osnovani. Prvostupanjski sud je navedeni prigovor tuženika pravilno ocijenio neosnovanim u smislu odredbe čl. 161. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrđujući kako je obvezu po kreditu mogao ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, a koje ispunjenje je tuženik i nesporno prihvatio s te osnove kao ispunjenje obveze druge ugovorne strane.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, ništetna pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno, odbijeni kao neosnovani.

18. Kako je sud prvog stupnja u postupku utvrdio kako među strankama nije sporno da je tužiteljica temeljem ugovorene valutne klauzule u valuti CHF preplatila tuženiku iznos od 5.532,56 eur, pravilno je primijenio materijalno pravo i kada je tuženiku naložio da joj isplati taj iznos sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa iz navedenog proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. Neosnovano tuženik smatra kako je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 pravomoćno potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, to zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.), slijedom čega za tužbu koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 2. svibnja 2022., nije nastupila zastara.

21. U vezi prigovora zastare valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

22. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja pa stoga nisu cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

23. Neosnovano tuženik osporava pravilnost odluke o trošku postupka jer je isti dosuđen u skladu s odredbama čl. 154. st 1. i čl. 155. ZPP, što paušalnim navodima kako je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen u cijelosti nije dovedeno u sumnju.

24. Slijedom navedenog, jer nisu osnovani žalbeni navodi tuženika, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP kao neosnovanu valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 6. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte