Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-23/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sudaca Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća, Marije Bušković, kao sutkinje izvjestiteljice i Noemi Butorac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Božić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Artsano plus d.o.o [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Saša Žarkovac, odvjetnik iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-619/2021- 17 od 28. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Tužiteljeva žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, broj Povrv-619/2021-17 od 28. listopada 2022.

a) preinačava:

- u dijelu točke I. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi i odbijen tužbeni zahtjev za plaćanje iznosa od 49.173,88 kuna/6.526,50 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. prosinca 2019. do dana plaćanja tako da u tom dijelu točka I. izreke glasi:

"Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke broj Ovrv-6810/20 od 24. prosinca 2020. u dijelu kojem je naloženo tuženiku ... [osobni identifikacijski broj] platiti tužitelju [adresa], OIB: 54382731928 iznos od 49.173,88 kuna/6.526,50 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. prosinca 2019. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29 prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena plaćanja, a od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja

Europske središnje banke.¨,

- u točki II. izreke (odluci o troškovima postupka) tako da točka II. izreke glasi:

"Nalaže se tuženiku ... [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknaditi tužitelju [adresa], OIB: 54382731928 troškove parničnog postupka u iznosu od 889,05 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. listopada 2022. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29 prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena plaćanja, a od 30. prosinca 2023. do dana plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke“,

b) potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke.

II. Nalaže se tuženiku ... [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknaditi tužitelju [adresa], [osobni identifikacijski broj] troškove žalbenog postupka u iznosu od 412,85 eura .

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja te se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, posl.br. Ovrv-6810/20 od 24. prosinca 2020. u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 70.712,37 kn/9.385,14 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 49.173,88 kn od dospijeća 31.12.2019. pa do isplate,

- na iznos od 21.538,49 kn od dospijeća 09.06.2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.665,53 kn/353,78 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. prosinca 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 5.000,00 kuna/663,61 eura, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.".

2. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje u žalbi.

6. Predmet spora je plaćanje naknade za korištenje poslovnog prostora na adresi [adresa] u [adresa] u razdoblju od 21. svibnja 2019. do 9. prosinca 2019. u iznosu od 49.173,88 kuna te razdoblju od 10. prosinca 2019. do 26. veljače 2020. u iznosu od 21.538,49 kuna.

7.1. Prvostupanjski sud je pobijanu odluku utemeljio na slijedećim utvrđenjima:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a koje vlasništvo je stekao nasljeđivanjem na temelju rješenja o nasljeđivanja poslovni broj O-3773/17 od 21. svibnja 2019. iza pokojne ZĐ, i to kao ošasnu imovinu,

- da je zakonska zastupnica tuženika HĐ, inače kći pok. ZĐ iskazala da je s majkom imala sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora koji nisu produžili za života majke, ali je prostor i dalje korišten te plaćana naknada za korištenje istog,

- da je tuženik predao posjed prostora tužitelju 6. prosinca 2019., ali da je tužitelj odbio preuzeti prostor jer nije bio prazan,

- da je tuženik u veljači 2020. predao prostor novom kupcu,

- da se radi o prostoru površine 286 m2,

- da je stalni sudski vještak izračunao visinu zakupnine predmetnog prostora prema Pravilniku tužitelja (Grada [adresa]) o utvrđivanju zakupnine i djelatnosti u poslovnom prostoru tako da ista za razdoblje od svibnja 2019. do prosinca 2019. iznosi 53.860,22 kuna, a za razdoblje od prosinca 2019. do 26. veljače 2020. iznosi 75.122,74 kuna,

7.2. Temeljem navedenog prvostupanjski sud je zaključio da između stranaka nije postojao zakupni odnos te da se u konkretnom slučaju radi o upotrebi tuđe stvari u svoju korist, time institutu stjecanja bez osnove, a da je sam zahtjev tužitelja neosnovan jer isti nije dokazao visinu svog potraživanja, uz zaključak da se ista ne može temeljiti na samom računu tužitelja.

8. Ovaj sud u cijelosti prihvaća prethodno navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda jer ista proizlaze iz nespornih činjenica između stranaka te provedenih dokaza. Naime, u postupku nije sporno da je tužitelj bio vlasnik poslovnog prostora u utuženom razdoblju, da stranke nisu bile u ugovornom odnosu te da je tuženik posjedovao poslovni prostor bez suglasnosti vlasnika, a pri tome, uzimajući u obzir da je zakonska zastupnica tuženika kćerka ostaviteljice, znajući da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora i da joj nije predao posjed istog.

9. Iz tvrdnji i zahtjeva tužitelja jasno proizlazi da isti svoj zahtjev temelji na činjenici da je tuženik bez osnove posjedovao nekretninu u njegovom vlasništvu, pri tome ne plaćajući naknadu za isto, čime da je ostvario korist jer mu nije plaćao naknadu

– zakupninu koji tužitelj inače naplaćuje za zakup poslovnih prostora u njegovom vlasništvu i to kao vlasnik koji je ujedno jedinica lokalne samouprave.

10.1. Prvostupanjski sud pri tome pogrešno primjenjuje odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), a koja uređuje institut uporabe tuđe stvari u svoju korist, a navedeno stoga što se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje ZV), a koje kao lex specialis uređuju odnos vlasnika i posjednika nekretnine te koristi ostvarenih posjedovanjem nekretnine.

10.2. Nastavno, ukazuje se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 1. ožujka 2021., a koje glasi:

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

11. Uzimajući u obzir da je vlasništvo tužitelja nesporno, za osnovanost zahtjeva tužitelja u odnosu na tuženika je odlučno je li u predmetnom razdoblju posjedovao nekretninu te je li istu posjedovao kao pošteni ili nepošteni posjednik, pri tome imajući u vidu da čl. 18. st. 3. ZV-a jasno propisuje da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

12. Iz iskaza same zakonske zastupnice tuženika jasno proizlazi da je znala da je tužitelj vlasnik nekretnine te da s istim nije u nikakvom ugovornom odnosu, a da je njegovo pravo na posjed proizlazilo iz suglasnosti ranije vlasnice, a koju je tužitelj naslijedio, pri tome bez preuzimanja obveza ostaviteljice u vezi posjedovanja predmetnog prostora od strane tuženika. Kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da iz iskaza zakonske zastupnice tuženika te svjedoka ŠĐ i FĐ, djelatnika tužitelja, kao i službene bilješke od 6. prosinca 2019. s fotografijama prostora, proizlazi da je tuženik na zahtjev tužitelja 6. prosinca 2019. predao posjed predmetnog prostora tužitelja, a da je tužitelj odbio preuzeti poslovni prostor jer nije bio slobodan od stvari, a koje prema tvrdnji tuženika nisu bile njegove, zaključuje se da je tuženik poslovni prostor tužitelja posjedovao kao nepošteni posjednik u dijelu utuženog razdoblja i to od 21. svibnja 2019. do 6. prosinca 2019.. U odnosu na razdoblje od 6. prosinca 2019. pa do veljače 2020., ukazuje se da činjenica da je tužitelj odbio ući u posjed prostora ne pretpostavlja da je tuženik i dalje posjedovao prostor, a tužitelj ovu činjenicu ničim ne dokazuje niti ista proizlazi iz činjenice da je tuženika pravna osoba – trgovačko društvo, a koje evidentno po fotografijama sastavljenim 6. prosinca 2019. u prostoru nije obavljalo nikakvu djelatnost niti ga koristilo na drugi način.

13. Pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj visinu zahtjeva bio dužan dokazati građevinskim vještačenjem, a navedeno stoga što tužitelj sukladno čl. 165. st. 1. ZV-a ima pravo od tuženika zahtijevati naknadu koristi koju je isti imao posjedovanjem nekretnine (poslovnog prostora). Korist koju je tuženik ostvario posjedovanjem nekretnine tužitelja pretpostavlja vrijednost naknade koju bi isti platio za posjedovanje takvog poslovnog prostora, a kako se radi o poslovnom prostoru u vlasništvu jedinice lokale samouprave (ovdje tužitelj [adresa]), jasno je da se radi o zakupnini koju bi mu ta jedinica naplatila. Naime, jedinice lokalne samouprave cijenu zakupa svojih nekretnina određuju sukladno 48. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" br. 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 36/09., 125/08., 36/09., 150/11., 19/13. - službeni pročišćeni tekst, 144/12., 137/15., 123/17.), a ne temeljem slobodno ugovorene tržišne zakupnine, čime je pravilno za obračun zakupnine primijenjen Pravilnik o utvrđivanja zakupnine i djelatnosti u poslovnom prostoru (¨Službene novine Primorsko-goranske županije¨ broj 26/13 od 19. srpnja 2013. i ¨Službene novine Grada Rijeke¨ broj 2/15), a koji određuje visinu naknade koju Grad Rijeka može naplatiti za zakup poslovnog prostoru u njegovom vlasništvu. Obzirom je stalna sudska vještakinja financijske struke zakupninu izračunala na ovaj način, visina zahtjeva tužitelja je pravilno određena sukladno navedenom nalazu i mišljenju.

14. Obzirom je tuženik poslovni prostor tužitelja posjedovao kao nepošteni posjednik u razdoblju od 21. svibnja 2019. do 9. prosinca 2019., isti je dužan tužitelju isplatiti korist koju je time ostvario, a koja predstavlja iznos zakupnine koju bi plaćao za zakup takvog prostora u iznosu koji je pravilno vještakinja izračunala te tužitelj u skladu s istim odredio, a koji ukupno iznosi 49.173,88 kuna/6.526,50 eura, radi čega je primjenom čl. 373. ZPP-a prvostupanjska presuda preinačena u ovom dijelu.

15. U odnosu na razdoblje od 10. prosinca 2019. do 26. veljače 2020., a za koje razdoblje tužitelj potražuje isplatu ukupnog iznosa od 21.538,49 kuna, tužitelj nema pravo na isplatu koristi od posjedovanja predmetnog poslovnog prostora iz razloga što tuženik u tom razdoblju nije posjedovao poslovni prostor niti u istom obavljao djelatnost. Naime, činjenica da je tužitelj odbio preuzeti poslovni prostor od tuženika uz uvjetovanje uklanjanja zatečenih pokretnina ne pretpostavlja da je tuženik nastavio posjedovati nekretninu, dok tužitelj u ovom postupku nije niti tvrdio niti dokazivao da bi zatečene stvari bile vlasništvo tuženika, pored nesporne činjenice da je tuženik tužitelju prilikom primopredaje izjavio da preostale zatečene pokretnine nisu njegovo vlasništvo. Obzirom na navedeno, primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a, prvostupanjska presuda je potvrđena u ovom dijelu.

16.1. Tužitelj je djelomično uspio u sporu te sukladno čl. 154. st. 2. ZPP- a, u vezi s podnesenim zahtjevom i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine broj“ : 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23- dalje: Tarifa), ima pravo na naknadu 40 % troškova koji su bili potrebni za vođenje spora i to u ukupnom iznosu od 774,05 eura sa zateznom kamatom određenom sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

16.2.Tužiteljevi troškovi sastoje se od troškova odmjerenih rješenjem o ovrsi za sastav prijedloga za ovrhu iznos od 165,90 eura i javnobilježničke nagrade u iznosu od 175,38 eura te troškova sastava dva obrazložena podneska u iznosu od ukupno 250,00 eura, zastupanja na tri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznos od ukupno 375,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude iznos od 125,00 eura te sudske pristojbe za presudu u iznosu od 139,35 eura. Navedeni troškovi iznose ukupno 1.105,63 eura, čime tužitelju pripada iznos od 442,25 eura (40 %). Uz navedeni trošak tužitelju sukladno čl. 155. ZPP-a pripada i pravo na naknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 331,80 eura i to u ukupnom iznosu jer je navedeni trošak u cijelosti bio potreban i nije ovisan o omjeru uspjeha u sporu.

17. Obzirom je djelomično uspio sa žalbom i to u omjeru od 40 %, tužitelju pripadaju i troškovi drugostupanjskog postupka u iznosu od 412,85 eura, a koji se sastoje od 40 % troškova nagrade odvjetniku za sastav žalbe i plaćene sudske pristojbe na žalbu.

Dubrovnik, 6. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović