Poslovni broj Gž-174/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbe stranaka, podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1464/2020 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1464/2020 od 2. lipnja 2023. u točkama I, II, III, IV i V izreke te u točki VI izreke za dosuđeni trošak tužitelju u iznosu od 1.838,67 eur sa pripadajućom zateznom kamatom.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava točka VI izreke citirane prvostupanjske presuda za tužitelju dosuđeni parnični trošak u iznosu od 142,15 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova sastava žalbi.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopušten zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovoga suda.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu 5102957519 sklopljen između tužitelja i tuženika 19. travnja 2006., ovjeren kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba poslovni broj OU-498/06 dana 20. travnja 2006. te je odbijen zahtjev tužitelja za brisanje upisa založnog prava na nekretnini pobliže označenoj u izreci presude.

2. Točkom II izreke prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev te je utvrđeno da su ništetne odredbe citiranog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a koje odredbe su sadržane u članku 2., članku 7. i članku 8. Ugovora o kreditu, u dijelovima koji se citirani u izreci presude (točka 1.) te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike u tečaju iznos od 3.412,02 eur / 25.707,90 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na pojedinačne mjesečne iznose (točka 2.).

3. U točki III izreke odbijen je kao djelomično neosnovan eventualno kumulirani zahtjev u dijelu kojim je traženo da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 2.087,30 eur / 15.726,78 kn na ime povećanja kamatne stope, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine novčane iznose.

4. Točkom IV izreke odbijen je zahtjev tuženika za utvrđenje da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 322,80 eur / 2.432,12 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine novčane iznose te je temeljem navedenog odbijen prigovor prijeboja s osnova odbijenih potraživanja tuženika.

5. U točki V izreke odbijen je zahtjev tuženika za utvrđenje da postoji tražbina tuženika u iznosu od 148.708,90 eur / 1.120.447,19 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine novčane iznose te je temeljem navedenog odbijen prigovor prijeboja s osnova odbijenih potraživanja tuženika.

6. Točkom VI izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.980,67 eur /14.923,25 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

7. Protiv presude žalbe podnose obje stranke pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP).

7.1. Tužitelj se žali na odbijajući dio presude iz točki I i III izreke s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači prihvaćanjem odbijenih tužbenih zahtjeva te potražuje žalbeni trošak.

7.2. Tuženik žalbom pobija presudu iz točkama II, IV, V i VI. izreke presude, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači te tužbeni zahtjev u cijelosti odbije a tuženiku priznaju troškovi postupka uz trošak žabe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Na žalbe nije odgovoreno.

9. Žalba tužitelja nije osnovana dok je žalba tuženika djelomično osnovana, samo u pogledu troškova postupka.

10. Kao prvo, u odnosu na postavljeni uvjetni i općeniti zahtjev tuženika za izuzećem sudaca ovog drugostupanjskog suda treba reći da prema članku 73. stavak 2. točka 1. ZPP-a nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca koji bi mogli suditi u ovom predmetu. Stoga je navedeni zahtjev tuženika odbačen kao nedopušten primjenom članka 73. stavak 3. ZPP -a, te je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja (tako Vrhovni sud RH u svojim odlukama broj Revd - 4325/2024 od 16. veljače 2025. i Revd-4273/2024 od 16. listopada 2024.).

11. Predmet spora po glavnom tužbenom zahtjevu je traženje tužitelja za utvrđenje ništetnim u cijelosti ugovora o kreditu zaključenog s tuženom bankom i brisanje založnog prava u svezi s time dok se eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje djelomične ništetnosti istog ugovora o kreditu (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), te uz svaki od tih zahtjeva i restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetn ih ugovornih odredbi. Ujedno je trebao odlučiti i o zahtjevima tuženika postavljenim u obliku prigovora radi prebijanja sa utvrđenim potraživanjima tužitelja.

12. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom i kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 5102957519 dana 19. travnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba poslovni broj OU-498/06 dana 20. travnja 2006. (dalje Ugovor o kreditu) u okviru kojeg su stranke ugovorile prava i obveze vezane za realizaciju kredita u iznosu od 123.550,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od 30 godina, s ugovorenom valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana za valutu švicarski franak u člancima 2. i 7. Ugovora o kreditu te je između ostalog u članku 8. Ugovora o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,55% godišnje ali je ista tijekom postojanja ugovorne obveze bila mijenjana u skladu s jednostranim odlukama tuženika odnosno banke,

- da je tuženik otkazao kredit sa danom 18. srpnja 2018. te obavijestio tužitelja o iznosu neotplaćenog dijela kredita zajedno s pripadajućim kamatama na taj dan,

- da je tužitelj imao status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača Zakona potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. i 46/07. - dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom na utvrđenje da je se radi o stambenom kreditu, da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba radi kupnje stana, izvan svog zanimanja, izvan svoje poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a tuženik za suprotno nije pružio niti jedan dokaz,

- da je u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d., utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07),

- da je sud sukladno izmijenjenoj odredbi članka 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) vezan za utvrđenja iz navedene presude, uvažavajući da je Ugovor o kreditu sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da tuženik nije dokazao da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio uz prethodno pregovaranje s tuženikom o spornim ugovornim odredbama, da je ugovor bio unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika te da tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj, što je utvrđeno analizom i ocjenom iskaza tužitelja te svjedoka TZ, pismene izjave KZ i pismene korespondencije tužitelja s bankom,

- da tužitelj nije bio obaviješten o razlozima i načinu donošenja odluke o povišenju kamatne stope, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

- da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva te nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro,

- da su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene a time i ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo pa činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa – promjenjiva kamata i tečaj valute švicarskog franka, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, predstavlja uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, sve pozivom na članak 96. i članak 97. Zakona potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. i 46/07. - dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu,

- da ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, u ovom slučaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne utječe na ništetnost cijelog ugovora u smislu članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje ZOO) pa da u tom dijelu glavni tužbeni zahtjev nije osnovan ka niti s njim povezani zahtjev na brisanje založnog prava,

- da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev na isplatu uslijed ništetnih odredbi odnosno pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a,

- da visina tužbenog zahtjeva, utvrđena provedenim financijskim vještačenjem, iznosi 2.087,30 eur / 15.726,78 kn zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama te 3.412,02 eur / 25.707,90 kn zbog ništetnosti odredbi valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je nastupila zastara potraživanja u odnosu na zahtjev naznačenog novčanog iznosa na ime razlike u povećanju kamatne stope jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO-a, pa je zastara ponovno počela teći 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu te je istekla do dana podnošenja predmetne tužbe 11. ožujka 2020.,

- da je nije nastupila zastara potraživanja u odnosu na zahtjev naznačenog novčanog iznosa na ime razlike u valutnom tečaju jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a prekinut podizanjem kolektivne tužbe u smislu članka 241. ZOO - a, pa je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018. te nije istekla do dana podnošenja predmetne tužbe 11. ožujka 2020., te da na ovaj iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata prema članku 1115. ZOO-a,

- da prigovor radi prebijanja kojeg tuženik ističe s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 322,80 eur /2.432,12 kn (kada je tečaj bio niži od početnog tečaja) jer predmetna tražbina ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, budući da plaćanjem anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog tečaja tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio,

- da nije osnovan niti prigovor radi prebijanja kojeg tuženik postavlja u iznosu od 148.708,90 eur / 1.120.447,19 kn na ime vraćanja cjelokupnog nepodmirenog iznosa kredita s osnove otkaza Ugovora o kreditu, iz razloga što tuženik ne raspolaže ovršnom ispravom radi naplate eventualnih tražbina koje ima na temelju Ugovora o kreditu.

13. Stoga sud prvog stupnja odlučuje kao u izreci presude, dok odluku o troškovima temelji na članku 154. stavak 5. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

14. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističu stranke u žalbama, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

14.1. Nije počinjena bitna povreda postupka time što prvostupanjski sud kao nacionalni sud po prijedlogu tuženika nije uputio zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tome je li odredba članka 22. ZOO-a isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te iz primijene Direktive 93/13, s obzirom da u tom pravcu ne postoj obveza prvostupanjskog suda u primjeni članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

15. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne ne/valjanosti cijelog Ugovora o kreditu spornih i odredbi konkretnog ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

16. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

17. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP -a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

19. Osim toga, prvostupanjski je sud osim apstraktne zaštite kroz kolektivni spor, ispitao poštenost pobijanih odredbi Ugovora o kreditu i na individualnoj razini ovog pojedinog slučaja. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U -III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. ukazano je na potrebu provođenja dokaza predloženih po tuženiku na okolnost obaviještenosti tužitelja i pregovaranja oko spornih odredbi, pa je na ove okolnosti sud prvog stupnja saslušao tužitelja i svjedokinju HZ, te analizirao pismenu izjavu KZ i pismenu korespondencije tužitelja s bankom, Na taj način tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelj na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika da u pogledu ovih okolnosti sud prvog stupnja nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

20. Neosnovano tuženik u žalbi sugerira da bi valutna klauzula iz članka 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila isključena od testa poštenosti. Prema članku 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavak 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

20.1. Pri tome se ističe da Ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

21. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je u tom dijelu žalba tuženika neosnovana.

22. U odnosu na žalbu tužitelja kojom se osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da u situaciji utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, nije osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim cijelog ugovora, treba reći da prema članku 324. stavak 1. i 2. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Prema članku 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

22.1. U konkretnom slučaju, banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju ugovoreni iznos kredita u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita, dok je visina anuiteta ovisila o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi. Kada obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredbom članka 22. ZOO-a predviđena je mogućnost sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

22.2. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebn ih odredbi i to članka 81. i 87. ZZP/03, međutim unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe i dalje postoje ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

22.3. U tom smislu treba navesti da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. st. 2. ZOO u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Pritom odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka, stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

22.4. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 21. ZOO-a i članka 22. ZOO-a u vezi s člankom 322. stavak 1. ZOO- a te člankom 324. stavak 2. ZOO-a, kada je glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu ocijenio neosnovanim.

22.5. Takvo pravno shvaćanje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju članka 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetima broj C-118/17, C-932/19, C-19/20 i C-453/10. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u odlukama donesenim u navedenim predmetima, u skladu su s Direktivom93/13 odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena ugovorna odredba nije postojala.

22.6. Dakle, sukladno mjerodavnim odredbama ZOO-a tumačenih u duhu prava Europske unije, prema pravnom shvaćanju ovog suda u situaciji utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, takav ugovor nije ništetan u cijelosti ako je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odnosno ništetna ugovorna odredba nije postojala, osobito kada postoji pravo potrošača na povrat koristi koju je banka stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe te da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između prava o obveza potrošača i banke kao trgovca. Takvo pravno shvaćanje u skladu je s pravnim shvaćanjem koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-259/2022 od 9. listopada 2024., Rev-820/2023 od 23. travnja 2024. i Rev-274/2023 od 22. siječnja 2025. Stoga je u tom dijelu žalba tužitelja ocijenjena neosnovanom.

23. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

24. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da banka nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

25. U odnosu na zastaru potraživanja, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan u pogledu potraživanja na ime valutne klauzule a prihvatio u pogledu potraživanja s osnova promjenjive kamatne stope. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (što je sukladno pravnim shvaćanjima Građanskog odjela VSRH sa sjednica od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je nastupila zastara potraživanja u odnosu na razliku zbog povećanja kamatne stope jer je petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a koji je ponovno započeo 13. lipnja 2014. (pravomoćnost presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) istekao do dana podnošenja predmetne tužbe 11. ožujka 2020. dok do toga datuma nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na razliku u valutnom tečaju koji je ponovno počeo teći 14. lipnja 2018. (pravomoćnost presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu), pa su žalbe stranka u tom dijelu neosnovane.

26. Protivno žalbi tuženika, pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja, odnosno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 322,80 eur / 2.432,12 kn s osnove tzv. negativne razlike (manje plaćeni anuiteti u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita) u vezi koje je tuženik istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Naime, plaćanjem nižih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, tužitelj nije primila od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju Ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača pa se žalbom neosnovano poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao mjerodavne za odlučivanje o prigovoru radi prebijanja. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja, tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima.

27. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud kao nedokazan i neosnovan odbio tuženikov prigovor radi prebijanja, odnosno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu 148.708,90 eur / 1.120.447,19 kn koji je tuženik istaknuo s osnove otkaza Ugovora o kreditu, uz tvrdnje da je otkazom Ugovora o kreditu učinjena dospjelom tražbina na cjelokupni neotplaćeni kredit. Tuženik ovaj zahtjev, čiju je osnovanost i visinu tužitelj osporio, ničime nije dokazao osim prilaganjem izvoda iz otvorenih stavki koju je tužitelj osporavao.

28. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka, u smislu članka 154. stavak 5. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.), u svemu osim u pogledu pristojbe na presudu. Protivno žalbi tuženika, s obzirom da je postavljen objektivno kumulirani tužbeni zahtjev u smislu članka 188. stavak 2. ZPP-a te da tužitelj nije uspio u razmjerno manjem dijelu jednog od prihvaćenih eventualno kumuliranih zahtjeva, prema članku 154. stavak 5. ZPP-a pripadaju mu troškovi u pogledu parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva s kojim je uspio a koje je troškove prvostupanjski sud pravilno utvrdio u osnovu i visini (VSRH Rev-267/2024 od 27. ožujka 2024., Rev-623/2023 od 25. listopada 2023.).

28.1. Međutim, osnovano se žalbom tuženika ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom dosuđivanja tužitelju troškova sudske pristojbe na presudu. To stoga što je izmijenjena odredba članka 11. točka. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 51/23.), prema kojoj su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila na snagu 20. svibnja 2023. Ovo znači da je u vrijeme donošenja predmetne presude (02. lipnja 2023.) nije postojala obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na presudu te istu nije trebao podmiriti, odnosno za navedeni trošak, ukoliko je nastao, ne može se teretiti tuženika.

28.2. Stoga je djelomični prihvaćanjem žalbe tuženika, odluku o troškovima postupka valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova u visini sudske pristojbe na presudu od 142,15 eur / 1.071,00 kn.

29. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe budući da je sa istom samo djelomično uspio i to u pogledu sporednog zahtjeva (troškovi postupka) vezano za što nisu nastali posebni troškovi.

30. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, članka 373. točka 3. ZPP-a.

U Rijeci 6. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić