Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-114/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sudaca Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća, Marije Bušković, kao sutkinje izvjestiteljice i Noemi Butorac, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Krešimir Miličić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ... [adresa], OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Iva Markotić Bagarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković 6 partneri d.o.o., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-237/2019-46 od 15. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-237/2019-46 od 15. prosinca 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-237/2019-46 od 15. prosinca 2022. odlučeno je:

¨ I. Ovrha u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Kutini poslovni broj: Pu Ovr-2285/2019 od strane tuženika ... kao ovrhovoditelja, protiv tužiteljice ĐA iz [adresa] kao ovršenice, na temelju rješenja o ovrsi istog suda poslovni broj: Ovr-705/2011 od 17.5.2017. proglašava se nedopuštenom.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 12.612,50 kn / 1.673,97 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, računajući ovu od 15.12.2022. do isplate, sve u roku 15 dana.¨.

2. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP- a), u vezi s čl. 221.a ZPP-a i čl. ZPP-a, te čl. 354. st. 2. točke 6. i 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom tvrdi da je prvostupanjski sud tijekom postupka nepravilno primjenjivao pravila postupka, da je presuda proturječna, nerazumljiva te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da je sud odluku utemeljio na ispravama koje nije njemu dostavio, a odlučne činjenice propustio utvrditi temeljem pravila o teretu dokazivanja i uz brižljivu ocjenu provedenih dokaza. Tvrdi da je žalba tužiteljice povodom koje je upućena u parnicu nedopuštena i neosnovana obzirom se radi o razlozima koje je tužiteljica kao ovršenica mogla ranije istaknuti. Osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda smatrajući da je procjenu imovine trebalo raditi prema vrijednosti iste u trenutku smrti ostavitelja prema stanju u kojem se nalazila u vrijeme smrti ostavitelja, uz tvrdnju da tužiteljica nije dokazala da bi činila poboljšice nakon smrti svog prednika. Osporava i utvrđenja o vrsti i visini dugova koje je tužiteljica podmirila kao nasljednica pok. NA. Osporava i odluku o troškovima postupka obzirom na pogrešnu odluku o glavnoj stvari. Predlaže preinačiti, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz obvezu tužiteljice da mu naknadi troškove cjelokupnog postupka.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je nedopuštenost ovrhe određene radi namirenja tražbine tuženika prema tužiteljici kao nasljednici pokojnog NA i to iz razloga što vrijednost potraživanja tuženika prelazi vrijednost imovine koju je tužiteljica naslijedila kao nasljednica NA.

6. Iz obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi da prvostupanjski sud pobijanu presudu temelji na slijedećim činjenicama:

- da je tužiteljica upućena u parnicu rješenjem Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pu Ovr-2285/19 od 16. travnja 2019. povodom žalbe protiv rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-705/11 od 17. svibnja 2011. radi tvrdnje da je dug otplaćen u iznosu većem nego je ona kao nasljednica dužna platiti,

- da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7781/02 od 7. travnja 2003. pokojnom ĆA naloženo platiti ovdje tuženiku iznos od 70.370,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2002.,

- da iz sadržaja rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-214/05 od 9. veljače 2006. iza pok. NA proizlazi da je tužiteljica naslijedila 1/6 dijela nekretnina oznake k. č. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 1/3 dijela osobnog vozila Opel Kadett, godina proizvodnje 1990., i sredstava na tekućim računima kod Nove banke d.d. i Zagrebačke banka d.d. te oročenoj deviznoj štednji kod Zagrebačke banke d.d.,

- da je potraživanje ovdje tužitelja 14. prosinca 2016. po predmetnom rješenju o ovrsi iznosilo 164.778,25 kuna,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka građevinske struke proizlazi da je vrijednost naslijeđenog dijela nekretnina 2005., kada je preminuo suprug tužiteljice, iznosila 4.583,32 eura,

- da vrijednost 1/3 navedenog osobnog vozila, po slobodnoj ocjeni, vrijedi 663,61 eura,

- da je vrijednost novčanih sredstava na tekućem računu kod Zagrebačke banke d.d. nemoguće utvrditi jer je banka obavijestila sud da više ne raspolaže tim podacima obzirom je protekao rok čuvanja podataka,

- da je na računu OTP banke d.d. na dan 25. rujna 2005. stanje iznosilo 924,35 eura,

- da time ukupna vrijednost naslijeđene imovine u odnosu na tužiteljicu iznosi 6.171,28 eura,

- da je tužiteljica, a prema nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje financijsko- knjigovodstvene struke, u korist Zagrebačke banke d.d. uplatila dugovanje u ukupnom iznosu od 43.000,00 kuna, u korist Erste bank d.d. iznos od 100.112,87 kuna, u korist Fine iznos od 280,00 kuna te u korist Croatia osiguranje d.d. iznos od 82.430,67 kuna, time da je podmirila dugovanje u ukupnom iznosu od 225.823,54 kuna,

- da iz dopune financijskog vještačenja proizlazi da je tužiteljica osobno nedvojbeno uplatila 136.007,78 kuna/18.051,33 eura, dok se uplate u iznosu od 58.815,76 kuna odnose na uplate koje nakon smrti glase na ostavitelja ili samo prezime NA.

7. Temeljem prethodno navedenih činjenica, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica podmirila dugovanja u većem iznosu od naslijeđene imovine te da je stoga njen zahtjev osnovan, a pri tome ocjenjujući neosnovanim prigovor tuženika o nedopuštenosti prigovora tužiteljice o nedostatnosti naslijeđene imovine iz razloga što je o navedenom odlučeno pravomoćnim rješenjem kojim je tužiteljica upućena u parnicu, kao i prigovor tuženika o suodgovornosti tužiteljice za dugove po nenamjenskom kreditu ostavitelja jer je ocijenjeno da tuženik nije dokazao tvrdnju da su se sredstva tog kredita koristila za podmirenje tekućih obiteljskih obveza ostavitelja i tužiteljice.

8.1. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 221.a ZPP-a i čl. 8. ZPP-a, te čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a na koje tuženik ukazuje u žalbi.

8.2. Prvostupanjska presuda je jasna te sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa je istu moguće ispitati.

8.3. Suprotno tvrdnjama tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbama čl. 221.a ZPP-a i čl. 8. ZPP-a jer je brižljivom ocjenom provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio odlučne činjenice i to sukladno pravilima tereta dokazivanja, u smislu da je na tužiteljici teret dokaza vrijednosti naslijeđene imovine i otplaćenih dugova ostavitelja. Neutemeljena je i tvrdnja tuženika da bi mu prvostupanjski sud propustom dostave isprava onemogućio raspravljanje, a to stoga što su sve isprave u spisu bile predmet i dio nalaza i mišljenja sudskih vještaka te su se isti očitovali o ispravama u spisu, pa kako su nalazi i mišljenja sudskih vještaka dostavljeni tuženiku, tuženik je bio upoznat sa sadržajem relevantnih isprava, dapače isti se pisanim putem i tijekom usmenog saslušanja vještaka o navedenom očitovao.

9.1. Ovaj sud u cijelosti prihvaća kao pravilna prethodno navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda jer ista proizlaze iz provedenih dokaza. Naime, iz uvjerljivih i u bitnom suglasnih iskaza svjedoka te tužiteljice, u vezi s procjenom nekretnine – kuće koja je predmet nasljeđivanja i to procjene koja je rađena za potrebe kreditiranja u vrijeme dok je suprug tužiteljice bio živ, a svega tri godine prije njegove smrti, proizlazi da je stanje nekretnina koje je tužiteljica naslijedila bilo znatno drugačije u odnosu na razdoblje nakon smrti supruga tužiteljice, a što je i logično i životno uvjerljivo pored činjenice da je suprug tužiteljice umro u dobi od 36 godina te da su za njegova života on i tužiteljica, s maloljetnom djecom, živjeli u prizemlju kuće sa svekrvom tužiteljice, dok je od smrti tužitelja do pokretanja ove parnice proteklo 14 godina te su se potrebe obitelji tužiteljice tijekom godina izmijenile, a radi čega je, kako svjedoci uvjerljivo navode, uredila drugi kat kuće za odvojeni život, dok je svekrva ostala živjeti u prizemlju kuće. Pri tome se ukazuje da je iz priložene fotografije te izvoda katastarskog plana, a koje je vještak građevinske struke priložio, razvidno da naslijeđene nekretnine čine funkcionalnu cjelinu u vidu obiteljske kuće i okolnog zemljišta, kako to vještak i navodi te kako proizlazi u vezi činjenice da iste predstavljaju jedno zemljišnoknjižno tijelo.

9.2. Pravilno je prvostupanjski sud naložio sudskom vještaku građevinske struke da vrijednost naslijeđenih nekretnina procjeni prema stanju istih 2005. godine obzirom je te godine umro suprug tužiteljice. Naime, a sukladno čl. 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., dalje u tekstu: ZN) nasljeđuje se trenutku smrti, dok nasljednik, sukladno čl. 139. st. 3. ZN-a, odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

9.3. Tužiteljica je 2005. naslijedila 1/3 tadašnje imovine ostavitelja i to imovine u vrijednosti koju je imala u trenutku smrti ostavitelja, a kako je prvostupanjski sud provedenim građevinskim vještačenjem i utvrdio.

9.4. Pri tome se, a u odnosu na žalbene navode tuženika, ukazuje da je iz evidencije otplata dugova (podataka o otplati kredita ostavitelja i naplate u ovršnom postupku) razvidno da je tužiteljica dugove ostavitelja otplaćivala i nakon donošenja rješenja o ovrsi u ovdje predmetnom ovršnom postupku pa je time jasno da razlog koji navodi kao razlog nedopuštenosti ovrhe mogao, a i je, nastao nakon donošenja rješenja o ovrsi čime je ista opravdano i podnijela žalbu nakon proteka roka u smislu čl. 49. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05., 67/08.), pored činjenice da tuženik nije žalbom pobijao odluku ovršnog suda – rješenje kojim je tužiteljica upućena u parnicu upravo iz ovog razloga, a kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

10. Prvostupanjski sud je pravilno temeljem građevinskog vještačenja te dostupnih podataka o stanju računa u banci, priloženih ugovora o kreditu, evidencije uplata te financijsko-knjigovodstvenog vještačenja utvrdio visinu vrijednosti imovine koju je tužiteljica naslijedila od dužnika tuženika, a pravilno je utvrdio i visinu podmirenih dugovanja istog od strane tužiteljice. Suprotno tvrdnjama tuženika, vještakinja je jasno i argumentirano obrazložila zaključak o visini nesporno podmirenih dugovanja i to u vezi sa sadržajem uplatnica za dugovanja ostavitelja iz kojih je razvidno koje je uplate tužiteljica osobno izvršila te koje su uplate vršene na ime njenog supruga u vrijeme kada je isti već bio preminuo. Logično je i životno, da je upravo tužiteljica otplaćivala dugovanja pokojnog supruga kada se uzme u obzir da su ona i dvoje maloljetne djece bili jedini nasljednici istog te kada majka pokojnog supruga sama tvrdi da je tužiteljica podmirivala dugove istog, a što, suprotno tvrdnjama tuženika, nije niti odlučno pored činjenice da je financijskim vještačenjem, temeljem isprava vjerovnika, prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica u svoje ime uplatila vjerovnicima ukupno 136.007,78 kuna odnosno 18.051,33 eura, što je znatno više od vrijednosti imovine koju je naslijedila u ukupnom iznosu od 6.171,28 eura.

11. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku te su troškovi iste odmjereni sukladno čl. 155. ZPP-a, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

12. Obzirom nije uspio sa žalbom, tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, a kako je odlučeno točkom II. izreke ove presude.

Dubrovnik, 6. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović