Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-174/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Vujović, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tuženika Studio Architectonica d.o.o., OIB: 78821969514, Zagreb, Horvaćanska cesta 23 a, oboje zastupani po punomoćniku Borisu Mazalinu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1887/2014-57 od 22. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja ČĐ kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1887/2014-57 od 22. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ČĐ kao neosnovana te potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1887/2014-57 od 22. prosinca 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja ČĐ, 1. tuženika ŠĐ i 2. tuženika Studio Architectonica d.o.o. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da 1. tuženik isplati tužitelju iznos od 309.830,00 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 141.037,00 eura teku od 19. srpnja 2008. do isplate i na iznos od 168.793,00 eura teku od 23. prosinca 2008. do isplate (točka I.I. izreke presude), odbijen je zahtjev da 2. tuženik isplati tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 125.000,00 eura teku od podnošenja tužbe do isplate (točka I.II. izreke presude), odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka (točka I.III. izreke presude), naloženo je tužitelju da nadoknadi 1-2. tuženicima troškove postupka u iznosu 122.335,40 eura sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate (točka II. izreke presude) i odbačena je tužba u odnosu na 2. tuženika kojom tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 125.000,00 eura (izreka rješenja).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude i rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka. Sadržajno navodi da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) jer su odbijeni dokazni prijedlozi za provođenje grafološkog i financijskog vještačenja pa da mu time nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Zatim, da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ista proturječi sama sebi i razlozima presude, u dijelu presuda nema uopće razloga, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku. Predlaže preinačiti prvostupanjsku odluku i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu i rješenje te predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 10.361,10 eura.

3. Prvo i drugo tuženici (dalje: tuženici) u odgovoru na žalbu osporavaju sve žalbene navode tužitelja te ističu da potraživanje tužitelja, ne samo da je neosnovano, već je i u zastari. Predlažu odbiti žalbu u cijelosti, potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje te zahtijevaju naknadu troškova sastava odgovora na žalbu i sudskih pristojbi za odgovor na žalbu u ukupnom iznosu od 8.828,20 eura.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, odnosno da mu nije omogućeno da raspravlja pred sudom jer su odbijeni njegovi dokazni prijedlozi za provođenje grafološkog i financijskog vještačenja. Naime, hoće li se u dokazne svrhe provesti svi ili neki od dokaza koje predlože stranke, stvar je odluke suda u smislu primjene članka 220. stavak 2. ZPP-a kojim je propisano da sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svakom slučaju neprovođenje grafološkog i financijskog vještačenja ne može se smatrati da je stranka onemogućena u raspravljanju pred sudom pošto su nalazi vještačenja dokazno sredstvo, a ne oblik stranačkog raspravljanja pred sudom. Naime, time što prvostupanjski sud nije izveo ove dokaze ne znači da je tužitelju onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer je pravo (i obveza) stranke da u parnici iznosi tvrdnje i predlaže dokaze (članak 219. stavak 1. ZPP-a) i na taj način ostvaruje pravo raspravljanja pred sudom. S druge strane prvostupanjski sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), te prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revr-198/05 od 20. travnja 2005. i Rev-1905/13-2 od 11. srpnja 2017.).

6. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tužitelja pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu 1. tuženik isplati iznos od 309.830,00 eura sa zateznim kamatama koji je kao njegov punomoćnik primio s osnove kupoprodajne cijene dva stana, te zahtjev da mu 2. tuženik vrati zajam u iznosu 125.000,00 sa zateznim kamatama.

9. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

10. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj i tuženici poslovno surađivali na izgradnji zgrade u [adresa] i to tužitelj kao fizička osoba te 2. tuženik kao pravna osoba zastupana po 1. tuženiku kao direktoru, a koji odnos su definirali sklapanjem Međuvlasničkog sporazuma za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige od 26. lipnja 2007. (dalje: Sporazum) prema kojem je, između ostaloga, ugovoreno da tužitelju pripadnu u vlasništvo tri stana, a 2. tuženiku četiri stana,

- da su prodana sva tri stana koja su prema Sporazumu pripala tužitelju i to: (1) KĐ na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 11. travnja 2008. za kupoprodajnu cijenu od 141.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te je navedeno da je tužitelj kao prodavatelj potpisom ugovora potvrdio da je primio iznos kupoprodajne cijene u cijelosti i ovjerio svoj potpis kod javnog bilježnika 17. travnja 2008. pod brojem Ov-1116/08,

(2) BĐ na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 18. srpnja 2008. koji je u ime tužitelja kao prodavatelja sklopljen po specijalnom punomoćniku 1. tuženiku za kupoprodajnu cijenu u iznosu 1.900,00 eura po četvornom metru te je dio cijene od 80.000,00 eura plaćen prilikom sklapanja predugovora 20. lipnja 2008. s računa BĐ na tekući račun 1. tuženika, a preostali iznos kupoprodajne cijene je plaćen 1. tuženiku kao punomoćniku tužitelja prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora,

(3) DĐ na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 22. prosinca 2008. kojeg je u ime tužitelja (kao prodavatelja) sklopio 1. tuženik kao specijalni punomoćnik za kupoprodajnu cijenu u iznosu 168.793,00 eura te je navedeno da prodavatelj potpisom ugovora potvrđuje da je primio iznos kupoprodajne cijene u cijelosti,

- da prema sastavljenim Potvrdama o primitku novca u gotovini (stranice 200 i 201 spisa) proizlazi da istima tužitelj potvrđuje da je primio iznos od 168.793,00 eura od 1. tuženika dobiven prodajom stana DĐ te da je primio iznos od 141.037,00 eura od 1. tuženika dobiven prodajom stana BĐ.

- da je Gradski ured za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet 4. prosinca 2007. izdao uvjerenje KLASA: 361-05/07-04/36, URBROJ 251-13-22/201-07-03 za uporabu navedene građevine – stambene zgrade na adresi: [adresa],

- da je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-1528/13 od 24. veljače 2017. oslobođen optužbe 1. tuženik kao odgovorna osoba 2. tuženika da bi u razdoblju od početka 2007. do 22. prosinca 2008. u nakani stjecanja značajne nepripadne materijalne dobiti za 2. tuženika neistinito naveo tužitelju da će mu novac od prodaje dva stana uplatiti, a novac od jednog da će koristiti kao pozajmicu za daljnju izgradnju objekta te da će mu i taj novac vratiti što mu je tužitelj povjerovao i predao mu od prodaje stana KĐ iznos od 141.000,00 eura kao pozajmicu od kojeg mu je iznosa 1. tuženik vratio samo iznos od 16.000,00 eura, a iznos od prodaje stanova DĐ u iznosu od 194.000,00 eura i BĐ u iznosu od 141.0,37,00 eura nije predao tužitelju, već je sve upotrijebio za poslovanje 2. tuženika i time 2. tuženiku pribavio nepripadnu materijalnu dobit u ukupnom iznosu od 460.037,00 eura u protuvrijednosti od 3.454.877,87 kuna te za navedeni iznos oštetio tužitelja,

- da je istom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu 1. tuženik oslobođen optužbe za krivotvorenje isprava na način da bi na dva bianco papira potpisana imenom ČĐ koje mu je prethodno tijekom poslovne suradnje predao tužitelj radi ishođenja potrebnih dozvola i suglasnosti nadležnih tijela vezano za izgradnju stambene zgrade u [adresa], iako svjestan da to ne odgovara istini, na računalu ispisao tekst neistinitog sadržaja iz kojeg proizlazi da je novac od prodaje stanova na navedenoj adresi IĐ u iznosu od 168.793,00 eura i BĐ u iznosu od 141.037,00 eura predao tužitelju pa da bi time izradio lažne isprave u cilju da se takve isprave uporabe kao prave,

- da je točkom II. izreke pravomoćne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-187/2014-56 od 15. ožujka 2019. utvrđeno da ne postoji potraživanje tužitelja (tamo tuženika) prema 2. tuženiku (tamo tužitelju) istaknuto radi prebijanja u iznosu od 460.037,00 eura, a da se radi o istoj tražbini koja je obuhvaćena optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu i o kojoj je odlučeno presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-1528/13 od 24. veljače 2017.

11. Nadalje je iz iskaza svjedoka OĐ i MĐ, čiji iskazi su cijenjeni istinitim, prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj primio iznos kupoprodajne cijene za stanove jer su svjedoci iskazali da je tužitelj rekao da neće nikada priznati da je primio novac od kupoprodaje stanova i da će 1. tuženika tužiti za isplatu 400.000,00 eura, dok iskaz tužitelja u tom dijelu nije prihvaćen jer je u protivnosti sa sadržajem Potvrda o primitku novca u gotovini te da tužitelj nikada nije spominjao svjedocima KĐ, IĐ i MĐ da nije primio iznos kupoprodajne cijene. Osim toga, utvrđeno je da je tražbina tužitelja prema 1. tuženiku zastarjela jer da su stanovi prodani tijekom 2008. godine kada su i bile isplate kupovnine, da se posljednji od kupaca (IĐ) uselio u stan u siječnju 2009. i da je tada zgrada bila u potpunosti dovršena pa da je do podnošenja tužbe 6. ožujka 2014. protekao opći rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05).

12. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je neosnovan zahtjev tužitelja prema 1. tuženiku za isplatom iznosa od 309.830,00 eura sa zateznim kamatama zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen.

13. U odnosu na zahtjev tužitelja prema 2. tuženiku za isplatom iznosa od 125.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe, a koji zahtjev se temelji na tvrdnji da je ovaj iznos (koji je dio kupoprodajne cijene od prodaje stana KĐ) tužitelj dao 2. tuženiku kao pozajmicu radi završetka izgradnje zgrade, prvostupanjski sud je utvrdio da je o tom potraživanju tužitelja već pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-187/2014-56 od 15. ožujka 2019., a kojom je utvrđeno da ne postoji takvo potraživanje tužitelja, te je prvostupanjski sud zaključio da se radi o presuđenoj stvari u smislu članka 333. stavak 3. ZPP-a te je na temelju članka 333. stavak 2. ZPP-a u tom dijelu tužbu odbacio.

14. Zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata koja na traženi iznos od 125.000,00 eura teku od podnošenja tužbe do isplate, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan s obzirom na prednje utvrđenje da ne postoji tražbina tužitelja prema

2. tuženiku u iznosu 125.000,00 eura.

15. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja kojima u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i izvedenih dokaza, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

16. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i za to dao jasne, potpune i odlučne razloge utemeljene na ocjeni provedenih dokaza, da nije osnovana tražbina tužitelja prema 1. tuženiku u iznosu od 309.830,00 eura. Identično proizlazi i iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-1528/13 od 24. veljače 2017. i kaznenog postupka tijekom kojeg je provedeno grafološko vještačenje Potvrda o primitku novca u gotovini po Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ (stranice 202-2013 spisa) u kojem je navedeno da nije moguće utvrditi redoslijed nastanka tekstova ispisanih tintom pisača i potpisa „ČĐ“ ispisanih kemijskom olovkom, što znači da vještak nije mogao utvrditi da su tekstovi Potvrda o primitku novca u gotovini napisani na bianco papiru koje je on prethodno potpisao. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da bi se provođenjem grafološkog vještačenja utvrdilo da mu 1. tuženik nije isplatio iznos kupoprodajne cijene za stanove, odnosno da je prvostupanjski sud pogrešno odbio ovaj njegov dokazni prijedlog. Nastavno na to valja reći da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da provođenje financijskog vještačenja, na način kako to predlaže tužitelj, nije adekvatan dokaz radi utvrđivanja činjenice da tužitelj nije primio iznose od prodaje stanova, budući je 1. tuženik iskazao da je novac od prodaje stanova pohranio u sefu (a ne na računu) te da iz ostalih provedenih dokaza i to iskaza svjedoka OĐ i MĐ kao i iz Potvrda o primitku novca u gotovini proizlazi da je tužitelj primio novac od prodaje stanova što je ujedno utvrđeno i u kaznenom postupku donošenjem oslobađajuće presude protiv 1. tuženika.

17. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima problematizira razliku između kupoprodajne cijene stana o kojem je iskazivao svjedok DĐ u iznosu od 194.580,00 eura i iznosa iz Potvrde od 168.793,00 eura (razlika od 25.787,00 eura) valja odgovoriti da sam tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 168.793,00 eura, dakle iznos iz Potvrde o primitku novca u gotovini i Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 22. prosinca 2008., pa su takvi žalbeni navodi neosnovani i suprotni činjeničnim navodima koje je iznio tužitelj u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupka.

18. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je, osim navedene neosnovanosti, tražbina tužitelja prema 1. tuženika u iznosu 309.830,00 eura ujedno i zastarjela. Naime, tražbina se odnosi na isplatu iznosa (cijene) ostvarenog prodajom stana BĐ iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 18. srpnja 2008. i isplatu iznosa (cijene) ostvarene prodajom stana DĐ iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 22. prosinca 2008., a koji iznosi su u plaćeni u trenutku sklapanja ugovora. Kako je te iznose primio 1. tuženik u ime tužitelja kao njegov specijalni punomoćnik, tada proizlazi da je isplatu predmetnih iznosa dobivenih prodajom stanova tužitelj mogao odmah zahtijevati, odnosno da 1. tuženik pada u zakašnjenje idući dan od primitka kupoprodajne cijene. Da je to tako, proizlazi ujedno iz tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje zatezne kamate tekuće od 19. srpnja 2008. na iznos od 141.037,00 eura (kupoprodajna cijena stana BĐ) i zatezne kamate tekuće od 23. prosinca 2008. na iznos od 168.793,00 eura (kupoprodajna cijena stana DĐ). Dakle, sam tužitelj je stava da je jedan dio njegove tražbine dospio 18. srpnja 2008., a drugi dio da je dospio 22. prosinca 2008. Kako je tužba podnesena 6. travnja 2014., to je razvidno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO/05 što znači da je tražbina tužitelja prema 1. tuženiku zastarjela, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

19. U odnosu na tražbinu tužitelja prema 1. tuženiku u iznosu 125.000,00 eura, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o presuđenoj stvari s obzirom na točku II. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv- 187/2014-56 od 15. ožujka 2019. koja je potvrđena presudom Županjskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-228/2020 od 26. ožujka 2020., a kojom je utvrđeno da ne postoji potraživanje tužitelja (tamo tuženika) prema 2. tuženiku (tamo tužitelju) te je pravilno uz primjenu članka 333. stavak 2. i 3. ZPP-a u tom dijelu tužbu odbacio.

20. U odnosu na žalbene navode tužitelja da iznos iz presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-187/2014-56 (460.037,00 eura) ne korelira s iznosom tužbenog zahtjeva u ovoj parnici (125.000,00 eura), valja reći da iz predmetne presude Općinskog suda u Velikoj Gorici kao i presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-228/2020 proizlazi da se prigovor radi prebijanja kojeg je u tom postupku istaknuo tužitelj (tamo tuženik) prema 2. tuženiku (tamo tužitelju) odnosio na isplatu cijene stanova prodanih BĐ (141.037,00 eura) i DĐ (194.000,00 eura) te pozajmice za završetak zgrade iz iznosa kupoprodajne cijene stana prodanog KĐ (125.000,00 eura), odnosno ukupno 460.037,00 eura. Također je u ovim presudama navedeno da se tužitelj pozivao na kaznenu prijavu koju je podnio protiv 1-2. tuženika i da je podignuta optužnica pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu. Kako je u tom kaznenom postupku donesena pravomoćna presuda poslovni broj KO-1528/13 od 24. veljače 2017. u kojem se navodi isti iznos od 460.037,00 eura, to je razvidno da se dio od 125.000,00 eura upravo odnosi na tužbeni zahtjev kojeg je u ovom postupku tužitelj postavio prema 2. tuženiku.

21. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je o tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa od 125.000,00 eura pravomoćno odlučeno i to točkom II. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-187/2014-56 od 15. ožujka 2019. Stoga, žalbeni navodi tužitelja kojima ukazuje da postoji njegova tražbina prema 2. tuženiku s osnove pozajmice koja je bila potrebna radi završetka radova koji su kasnili i za koje je nedostajalo novčanih sredstava, nisu pravno odlučni niti osnovani.

22. Pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos do 125.000,00 eura teku od podnošenja tužbe do isplate uzimajući u obzir da plaćanje zateznih kamata nije bilo postavljeno kao dio tražbine iz prigovora radi prebijanja u predmetu Općinskog suda u Velikoj Gorici, pa o istome treba meritorno odlučiti, ali da je takav zahtjev neosnovan budući nije utvrđeno postojanje glavne tražbine.

23. Prema tome, prvostupanjski sud je dao jasne, potpune i odlučne razloge utemeljene na ocjeni provedenih dokaza zbog čega zaključuje da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan prema 1. tuženiku i djelomično prema 2. tuženiku te da tužba djelomično nije dopuštena u odnosu na 2. tuženika.

24. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tužitelj osporava odluku o troškovima postupka pri čemu se ističe da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), a budući tužitelj određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

25. Slijedom navedenoga, valjalo je na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

26. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava žalbe jer njegova žalba nije osnovana, kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu i sudskih pristojbi za odgovor na žalbu jer isti nije bio potreban za odlučivanje (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 6. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak