Posl. br. P-1300/2019-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Valteru Šramu, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Privredna banka Zagreb, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 26.03.2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 6. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj: 9011077238 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. ožujka 2006. godine, a koja glasi:

„... sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...“

te odredba čl. 4.2. Ugovora o kreditu broj: 9011077238 pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u Ugovoru o kreditu broj: 9011077238 kojega su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. ožujka 2006. godine, a kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi:

„... važeće na dan korištenja kredita...“

u odredbi čl. 4.2. koja glasi: „Kamata se obračunava u CHF...“

u odredbi čl. 5.2. koja glasi „... obračunava se u CHF... po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

u odredbi čl. 6.2. koja glasi: „... obračunava se u CHF... po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

te u odredbi čl. 7.2. koja glasi:

„... po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja...“

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Odbija se deklaratoran tužbeni zahtjev koji glasi :

„ Utvrđuje se ništetnim Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011077238 kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.“, kao neosnovan

IV Odbija se u cijelosti kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ŠČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koji glasi:

"Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 9.337,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do dana 31. prosinca 2007. godine, a od dana 01. siječnja 2008. godine po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do dana 01. kolovoza 2015. godine, a od dana 02. kolovoza 2015. godine, u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, do dana 31. prosinca 2022. godine, a od dana 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pa do isplate, i to:

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. svibnja. 2006. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. lipnja 2006. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. srpnja 2006. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. kolovoza 2006. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. rujna 2006. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. listopada 2006. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. studenog 2006. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. prosinca 2006. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. siječnja 2007. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. veljače 2007. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. ožujka 2007. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. travnja 2007. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01 svibnja 2007. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. lipnja 2007. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. srpnja 2007. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. kolovoza 2007. godine do isplate;

- na iznos od 9,62 EUR-a od dana 01. rujna 2007. godine do isplate;

- na iznos od 8,97 EUR-a od dana 01. listopada 2007. godine do isplate;

- na iznos od 8,97 EUR-a od dana 01. studenog 2007. godine do isplate;

- na iznos od 8,97 EUR-a od dana 01. prosinca 2007. godine do isplate;

- na iznos od 8,97 EUR-a od dana 01. siječnja 2008. godine do isplate;

- na iznos od 8,97 EUR-a od dana 01. veljače 2008. godine do isplate;

- na iznos od 8,97 EUR-a od dana 01. ožujka 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. travnja 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. svibnja 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. lipnja 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. srpnja 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. kolovoza 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. rujna 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. listopada 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. studenog 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. prosinca 2008. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. siječnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. veljače 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. ožujka 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. travnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. svibnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. lipnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. srpnja 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. kolovoza 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. rujna 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. listopada 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. studenog 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. prosinca 2009. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. siječnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 18,35 EUR-a od dana 01. veljače 2010. godine do isplate;

- na iznos od 67,45 EUR-a od dana 01. ožujka 2010. godine do isplate;

- na iznos od 47,42 EUR-a od dana 01. travnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 47,42 EUR-a od dana 01. svibnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 47,42 EUR-a od dana 01. lipnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 47,42 EUR-a od dana 01. srpnja 2010. godine do isplate;

- na iznos od 70,88 EUR-a od dana 01. kolovoza 2010. godine do isplate;

- na iznos od 466,16 EUR-a od dana 01. rujna 2010. godine do isplate;

- na iznos od 47,42 EUR-a od dana 01. listopada 2010. godine do isplate;

- na iznos od 47,42 EUR-a od dana 01. studenog 2010. godine do isplate;

- na iznos od 80,07 EUR-a od dana 01. prosinca 2010. godine do isplate;

- na iznos od 80,07 EUR-a od dana 01. siječnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 80,07 EUR-a od dana 01. veljače 2011. godine do isplate;

- na iznos od 246,46 EUR-a od dana 01. ožujka 2011. godine do isplate;

- na iznos od 80,07 EUR-a od dana 01. travnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 80,07 EUR-a od dana 01. svibnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 103,65 EUR-a od dana 01. lipnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 142,93 EUR-a od dana 01. srpnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 103,65 EUR-a od dana 01. kolovoza 2011. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. rujna 2011. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. listopada 2011. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. studenog 2011. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. prosinca 2011. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. siječnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. veljače 2012. godine do isplate;

- na iznos od 191,30 EUR-a od dana 01. ožujka 2012. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. travnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. svibnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. lipnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. srpnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 140,47 EUR-a od dana 01. kolovoza 2012. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. rujna 2012. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. listopada 2012. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. studenog 2012. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. prosinca 2012. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. siječnja 2013. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. veljače 2013. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. ožujka 2013. godine do isplate;

- na iznos od 188,50 EUR-a od dana 01. travnja 2013. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. svibnja 2013. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. lipnja 2013. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. srpnja 2013. godine do isplate;

- na iznos od 137,67 EUR-a od dana 01. kolovoza 2013. godine do isplate;

- na iznos od 124,86 EUR-a od dana 01. rujna 2013. godine do isplate;

- na iznos od 124,86 EUR-a od dana 01. listopada 2013. godine do isplate;

- na iznos od 124,86 EUR-a od dana 01. studenog 2013. godine do isplate;

- na iznos od 124,86 EUR-a od dana 01. prosinca 2013. godine do isplate;

- na iznos od 124,86 EUR-a od dana 01. siječnja 2014. godine do isplate;

- na iznos od 123,30 EUR-a od dana 01. veljače 2014. godine do isplate;

- na iznos od 123,30 EUR-a od dana 01. ožujka 2014. godine do isplate;

- na iznos od 123,30 EUR-a od dana 01. travnja 2014. godine do isplate;

- na iznos od 123,30 EUR-a od dana 01. svibnja 2014. godine do isplate;

- na iznos od 123,30 EUR-a od dana 01. lipnja 2014. godine do isplate;

- na iznos od 123,30 EUR-a od dana 01. srpnja 2014. godine do isplate;

- na iznos od 123,30 EUR-a od dana 01. kolovoza 2014. godine do isplate;

- na iznos od 135,94 EUR-a od dana 01. rujna 2014. godine do isplate;

- na iznos od 122,94 EUR-a od dana 01. listopada 2014. godine do isplate;

- na iznos od 125,26 EUR-a od dana 01. studenog 2014. godine do isplate;

- na iznos od 128,15 EUR-a od dana 01. prosinca 2014. godine do isplate;

- na iznos od 126,65 EUR-a od dana 01. siječnja 2015. godine do isplate;

- na iznos od 214,33 EUR-a od dana 01. veljače 2015. godine do isplate;

- na iznos od 128,52 EUR-a od dana 01. ožujka 2015. godine do isplate;

- na iznos od 128,65 EUR-a od dana 01. travnja 2015. godine do isplate;

- na iznos od 132,10 EUR-a od dana 01. svibnja 2015. godine do isplate;

- na iznos od 128,53 EUR-a od dana 01. lipnja 2015. godine do isplate;

- na iznos od 128,52 EUR-a od dana 01. srpnja 2015. godine do isplate;

- na iznos od 128,52 EUR-a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate;

- na iznos od 128,52 EUR-a od dana 01. rujna 2015. godine do isplate;

- na iznos od 128,52 EUR-a od dana 01. listopada 2015. godine do isplate; sve u roku od 15 dana" kao neosnovan.

V Svaka strana snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 13. ožujka 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili su ugovor o kreditu broj: 9011077238 kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.700,00 CHF. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. U vrijeme sklapanja ugovora tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-l401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjene redovne kamatne stope utvrđuju Odlukom banke, o čemu se u vrijeme sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odluke banke. Budući da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke-tuženice o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. Na temelju ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku-tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.700,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Odredbom Čl. 7. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Iz iste proizlazi da je mjesečni anuitet tuži telja trebao iznositi 511,50 CHF. U vrijeme sklapanja ugovora prigodom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. tuženica je propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i 0 0 ~

informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene[0] tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (13. ožujka 2016.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke iznosio je 4,658286. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom je odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Budući da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, modno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Na temelju ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklapali su se aneksi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Aneksima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od dana sklapanja aneksa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR. U cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u EUR. simulacijom kroz konverziju utvrdilo se da bi korisnik kredita bio u povoljnijoj situaciji da je njegov kredit od početka bio vezana za EUR, na temelju čega je u velikom broju kredita utvrđena preplata (preplaćeni iznos u konverziji predstavlja razliku između simuliranog EUR kredita i stvarno otplaćenog CHF kredita). Ništetnost ugovornih odredbi djeluju ex tune odnosno od trenutka kada je ugovor sklopljen pa se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene tj. da pravno uopće ne postoje. To nadalje znači da u trenutku sklapanja aneksa/dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa/dodatka - da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulo u EUR. Iz toga proizlazi da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, povlači za sobom i ništetnost cijelog aneksa/dodatka. Tužitelj je tuženicom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012505245 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U odredbi čl. 3. Dodatka navedeno je da nakon konverzije preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 2059,00 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 15.710,17 kn (prema tečaju EUR na dan 30. rujna 2015. koji je iznosio 7,63). S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom, banke te odredbe

.

kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute švicarskog franka (a ništetnost djeluje ex tunc), na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu preostala neotplaćena glavnica iznosila je 3.117,10 CHF, a što u kunskoj protuvrijednosti (primjenom tečaja važećeg na sklapanja ugovora 4,658286) iznosi 14.520,34 kn. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita je manja nego što je prikazano u aneksu ugovora. Obzirom da ništetnost ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, zatim da je u dodatku ugovora o kreditu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak aneksa ugovoru, predmetni Dodatak ugovoru u cijelosti je ništetan. Kako bi tužitelj ostvario pravo na punu restituciju svih neosnovano uplaćenih iznosa i nakon sklapanja predmetnog aneksa, tužitelj postavlja zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog aneksa ugovoru o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su na temelju. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu. kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju — pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda Trgovačkog suda u 7m"rebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama Čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (Čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi Čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj švicarskog franka na dan sklapanja predmetnog ugovora koji je bio važeći prema tečajnoj listi banke, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prigodom sklapanja ugovora. S obzirom da je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, a što povlači sa sobom i ništetnost cijelog Aneksa/dodatka, tužitelj smatra da je predmetni kredit u preplatio za iznos od 72.386,22 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška a što je specificirao u podnesku od 13.2.2026.godine, listovi 163 do 167 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava osnovu, te prvenstveno ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, niti osnovanost istog proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) . Tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: ,,..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće". Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, PŽ - 7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, oduka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja ij otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući više ne postoji, odnosno istoga nikad nije niti bilo. Slijedom svega iznesenoga, a obzirom da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tuženik se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja ,,preplate" po osnovi promjene kamata i tečajne razlike po kreditu, budući da bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju. U odnosu na pitanje na valjanost ugovorene valutne klauzule tuženik navodi da ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Tuženik ukazuje i na to da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika te ime snagu javnobilježničkog akta. Tuženik navodi da tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu VTS RH obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Tuženik ističe da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 12-18 spisa, 24-26 spisa, 43-59 spisa, 72-89 spisa, 107-109 spisa-iskaza tužitelja sa ročišta od 4.2.2020. godine, 115-128 spisa-nalaza i mišljenja, 129 spisa- dokumentacije u žutoj koverti, 134-140 spisa-podneska, 143-144 spisa-dopune nalaza, 150-151 spisa-dopune nalaza, 163-167 spisa-specifikacije tužbenog zahtjeva te iskaz tužitelja sa ročišta od 26.3.2026.godine.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja glede deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva osnovan je u pretežitom dijelu dok je glede kondemnatornog dijela neosnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 24 do 26 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 9011077238, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao davateljice kredita kojim ugovorom je tužena odobrila tužitelju iznos kredita od 49.700,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.

6. Nije sporna činjenica da na listu 129 spisa prileži knjigovodstvena kartica za predmetni ugovor o kreditu sa izvršenim uplatama.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 15 do 16 spisa prileži otplatna tablica za predmetni kredit dok na listovima 17 do 18 spisa prileži pregled uplata po predmetnom kreditu. Nije sporna da na listovima 72 do 76 spisa prileži Dodatak ugovoru o kreditu koji je zaključen između tužitelja i tužene dana 07.12.2015.g. a kojim dodatkom je tužitelj konvertirao predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 4. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu bila ugovorna promjenjiva kamata sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje. Nije sporna činjenica da je člancima 1., 4.2, 5.2, 6.2 ugovorena valutna klauzulu švicarskog franka u kojima e glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. Nije nadalje sporna činjenica da je ugovoreno trajanje kredita glede roka otplate od 120 mjeseci dakle 10 godina.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištima od 04.02.2020. i 26.03.2026. godine. Nije sporna činjenica da je u samom temeljnom ugovoru o kreditu ugovoreno kao namjena da se isti odobrava za kupnju stambenog objekta.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 72 do 89 spisa prileži uz Dodatak ugovora o kreditu i Plan otplate za isti.

11. Nije nadalje sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužitelja sa ročišta od 04.02.2020. iskorišten u svrhu kupnje stana te da prije toga nije imao ugovor o kreditu kod drugih banaka niti je imao bilo kakav ugovor. Nije sporna činjenica da je i prema isakzu tužitelja od 26.03.2026. banka također pisala predmetni Aneks/Dodatak te da nije mogao pregovarati niti vezano za sadržaj tog Dodatka uz navod samog tužitelja da je taj kredit prijevremeno (očitom omaškom se u zapisniku navodi privremeno) otplatio dvije godine poslije tog ugovora.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 12.6.2019. godine kad je zaprimljena tužba, zastara se prekinula prilikom zaprimanja prvotne tužbe tj. dana 12.6.2019.godine jer se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu pa se zastara prekida prilikom podnošenja te prvotne tužbe od 12.6.2019.godine sukladno recentnoj sudsko praksi, uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 12.6.2019.godine to nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO -a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan n i kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO -a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 2.7.2020. godine u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev list 163 do 167 spisa prema pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke i to dva puta. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog prvi put na ročištu od 04.02.2020. godine listovi 107 do 109 spisa proizlazi nakon što joj je sudac predočio ugovor da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu, da je novac trebao za kupnju stana, da prije ovog ugovora nije nikada imao neki drugi kredit kod drugih banaka, ovo mu je bio prvi takav ugovor. Na upit suca kako je došlo do toga da zaključi ugovor o kreditu u valuti CHF odgovorio je da je došao sam u banku, gospođa koja tamo radi mu je prezentirala da je ta kamata povoljnija nego u EUR i on je prihvatio njihovu sugestiju jer mu je bilo povoljnije dugoročnije. Na upit suca da li je imao neku svoju viziju do kojeg iznosa mjesečnog anuiteta se može naiđe ići odgovorio je da si je računao najviše 2.000-2.500,00 kuna; u početku mu je toliko rata iznosila a najviše 3.400,00 kuna. Na upit suca da li je pročitao ugovor prije potpisivanja odgovorio je uglavnom da. Na upit pročitao je odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i shvatio što znači. Na upit da li mu je gospođa iz banke rekla temeljem kojih parametara će se vršiti promjena odgovorio je da nije o tome uopće bilo govora jer je to bio tipski ugovor, čak je inzistirao da mu kaže koliko bi to iznosilo da uzme u EUR, rata bi mu bila veća da je uzeo u EUR oko 350,00 kuna više. Ta gospođa mu je ponudila kredit u CHF rekavši da je to povoljnije, nije znao da se sklapaju ugovori u CHF jer je htio uzeti ugovor u valuti EUR. Početkom 2007. dolazi do prvog povećanja rate anuiteta. Na upit suca morao je odnijeti ugovor kod bilježnika radi potpisa, banka mu je dala taj ugovor a gospođa iz banke mu nije rekla da može mijenjati odredbe ugovora. Na upit suca potvrdio je da se radi o dodatku ugovora na listu 26 spisa, a zaključio ga je isključivo iz financijskih razloga jer je bila velika agonija s obzirom na visinu rate, pratio je na vijestima i banke su bile natjerane da izvrše konverziju i on je pohitao u banku. Banka mu je ponudila ovaj izbor, jednostavno nije imao izbora. Bio je prisiljen to zaključiti, bolje je bilo to nego ništa. Nije očekivao da će doći do ovako velike promjene mjesečnog anuiteta jer sigurno ne bi potpisao taj ugovor. Na upit suca iznos kredita je plasiran od strane banke direktno prodavatelju stana štedionica Flacius. Na upit pun. tuženika da li se prije potpisivanja ugovora interesirao kod drugih banaka za kredit odgovorio je da je interesirao se i tražio je najpovoljniju kamatu a već je u ovoj banci imao otvoren tekući račun, bila mu je bliža i kako je bila najpovoljnija ova banka, vezano za kamatu ništa posebno ali povoljnija. Na upit pročitao je ugovor prije potpisivanja i solemnizacije. Na upit da li su mu bile jasne odredbe ugovora i ako nisu da li je tražio od neke stručne osobe da mi ih pojasni odgovorio je da nije jer je to bio tipski ugovor, legalna institucija, nije ga mogao mijenjati, zna da mu je gospođa rekla da sa svima rade isto samo se mijenjaju ime i prezime, datum, iznos; vidio je i kod drugih koji su dizali da se radi o istome. Na upit da li zna što je promjenjiva kamatna stopa odgovorio je da zna što je promjenjiva kamatna stopa međutim nije dobivao obavijesti jer je dao trajni nalog da mu se skida direktno s plaće rata anuiteta i poslije je vidio da je u minusu da je rata povećana. Vidio je da je cijelu ratu u minusu. To ga je posebno povrijedilo i naveo je da ga trebala obavijestit jer je cijela njegova plaća išla za cijelu obitelj. Iz drugog iskaza tužitelja s ročišta od 26.03.2026. godine listovi 268 do 169 spis tužitelj je u cijelosti ostao kod svog iskaza od 04.02.2020. godine. Kad mu se predočio predmetni aneks-dodatak ugovora o kreditu na listu 72-76 spisa vezano za konverziju naveo je kad su svi išli išao je i on. Banka je pisala taj dodatak. Na upit nije mogao pregovarati niti vezano za dodatak ovog ugovora. Na upit kad je zaključio dodatak ugovora o kreditu da li je rata bila malo manja odgovorio je da ne samo mu je rasla, s time što je on ovaj kredit prijevremeno (očitom omaškom se u zapisniku navodi privremeno) otplatio otprilike dvije godine poslije tog ugovora. Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu, a tužena je još na ročštu od 18.9.2019.godine odustala od saslušanja osobnog bankara, list 90 spisa .

21. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kao uostalom i iz članka 2 glede namjene kredita za kupnju stambenog objekta , pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 15.9.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formu liranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbi o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njiga proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja što proizlazi iz dijela iskaza "na upit suca iznos kredita je plasiran od strane banke direktno prodavatelju stana štedionici Flacius",list 2 zap. od 4.2.2020.godine. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ŠČN i DČN protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Stoga je valjalo odbiti kao neosnovan i deklaratoran dio tužbenog zahtjeva u kojem je tužitelj tražio utvrđenje ništetnim i Dodatka ugovoru o kreditu broj :9011077238 budući nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenjem ništetnim stav III izreke ove presude. Isto tako sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos- 1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž -612/2022- 5 od 3.7.2023. itd.).

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021- 2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Sukladno navedenom valjalo je prihvatiti u najvećem dijelu deklaratoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku a kako je to u konačnici specificirano u podnesku od 25.9.2025. list 456 spisa te odlučiti sadržajno kao u stavcima I i II izreke ove presude da se sve ne ponavlja.

31. Vezano za daljnje sporno pitanje glede pravnog značaja sklopljenog Dodatka ugovora o kreditu cijeneći dosadašnju sudsku praksu potrebno je ukazati sljedeće. Naime prihvaćanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u cijelosti zanemarili bi se po ocjeni ovog suda u pravnom smislu učinci konverzije koja je imala u pravnom smislu svoju svrhu i smisao.

32. Po nalaženju ovog suda valjalo je cijeniti da je dana 30.9.2015.godine stupio na snagu ZID ZPK /2015. Uređuje li taj zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominirnih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

33. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se time prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

34. Stoga tužitelj, koji je sklopilo Dodatak tj. Aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su -IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Opisano stajalište je u skladu i sa praksom Vrhovnog suda RH u najnovijoj odluci vezano za ovu problematiku. Dakle, u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

35. Opisano stajalište u suglasju je sa odlukom Vrhovnog suda Rev-586/2019 od 21.12.2022.godine,pa će se u nastavku obrazloženja citirati bitan dio obrazloženja te odluke Vrhovnog suda koja predstavlja supsidijaran izvor prava citira se:

"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske.

19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju Š1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.

21. Iz iznesenih razloga nemaju uporišta navodi drugostupanjskog suda da postupanjem tuženice Zagrebačke banke d.d. po obavezi propisanom odredbama ZPK , davanjem ponude za konverziju Ugovora prema članku 19.b.ZPK, na način kako je to tuženica Zagrebačka banka d.d. učinila u konkretnom slučaju , nije ispravljena nezakonita odredba članka 2. Ugovora , jer niti u ovom postupku konverzije o načinu promjene i dalje promjenjive kamatne stope nije pojedinačno pregovarano, niti je tužiteljica mogla mijenjati način promjene kamatne stope, kako za već protekli period starog Ugovora, tako niti za period važenja Ugovora nakon Dodatka Ugovoru, Naime , iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. To jasno proizlazi i iz citirane odredbe članka 49. stavka 5.

ZZP na koju je ranije ukazano.

22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom. Pri tom je za dodati da je točno da, kad je riječ o sadržaju konverzije (pod pretpostavkom da je provedena u cijelosti u skladu s glavom IV.a ZPK), ona izvan primjene odredbi Glave II. ZZP "Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima". To međutim ne znači da se sadržaj zakonskih odredbi o konverziji ne smije tumačiti u svrhu sudske ocjene pravnih učinaka konverzije. U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka.

23. Nadalje, točno je da je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP određena materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe, a to je ništetnost. Ništetnom odredbom potrošač ne smije biti vezan i ima pravo na povrat onoga što je po takvoj odredbi platio, primjenom pravila o vraćanju stečenog bez pravne osnove.

24. S tim u vezi, prije svega se ističe da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova) pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15. Nadalje, obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, također je određena prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju niže stupanjskih sudova, izaziva pravne učinke.

25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive (vidi točku 24.). Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužiteljici ono što bi joj pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužiteljice koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.

26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

27. S obzirom na sve navedeno, tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice od 27.721,64 kn, nije osnovan, te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je, na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

28. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne proglašava ništetnom niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu niti pravno uređuje restituciju potrošača zbog te ništetnosti. Iz sadržaja teksta ZID ZPK/15 proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru mijenja nepoštena ugovorna odredba te da se ispunjenje učinjeno na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi uračunava u ispunjenje prema valjanim odredbama dodatka i postiže sporazum o eventualnoj preplati kad ona nije dostatna za zatvaranje cijelog kredita prema novom otplatnom planu ili potrošaču vraća preplata onda kad njezin iznos premašuje ukupan zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu.

29.1. ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalno pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Naime, odredbama članka 19.c stavak 4. i stavak 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok za predmetne zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetne odredbe do dana izvršene konverzije nije tim specijalnim propisom ništa određeno. Također, kada ZID ZPK/15 određuje koje troškove konverzije snose potrošači, u članku 19.e izrijekom navodi da oni snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona; iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona; iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

29.2. Dakle, ovim specijalnim propisom ništa nije određeno u pogledu zateznih kamata po osnovi odredbe članka 1111. ZOO koje tužiteljica također potražuje tužbenim zahtjevom. Pri tom nije prijeporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju sukcesivno izvršila uplate pojedinačno navedenih iznosa.

30. Prema iznesenom pravnom shvaćanju ovog suda (točka 16. i 17.), prilikom tumačenja dosega ZID ZPK/15 valja imati na umu da između jednog dijela (ovdje specijalnih pravnih pravila ZID ZPK/15) i cjeline (propisa koji uređuju zaštitu potrošača i općih propisa obveznog prava) postoji povezanost te sadržaj i smisao ZID ZPK/15 proizlazi iz te njegove povezanosti s drugim pravnim pravilima (ovdje konkretno ZZP, ZOO) i iz njegove integralne pripadnosti cjelokupnom pravnom sustavu.

31. U skladu s rečenim, u situaciji kada specijalnim propisom o preostalom spornom pitanju ništa nije određeno, a ZZP upućuje na primjenu odredaba ZOO, primjenjuje se taj opći propis, dakle odredba članka 1115. ZOO. Podudarno pravno shvaćanje o primjeni općeg propisa (također ZOO) ako posebnim propisom nije što drugo izrijekom određeno, ovaj je sud zauzeo u nizu svojih odluka (primjerice Rev 1331/16-2 od 23. siječnja 2018. i dr.) te izrazio i kroz pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-270/17-10 od 18. prosinca 2017.

32. Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

33. U tom smislu je i ovaj sud na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

34. Posljedično svemu navedenom, a kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu, nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, već su tužiteljici dosuđene zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog utuženog iznosa kontinuirano do isplate.", završen citat. Sukladno svemu prethodno obrazloženom ovaj sud prihvaća upravo opisano pravno stajalište a to je da tužitelju pripada nakon zaključivanja dodatka ugovora o kreditu pravo na nepodmirene zakonske zatezne kamate od dana za razdoblje od dana sklapanja ugovora o kreditu temeljnog (od dospijeća svakog pojedinog iznosa) pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom 30.9.2015.godine (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž-102/2026-2 od 3.3.2026.godine).

35. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darinke Cimera. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane od 02.07.2020. godine listovi 116 do 128 spisa utvrđeno je u bitnom na zadaću ovog vještačenja tj. utvrditi preplaćene iznose prema Ugovoru o kreditu i stvarno otplaćenog iznosa uzrokovanog promjenama kamatnih stopa i promjenom tečaja da je izračun prikazan u Tablici 1., te ukupno utvrđeni iznos preplate iz stupca 8. Tablice 1. u prilogu iznosi 70.351,22 kune. U Tablici 2. izračunata je zakonska zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate iz stupca 8. Tablice 1. do datuma izrade nalaza i mišljenja, te ona iznosi 49.205,52 kuna. Uz navedeno, zadaća vještačenja bila je i utvrditi da li su u konverzije u obračunu uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita, te je analizom istih vještak u Tablici 3. prikazao zbroj uplata preračunatih u EUR-c koje iznose 46.028,63 EUR, dok je banka pri izračunu konverzije priznala iznos od 45.003,31 EUR (ukupno uplaćeni iznos glavnice i redovne kamate do 30.09.2015. god.), dakle banka je pri izračunu konverzije priznala manje 1.025,32 EUR. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještakinje, list 132 podnesak od 16.2.2023.godine, ali je tužena istaknula primjedbe u podnesku od 21.2.2023.godine, pa je vještakinja sačinila dopunsko očitovanje list 143 spisa od 02.10.2023. godine navodeći da je postupala po zadaći sud. U drugom dopunskom očitovanju 20.5.2024.godine list 150 do 151 spisa vještakinja je u bitnom navela da u svoj izračun nije mogao uključiti iznos konverzije, da izračun preplate po osnovi kamate i tečaja do dana 30.9.2015.godine nema izravan utjecaj na iznos preostale glavnice kredita konvertiranog u eure pa iznos konverzije po izračunu banke od 4.865,03 eura nije uračunala u prikazanu preplatu jer je nastao nakon 30.9.2015.godine.

36. Na ročištu od 26.03.2026. godine, list 168 spisa punomoćnici stranaka su se izričito suglasili da nema potrebe usmeno saslušavati vještaka te su se izričito na upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja suglasili da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu te nisu željeli predlagati daljnje dokaze. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu odnosno što je bitno naglasiti sukladno prijedlogu samog tužitelja koji niti na ročištu od 26.3.2026.godine nije tražio dopunu vještačenja.

37. Tužitelj je podneskom od 13.2.2026.godine listovi 163 do 167 spisa specificirao svoj tužbeni zahtjev i glede kondemnacije zatraživši isplatu iznosa od 9.337,21 eura (ili ranije 70.351,22 kn ) s osnova preplaćenih iznosa po ugovoru o kreditu i stvarno otplaćenog iznosa uzrokovanog promjenama kamatnih stopa i promjenom tečaja, list 118 i 163 spisa na način da je sve iznose pretvorio u eure primjenom fiksnog tečaja 1 eura = 7,53450 kn .

38. Međutim sukladno prethodno obrazloženom pravnom stajalištu tužitel ju bi stoga po stajalištu ovoga suda pripadale samo propisane zakonske zatezne kamate i to obračunate na sve pojedinačne iznose glavnica sukladno nalazu vještaka koje teku od za razdoblje od sklapanja temeljnog ugovora o kreditu odnosno od njihova dospijeća pa do dana izvršene konverzije tj. 30.9.2015.godine (kad je prestala obveza izvršenom konverzijom kredita), a koji tužbeni zahtjev na taj način tužitelj nije postavio članak 2 st. 1 ZPP-a (u tom smislu ide i presude Županijskog suda u Šibeniku Gž- 102/2026-2 od 3.3.2026.godine). Ako bi se i uzelo da je "manje sadržano u većem" tada tužitelj što je još bitnije na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja na ročištu od 26.3.2026.godine nije predložio dopunu financijskog vještačenja u tom smjeru da bi se utvrdilo koliko iznose samo propisane zakonske zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dospijeća pa do 30.9.2015.godine a teret takvog dokaza ležao je na tužitelju. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti u cijelosti kondemnatoran tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj kao neosnovan, stav IV izreke ove presude.

39. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 26.3.2026.godine godine na kojem su se stranke na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja stranke izričito 2 puta suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu te da nema potrebe usmeno saslušavati vještaka (očitom omaškom u pisanju je napisano "usmeno saslušavati ročište" što je ispravljeno rješenjem. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 29.4.2026.godine godine, ali je isto prezakazano uslijed spriječenosti za dan 6.5.2026.godine.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 4 ZPP -a budući su stranke kvalitativno i kvantitativno gledano uspjele u podjednakom omjeru u ovom sporu, valjalo je odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, stav V izreke presude (u tom smislu i presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž-102/2026-2 od 3.3.2026.godine), stav V izreke ove presude.

U Puli, 6. svibnja 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.