Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Ines Ferlin i dr., odvjetnicama u Umagu-Umago, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, na ročištu za glavnu raspravu održanom 30. travnja 2026., te nakon glavne rasprave zaključene dana 30. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 06. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ne dopušta se preinaka tužbe kojom je tužitelj postavio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju IČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos u visini od 44.804,80 EUR (Slovima: četrdesetčetiritisućeosamstočetiri eura i osamdeset centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos glavnice od 34.896,25 EUR od 1.10.2015., pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka

za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 7.881,06 eur, sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

III Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da je dana 17. siječnja 2007. sklopljen ugovor o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: ugovor) između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koji da je dana 19. siječnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz Poreča, pod posl. br. OU-57/07, a kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 187.700,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako da je utvrđeno predmetnim ugovorom. Ugovoreni iznos kredita iz navedenog ugovora da je u cijelosti isplaćen / vraćen od strane tužitelja. Odredbom čl. 3. ugovora ugovorena da je promjenjiva kamatna stopa, koja da je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,88 % dekurzivno godišnje, koja kamatna stopa da je sukladno čl. 6. predmetnog ugovora bila ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, pa da je tom (internom i jednostranom) odlukom o kamatnim stopama, banka bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamatnu stopu neovisno o ugovornoj volji i interesima tužitelja, kao korisnika kredita. Dakle, u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu posebno i pojedinačno pregovarali o uvjetima i okolnostima koje da mogu utjecati na promjenu kamatne stope, te ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa na dalje, kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih otplatnih anuiteta. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS-a RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji da se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da je tuženik (banka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (građanina), zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku suda o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tom odlukom da je, dakle, pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenje novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle, njom da se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te da stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065. ZOO/91; čl. 1021. ZOO/05). Zbog navedenog, odredba o kamati da mora biti određena, odnosno, odrediva u smislu čl. 46. i 50. ZOO (čl. 269. st. 2. i 272. ZOO/05). Odredbom čl. 46. ZOO/91 (čl. 270. ZOO/05) propisano da je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 (čl. 272. st. 1. ZOO/05) dana da je definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, ako on nije odrediv niti prema elementima sadržanim u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika (tužene banke). VSRH u odluci posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. da iznosi i obrazlaže pravno shvaćanje o odredivosti ugovorne kamate: "Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno, odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) odnosno, čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – dalje: ZOO/05). Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako su to činile banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1.-7. tužene banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju njih potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv." Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl. br. C-26/13, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 da treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički već i suštinski razumljiva, što da u konkretnom slučaju znači da mora na transparentan način potrošaču biti objašnjeno "... funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze ...". Slijedom navedenog ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tužene banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji da promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti, jer da nema na raspolaganju nikakvih egzaktnih kriterija da bi to učinio. Radi da se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, i to na štetu potrošača, jer da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik da je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91 odnosno čl. 247. ZOO/05, koje da propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate da su cijena. Kao dodatnu okolnost od presudnog značaja za ocjenu da li odredba iz ugovora prouzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno da je uzeti činjenicu da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke, i to kao sadržaj standardnog / tipskog ugovora tuženika, na koju da tužitelj nije mogao, odnosno, ne može utjecati, pri čemu da nije sporno da niti u ugovoru, a niti u općim uvjetima ugovaranja kredita, banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, a niti metodu izračuna tih parametara. S obzirom da je s učinkom ex tunc ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, koja da je sadržana u čl. 6. ugovora, to da su bez pravnog učinka i sve nastavne odluke banke, ovdje tuženika, o promjeni kamatne stope, donesene tijekom trajanja kredita, s istim pravnim učinkom. Odredbom čl. 2. predmetnog ugovora ugovoreno da je da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 187.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, za namjenu – adaptacija kuće i refinanciranje kredita. Odredbom čl. 4. ugovora ugovoreno da je trajanje kredita na 30 godina, a koji da se otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od po 883,17 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Iz ranije spomenute presude suda EU u predmetu C-26/13 da se navodi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički, veći suštinski razumljiva, što da u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora, koja da ga kao takva bitno određuje (što da će sud provjeriti obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe) tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji da za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik morao informirati tužitelja da su rizici i konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate, koje da mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Potrebno da je naglasiti da je tuženik osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću plasiranja kredita, pa da je kao ovlaštena bankarska ustanova raspolagala i posebnim informacijama o riziku kreditnih plasmana u stranoj valuti, o kojim informacijama da je bila dužna upoznati i upozoriti drugu stranu – potencijalnog korisnika kreditne usluge koju nudi na tržištu. Međutim, tužitelj da od strane tuženika, kao osobe koja da je u obveznom odnosu dužna u ispunjavanju svoje obveze postupati s posebnom pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO/05), nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, i to posebno: a) tužitelj da nije bio upozoren da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, nego valutnu klauzulu eur, a to stoga što da HNB štiti tečaj kn u odnosu na tečaj eur, dok da ne štiti tečaj kn u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, b) tužitelj da nije bio upozoren da je CHF valuta koja da se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi tek neznatno zastupljena (samo u tragovima), pa da je utoliko veći i rizik ugovaranja kredita u valuti koja da nije temelj domaćeg monetarnog sustava, jer da su pravni temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tužitelj da se tek u vrijeme donošenja odluke o podnošenju ove tužbe upoznao s okolnošću da je tuženik, kao i sve ostale poslovne banke u Hrvatskoj, bio upoznat s time da je MMF višekratno upozoravao sve EU banke, pa dakle i tuženicu, na realnu mogućnost ubrzanog rasta tečaja CHF u odnosu na eur nakon uvođenja euro zone, upravo zbog toga da ih upozori da nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome da se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi TS u Zagrebu posl. br. P-1401/12. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik, i to posebno na a) rizik aprecijacije CHF u odnosu na eur, pa time posljedično i na kn čiji da tečaj HNB, u svrhu zaštite domaće valute, veže za tečaj eur, b) rizik pasivnosti države koja da ne čini dovoljno da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno i na c) rizik za potrošače koji da bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovog anuiteta u kn. Time što da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu, dvostruko da je opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan isplate kredita (24. siječnja 2007.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iznosio da je 1,00 CHF = 4,561 kn. Od početka otplate kredita pa na dalje, tečaj CHF da se stalno mijenjao na gore tj. povećavao, na datum 30. rujna 2015. da je dosegao odnos 1,00 CHF = 6,99 kn (povećanje od cca 50 % u odnosu na početno ugovoreni), što da je imalo za posljedicu ubrzano i neočekivano povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u kn. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS-a RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odredbom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK), 12. veljače 2016. sklopljen da je aneks uz ugovor o kreditu br. 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim da je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u eur. Istim aneksom da je na dan 30. rujna 2015. utvrđena neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 101.599,11 eur, te preplata da iznosi 24.475,35 kn. Prema pravnom shvaćanju VSRH u odluci br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što da: 1. sklapanjem aneksa od 13. veljače 2016. nije u cijelosti podmiren dug, 2. ništetnost da nastupa po samom zakonu i da djeluje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), uz zakonom propisane posljedice utvrđenja ništetnosti, pri čemu da ništetan ugovor ne postaje valjan ni tada, kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim pod uvjetima koje da propisuje čl. 326. ZOO-a, a koji da u predmetnom slučaju nisu ispunjeni). Tuženik da je ponudom konverzije formalno ispunio obvezu iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim da je propisano načelo konverzije kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eur. Kamatna stopa da je u aneksu od 12. veljače 2016. određena onako kako da je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti eur. Dakle, niti za te kamatne stope, kao niti za njihovu promjenu, opet da nisu vođeni pojedinačni pregovori, već da je kamatna stopa (opet) mijenjana prema jednostranim odlukama tuženika (banke). Nadalje, aneksom od 12. veljače 2016. utvrđena da je visina preplaćenog iznosa od 24.475,35 kn, dok da će vještačenjem u ovom postupku biti utvrđeno da se radi o daleko većoj preplati, a što da će ukazati da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud EU da je u presudi ĐČ protiv Erste bank Hungary Zrt (C-118/17 od 14. ožujka 2019.) dajući odgovor na pitanje o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom, mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. presude). Uvažavajući iznesene stavove Suda EU za zaključiti da je da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer da u dodatku ugovoru od 15. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetnim dodatkom ugovoru ne samo da nije otklonjena posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornom kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, već da je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što da bi ista iznosila u slučaju kada bi se uzeo u obzir otplatni plan temeljem kunskog iznosa kredita od 856.099,70 kn s početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu u kojem da su tečaj i kamata ostali jednaki ugovorenima u ugovoru br. 316-06/2007. Tužitelj da je, kao osoba koja da se ne bavi, niti u dovoljnoj mjeri poznaje problematiku izračunavanja strukture kreditnih parametara, kao i s njim povezanih iznosa anuiteta, u kojima da su ukalkulirane veličine otplatnih iznosa glavnice kredita, dugovanih kamata i obračunatih naknada tuženici, u dobroj vjeri, smatrajući da je tuženik postupio u potpunosti sukladno odredbama ZID ZPK, kao i svim drugim propisima u RH, koji da se odnose na profesionalno korektno ugovaranje plasmana kredita, pristupio sklapanju "Aneksa uz ugovor o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 12. veljače 2016. u kojem aneksu da je sukladno konverzijskom obračunu tuženika bilo izraženo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan 30. rujna 2015., u visini od 101.599,11 eur, koju da se tužitelj obvezao podmiriti mjesečnim anuitetima, sukladno novom otplatnom planu. Međutim, kako da je u tužbi već ranije obrazloženo, u sudskim postupcima koji da su vođeni pred nadležnim sudovima u RH, pravomoćno da je utvrđeno i potvrđeno, a to nakon sklapanja i solemnizacije prethodno spomenutog dogovora između tužitelja i tuženice, kako je tuženica, jednako kao i većina drugih banaka u RH, u postupku ugovaranja kredita s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom tijekom anuitetske otplate kredita, postupala suprotno propisima, pa da je slijedom toga utvrđena ništetnost ugovornih odredaba koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i jednostrano promjenjive kamatne stope. Posljedično, niti konverzijski obračun, koji da je tuženik izrazio kao ponudu tužitelju, a nakon toga niti sadržaj ponuđenog aneksa osnovnom ugovoru da nisu predstavljali odraz pošteno i profesionalno korektno ugovorenog kreditnog odnosa između tužitelja i tuženice, jer da su te isprave bile utemeljene na izračunu koji da je protivan sudskom utvrđenju ništetnosti osnovne dvije ugovorne klauzule – one o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao i one o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tuženika na promjenu ugovorne kamatne stope tijekom anuitetne otplate kredita. Tužitelj tvrdi da je prilikom sklapanja "Aneksa uz ugovor o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 12. veljače 2016., uslijed nezakonitog postupanja tuženika, koja nezakonitost da je naknadno potvrđena obvezujućom sudskom praksom, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na sljedeće okolnosti: a) nezakonitim postupanjem tuženika, tužitelj da je tijekom trajanja kreditnog ugovornog odnosa zaduživan kod tuženika godišnjom kamatnom stopom koja da se tijekom otplate predmetnog kredita neosnovano povećavala jednostranom odlukom tuženika, s ugovorene visine od 3,88 %, što da je dodatno opteretilo dug tužitelja prema tuženiku za iznos razlike u primjeni kreditne kamatne stope za cijeli period od početka otplate kredita pa do zakonom propisane konverzije, a opteretio da ga je i nakon toga, sve do prijevremenog povrata cijelog kredita, b) nezakonitom primjenom valutne klauzule ugovorene u CHF, uslijed koje primjene da je od početka otplate kredita pa do izvršene prisilne konverzije 30. rujna 2015. obveza tužitelja povišena za svakodobnu promjenu, odnosno, povećanje službenog tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu kn, uslijed čega da je tužitelj bio zadužen i plaćao bitno veće iznose u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta utvrđenih u valuti CHF, c) nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kn s ugovorenom valutnom klauzulom u eur (umjesto one u CHF) pri čemu da je tuženik izračun duga tužitelja na dan konverzije 30. rujna 2015. učinio uz puno uračunavanje kamatnih obveza sukladno nezakonito povećanim kamatnim stopama tijekom otplate kredita, u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu od 3,88 % godišnje, d) nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune s ugovorenom valutnom klauzulom u eur, pri čemu da je tuženik otplaćeni dio kreditnih obveza svakodobno preračunavao uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te na taj način bitno umanjio dio već podmirenih obveza tužitelja iz osnove povrata kredita. Sve prethodno opisane povrede poštenog postupanja i korektnog profesionalnog odnosa prema tužitelju, tuženik da je svjesno počinio na način da je tužitelju ponudio konverziju kredita uz sklapanje i solemnizaciju "Aneksa uz ugovor o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 12. veljače 2016., sa sadržajem u kojem da su sve posljedice nezakonitih obračuna iz t. a) do d) inkorporirane u utvrđenu obvezu tužitelja prema tuženiku, pa da je time tužitelj neosnovano zadužen novim stanjem kredita na dan 30. rujna 2019. u iznosu od 101.599,11 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, iako da je njegova obveza prema tuženiku trebala biti umanjena za: 1) razliku više obračunatih kamata tijekom povrata kredita u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatnu stopu u visini od 3,88 % godišnje, 2) razliku više obračunatih i naplaćenih kunskih iznosa anuiteta, preračunatih na dan svakodobne uplate prema važećem srednjem tečaju tuženice za CHF, u odnosu na tečaj koji da je na dan sklapanja osnovnog ugovora o kreditu od 17. siječnja 2007. iznosio 1 CHF = 4,561 kn. Spomenuti "Aneks uz ugovor o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine" od 12. veljače 2016., da sadržajno, dakle, ne odgovara naknadno nastalim okolnostima u vezi sa sudskim tumačenjem (ne)zakonitog postupanja tuženika u postupku odobrenja i realizacije kredita, posljedično da je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što da bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu, pa da je tužitelj prijevremenom isplatom kredita u cijelosti, izvršenom dana 27. lipnja 2016. realno podmirio veću glavnicu, nego što da je to bio dužan. Stoga, tužitelj da potražuje i razliku između iznosa neotplaćene glavnice kredita utvrđenog od strane tuženika na dan provedbe konverzije, koju glavnicu da je tužitelj prijevremeno otplatio u cijelosti, te iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na dan konverzije 30. rujna 2015. prema prvobitnom planu otplate, što da je potrebno utvrditi u ovom postupku, a nakon što da sud službenim putem pribavi svu potrebnu dokumentaciju od tuženika, te naloži i provede relevantno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, utvrđena da je: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Prema čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno, kamata i tečaj da se vraćaju na početno ugovoreni tečaj (4,561 kn) i kamatnu stopu (3,88 %), jer da su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Sukladno čl. 323. Zakona obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF, te način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je po navedenoj osnovi predmetni kredit preplatio za iznos od cca 110.000,00 kn, pri čemu da će se ta činjenica utvrditi financijskim vještačenjem. Pored navedenog, slijedom ništetnosti ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu CHF, te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen da je daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što da bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu. Posljedično da je tužitelj isplatom kredita u cijelosti, podmirio veću glavnicu. Stoga, tužitelj da potražuje i razliku između iznosa neotplaćene glavnice kredita utvrđenog od strane tuženika na dan provedene konverzije i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita prema prvobitnom planu otplate, koji iznos da će se također utvrditi vještačenjem u tijeku postupka, po dostavi relevantne dokumentacije od tuženika. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta, odnosno, od dana zatvaranja kredita glede iznosa više plaćene glavnice kredita, pa sve do konačne isplate. Tužitelj, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju IČ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos u visini od 44.804,80 EUR (Slovima: četrdesetčetiritisućeosamstočetiri eura i osamdeset centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim iznos glavnice od 34.896,25 EUR od 1.10.2015., pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 17. siječnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tužitelj da je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, 12. veljače 2016. (dalje: aneks). Tuženik da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje aneksa sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Čl. 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i dr., dalje: ZPK) naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u eur valuti, i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio da je tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjanju odredbe ugovora, a što da uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako da je tužitelj sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, čl. 3. aneksa. Aneks da se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što da proizlazi i iz otplatnog plana koji da je tužitelj primio uz aneks gdje da je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako da je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u eur valuti, i to od dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga da je nesporno da je aneksom izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to čl. 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, dok da se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR, te da se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba čl. 3. usklađena da je sa čl. 11.a ZPK, a koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR da je obrazložen. Isti da predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima da više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav da se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja da se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu da tuženik nema utjecaja. Navedene odredbe da su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. aneksa ugovorena na dan sklapanja ugovora o kreditu. Navedeno da je u skladu sa ZPK kojim da je određeno da se svi korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u eur valuti. Isto da je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmijeni retroaktivno. Stoga da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva, jer da se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora, stoga da se na predmetnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja da zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao čl. 326. st. 1. ZOO-a da se ogleda u tome što da zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok da ništetan ugovor postoji samo faktično, ali ne i pravno, slijedom čega da u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav da se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već da bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor. Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora, zakonodavac da odredbom čl. 324. st . 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem da treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi. Iz tog razloga da su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena da je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako da se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: "Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna." Čl. 19.e ZPK 102/15 naloženo da je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u eur valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tužitelj morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti da je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što da uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Stoga da je tuženik u skladu s aneksom imao pravo obračunati promjenjivu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, a koja da se mijenjala u skladu s jasnim parametrom koji da je odrediv. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji da je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da predmetnim aneksima nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista da nije pravno osnažena, što da uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu da nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u eur da treba promatrati kao nove odredbe kojima da su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje da nisu ništetne. Pored toga, odlukom VS-a Rev-2868/19 od 19. veljače 2019. da nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita. Takav stav da nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti izražen u bilo kojoj drugoj odluci tog suda. U predmetnoj odluci VS-a samo da je paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje su prestale vrijediti, ali da se sud ni na koji način nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita niti osnovanošću imovinskopravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora. Stoga da aneks treba promatrati kao konačno rješenje svih odnosa ugovornih strana po pitanju konverzije i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Sklapanjem aneksa ugovorne strane da su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako da su odredbe u čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu CHF, a koji da su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., ista da nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga da tužitelj pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju da bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u eur valuti da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj da su izmijenili valutu obveze iz CHF u eur, aneksom, prije donošenja presude VTS-a u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., stoga da tužitelj ne može isticati prigovor da je aneksom izmijenjena ništetna odredba. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na rizike koje da valutna klauzula CHF nosi. Nadalje, tuženik da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo da je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa da se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke. Osim toga, predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga da je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kn, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer da ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina. Tuženik ističe kako je potpuno nejasno kako tužitelj potražuje neki iznos na ime više plaćene nedospjele glavnice kredita. Također, tužbeni zahtjev da je nedopušten budući da tužitelj traži utvrđenje činjenica (iznosa) dok da je tužba na utvrđenje dopuštena samo u odnosu na postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave (čl. 187. st. 1. ZPP-a). Opreza radi, tuženik ističe kako je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje aneksa ugovora o kreditu u skladu s izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koji da je tužitelj prihvatio. Ukoliko je tužitelj smatrao da je obračun u predmetnom aneksu nepošten, isti da nije bio obvezan sklopiti, za razliku od tuženika. Nadalje, tužitelj da zahtijeva isplatu u visini koja da očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio kamatnu stopu na ugovor o kreditu. Nesporno da je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj da u tužbi ni na koji način nije obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, već da istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako da tužitelj stvara okolnosti u kojima da se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što da je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom, u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao da bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Tuženik ističe kako je sklapanjem aneksa utvrđena preplata u iznosu od 24.475,35 kn, a kojom da je tužitelj u cijelosti obeštećen. Odredbom čl. 502.c ZPP-a da je propisano kako slijedi: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Dakle, samo u postupcima za naknadu štete da se parnična stranka može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Kako da se može vidjeti, ovdje da je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove. Naime, kod vraćanja uslijed ništetnosti ugovornih odredbi primjenjuju da se pravila o stjecanju bez osnove. Dakle, kako da ovdje nije riječ o naknadi štete, ZPP da ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu da ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, tužitelj da ovdje ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo, nego da se samo paušalno poziva na presudu TS-a u Zagrebu P-1401/12 i citira pojedine dijelove te presude. To da, međutim, ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica da je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To da, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje. Tuženik da, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tok zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koja da se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda da je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 388. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno da je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku, jer da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 388. ZOO-a u ovom kontekstu dovela da bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što da predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH. U konačnici, čak i kada bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja da su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe da ne može ponovno početi teći ispočetka. Stoga da su sva eventualna potraživanja tužitelja prije travnja 2007. u zastari. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu br. 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12.2.2016. kojim je provedena konverzija ugovora o kreditu, nije nestao pravni interes tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, a provedenim

vještačenjem temeljem dostavljene dokumentacije tužene banke, utvrđeno da je u konkretnom slučaju kako konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer da je utvrđeno da je neovisno o provedenoj konverziji, tužitelj anuitetno preplatio tuženoj banci na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom osnovnog ugovora o kreditu da nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c ZID ZPK/15 (NN 105/15) bila da je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EURO kredita, no sporazumom o konverziji da se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali da se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa da su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašlih iz ništetnosti ugovornih odredaba (izvanugovorna obveza). Unatoč provedenoj konverziji utvrđeno da je da je tužitelj na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 3,88% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31.12.2013. godine ukupno preplatio tuženoj banci iznos od 121.801,87 kn, odnosno 16.165,90 EURa na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.09.2015 godine, iznos od 78.198,72 kn, odnosno 10.378,76 EUR, a koji iznosi da nisu riješeni konverzijom, odnosno da nisu ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR. Stoga, u konkretnom slučaju da je nedvojbeno da konverzijom ugovora o kreditu, tužitelju nisu vraćeni ili uračunati iznosi koje da je isti preplatio na ime ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope te na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena CHF valutna klauzula, odnosno provedenom konverzijom u slučaju tužitelja da nije uspostavljena ravnoteža između stranaka. Dapače, utvrđeno da je da se preostala nedospjela glavnica kredita nakon provedene konverzije, utvrđena Aneksom uz ugovor o kreditu od 12.02.2016. i dalje razlikuje za 75.477,83 kn, odnosno za 10.017,63 EUR u odnosu na stanje nedospjele glavnice kredita da se od dana sklapanja ugovora o kreditu primjenjivao početni otplatni plan, i to na štetu tužitelja. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 tužitelj da ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju donesenom u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1), jer iako da je konverzija valjana to da ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a konverzijom nedvojbeno da nije izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta. U oglednom sporu Vrhovni sud da nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali da se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kome da je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, morala da se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka što da ovdje nije slučaj jer da konverzijom nisu izvršena vraćanja (ili uračunavanja) preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke. Sud EU da je presudom C-118/17 utvrdio da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje da je izračunom upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tužene odnosno da nije nadoknađena šteta koju da je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredbi. Sama konverzija da nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR da podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi da se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Treba da ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje da proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost

odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama da nije nepoštena. Kada se ovo tumačenje primijeni na predmetni postupak tada da se može zaključiti da Aneks ugovoru o kreditu od 12.02.2016., kojim je izvršena konverzija kredita, može biti valjan i mogao bi prouzročiti odricanje tužitelja od daljnjih potraživanja, ali samo pod uvjetom kada bi takvo odricanje bilo rezultat tužiteljevog slobodnog i informiranog pristanka. Kada se uzme u obzir činjenica da je prilikom konverzije tužena banka primijenila kamatnu stopu na kredit u Eurima, koja da je bila promjenjiva – odnosno preciznije u cijelom da je razdoblju otplate bila značajno veća od početno ugovorene – i to bez jasno definiranih parametara promjenjivosti, te činjenica da u trenutku potpisivanja aneksa o konverziji valutna klauzula nije bila pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena kao ništetna i nepoštena, tada da je potpuno jasno kako tužitelj kao potrošač nije bio valjano informiran i prema tome da nije dao informiran i slobodan pristanak, a time da se nije ni odrekao učinaka koje bi imalo proglašenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetnom.

Odlukom Europskog suda u predmetu broj C-19/20 da je nadalje utvrđeno da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Međutim, u konkretnom slučaju utvrđeno da je da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EURO, a da pri tome tužitelju nisu vraćeni iznosi koje da je preplatio temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, iako da tužena banka u ovom postupku tvrdi da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu od 12.02.2016. dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK-a i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tužena banka da gubi iz vida da kod tužitelja postoji pretplata u ukupnom iznosu od 275.478,57 kn, odnosno 36.562,29 EUR koja da se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK-a mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali bjelodano da nije, jer da je Aneksom ugovoru o kreditu od 12.02.2016. priznat samo iznos od 3.204,07 EUR, stoga da tužena banka neutemeljeno brani tezu da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu od 12.02.2016., sporne odredbe čl. 1., 3. i 6. Ugovora o kreditu od 17.1.2007. suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljena izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, odnosno da bi priznatim iznosom preplate tužitelj bio u cijelosti obeštećen. Slijedom navedenog, provedenim da će financijskim vještačenjem biti utvrđeno da neovisno o provedenoj konverziji, tužitelju nisu vraćeni iznosi koje da je tužena banka stekla temeljem ništetne pravne osnove, bilo nesporednom isplatom tužitelju, bilo uračunavanjem preplaćenih iznosa smanjivanjem budućih anuiteta nakon izvršene konverzije.

4. U svojoj replici tuženik navodi da se protivi da se privatni nalaz koristi u ovom predmetu. Tuženik ponovno ističe prigovor zastare, a posebno u odnosu na postavljeni zahtjev na isplatu preplaćenog dijela na ime promjenjive kamatne stope budući da je takav zahtjev postavljen tek 28. veljače 2023., a zastara za te zahtjeve da je nastupila 14. lipnja 2019. godine. U prilog gornjem stavu tuženika da ide i sudska praksa. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je iznio shvaćanje tijeka zastare na slijedeći način: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Iz gornjeg tumačenja posve da je očito kako povećanje zahtjeva nakon proteka roka od 5 godina od dana kada je pravomoćno utvrđena ništetnom ugovorna odredba (u ovom slučaju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi) nije dopušteno jer da je nastupila zastara. Naime, tužitelj da je uređeni tužbeni zahtjev postavio 28. veljače 2023. godine. Budući da je isti postavljen nakon 14. lipnja 2019. kada da je nastupila zastara na ime potraživanja temeljem preplate uslijed promjenjive kamatne stope, takav zahtjev tužitelja da je u zastari, makar i djelomično na razliku između prvopostavljenog i naknadnog zahtjeva. Takav stav da je zauzet i u sudskoj praksi u odluci Županijskog suda u Varaždinu, Gž-252/2022 od 28. prosinca 2021.: „10.1. Međutim, kako je tužitelj podneskom od 30. srpnja 2019. preinačio tužbu na način da je povisio zahtjev na iznos od 49.533,09 kn s početno utuženog iznosa od 38.823,11 kn, a imajući u vidu da se povišenje tužbenog zahtjeva smatra preinakom tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a i da je za ocjenu nastupanja zastare preinačenog dijela tužbe odlučan dan kada je tužba preinačena, kraj činjenice da je zastarni rok za potraživanje s osnova isplaćene promjenjive ugovorne kamate ponovno počeo teći 13. lipnja 2014. (sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF) i da je sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a istekao s danom 13. lipnja 2019., to je zastarjelo potraživanje tužitelja za koje je preinačena tužba povišenjem pojedinačnih mjesečnih iznosa i utuženjem novog iznosa (iznos od 10.672,46 kn) u podnesku od 30. srpnja 2019.“ Tuženik posebno ukazuje i na činjenicu da je tužitelj sklopio Aneks o konverziji kojim da je, s retroaktivnim učinkom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti zamijenjena novima. Stoga da je posve nepotrebno i nesvrsishodno raditi bilo kakav izračun koliko je tužitelj otplatio kredite odnosno koliko je ukupno anuiteta platio budući da su sve te uplate iskorištene za konverziju i to s početkom od dana sklapanja kredita, tj. kao da su stranke od prvog dana ugovorile kredit s valutnom klauzulom u eurima. U tom smislu tužitelju da je i priznata preplata u iznosu od 24.475,35 kn ali u odnosu na EUR vs. CHF, a ne u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj u CHF, budući da je to, voljom ugovornih strana, zamijenjeno novim odredbama Aneksa o konverziji. Tuženik se ne protivi provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja no predlaže da se vještak očituje i na okolnosti je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja da su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, te da se izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu. Dodatno, tuženik predlaže da se izračun izvrši na način da se obračuna ukupna razlika (tzv. i pozitivna i negativna) koja da uključuje i one mjesece kada je tužitelj eventualno podmirio manje iznose anuiteta. Budući da se tužitelj poziva na odredbe Direktive EEZ 93/13, odluku suda EU C-118/17, a zanemaruje odluku suda EU C-567/20 te odluku Vrhovnog suda Gos-1/2019 kojima da je izrijekom rečeno da se Direktiva i pravna praksa suda EU o ovim slučajevima ne primjenjuju to iz najmanje 2 razloga: a. direktiva da se primjenjuje samo na ugovorne odnose države koja je u trenutku sklapanja tih ugovora već bila članicom Evropske unije i b. odredbe Aneksa o konverziji da su izuzete od ocjene nepoštenosti kada su iste odraz zakonskih ili regulatornih odredbi, tuženik da se u nastavku očituje kako slijedi. Tuženik da ponovno ističe da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedbe konverzije. U odnosu na primjenu tumačenja Direktive 93/13 EEZ, tuženik ističe kako je Sud Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju upućenom od strane Općinskog građanskog suda Republike Hrvatske, a koje pitanje da se odnosi na prava potrošača na puno obeštećenje i kod tzv. konvertiranih kredita, odnosno kredita u kojima je sklopljen Aneks o konverziji, utvrdio kako: „38. U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.“ Slijedom navedenoga, na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka da se ne može primijeniti Direktiva 93/13 budući da je isti sklopljen 17. siječnja 2007. Tako da u hrvatskom pravu ne postoji ni tzv. pravo na puno obeštećenje potrošača uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi koje su naknadno izmijenjene. U tom smislu tuženik ukazuje i na t. 40 presude C-567/20 gdje da se zaključuje: „40.…eventualna obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.“ Stoga da je na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te eventualnu restituciju na temelju osnovnog ugovora o kreditu primjenjivo isključivo hrvatsko pravo i tumačenja stvarno nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj. I Vrhovni sud Republike Hrvatske da je rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenim u oglednom postupku Gos 1/2019 također utvrdio da se na tzv. „konverzije“ ne može primijeniti tumačenje iz predmeta ĐČ. Vrhovni sud Republike Hrvatske da zaključuje: „Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. (stranica 6. rješenja)“. Iako da su Sud Europske unije i Vrhovni sud Republike Hrvatske predmetno utvrđenje temeljili na različitim pravnim tumačenjima, nesporno da je da je zaključak isti te da se na ugovore o kreditu denominirane u CHF, a koji su naknadno sklapanjem Aneksa konvertirani u EUR, ne može primijeniti tumačenje o „punom obeštećenju potrošača“ nakon provedbe konverzije. Međutim, tužitelj, kao i većina potrošača koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu, da tvrdi kako je matematički obračun u odnosu na kunske kredite puno veći od onih utvrđenih konverzijom koja je izvršena u odnosu na EUR te da smatraju, upravo zbog većeg obračuna, da usprkos tome što su sklopili Aneks ugovora o kreditu imaju pravo na dodatnu isplatu. Tuženik ističe da matematički izračun proizlazi iz pravne osnove, a što da je u ovom slučaju isključivo Aneks ugovora o kreditu. Stoga, sud da ne može ignorirati Aneks prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Pored toga, konverzija da je rađena na način da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, kako da su i odredbe čl. 19. ZIDZP i nalagale, pa da stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega bi preplata bila viša, ovdje nije primjenjiv, jer da bi bio suprotan odredbama ZIDZP-a. S druge strane, u odnosu na Aneks ugovora o kreditu Sud Europske unije u predmetu C-567/20 zauzeo da je stav kako se na isti primjenjuje Direktiva 93/13: „Nasuprot tomu, Direktiva 93/13 primjenjuje se na Dodatak originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen 8. siječnja 2016., dakle nakon datuma pristupanja…“ Stoga da se na tumačenje Aneksa i njegove pravne posljedice primjenjuje Direktiva 93/13 i odluke Suda Europske unije, a što da se svakako odnosi i na odluku C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352). Općinski građanski sud u Zagrebu da je svojim pitanjem u biti tražio tumačenje Suda Europske unije o sukladnosti čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i sudske prakse u predmetu ĐČ sa ZIDZPK tj. Aneksom ugovora o kreditu, a kako bi se utvrdilo da li potrošači, usprkos sklopljenom Aneksu, „imaju pravo ostvariti povrat sve koristi koje je banka neopravdano stekla“. U odnosu na tako postavljeno pitanje, Sud Europske unije da je dao jasno i nedvosmisleno tumačenje kako su, sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, odredbe Aneksa izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi (t. 55., 56. i 57. presude). Naime, smatra da se da je zakonodavac pri donošenju zakona uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza adresata (t. 57. presude) pa da su odredbe ugovora, koje su unesene na temelju zakona, poštene. U tom smislu da je na ovom sudu, pred kojim se vodi pojedinačni postupak, utvrditi jesu li odredbe Aneksa u cijelosti u skladu sa ZIDZPK-a (t. 58. presude). Također Sud Europske unije da utvrđuje da sud koji je uputio zahtjev navodi kako je Dodatak u cijelosti u skladu sa glavom IV. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Tuženik ističe kako u ovom predmetu ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopili tužitelj i tuženik u cijelosti odraz ZIDZPK-a. Slijedom navedenoga, odredbe Aneksa da obvezuju ugovorne strane i sud da mora donijeti odluku u skladu s izmjenama osnovnog ugovora. Tuženik da ponovno ističe kako je isto utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, kada da je zauzeo pravni stav da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“Iz otplatnog plana uz Aneks i činjenice da je za korist tužitelja, upravo zbog retroaktivnosti, utvrđena preplata, očito da je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno. Ta retroaktivnost da je određena na temelju ZIDZPK jer da se u suprotnome ne bi moglo staviti tužitelja u isti položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu uz EUR valutu. Upravo da je na sudu koji vodi postupak da utvrdi jesu li ugovorne strane izmijenile retroaktivno svoja prava i obveze Aneksom tj. je li ZIDZPK naložio retroaktivnost. U odnosu na retroaktivnost ZIDZPK, banke da su pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., isticale prigovor zabrane retroaktivne primjene ZIDZPK, a koje prigovore da je Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio uz sljedeće obrazloženje: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“ Tako da je očito da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da ZIDZPK ima retroaktivnu primjenu te da je ista dopuštena budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom i da nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti kao jednog od aspekata vladavine prava. Stoga da je potpuno nejasno kako tužitelj može ignorirati obvezujuće odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, a sada i tumačenje Suda Europske unije, i ustrajati na zahtjevu za isplatom kao da nikada nije sklopio Aneks ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev 1014/2018 od 20. listopada 2021., a u kojem da je tužitelj nakon sklapanja Aneksa povukao tužbu, zauzeo da je stav kako je sklapanjem Aneksa došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tako da se utvrđuje: „Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Naime, kada se radi o troškovima postupka i naknadi istih tužitelju nakon povlačenja uslijed sklapanja Aneksa, VSRH da je zauzeo stav da isti padaju na teret tuženika budući da je došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da se ne može očekivati da VSRH zauzme drugačiji stav, kada bude odlučivao o tužbenom zahtjevu radi isplate nakon sklapanja Aneksa, jer da bi različito pravno utvrđenje u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i troškove postupka grubo narušilo pravnu sigurnost i pravni poredak. Konačno, s obzirom na recentno pravno shvaćanje Vrhovnog suda o pitanju prava na isplatu kod tzv. konvertiranih kredita, tuženik ističe da bi tužitelju eventualno pripadalo pravo na isplatu zateznih kamata na više plaćene iznose koji da je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije, a svakako ne i jednako pravo na isplatu kao i kod onih potrošača koji nisu izvršili konverziju. Tuženik obavještava sud da ostaje kod prijedloga za saslušanjem svih svjedoka te tužitelja, a da odustaje od prijedloga za saslušanjem g. SČ i ĆČ. Radi ekonomičnosti postupka tuženik da prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. IČM koji da je ista ovjerila kod javnog bilježnika, a radi utvrđenja činjenica i okolnosti u odnosu na koje je predložena. Podredno, ako bi sud smatrao da je potrebno provesti predmetni dokaz i na ročištu, tuženik ostaje kod prijedloga za saslušanjem.

5. Tužitelj je, početno, svoje tužbene zahtjeve bio postavio neodređeno, te, u smislu čl. 186. b st. 3. ZPP-a, zatražio od suda da naloži tuženiku da dostavi isprave potrebne za postavljanje određenih tužbenih zahtjeva.

Nakon što je sud, a nakon dostave tužbe tuženiku, sukladno čl. 325. a st. 1. ZPP-a, naložio tuženiku da dostavi isprave potrebne za postavljanje određenih tužbenih zahtjeva, tuženik te isprave dostavio, te sud, potom, u smislu čl. 325. a st. 2. u vezi s čl. 165. b st. 4. ZPP-a, pozvao tužitelja da određeno postavi novčane tužbene zahtjeve i tužitelj to, prije zaključenja prethodnog postupka, učinio, tuženik se usprotivio preinaci.

Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika.

Kako je tužitelj u ovom predmetu početno ustao tzv. stupnjevitom tužbom, njegov čin naknadnog postavljanja određenih tužbenih zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe. Posljedično, tuženikovo protivljenje preinaci tužbe je bilo bez procesnopravnog učinka.

6. Tužitelj je do zaključenja prethodnog postupka tužbenim zahtjevima zahtijevao isplatu novčanih iznosa od ukupno 36.562,29 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 44.804,80, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužitelj povećao svoj tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačio tužbu.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.

Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.

Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u CHF, a preinaka tužbe je izvršena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio ovu preinaku.

7. Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog financijskog vještačenja postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 13.156,99 eur, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužitelj istaknuo drugi zahtjev uz postojeći, te također, u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačio tužbu.

Tuženik se, kao što je rečeno, usprotivio preinaci tužbe.

U ovom se slučaju ne radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Naime, tužitelj je, s obzirom na provedeno financijsko vještačenje, već preinačio tužbu (povećanjem tužbenog zahtjeva) koja mu je dopuštena. Nadalje, tužitelj je i do zaključenja prethodnog postupka mogao postaviti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Zbog navedenog, sud ovu preinaku nije dopustio (dispozitiv rješenja).

8. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

9. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. siječnja 2007. (15-22) i aneks uz ugovor o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 12. veljače 2016. (25-29). Provedeno je financijsko vještačenje. Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

10. Uvidom u ugovor o o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. siječnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao sudužnik. Ugovor o kreditu je potvrđen dana 19. siječnja 2007. kod javnog bilježnika Tanje Ferenc, iz Poreča-Parenzo, pod brojem OU-57/07. Kredit je odobren za adaptaciju kuće i refinanciranje kredita. Čl. 2. ugovora o kreditu je ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 187.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. Čl. 3. ugovora o kreditu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,88 % dekurzivno godišnje, koja kamatna stopa je sukladno čl. 6. ugovora ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke. Čl. 4. ugovora o kreditu je ugovoreno da je trajanje kredita 30 godina, te otplata u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od po 883,17 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjeni kamatne stope po odluci banke i o valutnoj klauzuli u CHF.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Kredit iz ugovora o kreditu je odobren za adaptaciju kuće i refinanciranje kredita. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 16.136,24 eur / 121.578,65 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 06. kolovoza 2007. 65,58 eur / 494,13 kn, 06. rujna 2007. 65,72 eur / 495,16 kn, 05. listopada 2007. 101,17 eur / 762,27 kn, 06. studenog 2007. 101,11 eur / 761,81 kn, 05. prosinca 2007. 102,11 eur / 769,32 kn, 07. siječnja 2008. 102,94 eur / 775,63 kn, 05. veljače 2008. 102,82 eur / 774,71 kn, 29. veljače 2008. 104,58 eur / 787,94 kn, 07. travnja 2008. 199,06 eur / 1.499,80 kn, 05. svibnja 2008. 193,27 eur / 1.456,17 kn, 05. lipnja 2008. 194,39 eur / 1.464,63 kn, 01. srpnja 2008. 193,43 eur / 1.457,41 kn, 04. kolovoza 2008. 191,18 eur / 1.440,47 kn, 05. rujna 2008. 192,21 eur / 1.448,23 kn, 07. listopada 2008. 198,01 eur / 1.491,91 kn, 05. studenog 2008. 207,68 eur / 1.564,75 kn, 05. prosinca 2008. 201,81 eur / 1.520,57 kn, 05. siječnja 2009. 234,63 eur / 1.767,84 kn, 05. veljače 2009. 234,83 eur / 1.769,36 kn, 05. ožujka 2009. 236,78 eur / 1.784,04 kn, 31. ožujka 2009. 231,69 eur / 1.745,70 kn, 28. svibnja 2009. 232,03 eur / 1.748,24 kn, 05. lipnja 2009. 229,91 eur / 1.732,24 kn, 04. kolovoza 2009. 215,34 eur / 1.622,47 kn, 04. kolovoza 2009. 228,11 eur / 1.718,66 kn, 04. rujna 2009. 229,25 eur / 1.727,31 kn, 05. listopada 2009. 227,18 eur / 1.711,68 kn, 05. studenog 2009. 226,91 eur / 1. 709,67 kn, 04. prosinca 2009. 229,05 eur / 1.725,76 kn, 05. siječnja 2010. 232,23 eur / 1.749,74 kn, 05. veljače 2010. 235,33 eur / 1.773,07 kn, 18. svibnja 2010. 237,18 eur / 1.787,02 kn, 20. svibnja 2010. 240,09 eur / 1. 808,93 kn, 20. svibnja 2010. 239,90 eur / 1.807,55 kn, 07. lipnja 2010. 244,00 eur / 1.838,43 kn, 06. kolovoza 2010. 254,27 eur / 1.915,83 kn, 06. rujna 2010. 248,39 eur / 1.871,46 kn, 06. rujna 2010. 263,24 eur / 1.983,39 kn, 05. listopada 2010. 258,91 eur / 1.950,74 kn, 05. studenog 2010. 251,48 eur / 1.894,77 kn, 22. prosinca 2010. 266,09 eur / 2.004,89 kn, 05. siječnja 2011. 247,31 eur / 1.863,36 kn, 04. veljače 2011. 241,43 eur / 1.819,08 kn, 07. ožujka 2011. 240,28 eur / 1.810,36 kn, 05. travnja 2011. 236,92 eur / 1.785,10 kn, 05. svibnja 2011. 242,21 eur / 1.824,90 kn, 05. srpnja 2011. 257,01 eur / 1.936,41 kn, 04. kolovoza 2011. 258,29 eur / 1.946,05 kn, 05. rujna 2011. 282,33 eur / 2.127,20 kn, 04. studenog 2011. 277,77 eur / 2.092,89 kn, 05. prosinca 2011. 258,57 eur / 1.948,21 kn, 20. prosinca 2011. 198,78 eur / 1.497,71 kn, 05. siječnja 2012. 196,63 eur / 1.481,49 kn, 17. siječnja 2012. 199,37 eur / 1.502,16 kn, 06. veljače 2012. 202,64 eur / 1.526,81 kn, 07. ožujka 2012. 201,93 eur / 1.521,47 kn, 05. travnja 2012. 200,25 eur / 1.508,78 kn, 07. svibnja 2012. 200,96 eur / 1.514,14 kn, 06. lipnja 2012. 202,24 eur / 1.523,81 kn, 05. srpnja 2012. 200,49 eur / 1.510,58 kn, 06. kolovoza 2012. 200,89 eur / 1.513,63 kn, 05. listopada 2012. 198,91 eur / 1.498,67 kn, 06. studenog 2012. 197,43 eur / 1.487,56 kn, 06. studenog 2012. 199,54 eur / 1.503,40 kn, 19. prosinca 2012. 198,23 eur / 1.493,56 kn, 07. siječnja 2013. 199,88 eur / 1.506,00 kn, 07. veljače 2013. 196,28 eur / 1.478,84 kn, 09. travnja 2013. 196,53 eur / 1.480,77 kn, 06. svibnja 2013. 199,39 eur / 1.502,28 kn, 10. lipnja 2013. 197,56 eur / 1.488,55 kn, 05. srpnja 2013. 194,48 eur / 1.465,30 kn, 06. kolovoza 2013. 192,66 eur / 1.451,57 kn, 06. kolovoza 2013. 182,81 eur / 1.452,71 kn, 05. rujna 2013. 195,11 eur / 1.470,08 kn, 04. listopada 2013. 197,34 eur / 1.486,86 kn, 07. studenog 2013. 196,22 eur / 1.478,44 kn, 05. prosinca 2013. 197,05 eur / 1.484,68 kn, 03. siječnja 2014. 196,63 eur / 1.481,53 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 11.753,52 eur / 88.556,49 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 18. travnja 2007. 2,62 eur / 19,71 kn, 07. travnja 2008. 5,01 eur / 37,75 kn, 07. listopada 2008. 3,02 eur / 22,75 kn, 05. studenog 2008. 26,77 eur / 201,71 kn, 05. prosinca 2008. 12,56 eur / 94,64 kn, 05. siječnja 2009. 41,15 eur / 310,05 kn, 05. veljače 2009. 41,70 eur / 314,19 kn, 05. ožujka 2009. 46,12 eur / 347,51 kn, 31. ožujka 2009. 35,02 eur / 263,89 kn, 28. svibnja 2009. 35,89 eur / 270,38 kn, 05. lipnja 2009. 31,33 eur / 236,03 kn, 04. kolovoza 2009. 27,59 eur / 207,90 kn, 04. rujna 2009. 30,26 eur / 228,02 kn, 05. listopada 2009. 25,82 eur / 194,53 kn, 05. studenog 2009. 25,36 eur / 191,06 kn, 04. prosinca 2009. 30,23 eur / 227,77 kn, 05. siječnja 2010. 37,44 eur / 282,11 kn, 05. veljače 2010. 44,46 eur / 334,95 kn, 18. svibnja 2010. 48,73 eur / 367,15 kn, 20. svibnja 2010. 55,35 eur / 417,01 kn, 20. svibnja 2010. 55,12 eur / 415,27 kn, 07. lipnja 2010. 64,39 eur / 485,11 kn, 06. kolovoza 2010. 87,40 eur / 658,49 kn, 06. rujna 2010. 74,51 eur / 561,43 kn, 06. rujna 2010. 107,74 eur / 811,80 kn, 05. listopada 2010. 98,34 eur / 740,91 kn, 05. studenog 2010. 82,01 eur / 617,92 kn, 22. prosinca 2010. 114,78 eur / 864,80 kn, 05. siječnja 2011. 139,04 eur / 1.047,59 kn, 04. veljače 2011. 124,49 eur / 938,00 kn, 07. ožujka 2011. 121,86 eur / 918,19 kn, 05. travnja 2011. 113,70 eur / 856,66 kn, 05. svibnja 2011. 127,31 eur / 959,24 kn, 05. srpnja 2011. 165,00 eur / 1.243,20 kn, 04. kolovoza 2011. 168,57 eur / 1.270,12 kn, 05. rujna 2011. 229,68 eur / 1.730,55 kn, 04. studenog 2011. 218,57 eur / 1.646,79 kn, 05. studenog 2011. 170,32 eur / 1.283,31 kn, 20. prosinca 2011. 174,68 eur / 1.316,11 kn, 05. siječnja 2012. 167,85 eur / 1.264,65 kn, 17. siječnja 2012. 177,57 eur / 1.337,91 kn, 06. veljače 2012. 189,09 eur / 1.424,71 kn, 07. ožujka 2012. 187,15 eur / 1.410,08 kn, 05. travnja 2012. 181,93 eur / 1.370,76 kn, 07. svibnja 2012. 184,83 eur / 1.392,58 kn, 06. lipnja 2012. 189,68 eur / 1.429,11 kn, 05. srpnja 2012. 184,20 eur / 1.387,83 kn, 06. kolovoza 2012. 186,09 eur / 1.402,10 kn, 05. listopada 2012. 179,82 eur / 1.354,85 kn, 06. studenog 2012. 175,32 eur / 1.320,92 kn, 06. studenog 2012. 182,99 eur / 1.378,77 kn, 19. prosinca 2012. 179,08 eur / 1.349,29 kn, 07. siječnja 2013. 185,24 eur / 1.395,69 kn, 07. veljače 2013. 173,46 eur / 1.306,92 kn, 09. travnja 2013. 174,88 eur / 1.317,63 kn, 06. lipnja 2013. 185,21 eur / 1.395,44 kn, 10. lipnja 2013. 179,54 eur / 1.352,73 kn, 05. srpnja 2013. 169,52 eur / 1.277,23 kn, 06. kolovoza 2013. 163,82 eur / 1.234,31 kn, 06. kolovoza 2013. 164,91 eur / 1.242,49 kn, 05. rujna 2013. 173,42 eur / 1.306,60 kn, 04. listopada 2013. 181,67 eur / 1.368,80 kn, 07. studenog 2013. 178,46 eur / 1.344,59 kn, 05. prosinca 2013. 181,90 eur / 1.370,51 kn, 03. siječnja 2014. 181,10 eur / 1.364,51 kn, 05. veljače 2014. 194,28 eur / 1.463,80 kn, 05. ožujka 2014. 197,82 eur / 1.490,46 kn, 04. travnja 2014. 194,69 eur / 1.466,89 kn, 05. svibnja 2014. 191,66 eur / 1.444,03 kn, 05. lipnja 2014. 187,47 eur / 1.412,47 kn, 04. srpnja 2014. 192,01 eur / 1.446,68 kn, 31. srpnja 2014. 197,75 eur / 1.489,92 kn, 01. rujna 2014. 203,03 eur / 1.529,74 kn, 30. rujna 2014. 201,94 eur / 1.521,48 kn, 31. listopada 2014. 206,50 eur / 1.555,90 kn, 01. prosinca 2014. 209,61 eur / 1.579,28 kn, 31. prosinca 2014. 207,78 eur / 1.565,50 kn, 31. siječnja 2015. 208,29 eur / 1.569,34 kn, 28. veljače 2015. 208,29 eur / 1.569,34 kn, 31. ožujka 2015. 208,29 eur / 1.569,34 kn, 05. svibnja 2015. 208,29 eur / 1.569,36 kn, 05. lipnja 2015. 208,29 eur / 1.569,33 kn, 03. srpnja 2015. 208,28 eur / 1.569,32 kn, 31. srpnja 2015. 208,29 eur / 1.569,34 kn, 04. rujna 2015. 208,29 eur / 1.569,36 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO/05.

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 316-06/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016. utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba kao sudužnik, navedenog dana sklopili aneks ugovoru o kreditu (dalje: aneks). Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Stranke su aneksom izvršile tzv. konverziju.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem aneksa izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje aneksa između stranaka nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti aneksom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Aneksom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog aneksa izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno, da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovor o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 16.136,24 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatio 11.753,52 eur, 3. nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 7.006,49 eur (tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije), 4. tužitelj je svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom euro kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 3.248,44 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zateznih kamata na svako pojedino potraživanje iz t. 1. i 2. do konverzije, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući t. 3. i 4.), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi: 3.896,25 eur glavnice – preplate po kamati, valuti i razlike glavnice, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 9.908,55 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te je na taj način tužitelj matematički izjednačen s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužitelju još iznose utvrđene rekapitulacijom.

Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik, u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, u bitnom, prigovara izračunu koji se odnosi na razliku zbog promjene kamatne stope jer da je vještak razliku izračunao na način da je usporedio samo iznose kamata i preračunao u kune po tekućem tečaju. Da bi se ispravno prikazala predmetna razlika, potrebno da je usporediti anuitete po primijenjenom otplatnom planu i anuitete po početno ugovorenim uvjetima i preračunati u kune po tečaju na dan isplate kako bi se isključile tečajne razlike. Naime, promjene kamatne stope da uzrokuju promjenu visine ukupnog anuiteta, a ne samo kamate koja da je dio anuiteta, pa da metoda koju je primijenio vještak nije ispravna. Slijedom navedenog, vještak da je dobio pogrešnu razliku po osnovi promjene kamatne stope, a nastavno i pogrešan izračun zatezne kamate na predmetne razlike. Tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna, budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Nadalje, u obzir da se može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno, onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu, pa tako i tzv. negativne razlike. Ne osporava sam matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika i naložio vještaku da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, jer tuženik tokom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev ili prigovor u tom pravcu. Nadalje, način i metoda izračuna koje je vještak primijenio su upravo način i metoda potrebni za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, kolika je visina istih, kao i je li utvrđenom preplatom iz sklopljenog aneksa izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, te je u skladu sa naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a.

Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužitelj nema prigovora na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, već tek način i metodu koju je koristio, a koje sud, iz navedenih razloga, prihvaća. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Kraj izloženog, tuženik duguje tužitelju utuženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana provedbe konverzije do isplate.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž 6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Pritom je za istaći da se, u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, kao što je to konkretno slučaj, zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno, do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.

11. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tužitelju parnične troškove.

Vrijednost predmeta spora je u ovom predmetu, do 27. veljače 2023. iznosila 110.000,00 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 14.599,51 eur, od 28. veljače 2023. do 18. ožujka 2026. ukupno 36.562,99 eur, a od 19. ožujka 2026. 44.804,80 eur.

S obzirom na vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji, tužitelju su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 500,00 eur (Tbr. 7. t. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 28. veljače 2023. 1.000,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 21. svibnja 2025. 1.000,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe od 28. svibnja 2025. 1.250,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za sastav podneska od 20. ožujka 2026. 1.000,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 30. travnja 2026. 1.000,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 1.437,50 eur (Tbr. 46.) i za vještačenje 693,56 eur, ili ukupno 7.881,06 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava tužbe u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ovu radnju u dijelu iznad priznatog. Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 17. travnja 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska mogao iznijeti na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju. Nisu mu priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer te troškove nema, budući da su ovi troškovi iznosili onoliko koliko mu je priznato (ostatak položenog predujma biti će mu vraćen). Nisu mu priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu, jer u pogledu ovih troškova njegov zahtjev nije postavljen određeno (nisu naznačeni novčani iznosi koji se zahtijevaju po ovim osnovama), a kako je to nužno sukladno čl. 164. st. 2. ZPP-a.

Tužitelju, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva presude.

Tužitelj nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. III dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 06. svibnja 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.