REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-1299/2019-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja ME iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Leonardo Troskot, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnica Margita ZE i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 6. svibnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o namjenskom kreditu od 2. siječnja 2006. kojeg su sklopili tužitelj ME iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, a 5. siječnja 2006. ga je potvrdio javni bilježnik Ignac Vuger iz Sesveta pod brojem OU-14/2006 i to u dijelu u kojem sadrže odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope u dijelu članka 2 koji glasi:
„…a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d…“
i u dijelu članka 7 koji glasi:
„Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete .“
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ME iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 4.967,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
na iznos od 34,55 eura od 15. studenog 2007. do isplate
na iznos od 33,95 eura od 15. prosinca 2007. do isplate
na iznos od 34,96 eura od 15. siječnja 2008. do isplate
na iznos od 34,79 eura od 15. veljače 2008. do isplate
na iznos od 66,97 eura od 15. ožujka 2008. do isplate
na iznos od 66,57 eura od 15. travnja 2008. do isplate
na iznos od 64,36 eura od 19. svibnja 2008. do isplate
na iznos od 65,19 eura od 15. lipnja 2008. do isplate
na iznos od 64,53 eura od 15. srpnja 2008. do isplate
na iznos od 64,39 eura od 15. kolovoza 2008. do isplate
na iznos od 34,34 eura od 15. rujna 2008. do isplate
na iznos od 66,81 eura od 15. listopada 2008. do isplate
na iznos od 67,03 eura od 24. studenog 2008. do isplate
na iznos od 66,74 eura od 28. studenog 2008. do isplate
na iznos od 66,12 eura od 15. prosinca 2008. do isplate
na iznos od 71,91 eura od 15. veljače 2009. do isplate
na iznos od 69,96 eura od 15. ožujka 2009. do isplate
na iznos od 70,39 eura od 15. travnja 2009. do isplate
na iznos od 69,83 eura od 29. svibnja 2009. do isplate
na iznos od 69,68 eura od 15. lipnja 2009. do isplate
na iznos od 69,79 eura od 15. srpnja 2009. do isplate
na iznos od 93,52 eura od 15. kolovoza 2009. do isplate
na iznos od 94,60 eura od 15. rujna 2009. do isplate
na iznos od 93,36 eura od 15. listopada 2009. do isplate
na iznos od 94,12 eura od 15. studenog 2009. do isplate
na iznos od 93,97 eura od 15. prosinca 2009. do isplate
na iznos od 96,07 eura od 15. siječnja 2010. do isplate
na iznos od 97,39 eura od 15. veljače 2010. do isplate
na iznos od 97,08 eura od 15. ožujka 2010. do isplate
na iznos od 98,62 eura od 16. travnja 2010. do isplate
na iznos od 99,37 eura od 21. svibnja 2010. do isplate
na iznos od 90,91 eura od 15. lipnja 2010. do isplate
na iznos od 89,75 eura od 21. srpnja 2010. do isplate
na iznos od 91,32 eura od 18. kolovoza 2010. do isplate
na iznos od 92,90 eura od 1. listopada 2010. do isplate
na iznos od 92,29 eura od 18. listopada 2010. do isplate
na iznos od 93,26 eura od 18. studenog 2010. do isplate
na iznos od 65,36 eura od 15. prosinca 2010. do isplate
na iznos od 65,53 eura od 15. siječnja 2011. do isplate
na iznos od 65,20 eura od 7. ožujka 2011. do isplate
na iznos od 66,22 eura od 19. ožujka 2011. do isplate
na iznos od 64,81 eura od 21. travnja 2011. do isplate
na iznos od 67,28 eura od 20. svibnja 2011. do isplate
na iznos od 69,41 eura od 16. lipnja 2011. do isplate
na iznos od 72,86 eura od 20. srpnja 2011. do isplate
na iznos od 58,90 eura od 22. kolovoza 2011. do isplate
na iznos od 55,26 eura od 15. rujna 2011. do isplate
na iznos od 53,88 eura od 17. listopada 2011. do isplate
na iznos od 53,95 eura od 15. studenog 2011. do isplate
na iznos od 54,13 eura od 15. prosinca 2011. do isplate
na iznos od 55,90 eura od 30. siječnja 2012. do isplate
na iznos od 55,97 eura od 28. veljače 2012. do isplate
na iznos od 55,36 eura od 15. ožujka 2012. do isplate
na iznos od 55,23 eura od 18. travnja 2012. do isplate
na iznos od 55,60 eura od 17. svibnja 2012. do isplate
na iznos od 55,75 eura od 16. lipnja 2012. do isplate
na iznos od 55,28 eura od 16. srpnja 2012. do isplate
na iznos od 54,93 eura od 20. kolovoza 2012. do isplate
na iznos od 53,84 eura od 15. rujna 2012. do isplate
na iznos od 55,03 eura od 19. listopada 2012. do isplate
na iznos od 55,28 eura od 15. studenog 2012. do isplate
na iznos od 55,05 eura od 18. prosinca 2012. do isplate
na iznos od 54,49 eura od 15. siječnja 2013. do isplate
na iznos od 54,21 eura od 20. veljače 2013. do isplate
na iznos od 54,62 eura od 20. ožujka 2013. do isplate
na iznos od 55,15 eura od 16. travnja 2013. do isplate
na iznos od 53,17 eura od 16. svibnja 2013. do isplate
na iznos od 53,32 eura od 15. lipnja 2013. do isplate
na iznos od 53,23 eura od 24. srpnja 2013. do isplate
na iznos od 53,21 eura od 15. kolovoza 2013. do isplate
na iznos od 53,68 eura od 16. rujna 2013. do isplate
na iznos od 54,03 eura od 17. listopada 2013. do isplate
na iznos od 54,11 eura od 19. studenog 2013. do isplate
na iznos od 54,62 eura od 16. prosinca 2013. do isplate i
na iznos od 53,98 eura od 15. siječnja 2014. do isplate
i to u razdoblju do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 0,01 eura od 15. studenog 2007. do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ME iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 1.863,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. svibnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. preporučenom pošiljkom podnio tužbu u kojoj navodi da su stranke 2. siječnja 2006. sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojeg je ovjerio javni bilježnik Ignac Vuger iz [adresa] 5. siječnja 2006. pod brojem OU - 14/2006 i tim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 97.236,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB -a na dan isplate kredita. Dalje navodi da je u čl. 2 tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika i da je na dan sklapanja ugovora ona iznosila 4,50 % godišnje, a tijekom otplate kredita tuženik ju je više puta mijenjao. U odredbi čl. 7 predmetnog ugovora određeno je da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta ako se izmjeni redovna kamatna stopa i da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tužitelj navodi i da su stranke 27. rujna 2012. sklopile dodatak tom ugovoru kojim su zasnovale založno pravo u korist tuženice te da su 11. veljače 2006. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZID ZPK) kojeg je ovjerila javna bilježnica Sanja Ledić iz [adresa] 15. veljače 2016. pod brojem OV-693/16 čime je provedena konverzija ugovora o kreditu. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja iz odluka donesenih u sporu koji je vođen povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka uključujući i tuženika u kojima je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze čini ovisnom o jednostranoj odluci banke imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te su tužene banke time postupale protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužitelj traži da se utvrdi ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi koje su sadržane u dijelu čl. 2 i 7 ugovora i potražuje isplatu iznosa od 38.780,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te tijek zateznih kamata. Ističe da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe zbog provedene konverzije, ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer su kredit uz tužitelja otplaćivale i treće osobe. Dodaje da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK-a i da je tužitelj time stavljen u položaj kao da je od početka koristio kredit denominiran u eurima, a stranke su time stvorile novu pravnu osnovu koja se razlikuje od početnog ugovora o kreditu pa tužitelj više ne može tražiti povrat stečenog bez osnove vezano za raniji ugovor o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj imao mogućnost izabrati hoće li provesti konverziju dok je za banku bila obveza ponuditi mu konverziju. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnog troška.
3. Tužitelj je u podnesku od 3. rujna 2020. naveo da prigovor zastare nije osnovan i osporio je ostale navode odgovora na tužbu. Dodao je da je jednu uplatu izvršila tužiteljeva majka VE, a jednu njegova supruga ŠE i da su obje izvršile te uplate u njegovo ime i za njegov račun jer im je on dao novac za uplatu. Naveo je i da provedenom konverzijom ugovora o kreditu nije izvršena restitucija na koju on ima pravo zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku od 26. kolovoza 2021. specificirao svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu tako da potražuje isplatu iznosa od 37.425,33 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama da bi u podnesku od 23. ožujka 2026. zatraženi iznos izrazio u eurima kao novoj službenoj valuti u Republici Hrvatskoj pa potražuje isplatu iznosa od 4.967,19 eura[1] s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tuženik je podnesak od 26. kolovoza 2021. zaprimio 23. srpnja 2025. i nije se protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Nakon što mu je 24. ožujka 2026. dostavljen podnesak tužitelja od 23. ožujka 2026. tuženik je na ročištu 25. ožujka 2026. predložio da se taj podnesak ne uzme u obzir jer nije dostavljen u roku iz čl. 299.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP), a podredno je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva i da ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio. Kao što je već navedeno, u podnesku od 24. ožujka 2026. tužitelj je samo izvršio konverziju iznosa iz podneska od 26. kolovoza 2021. iz kuna u eure s obzirom na to da je euro sada službena valuta pa se ne radi o nikakvoj novoj preinaci tužbenog zahtjeva, a sud ionako mora u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) odlučivati o tužbenom zahtjevu u eurima pa je tuženikovo protivljenje da se podnesak od 24. ožujka 2026. uzima u obzir bespredmetno. Sud u ovom postupku odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva kako je u odnosu na zahtjev za isplatu specificiran u podnesku od 26. kolovoza 2021. i izražen u eurima u podnesku od 24. ožujka 2026.
5. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o namjenskom kreditu (listovi 9- 13), otplatne planove (listovi 14-19, 29-34), dodatak ugovoru o namjenskom kreditu od 27. rujna 2012. (listovi 20-22), obavijesti o promjeni kamatne stope (listovi 23, 24), dodatak o ugovoru o kreditu od 11. veljače 2016. (listovi 25 -28), informativni sažetak izračuna konverzije (list 35), izračun konverzije (listovi 36-40), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 42), pregled promjena kamatnih stopa (list 43), promet po kreditu (listovi 44-49), izvješće KPMG-a (listovi 75-77). Sud je saslušao tužitelja i svjedokinje VE i PE te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje (str. 179-188) i očitovala se na prigovor tužitelja (str. 201-206).
6. Tužbeni zahtjev je osnovan, osim u dijelu potraživanja zakonskih zateznih kamata o kojem je odlučeno u točki III. izreke presude.
7. Među strankama su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara, ima li tužitelj pravni interes za vođenje ovog spora, a sporna je i aktivna legitimacija tužitelja u odnosu na pojedine uplate.
8. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj 3205988408/06, kreditna partija 7102985273 (listovi 9-13) od 2. siječnja 2006. utvrđeno je da su ga sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor tj. banka. Taj je ugovor solemnizirao javni bilježnik Ignac Vuger iz [adresa] 5. siječnja 2006. pod brojem OU-14/2006, a sklopljen je za iznos od 97.236,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, a namjena kredita je kupnja stana (čl. 6 ugovora). U čl. 2 ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,50 % . U čl. 7 ugovora ugovoreno je da korisnik kredita pristaje da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete.
9. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ovaj kredit uzeo za kupnju stana u [adresa] u [adresa] u kojem je živio s obitelj oko 5 godina i potom ga je prodao, a dok je bio u njegovom vlasništvu nije ga iznajmljivao i nema registrirano trgovačko društvo, OPG ni obrt. Pojasnio je da se za taj kredit interesirao u prosincu 2005. i tad su mu u banci rekli da do početka iduće godine imaju posebnu ponudu za mlađe osobe. Također su mu rekli da može dobiti kredit s valutom u eurima ili u CHF, a savjetovali su mu kredit s valutom u CHF jer je manja kamatna stopa i radi se o stabilnoj valuti. Njemu je bilo najvažnije kolika će mu biti rata, a u banci mu nisu posebno objašnjavali što znači promjenjiva kamatna stopa i on nije imao pitanja o tome. Naveo je i da su mu u banci dali pripremljeni tekst ugovora o kreditu kojeg je on pročitao prije potpisivanja, a on je imao povjerenja u tuženika kao jednu ozbiljnu banku. Dodao je i da je i za kredit u eurima bila promjenjiva kamatna stopa i da su mu u banci rekli da nije moguća fiksna kamatna stopa te da o tome nije mogao pregovarati. Iskazao je i da je od banke dobivao pisane obavijesti o promjeni kamatne stope na koje nije prigovarao jer je potpisao ugovor o kreditu. Tužitelj je naveo i da je taj kredit konvertirao i da ga još otplaćuje.
10. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP'03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Istovjetna definicija potrošača sadržana je i u odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP'07) i Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, 19/22 – dalje: ZZP). Prema tome u ovom sporu se radi o potrošačkom kreditu s kamatnom stopom koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom ovog tuženika.
11. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika , Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.
12. U odnosu na tuženika Zagrebačka banka d.d. citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO), te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.
13. Ta je odluka u skladu s odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora obvezujuća i za ovaj sud u ovom sporu i tužitelj se može pozvati na pravno utvrđenje iz te odluke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama u ugovorima u kreditu kakve je tuženik sklapao s potrošačima, uključujući i tužitelja.
14. Ta odredba kao i odredba čl. 118 ZZP-a prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika propisuju proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava jer propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.
15. U čl. 502.c ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete, a ova je tužba podnesena radi povrata stečenog bez osnove, a ne naknade štete, međutim, ovaj sud smatra da se ove zakonske odredbe ne trebaju primjenjivati samo na postupke radi naknade štete, nego se moraju tumačiti tako da se primjenjuju i na parnice u kojima je istaknut restitucijski zahtjev kao što je to u ovom sporu. Uostalom, kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta pa se restitucijski zahtjev može smatrati svojevrsnim zahtjevom za naknadu štete. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za isplatu.
16. U odnosu na kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika u odluci Vrhovnog suda RH Revt-249/2014 navedeno je da su ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita - potrošačima, uključujući i tužitelja, bile lako uočljive (jer su bile vidno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi), ali je utvrđeno da one nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.
17. Tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelj pojedinačno pregovarao sa zaposlenikom tuženika o spornim odredbama niti da su mu dani svi podaci na temelju kojih bi on mogao donijeti informiranu odluku o tome kakav će ugovor o kreditu sklopiti. Iskaz tužitelja, koji je sud prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, potvrđuje da službenik tuženika nije s tužiteljem posebno pregovarao o sadržaju ugovora pa ni o kamatnoj stopi.
18. Među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je 11. veljače 2016. sklopljen dodatak ugovoru o kreditu kojeg su sklopili iste ugovorne stranke (listovi 25-28) te VE kao založni dužnik. Prema čl. 4 tog dodatka neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 79.816,76 CHF što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015. iznosi 557.182,60 kn.
19. Tuženik smatra da su zbog provedene konverzije odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli izmijenjene tako da se smatra da nisu ni postojale te da sud ne može ocjenjivati ništetnost odredbi koje ne postoje i da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog spora . Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja tog ugovora o kreditu u CHF do sklapanja ugovora o konverziji. Naime, sklapanjem aneksa tj. dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora. Kad bi se i smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, i tada bi se moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio 2006. i do sklapanja dodatka tom ugovoru taj je osnovni ugovor bio na snazi više od deset godina i imao je sve pravne posljedice kao i kod onih korisnika kredita koji nisu proveli konverziju. Kao što je to navedeno u odluci VSRH poslovni broj Rev - 1096/2022 od 8. studenog 2022., sklapanjem aneksa ugovora stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće i retroaktivno od dana sklapanja ugovora, ali nisu ničim mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi ugovora za razdoblje do konverzije. Također, prema odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne pa onda nije izgubio ni pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a to tužitelj traži u ovom sporu.
20. Potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, kako to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 od **.**.2019. (M), a treba istaknuti da u vrijeme kad su sklapani aneksi kojima je provođena konverzija još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzulu u ugovorima o kreditu u CHF donesena u kolektivnom sporu jer je ona postala pravomoćna u tom dijelu tek 2018. Slijedom navedenog, time što je tužitelj sklopio s tuženikom dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita u skladu s odredbama ZID ZPK-a, on nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i on zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, ako takva razlika postoji (tako i odluka VSRH Rev-1096/2022).
21. Prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju moraju biti izjednačena s pravima onih korisnika kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak odnosno koji nisu proveli konverziju jer su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana kad su neki od tih korisnika proveli konverziju svi takvi potrošači imali jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
22. Budući da je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a ta je odredba sadržana u člancima 2 i 7 predmetnog ugovora o kreditu, sud je usvojio tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnost tih odredbi u točki I izreke presude. Tužitelj je u formulaciji odredbe čl. 2 ugovora o kreditu naveo i dio „u skladu s promjenama tržišnih uvjeta“ kojeg nema u tekstu ugovora o kreditu pa je sud taj dio ispustio iz izreke presude.
23. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu za koje je u kolektivnom sporu Potrošač utvrđeno da su ništetne ne mogu se primijeniti među strankama pa tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.
24. Tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na pojedine uplate jer su ih izvršile treće osobe. Uvidom u promet po kreditu (listovi 44- 49) utvrđeno je da je do provođenja konverzije kredita uplatu od 10. kolovoza 2012. u poslovnici izvršila VE i da je uplatu od 9. prosinca 2015. u poslovnici izvršila ŠE. Tužiteljeva majka VE je iskazala da joj je poznato da njen sin ima kredit u Zagrebačkoj banci d.d. i da je ona izvršila jednu uplatu rate tog kredita jer je išla u poslovnicu tuženika za sebe pa ju je sin zamolio da napravi tu uplatu za njega i dao joj je novce za to. Tuženikova supruga ŠE iskazala je da joj je poznato da njen suprug ima kredit kod tuženika i da ona ima punomoć za njegov račun. Navela je i da je ona izvršila više uplata rate tog kredita tako što bi odnijela novac u banku, a radilo se o novcima koje su suprug i ona zaradili. Ne sjeća se koliko je puta tako vršila uplate kao ni kad i u kojem iznosu.
25. Na temelju iskaza obiju svjedokinja, koje je sud u cijelosti prihvatio jer su iskazivale logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da su dvije uplate koje se one izvršile izvršene u ime i za račun tužitelja, s njegovim novcima pa je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na te uplate neosnovan.
26. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Takav prigovor je neosnovan jer prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/2017 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba je u kolektivnom sporu Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. i tada je prekinut tijek zastare, a nakon što je presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, zastara ponovno počinje teći od 14. lipnja 2014. za iznose koje tužitelj potražuje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu . Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. (dalje: Pravno shvaćanje) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao što je već navedeno, odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118 ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu tj. isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a. Prema tome, ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke utvrđena je u presudi donesenoj u tzv. sporu Potrošač i u odnosu na ovaj konkretni ugovor jer je on jedan od ugovora na koji se odnosi utvrđenje iz te pravomoćne presude tako da i prema Pravnom shvaćanju zastara u odnosu na iznose koje tužitelj potražuje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu teče od 14. lipnja 2014.
27. U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO -a jer se radi o stjecanju bez osnove pa kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., zastara nije nastupila jer je tužba podnesena manje od pet godine od početka tijeka zastare u odnosu na potraživanje s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu . Tuženikov prigovor zastare nije osnovan ni u odnosu na tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj naveo u podnesku od 23. ožujka 2026. jer u tom podnesku tužitelj nije postavio novi, drugačiji tužbeni zahtjev, nego je samo promijenio službenu valutu u kojoj su izraženi novčani iznosi u odnosu na podnesak od 26. kolovoza 2021.
28. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju financijskog vještačenja koje je provela stalna sudska vještakinja za financije Ines Lozić. Vještakinja je u svojem nalazu i mišljenju od 22. veljače 2021. koji je dopunjen u očitovanju od 28. srpnja 2021. utvrdila da je u razdoblju otplate kredita u CHF ukupni iznos kojeg je zbog rasta kamatne stope tužitelj više platio kao kamate u anuitetu 37.425,33 kn odnosno 4.967,19 eura dok je u istom razdoblju zbog smanjenja kamatne stope tužitelj manje platio kamate u anuitetu u iznosu od 11.943,22 kn odnosno 1.585,14 eura.
29. Tuženik nije imao prigovora na provedeno vještačenje dok se vještakinja na prigovor tužitelja očitovala u dopuni svog nalaza i mišljenja od 28. srpnja 2021. Sud je nalaz i mišljenje financijske vještakinje u cijelosti prihvatio jer su izrađeni stručno i objektivno na temelju uvida u dokumentaciju u spisu i dopunjen je s obzirom na prigovor kojeg je istaknuo tužitelj.
30. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da u razdoblju do sklapanja dodatka o konverziji ugovora o kreditu razlika tužiteljeve obveze zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu koju je tužitelj više platio kao kamate u anuitetu iznosi 4.967,19 eura.
31. Tuženik tijekom postupka nije isticao prigovor radi prebijanja, prigovor prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev pa sud nije ovlašten ni dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kad je kamatna stopa bila manja od početne, a do toga je došlo zbog toga što je zakonodavac fiksirao kamatnu stopu za stambene kredite vezane uz CHF na 3,23 %.
32. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev koji je specificiran u podnesku od 26. kolovoza 2021. u cijelosti uskladio s nalazom i mišljenjem financijske vještakinje, ali je u podnesku od 23. ožujka 2026. u odnosu na pojedine iznose pogrešno izvršio konverziju iz kuna u eure pa u odnosu na iznos koji je dospio 15. studenog 2007. potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 34,56 eura umjesto na ispravan iznos od 34,55 eura dok u odnosu na veći broj iznosa potražuje zakonske zatezne kamate na iznose koji su za 0,01 eura manji od iznosa na koje bi imao pravo. Budući da sud u skladu s čl. 2 ZPP-a odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, sud je uzeo u obzir iznose koje je naveo tužitelj u odnosu na one koje potražuje u nižem iznosu, a u odnosu na iznos koji je dospio 15. studenog 2007. u točki III . izreke odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu u kojem tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 0,01 eura od 15. studenog 2007. do isplate.
33. S obzirom na to da je tuženik iznos koji je utvrđen financijskim vještačenjem stekao na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom tuženika, on je nepošteni stjecatelj i prema čl. 1115 ZOO-a dužan je na svaki pojedini iznos koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi platiti zakonske zatezne kamate od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao pa mu je sud naložio da tužitelju plati iznos od 4.967,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki II. izreke presude.
34. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 25. ožujka 2026. Tužiteljev trošak se sastoji od troška financijskog vještačenja u iznosu od 265,44 eura i sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 97,94 eura. Njegov trošak zastupanja obuhvaća nagradu za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 , 107/25 – dalje: OT), za zastupanje na ročištu 14. listopada 2020. 200,00 eura prema Tbr. 9/1 OT i za sastav četiri obrazložena podneska od 3. rujna 2020., 9. ožujka 2021., 26. kolovoza 2021. i 23. ožujka 2026. po 200,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT, odnosno ukupno 1.200,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.863,38 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude od isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.
35. Tužitelju nije priznata nagrada za sastav podneska od 5. listopada 2020. jer u njemu ponavlja navode ranijih podnesaka pa njegovo sastavljanje nije bilo potrebno u smislu čl. 155 ZPP-a. Nagrada za zastupanje na ročištu 25. lipnja 2026. nije priznata jer tog dana nije predviđeno nikakvo ročište u ovom predmetu. Trošak sudske pristojbe na presudu nije priznat tužitelju jer je prema čl. 11. st. 1. t. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) oslobođen od plaćanja ove pristojbe, a postavio je i neodređen zahtjev jer nije naveo iznos te pristojbe.
U Sesvetama 6. svibnja 2026.
Sutkinja
Martina Ivanković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA
1. odvjetnik Leonardo Troskot
2. odvjetnica Margita Kiš Kapetanović
