Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž Ob-46/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Božiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knežević i partneri j. t. d. iz Rijeke, protiv tuženice IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branislavu Musulinu, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-71/2017-32 od 03. veljače 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 06. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-71/2017-32 od 03. veljače 2022. godine u točki IV. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna/165,90 eura[1] .

II Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-71/2017-32 od 03. veljače 2022. godine u dijelu točke I. izreke u kojem je utvrđeno da je tuženik suvlasnik u 71/625 idealnog dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kat. čest. br. [katastarska čestica], u naravi kuća sa dvorištem površine 84,00 čhv, koja se nalazi u [adresa], [katastarska čestica] koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, drvarnice, balkona, ukupne površine 109,18 m[2] , što je tuženica dužna priznati i i trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude, a po njezinoj pravomoćnosti , upiše u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini kao suvlasnik u 71/625 dijela.

III Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-71/2017-32 od 03. veljače 2022. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je naloženo tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.919,84 kuna/254,81 eura, u roku od 15 dana.

IV Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-71/2017-32 od 03. veljače 2022. godine u dijelu točke I. izreke u kojem je utvrđeno da je tužitelj suvlasnik preko 71/625 idealnog dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kat. čest. br. [katastarska čestica], u naravi kuća sa dvorištem površine 84,00 čhv, koja se nalazi u [adresa], [katastarska čestica], koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, drvarnice, balkona, ukupne površine 109,18 m[2] , što je tuženica dužna priznati i i trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude, a po njezinoj pravomoćnosti upiše u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini kao suvlasnik preko 71/625 dijela, te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

V Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-71/2017-32 od 03. veljače 2022. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je naloženo tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.980,16 kuna/1.988,21 eura (preko dosuđenog iznosa od 1.919,84 kuna/254,81 eura do dosuđenog iznosa od 16.900,00 kuna/2.243,02 eura) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 14.980,16 kuna/1.988,21 eura.

VI Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 78,12 eura, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tužitelju da naknadi tuženici troškove postupka po žalbi u iznosu od 277,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je u točki I. izreke da je tužitelj UP suvlasnik u 1/2 idealnog dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kat. čest. br. [katastarska čestica], u naravi kuća sa dvorištem površine 84,00 čhv, koja se nalazi u [adresa], [katastarska čestica], koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, drvarnice, balkona , ukupne površine 109,18 m[2] , što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude, a po njezinoj pravomoćnosti, upiše u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini kao suvlasnik u 1/2 dijela.

2. U točki II. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži izdavanje tabularne isprave za upis suvlasništva na predmetnoj nekretnini.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 16.900,00 kuna.

4. U točki IV. izreke naloženo je tužitelju da namiri tuženici trošak sastava žalbe u iznosu do 1.250,00 kuna, u roku od 15 dana.

5. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj i tuženica.

6. Tužitelj pobija presudu u točki IV. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u tom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sudske odluke na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

7. Tuženica žalbom pobija presudu u točkama I., II. i III. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže zk. izvadak za nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te također potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

9. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba protivne stranke (tuženice) djelomično osnovana.

10. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužitelja i tuženice, te iskaza svjedoka JP, VP, CP, AP, HP, EP i ČP, kao i uvida u priložene predmete tog suda poslovni broj P-1374/2004 i P-969/2012, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao bivšeg supruga tuženice radi utvrđenja suvlasništva u 1/2 idealnog dijela nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kat. čest. br. [katastarska čestica], u naravi kuća sa dvorištem površine 84,00 čhv, koja se nalazi u [adresa], [katastarska čestica], koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, drvarnice, balkona , ukupne površine 109,18 m , sve pobliže opisano u točkama I. i II. izreke pobijane presude, s naslova bračne stečevine.

11. U vezi toga utvrđuje da je ovdje tuženica u predmetu tog suda poslovni broj P - 1374/2004 podnijela protiv ovdje tužitelja kao tuženika tužbu radi razvoda braka, te da je presudom tog suda od 27. travnja 2004. godine razveden brak tih stranaka kojeg su zaključili dana 19. ožujka 1977. godine, pri čemu je utvrđeno da su odnosi stranaka teško i trajno poremećeni, te da je njihova bračna zajednica prekinuta u 2000. godini.

12. Nadalje utvrđuje da je tuženica dana 05. travnja 2012. godine podnijela protiv tuženika U i SP tužbu u predmetu tog suda poslovni broj P -969/2012, radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, te da je u tom predmetu dana 18. lipnja 2012. godine donesena presuda zbog ogluhe.

13. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženica u zemljišnim knjigama uknjižena kao isključiva vlasnica predmetne nekretnine, a da je pravo vlasništva te nekretnine stekla temeljem ugovora broj 12102 kojeg je sklopila s Poduzećem za građevni konzalting „RI-19“ Rijeka u ime i za račun Općine Bakar dana 30. studenoga 1995. godine (u nastavku teksta: Ugovor), te da je na predmetnoj nekretnini (u naravi stanu) postojalo stanarsko pravo, a da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 96.151,00 kuna i da se tuženica obvezala otplatiti cijenu kroz vremensko razdoblje od 22 godine od dana sklapanja Ugovora, pri čemu je uplaćeno učešće u iznosu od 2.885,00 kuna, s time da je ukupni iznos svih obročnih otplata cijene stana sa unaprijed obračunatom kamatom ugovoren u iznosu od 104.280,00 kuna, a prva mjesečna rata do revalorizacije je iznosila 395,00 kuna.

14. U vezi toga utvrđuje da se radi o stanu kojeg je SOUR Brodokomer c RO Napredak-Prehrana kupio od DP ugovorom od 09. veljače 1989. godine, te kojeg je Odlukom od 25. siječnja 1989. godine dodijelio na korištenje tuženici koja je bila zaposlena u toj radnoj organizaciji, s time da su kao članovi njezinog obiteljskog domaćinstva navedeni tužitelj kao njezin bračni drug, te sinovi CP i I.

14.1. Nastavno utvrđuje da je u kupnji predmetnog stana sudjelovao i HŽ OOUR Održavanje pruga Rijeka, kao poslodavac tužitelja, koji se obvezao da će participirati u kupnji predmetnog stana sa iznosom do 120.000.000,00 dinara kojeg će doznačiti SOUR-u Brodokomerc RZ Zajednički poslovi, s time da se HŽ OOUR Održavanje pruga obvezao da će u slučaju da vrijednost tog stana bude manja, sudjelovati sa 50% vrijednosti stana po kupoprodajnom ugovoru i računu.

15. Prvostupanjski sud utvrđuje da je kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu određena tuženica, a da je u Ugovoru o participaciji u rješavanju stambenog pitanja obitelji Bunjevac (članak 5.) navedeno da ako jedan od bračnih drugova prestane koristiti stan, te drugi ostane u stanu i želi postati isključivi nositelj prava korištenja i raspolaganja, dužan je drugoj ugovornoj strani čiji je radnik morao iseliti iz stana vratiti revaloriziranu vrijednost učešća tog poduzeća u kupnji tog stana.

16. Nadalje utvrđuje da su tužitelj i tuženica sporni stan dobili 25. veljače 1989. godine, odnosno da je isti dodijeljen tuženici po njezinom tadašnjem poslodavcu kao stanarsko pravo, ali da je u to vrijeme tužitelj bio u braku s tuženicom, te se s njome i zajedničkom djecom uselio u predmetni stan, čime je u skladu s odredbom članka 64. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ br. 51/85, 42/86, 37/88 i 47/89, u nastavku teksta: ZSO) postao sunositelj stanarskog prava na tom stanu.

17. Sud prvog stupnja utvrđuje da je bračna zajednica tužitelja i tuženice u svakom pogledu prestala postojati krajem 2002. godine, tj. nakon smrti sina J, koju činjenicu utvrđuje na temelju iskaza tužitelja i svjedoka, a da je tuženica nakon prekida bračne zajednice s tužiteljem sama otplaćivala mjesečne rate na ime cijene otkupa predmetnog stana, te da je tužitelj tijekom postupka izjavio da je voljan naknaditi i uplatiti pripadajući dio novca po tom pravnom osnovu, odnosno da je na tu okolnost dostavio ovjerenu izjavu od strane javnog bilježnika poslovni broj Ov- 1768/17 od 12. rujna 2017. godine (u nastavku teksta: Izjava), kojom pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavljuje kako je suglasan da se na nekretninama u njegovom vlasništvu koje su upisane kod Općinskog suda u Karlovcu, zk. odjel [adresa], k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] voćnjak, površine 245 čhv, te kč. br. [katastarska čestica] [katastarska čestica] u 1/6 dijela zasnuje založno pravo u korist tuženice za iznos od 33.180,00 kuna, obzirom da je od njegovog odlaska ostalo nepodmireno 168 mjesečnih rata (14 godina x 12 mjeseci = 168 rata).

18. Nadalje utvrđuje da je stanarsko pravo po svojoj naravi bilo imovinsko pravo koje je svoje nositelje ovlašćivalo da otkupe stan na kojem su imali stanarsko pravo, a koje pravo potječe iz stanarskog prava koje je stečeno za vrijeme trajanja bračne zajednice tužitelja i tuženice, pa da se radi o imovinskom pravu koje predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i tuženice, kao i vlasništvo spornog stana kojeg je tuženica kao bivša supruga tužitelja otkupila na svoje ime, a temeljem navedenog imovinskog prava.

19. S obzirom na opisana utvrđenja, a pozivom i na odredbe članaka 277 ., 287. i 291. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ br. 11/78, 45/89 i 59/90, u nastavku teksta: ZBPO), koji propis je bio na snazi u vrijeme kada je predmetni stan kupljen (30. studenoga 1995. godine), utvrđuje da je tužitelj suvlasnik predmetnog stana u 1/2 dijela, jer da je ta nekretnina dodijeljena njemu i tuženici za potrebe članova njihove obitelji, i to sudjelovanjem poslodavaca tužiteljice i tuženice u kupnji tog stana od prodavatelja DP na jednake dijelove, pri čemu utvrđuje kako okolnost da je tuženica otkupila predmetni stan na svoje ime ne znači da je ona postala samovlasnica te nekretnine bez izričite suglasnosti tužitelja (utvrđuje da on nije dao tu suglasnost tuženici), jer da je taj stan mogao otkupiti i tužitelj kao sunositelj stanarskog prava, koji je kao sredstvo osiguranja da će tuženici namiriti 1/2 iznosa kojeg je ona mjesečno otplaćivala za predmetni stan (od siječnja 2003. godine do kraja 2017. godine) osnovao založno pravo na svojim nekretninama.

20. Iz navedenih razloga usvaja tužbeni zahtjev u dijelu naznačenom u točki I. izreke pobijane presude, dok u preostalom dijelu (točka II. izreke) odbija isti.

21. Odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki III. izreke pobijane presude temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP -a, pri čemu utvrđuje da je tuženica uspjela s žalbom koju je izjavila protiv presude koja je u ovom predmetu donesena pod poslovnim brojem P-457/2014, pa istoj u točki IV. izreke pobijane presude dosuđuje trošak sastava navedene žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna/165,90 eura.

22. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije ostvarena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuju tužitelj i tuženica, te se u svemu može valjano ispitati.

23. Nije počinjena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje tuženica, jer okolnost da pobijana presuda ne bi bila objavljena na e-Oglasnoj ploči suda, niti dostavljena tuženici putem e - komunikacije nije u konkretnom slučaju mogla imati za posljedicu onemogućavanje tuženice u raspravljanju o pobijanoj presudi, jer je ista imala dovoljno vremena za pisanje žalbe protiv te odluke, što je u konkretnom slučaju i učinila detaljno se očitujući o presudi.

24. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženice o ostvarenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, a to stoga jer sud prvog stupnja prilikom ocjene provedenih dokaza nije postupio protivno potonjoj odredbi ZPP-a.

25. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je stanarsko pravo po svojoj naravi bilo imovinsko pravo koje je svoje nositelje ovlašćivalo da otkupe stan na kojem su imali stanarsko pravo, a koje pravo potječe iz stanarskog prava koje je stečeno za vrijeme trajanja bračne zajednice tužitelja i tuženice, pa da se radi o imovinskom pravu koje predstavlja bračnu stečevinu tih stranaka, kao i vlasništvo spornog stana kojeg je tuženica kao bivša supruga tužitelja otkupila na svoje ime, a temeljem navedenog imovinskog prava.

25.1. Naime, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je i tužitelj u trenutku otkupa predmetnog stana (30. studenoga 1995. godine) bio sunositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, u skladu s odredbom članka 64. stavak 2. ZSO , pa je isti temeljem odredbe članka 6. stavak 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ br. 27/91, 54/91, 6/92, 8/92, 33/92, 46/92, 49/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02 i 113/02) također imao pravo kupiti sporni stan, pri čemu je pravilno utvrđeno da je ta nekretnina dodijeljena njemu i tuženici za potrebe članova njihove obitelji, i to sudjelovanjem poslodavaca tužiteljice i tuženice u kupnji tog stana od prodavatelja DP na jednake dijelove, a pravilno je i utvrđenje suda kako okolnost da je tuženica otkupila predmetni stan na svoje ime ne znači da je ona postala samovlasnica te nekretnine bez izričite suglasnosti tužitelja , koji istoj nije dao takvu suglasnost.

26. U vezi toga na tvrdnje tuženice koja smatra da je tužitelj napustio predmetni stan, pa da je time izgubio svoj dio stanarskog prava, čime indirektno ukazuje na odredbu članka 99. stavak 3. ZSO-a, valja odgovoriti kako iz cjeline provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj napustio sporni stan do trenutka njegovog otkupa, jer okolnost da bi tužitelj od 1995. godine povremeno odlazio iz tog stana i u njega se vraćao, što je u svojem stranačkom iskazu navela tuženica, a kraj činjenice da je ista iskazala da je tužitelj odselio iz [adresa] (spornog stana) 2000. godine, dakle nakon otkupa stana, ne može imati značaj postojanja razloga za prestanak stanarskog prava u smislu potonje odredbe ZSO-a, pa je u tom pogledu neosnovano pozivanje tuženice i na odredbu članka 249. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), te odredbu članka 28. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01).

27. Nisu osnovane niti tvrdnje žaliteljice da bi tužitelj mogao steći suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini samo i isključivo uz primjenu odredaba ZOO -a koje se odnose na istovremeno ispunjenje obveze dužnika (tužitelja) na plaćanje rata, jer se to pravilo u smislu odredbe članka 358. ZOO -a primjenjuje samo kada je riječ o dvostranoobveznim ugovorima, a u konkretnom slučaju ne radi se o ugovornom odnosu između tužitelja i tuženice.

28. Međutim, u pravu je tuženica kada ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom utvrđivanja suvlasničkog udjela tužitelja na predmetnom stanu.

29. Naime, u vezi toga valja prije svega navesti kako je pogrešno sud prvog stupnja utvrdio da je bračna zajednica tužitelja i tuženice trajala do kraja 2002. godine, jer je tuženica u tužbi koju je kao tužiteljica podnijela dana 01. ožujka 2004. godine protiv ovdje tužitelja kao tuženika u predmetu tog suda poslovni broj P - 1374/2004 radi razvoda braka navela da stranke već četiri godine žive odvojeno, te da je kroz to vrijeme prestala postojati njihova bračna zajednica, a koje tvrdnje u tom dijelu tužitelj kao tuženik u tom predmetu nije izričito osporio, pri čemu je isti kao tužitelj u predmetnom postupku (poslovni broj P Ob -71/2017) na ročištu od 03. lipnja 2014. godine izjavio da se prestanak bračne zajednice može utvrditi uvidom u predmet istog suda poslovni broj P-1374/2004, pa iz svega navedenog proizlazi da je bračna zajednica između tužitelja i tuženice trajala do kraja 2000. godine, što je konačno priznala i sama tuženica u svojem iskazu sa ročišta od 27. prosinca 2021. godine.

30. Budući su tužitelj i tuženica za vrijeme trajanja bračne zajednice otplaćivali mjesečne rate za otkup predmetnog stana iz njihove zajedničke imovine, dakle u jednakim dijelovima, na što ukazuje iskaz tužitelja sa ročišta od 05. rujna 2014. godine koji je naveo da su on i tuženica zajednički otplaćivali rate stana iako su uplatnice glasile na ime tuženice, jer su zajednički dijelili troškove stanovanja i domaćinstva, dok je tuženica na istom ročištu između ostalog navela da je tužitelj prestao sudjelovati u troškovima domaćinstva i režija te otkupu stana već od 1995. godine, koji iskaz je s obzirom na to da je sama izjavila da je njihova bračna zajednica trajala i 2000. godine nevjerodostojan u dijelu do kada je tužitelj sudjelovao u otplati rata predmetnog stana, to proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 01. siječnja 1996. godine kao dana kada je prema Ugovoru tuženica kao kupac stana trebala početi otplaćivati prodavatelju preostalih 264 mjesečnih obroka u iznosima od po 395,00 kuna pa do 01. siječnja 2001. godine uplatio na ime otkupa spornog stana ukupni iznos od 11.850,00 kuna (395,00 kuna x 12 mjeseci = 4.740,00 kuna x 5 godina = 23.700,00 kuna : 2 = 11.850,00 kuna), pa imajući u vidu da je u Ugovoru kao ukupni iznos svih obročnih otplata cijene stana naveden iznos od 104.280,00 kuna, proizlazi da je tužitelj otplatio 11,36% cijene stana (11.850,00 kuna : 104.280,00 kuna x 100), dok je preostali iznos cijene stana u cijelosti otplatila tuženica.

31. U vezi toga pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj kao sredstvo osiguranja da će tuženici namiriti 1/2 iznosa kojeg je ona mjesečno otplaćivala za predmetni stan osnovao založno pravo na svojim nekretninama, jer predmetnom Izjavom (list 183 spisa) tužitelj nije u korist tuženice zasnovao založno pravo na nekretninama u svojem vlasništvu, budući se to pravo stječe tek uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu kao tereta na njime opterećenoj nekretnini, u skladu s odredbom članka 309. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17), a tužitelj nije dokazao da je došlo do uknjižbe tog založnog prava. Osim toga, navedena Izjava dostavljena je u spis nakon što je u ovom predmetu dana 03. lipnja 2014. godine zaključen prethodni postupak, a tužitelj nije u smislu odredbe članka 299. stavak 2. ZPP-a dokazao da tu Izjavu bez svoje krivnje nije mogao priložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

32. Iz gore navedenog proizlazi da je tužitelj UP u smislu odredaba članaka 277., 287. i 291. stavak 2. ZBPO stekao vlasništvo predmetne nekretnine u omjeru od 11,36%, što prevedeno u razlomke iznosi 71/625 idealna suvlasnička dijela, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo u tom dijelu usvojiti njegov tužbeni zahtjev, a u preostalom dijelu odbiti isti.

33. Budući je tužitelj u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti, dok je u odnosu na zatraženi omjer suvlasništva na predmetnom stanu uspio u omjeru od 11,36%, dakle da je u predmetnom sporu uspio u omjeru od 55,68%, (100% + 11,36% : 2), dok tuženica nije uspjela u odnosu na osnov, a u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva uspjela je u omjeru od 88,64%, dakle ukupno je uspjela u omjeru od 44,32 %, to je tužitelju u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP -a trebalo dosuditi razmjerni trošak postupka u omjeru od 11,36%, tj. iznos od 1.919,84 kuna/254,81 eura, a u preostalom dijelu odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženice po toj osnovi, pa tako i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe koju je izjavila protiv presude koja je u ovom predmetu donesena pod poslovnim brojem P-457/2014, u iznosu od 1.250,00 kuna/165,90 eura.

34. Stoga je uvaženjem žalbe tužitelja i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude, dok je primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a o žalbi tuženice protiv pobijane odluke odlučeno na način kako je vidljivo iz točaka II-V izreke.

35. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio s žalbom u odnosu na ožalbeni dio pobijane presude, pripada mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP -a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa) pravo na naknadu troška sastava žalbe po punomoćniku-odvjetniku u iznosu od 62,50 eura (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), te u iznosu od 15,62 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), dakle ukupno 78,12 eura, pa je odlučeno kao u točki VI izreke ove presude. Pri tome tužitelju nije priznat zatraženi trošak na ime sudske pristojbe za žalbu, jer iz spisa ne proizlazi da je isti platio tu pristojbu , odnosno da je imao taj trošak (članak 151. stavak 1. ZPP-a).

36. Nadalje, budući je tuženica u žalbenom postupku u pogledu ožalbenog dijela pobijane presude uspjela u omjeru od 88,64%, pripada joj u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a pravo na razmjernu naknadu troškova tog postupka, i to u iznosu od 221,60 eura za sastav žalbe po punomoćniku-odvjetniku (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), te u iznosu od 55,40 eura s naslova poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 46. Tarife), što sveukupno iznosi 277,00 eura, slijedom čega je odlučeno kako je naznačeno u točki VII izreke ove presude. Tuženici također nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za žalbu, jer niti ona nije u smislu odredbe članka 151. stavak 1. ZPP-a dokazala da je imala taj trošak.

37. Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 06. svibnja 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar