Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-417/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja SĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupana po gen. punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženika Davora Petrovića, odvjetnika iz Osijeka, uz javnu objavu dana 06. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-3378146, zaključenog dana 31.03.2006. god. između tužitelja SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, a koja u čl. 3. glasi:

„NAKNADA 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, da tužitelju SĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 97,23 eura (devedesetsedameuradvadesettricenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana 1. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 72,39 eura

(sedamdesetdvaeuratridesetdevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta, OIB:53056966535, da tužitelju SĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 71,65 eura (sedamdesetjedan- eurošezdesetpetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 6. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 803,35 eura (osamstotrieuratridesetpetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 12. ožujka 2026. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate po tom osnovu iznosa od 169,62 eura sa zateznom kamatom od 1.04.2006. pa do isplate, koju obrazlaže navodeći da je dana 31.03.2006. sa tuženom zaključio Ugovor o kreditu broj 528-50-3378146, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita i davatelju osiguranja, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 4.641,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Gore navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 3. ugovorena je jednokratna naknada za korištenje kredita u visini od 3.30 % od cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. S obzirom da je predmetni Ugovor zaključen i realiziran 31.03.2006. god. tužitelju je isti dan naplaćen iznos od 153,18 CHF kao naknada za korištenje kredita (4.641,85 x 3.30% = 153,18 CHF) Tužitelj ističe kako se toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika (banke) te implementirana u tipski ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Isto tako, tužitelj ističe kako mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje. Prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, navedena odredba (čl. 3.) je i ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima, sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO - a. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 107. do 110. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Dakle, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Za napomenuti je kako je na dan utuženja iznos naplaćene naknade u CHF po srednjem tečaju tuženika iznosio 169,62 EUR, stoga ovim putem tužitelj upravo taj iznos potražuje od tuženika.

2. U odgovoru na tužbu od dana 25. ožujka 2026. tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kao neosnovanim, te prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Čini nespornim da su tužitelj i tuženica dana 31.03.2006. zaključili Ugovor o kreditu (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 4.641,85 uz redovnu kamatnu stopu od 6,25% godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je:

Naknada za obradu kredita: 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potv rdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3. Tužitelj podneskom od dana 31. ožujka 2026. osporava navode iz odgovora na tužbu, prigovor previsoko naznačene vrijednosti spora smatra neosnovanim te se poziva na predmet Suda Europske unije broj C-26/13 i C-143/13, kao i na Direktivu 93/13/EEZ i ustaljenu praksu Suda Europske unije, kao i na odluku VSRH broj Rev 673/2023-2. Djelomično povlači tužbu za iznos od 72,39 eura.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost je li neposredno pregovarao s tuženicom o spornoj odredbi Ugovora, te je li od tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj:528-50- 337814631.03.2006. (list 5.-11. spisa).

4.1. Tuženica je na pripremnom ročištu održanom dana 24. travnja 2026. učinila nespornom visinu (97,23 eura) i datum naplaćene naknade za obradu kredita (31.03.2006.), ali se izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe.

4.2. Na istom ročištu od dana 24. travnja 2026. tužitelj je odustao od prijedloga za priklop spisa ovoga suda broj P-1005/2018, kao i da sud pribavi tečajne liste službenim putem od tužene.

4.3. Sud je na pripremnom ročištu dana 24. travnja 2026. prihvatio prigovor tuženice u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi od 1.496,84 eura, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 97,23 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/25.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 97,23 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev-214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu od 20.06.2006. kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od slijedećeg dana nakon dana plaćanja, pa do isplate .

6. Među strankama nije sporno da je tuženica naplatila tužiteljici naknadu na ime troška za obradu kredita u iznosu od 97,23 eura dana 31.03.2006., te da je tužitelj s tuženicom sklopio predmetni Ugovor o kreditu s namjenom kupnje skutera od dana 31.03.2006., ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU- 701/2006-1 od 31.03.2006.

7. Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio 2006. s tuženom kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, kupio je skuter za vlastite potrebe, a kredit je realizirao upravo kod tuženice gdje su ga uputili u Auto kući u kojoj je izabrao skuter. Kad se interesirao o kreditnim uvjetima nitko mu nije spominjao plaćanje bilo kakve naknade. Nije mogao utjecati na ugovorne odredbe, već ga je Ugovor o kreditu unaprijed sačinjen čekao u banci i samo mu je dan na potpis, a kada je čitao Ugovor uočio je da će morati platiti neku naknadu i kada je pitao o čemu se radi, rečeno mu je da to mora platiti, da je takva politika banke. Da nije platio tu naknadu ne bi dobio kredit. Dakle, ugovor mu je dan na potpis po principu "uzmi ili ostavi". Nitko mu nije objasnio na njegov upit od čega se ta naknada sastoji, koje troškove pokriva, a niti njen nominalni iznos, već mu je ta naknada ustegnuta od isplaćenog kredita, odnosno umanjen mu je kredit za iznos naknade. Kada je čitao Ugovor o kreditu, budući je po zanimanju vozač, nisu mu bile sasvim jasne sve ugovorne odredbe, a nitko mu ih nije ni pojasnio, a on nije pitao jer mu je rečeno da tako mora biti da je to politika banke. Nije detaljno proučio prilikom čitanja Ugovor, ali je uočio spornu naknadu i vezano za istu je pitao za na što se odnosi. Nije tražio da mu isplate kredit a da ne plati tu naknadu. Nisu mu rekli koliko je nominalni iznos te naknade, već mu je ta naknada skinuta od isplaćenog kredita.

8.1. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis usluga koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos plaćanjem tzv. ulazne naknade, kao i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti je ista sama po sebi razumljiva, te u Ugovoru nije navedeno, a niti se iz sadržaja Ugovora može zaključiti , koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženici, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita za 3,30% od njegove visine, onda je takvom ugovornom odredbom prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te je ista u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i protivna odredbama čl. 2.-4., čl. 6.-8. i čl. 10. Zakona o obveznim odnosima.

9. Izvedeni dokazi su ocijenjeni sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku.

9.1. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan

10. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

11. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 31. ožujka 2006., na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti .

12. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).

13.1. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

14. Nadalje, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

14.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tužen ica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Također, odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

15.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženice koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici tužene suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski radi kupovine skutera koji je on koristio za svoje osobne potrebe, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

18. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 3. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja koji u odnosu na navedeno iskazuje da ga je u Banci čekao unaprijed sastavljen Ugovor po principu "uzmi ili ostavi", nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama. Nitko mu nije rekao da će morati plaćati bilo kakve naknade vezano za obradu kredita, a kada je pročitao Ugovor i pitao kakva je to naknada, rečeno mu je da je takva politika banke, da nije platio tu naknadu ne bi realizirao kredit, odnosno iznos kredita mu je umanjen za tu naknadu. Ugovorne odredbe mu nitko nije pojasnio, a iste je relativno mogao razumjeti jer je po zanimanju vozač, ali nije tražio pojašnjenje istih jer mu je rečeno da takav ugovor mora biti zbog politike banke.

18.1. Pored navedenog treba napomenuti i to da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe čl. 3. nije vidljivo od čega se sastoj naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 3,30% od iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, budući tuženica kao banka nije dokazala kakve je imala stvarne troškove vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

18.2. U takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, ako tužiteljici takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor kod tuženice, te koji Ugovor da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18.3. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

19. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

21. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

22. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

23. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

24. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

25. U konkretnom slučaju nije nastupila ni zastara, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su - IV-47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

26. Nadalje, tuženica je na ročištu od dana 24. travnja 2026. učinila nespornim visinu plaćene naknade za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe od 97,23 eura dana 31.03.2006. Stoga je tuženica iznos od 97,23 eura dužna vratiti tužitelju i temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove , moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

27. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 97,23 eura pripada od slijedećeg dana nakon uplate i to dana 1.04.2006. kako to isti zahtijeva, dok je visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. , 35/05.), od 01.01.2008. do 31.07.2015. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 01.08.2015. do 31.12.2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30.12.2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

28. Nadalje, sukladno odredbi čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Stavkom 2. istog članka je propisano da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

28.1. Kako je navedeno, tužitelj je podneskom od dana 31. ožujka 2026. djelomično povukao tužbu za iznos od 72,39 eura te sada zahtijeva 97,32 eura. Kako se tuženica na ročištu od 24. travnja 2026. izjasnila da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku , to do djelomičnog povlačenja tužbe u konkretnom slučaju nije ni došlo, pa je sud o tom dijelu zahtjeva meritorno odlučio na način da je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao pod III. izreke, a troškovi postupka odmjereni su u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, u situaciji kada tuženik nije pristao na povlačenje tužbe, nema pravo na troškove prema odredbama čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer do povlačenja tužbe nije niti došlo, već se troškovi odmjeravaju u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3305/2024-2 od 03.09.2024.).

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I.-III. izreke presude.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

30.1. Tužitelj je u tužbi zahtijevao je isplatu od 169,62 eura. Sud je tužitelju dosudio iznos od 97,23 eura.

30.2. Prema konačnom tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao, tužitelj je u postupku s osnovom uspio 100%, a s visinom je uspio 57,32% (od ukupno traženih 169,62 eura uspio je sa 97,23 eura), odnosno u smislu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ukupni omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je s 78,66 % (57,32% + 100% = 157,32% : 2 = 78,66%) a tuženik sa 21,34%, pa kad se jedno s drugim oduzme, dobije se konačni uspjeh tužitelja od 57,32%, u kojem postotku je odmjerena naknada priznatih troškova tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'' broj 138/2023. i 107/2025.).

30.3. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 875,00 eura, koji je osnovan do iznosa od 125,00 eura na ime jednokratne nagrade u visini od 100,00 eura sukladno Tbr. 7. točka 9., te obračunatog PDV-a od 25,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. , 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, a što od priznatog troška prema uspjehu tužitelja od 57,32 %, iznosi 71,65 eura sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku i koji iznos pripada tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, a u visini stope propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, kako je odlučeno kao pod IV. izreke.

33.5. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 803,35 eura nije razmjeran postignutom uspjehu u sporu, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

U Osijeku, 6. svibnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice