Republika Hrvatska

Poslovni broj: P-2109/2019-52

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Benkovcu

Benkovac, Stjepana Radića 10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, po sutkinji Božani Mihalj, u pravnoj stvari tužitelja VF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupano po punomoćniku Zoranu Horvatiću, odvjetniku iz Zagreba, Ulica kralja Zvonimira 31, protiv tuženika OTP BANKE d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po FF i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o., Lovretska 14, Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 27. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Zvonimira Vrkića, odvjetnika u Benkovcu, te objave dana 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu broj: 45936/07 od dana 15.03.2007. zaključenog između tužitelja i tuženika, ovjerenom kod javnog bilježnika Pavica Mišković iz Zadra od 19.03.2007. pod brojem Ov-2957/07, ništetan dio odredbe 2. i 10., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koji glasi:

2. IZNOS KREDITA

1. „... kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 64.500,00..“,

2. „... Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita...“

3. „....u izabranoj valuti CHF...“

4. “...izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja....“

10. OTPLATA KREDITA,

a) otplata duga, u dijelu koji glasi:

1.“... u iznosu od 427,59 CHF (četristotinedvadesetisedamšvicarskihfranaka pedesetidevetcentima) i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 423,38CHF(četristotinedvadesetitrišvicarskafrankatridesetosamcentima) u kunskoj protuvrijednosti na dan ispunjenja (dospijeća) pojedine rate.“

2 d) tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate, u dijelu koji glasi:

„...Mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti Ugovora...“

II. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu broj: 45936/07 od dana 15.03.2007., zaključenog između tužitelja i tuženika, ovjerenom kod javnog bilježnika Pavica Mišković iz Zadra od 19.03.2007. pod brojem Ov-2957/07, ništetan dio odredbe čl. 11. u dijelu koji se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, i to dio koji glasi:

11. KAMATE I TROŠKOVI

1.“...Redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.“

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.051,59 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. pa do isplate, s time da zakonska zatezna kamata teče od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju i to u iznosu od 25.975,33 kn uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na iznos od

- 684,20 kn teče od 11.02.2016.g.

- 1.150,80 kn teče od 11.03.2016.g.

- 1.129,11 kn teče od 12.04.2016.g.

- 1.126,56 kn teče od 11.05.2016.g.

- 1.137,34 kn teče od 11.06.2016.g.

- 1.130,30 kn teče od 12.07.2016.g.

- 1.120,52 kn teče od 11.08.2016.g.

- 1.122,45 kn teče od 13.09.2016.g.

- 1.125,72 kn teče od 11.10.2016.g.

- 1.124,98 kn teče od 11.11.2016.g.

- 1.130,33 kn teče od 13.12.2016.g.

- 1.132,41 kn teče od 11.01.2017.g.

- 1.115,52 kn teče od 11.02.2017.g.

- 1.109,58 kn teče od 11.03.2017.g.

- 1.112,55 kn teče od 11.04.2017.g.

- 1.107,80 kn teče od 11.05.2017.g.

- 1.107,36 kn teče od 13.06.2017.g.

- 1.106,91 kn teče od 11.07.2017.g.

- 1.103,05 kn teče od 11.08.2017.g.

- 1.107,49 kn teče od 12.09.2017.g.

- 1.117,85 kn teče od 11.10.2017.g.

- 1.123,03 kn teče od 11.11.2017.g.

- 1.124,95 kn teče od 12.12.2017.g.

- 624,52 kn teče od 11.01.2018.g.

pa do konačne isplate.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.152,03 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 17. lipnja 2019. navodi da je kao korisnik kredita sklopio sa Societe generale –Splitska banka d.d. kao bankom, čiji je tuženik pravni slijednik, dana 18. prosinca 2006. godine Ugovor o kreditu broj. 45936/07, solemniziran kod javnog bilježnika Pavice Mišković iz Zadra, pod brojem: Ov-2957-07 od 19. ožujka 2007., kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 64.500,00 CHF. Kredit je isplaćen po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećim za CHF, na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti u 240 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, s time da je uz početnu kamatnu stopu 5,00 godišnje, 239 mjesečnih anuiteta iznosilo 427,59 CHF, a preostali anuitet 423,38 CHF. Kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu. Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovrenu valutu uz koju je vezana glavnica – CHF (švicarski franak), te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Stoga tužitelj ovom tužbom traži, po naprijed navedene dvije osnove, utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi te isplatu. Poziva se na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj PŽ-7129/2013, Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14 i ostalu sudsku praksu.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, podneskom od 19. studenog 2024. (l.s. 352-353).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30. tujna 2015. konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmjijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Slijedom navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice. Kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, te Sporazum o korištenju preplate, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati i isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu. Ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača – ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je u ponudi kredita imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u drugim valutama, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što nedvojbeno proizlazi iz sadržaja sklopljenog ugovora. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe, kako tužitelj ignorira činjenicu konverzije kredita, pa se stoga osporava metodologija izračuna koja ne uzima u obzir činjenice nastale konverzijom kredita (utvrđenje nove nedospjele glavnice, preplata po konverziji i dr.), a osim toga ovaj izračun utuženog iznosa od 77.180,00 kn nema značaj sudskog vještačenja pa ga tuženik ne prihvaća. Za slučaj da sud usvoji tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na utuženu tražbinu tužtielja radi isplate ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene preplate u iznosu od 25.975,33 kn uvećano za zatezne kamate.

3. U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasnitšva od 15. ožujka 2007. (l.s. 11-18), otplatni plan (l.s. 19), obavijest o promjeni kamatne stope (l.s. 20-21), izvod po kreditu (l.s. 22-25), pregled uplata (l.s. 26-38), financijsko vještačenje na okolnosti utvrđivanja razlike više plaćenih anuiteta po kreditu broj 45936/07 izrađeno od strane Tomislava Borkovića, dipl.oec, Stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo (l.s. 39-42), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 45936/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (l.s. 52-54), sprazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu kaluzulu (l.s. 55-56), financijsko vještačenje na okolnost visine potraživanja izrađeno od Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvo, računovodstvena i financijska vještačenja (l.s. 215-230), dodatni nalaz i očitovanje na prigovore tuženika na osnovni nalaz i mišljenje (l.s. 280-294), dopunski nalaz i očitovanje (očitovanje u pogledu primijenjenog tečaja) (l.s. 313), drugi dodatni nalaz (l.s. 337-350).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe 2. i 10., koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 11. u dijelu koji se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope te zahtjev za isplatom iznosa od 7.051,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 1. listopada 2015. do isplate.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva

- da je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 64.500,00 CHF

- da je u čl. 5. ugovorena nominalna kamatna stopa koja iznosi 5,50 % promjenjiva

- da je prema čl. 11. redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.

- da su stranke sklopile Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 45936/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača

- da je u navedenom predmetu 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Viskog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

8. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Prema odredbi čl. 502.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.,146/25., - u daljnjem tekstu: ZPP) propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11. Tužitelj je saslušan kao stranka, naveo je da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje kuće. Kredit je podigao u valuti CHF koji je tada bio povoljniji. Kuću ne iznajmljuje u turističke svrhe, iskazao je da radi kao zrakoplovni tehničar u vojnoj bazi u Zemuniku zbog čega se ne smije baviti ničim drugim. Istaknuo je da nije znao da će valutna klauzula CHF toliko rasti. Također da nije bilo moguće pregovarati o kamati i valutnoj klauzuli da je bilo "uzmi li ostavi".

12. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog Ugovora imao status potrošača (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., dalje u tekstu: ZZP/07).

13. Kao i kod ostalih odredbi ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

15. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

16. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja utuženog iznosa jer tako proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

17. Iz gore navedenih razloga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno drugog nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića, iz Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja iz Zagreba, koji ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim.

18. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je osnovan, pa je odlučeno kao u izreci.

19. U odnosu na prigovor zastare, ističe se da isti prigovor ovaj sud nalazi neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05,41/08 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, prema stavu VSRH-a zastara za podnošenje individualnih restitucijskih zahtjeva s osnove ništetne valutne klauzule je prekinuta donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. te petogodišnji zastarni rok počinje iznova teći od 14. lipnja 2018. godine. Pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. lipnja 2019.., nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega je prigovor zastare od strane tuženice neosnovan.

20. Što se tiče prigovora radi prebijanja istaknutog po tuženiku u odgovoru na tužbu istaći je da je predmet ovog spora zahtjev za plaćanjem stečenog bez osnove, pri čemu je tužitelj preplatio iznos u visini onoga koji i traži tužbenim zahtjevom. Radi se o iznosu koji predstavlja razliku između iznosa više plaćenog od strane tužitelja i iznosa koji mu je priznat konverzijom od strane tuženice. Stoga tuženik nema nikakvu osnovu za potraživanje tog iznosa od ovdje tužitelja te je valjalo utvrditi da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, na način kako je to određeno u točki IV. izreke ove presude.

21. Tuženik je naveo i da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na preplaćeni iznos sa zateznim kamatama na što tuženik nije pristao, za navesti je da se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva, pa takvu dispoziciju tužitelj može poduzeti i bez pristanka tuženika. Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. (čl. 191 stavak 3. ZPP-a)

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, pa je tako tužitelju valjalo priznati trošak na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN broj: 1358/2023., 107/2025., dalje u tekstu: Tarifa) i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastav obrazloženih podnesaka od 30.11.2020., 16.11.2022., 19.5.2023., 4.10.2023., sve po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) ukupno 400 bodova, sastav obrazloženih podnesaka od 31.5.2024., 1.10.2024., 20.11.2024., 27.5.2025., 26.3.2026. , sve po 50 bodova (Tbr. 8. toč. 2. Tarife) ukupno 250 bodova, podnesak od 1.10.2024. 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), za pristup na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 1.12.2020., 14.6.2024., 27.3.2026., sve po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) ukupno 300 bodova, što sveukupno iznosi 1.075,00 bodova, odnosno 2.150,00 eura (Tbr. 54. Tarife). Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25 % dođe se do iznosa od 2.687,50 eura. Tom iznosu valjalo je pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 464,53 eura, pa tako ukupni parnični trošak koji je tužitelju dužna naknaditi tužena iznosi 3.152,03 eura. Zahtjev tužitelja za naknadom troška, za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na trošak sastava podnesaka koji se obračunavaju prema Tbr. 8. točka 2. Tarife.

Benkovac, 6. svibnja 2026.

Sutkinja

Božana Mihalj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku