Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-3379/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci,(OIB:54566384631), Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Gordani Holer kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠV, (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupana po punomoćniku Andreju Bašoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., (OIB:14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 10. prosinca 2025., 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su odredbe u Ugovoru o kreditu broj 336-82/2005, koji je sklopljen 08.09.2005. (u ugovoru naznačen 05.09.2005.) (sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini), u Opatiji, solemniziran kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzle, iz Opatije, pod brojem OU-411/2005, (dalje: Ugovor), sklopljen između tužiteljice ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877(prije tvrtke i naziva HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. Zagreb) i to: Članka 6. Promjenjivost kamatne stope; Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog ugovora neće mijenjati do 30.04.2006. (slovima: tridesetogtravnjadvijetisućešeste) godine ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog ugovora. Ugovorne strane su suglasne da je banka od 01.05.2006. (slovima: prvogsvibnjadvijetisućešeste) godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ovisno o skupini klijenata u kojoj pripada korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. Korisnik kredita potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, kao i članka 7. kašnjenje s plaćanjem i njegove posljedice; U slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveze iz članka 3. ovog ugovora, korisniku kredita se zaračunavaju zatezne kamate po stopi opisanoj u Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Tako utvrđene zatezne kamate obračunavaju se na iznos duga, uključujući kamate koje idu na teret računa mjesečno, kao i eventualno nastale troškove procjene.

2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.836,77 EUR s osnova promjenjive kamatne stope/ugovorena kamata s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, po stopi, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3% poena i u slučaju promjena prema važećem propisu odnosno prema važećem propisu za pojedini period, a koja kamata teče od 01. 10. 2015. godine pa sve do isplate, sve u roku 15 dana.

3. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su odredbe u Ugovoru o kreditu broj 336-82/2005, koji je sklopljen 08.09.2005. (u ugovoru naznačen 05.09.2005.) (sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini), u Opatiji, solemniziran kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzle, iz Opatije, pod brojem OU- 411/2005, (dalje: Ugovor), sklopljen između tužiteljice ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 (prije tvrtke i naziva HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. Zagreb) i to: Članka 2."…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od

136.094,00 CHF (slovima: stotridesetšesttisućadevedesetčetiri švicarskihfranaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…", kao i članka 3. II Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.119,54 CHF (slovima: tisućustodevetnaestšvicarskihfranaka i 54/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke. … Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

4. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 14.195,55 EUR (preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule/tečajnih razlika) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, po navedenoj stopi, a koja kamata teče od 01. 10. 2015. godine, pa do isplate, sve u roku 15 dana.

5. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.190,61 EUR (iznos s osnova nedospjele glavnice) sa zakonskim zateznim kamatama, po navedenoj stopi, a koja kamata teče od 01.10.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.

6. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužiteljici ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos pripadajućih zakonskih zateznih kamata u visini od 4.071,01 EUR, po navedenoj stopi, a koja kamata teče od 01.10.2015. godine pa do isplate u roku 15 dana.

7. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da naknadi tužiteljici ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 2.987,50 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 15 dana.

8. Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova iznosom od 1.237,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. lipnja 2011. podnijela protiv tužene tužbu zahtijevajući da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 336-82/2005 zaključenog među parničnim strankama 5. rujna 2005., i to odredbe Ugovora o kreditu navedene u čl. 2., 3, 6 i 7. istog ugovora.

2. Također, tužiteljica je u tužbi zatražila isplatu iznosa – povrat stečenog bez osnove kao posljedice navedenih odredbi ugovora o kreditu i to iznosa koje je tužiteljica preplatila tuženoj s osnova promjenjive kamatne stope, i iznosa koje je preplatila s osnova promjene tečaja valute CHF u odnosu na HRK, a do kojih promjena je došlo nakon sklapanja naprijed navedenog ugovora u kreditu.

3. Nadalje, tužiteljica je tužbom tražila da sud obveže tuženu da tužiteljici isplati iznos s osnova razlike tzv. efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule i promijene kamata na preostalu glavnicu sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana konverzije kredita do konačne isplate.

4. Nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je tužbene zahtjeve specificirala podneskom od 9. prosinca 2025. na način kako je to navedeno u toč. 1. – 7. izreke ove presude.

5. Iz navoda tužbe tužiteljice proizlazi da je ona sa tuženom 5. rujna 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 336-82/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, da je ugovor sklopljen za kupnju stana, da je tužena tužiteljici odobrila i isplatila kredit u iznosu od 136.094,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tužene važećem na dan korištenja kredita, da je ugovor sklopljen na period do 31. kolovoza 2018., te da je ugovorena početna kamatna stopa u visini od 3,99 %.

6. Iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da je među strankama 17. srpnja 2008. sklopljen Anex broj 1 prethodno navedenog ugovora o kreditu, a da je 11. siječnja 2016. sklopljen Anex ugovora o kreditu – konverzija kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR i kojim je tužiteljici priznata pretplata u iznosu od 42.724,37 HRK.

7. Dalje, proizlazi da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit 2016. godine kreditom OTP banke.

8. Tužbene zahtjeve tužiteljica temelji na odlukama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 i Pž-7129/13, pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2868/18, odnosno svoja potraživanja tužiteljica temelji na odlukama navedenih sudova donesenim u postupcima pokrenutim tužbama radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

9. Tužiteljica tvrdi da ne proizvode pravne učinke, odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 5. rujna 2005. i to odredbe čl. 6., 3., 7. i 2. navedenog ugovora o kreditu, a čiji sadržaj je naveden u točkama 1. i 3. izreke ove presude.

10. Tužiteljica navodi da joj temeljem utvrđene ništetnosti navedenih odredbi ugovora o kreditu pripada pravo na potpuno obeštećenje neovisno o tome što je među strankama 11. siječnja 2016. sklopljen Anex ugovora o kreditu, odnosno izvršena konverzija kredita iz valute CHF u EUR valutu, te tvrdi da joj pripada pravo da od tuženice zahtjeva isplatu iznosa navedenih u toč. 2. 4., 5. i 6. Izreke ove presude, kao i pravo na naknadu troškova parničnog postupka.

11. Tužena se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivila postavljenim tužbenim zahtjeva tužiteljice, navela da je u postupku konverzije kredita tužiteljica u cijelosti obeštećena, te da joj nakon izvršene konverzije kredita ne pripada pravo tražiti obeštećenje s osnova osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog 5. rujna 2005.

12. Tužena navodi da nisu ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, da se tužiteljica ne može pozivati na sadržaj odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača jer da je provedenom konverzijom u cijelosti obeštećena, da je tužiteljica prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu bila obaviještena i dovoljno informirana o svim rizicima kredita u CHF valuti, da ni tuženoj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu bili poznati parametri i kretanje valute CHF i visine kamatne stope.

13. Također, tužena je istakla prigovor zastare potraživanja tužiteljice, te je predložila da sud odbije tužbene zahtjeve tužiteljice.

14. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je proveo dokaze uvidom u tužbu (list 1 do 11), odgovor na tužbu (list 15 do 20), Aneks uz Ugovor o kreditu broj:336-82/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 22 do 24), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (list 25 do 28), podnesak tuženika od 19. rujna 2022. (list 32 do 37), Ugovor o kreditu broj: 336-82/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 98 do 107), Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljen 17. srpnja 2008. (list 108 do 11), otplatni plan (list 120 do 123), otplatni plan (list 124 do 126), dokumentacija vezana za ugovor broj 336-82/2005 (list 131 do 161), podnesak tužitelja od 14. Lipnja 2019. (list 162 do 164), podnesak tuženika od 28. Siječnja 2025. (list 169 do 170), podnesak tuženika od 1. travnja 2025. (list 182), podnesak tužitelja od 2. travnja 2025. (list 183 do 189), saslušao tužitelja (list 191 do 192), proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš, izvršio uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš od 25. rujna 2025. s prilozima (list 200 do 314), račun vještaka broj 68-1-2025 od 25. rujna 2025. (list 315), podnesak tuženika 21. studenog 2025. (list 321 do 331), podnesak tužitelja od 2. prosinca 2025. (list 474 do 476), podnesak tuženika od 8. prosinca 2025. (list 477), podnesak tužitelja od 9. prosinca 2025. (list 481 do 484), podnesak vještaka od 15. siječnja 2026. (list 485 do 486), podnesak tuženika od 20. veljače 2026. (list 487), podnesak tužitelja od 23. veljače 2026. (list 489 do 491), podnesak tuženika od 20. ožujka 2026. (list 498 do 499).

15. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01/ 113/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 ,155/23) koje je činjenice uzeo kao dokazane, sud je odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

16. Među strankama nije sporno da su 5. rujna 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 336-82/2005 kojim je tužena tužiteljici stavila na raspolaganje iznos od 136.094,00 CHF u protuvrijednosti HRK obračunato po srednjem tečaju banke - tužene, da je prvotno ugovorena visine kamatne stope od 3,99 %, da je kredit tužiteljici odobren za kupnju stana.

17. Uvidom u ugovor o kreditu od 5. rujna 2005. (list 99-107) sud je utvrdio da su istiniti navodi tužiteljice o sadržaju odredbi čl. 6., 3. 7. i 2. Ugovora u dijelu u kojem ih tužiteljica smatra ništetnim, a kako je to navela u točkama 1.i 3. izreke ove presude, odnosno da su navodi tužiteljice o sadržaju navedenih ugovornih odredbi istovjetni s odredbama tog ugovora.

18. Među strankama nije sporno niti da su 11. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu.

19. Uvidom u Aneks ugovora o kreditu od 2016. (list 112-116) sud je utvrdio da je tim aneksom izvršena konverzija kojom je obveza tužiteljice iz kredita u valuti CHF utvrđena obvezom u valuti EUR, da je prilikom konverzije utvrđeno da je tužiteljica do dana konverzije preplatila tuženoj iznos kredita od 42.724,37 HRK, da je među strankama ugovoreno da će se iz te pretplate vršiti dalje namirenje budućih anuiteta kredita i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, a sve dok se utvrđena pretplata u potpunosti ne iskoristi.

20. Među strankama je sporno da li tužiteljici nakon sklapanja Aneksa ugovora o kreditu i provedene konverzije pripada pravo tražiti da sud utvrdi ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na ugovaranje promjenjive visine kamatne stope i valute CHF.

21. Posljedično tome, među strankama je sporno da li tužiteljci pripada pravo tražiti od tužene isplatu iznosa razlike nastale zbog povećanja visine stope ugovorene kamate i povećanja tečaja CHF imajući u vidu odredbe osnovnog ugovora o kreditu, stvarno izvršne uplate tužiteljice po tim osnovama i iznose uplata koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženoj do dana konverzije, a da nakon sklapanja ugovora o kreditu nije došlo do povećanja visine kamatne stope i tečaja valute CHF, odnosno enormnog povećanja anuiteta kredita.

22. Također je sporno da li tužiteljici pripada i pravo tražiti od tužene isplatu zakonske zatezne kamate po osnovi preplate utvrđene zbog promjene visine kamatne stope i zakonske zatezne kamate po osnovi preplate zbog promjene tečaja valute CHF, a također i da li tužiteljici pripada pravo tražiti od tužene iznos s osnova nedospjele glavnice kredita (tzv. efekt konverzije) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od konverzije, odnosno od 1. listopada 2015. do isplate.

23. Tužena je osporila i visinu potraživanja tužiteljice.

24. Suprotno navodima tužene, po mišljenju ovog suda, tužiteljica i nakon sklapanja Aneksa ugovora od 11. siječnja 2016. ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora i ima pravo pozivati se na utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupcima pokrenutim tzv. kolektivnim tužbama za zaštitu prava i interesa potrošača.

25. Naime, činjenica da je među strankama došlo do sklapanja Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzije kredita, ne može dovesti u pitanje utvrđenu ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a niti pravo tužiteljice da se na tu ništetnost poziva i nakon sklapanja Aneksa ugovora.

26. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu, nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, te što ništetne ugovorne odredbe ne postaju valjane ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim uvjeta iz čl.326. st.2. ZOO).

27. Člankom 327. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 ) izričito je propisano da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a čl. 328. ZOO je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

28. Slijedom navedenog, tužiteljci temeljem navedenih odredbi ZOO pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi navedenih u toč. 1. i 3. izreke ove presude.

29. Suprotno navodima tužene, odredbom čl. 502. c ZPP, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 2. istog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osobe koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

30. Presudom Visokog trgovačkog suda Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je u toč. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu od toč. I. do toč. VII. izreke utvrđeno je da je, između ostalih i PBZ banka, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila interese potrošača korisnika kredita na način da je s njima zaključivala ugovore o kreditima u kojima su korištene nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da je time tužena postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), pa su te odredbe ništetne.

31. Stavove naprijed navedenih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, potvrdio je i VSRH svojom odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

32. Iz navedenih odluka proizlazi utvrđenim da je tužena znala za rizik koji sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im zbog toga odredba kojom je glavnica vezana za CHF nije bila razumljiva, nije o tome obavijestila potrošače (u ovom slučaju tužiteljicu) na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje na temelju kojeg bi bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li ili ne prihvatiti rizik koji nosi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

33. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 5. rujna 2005., pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalnopravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istog ugovora nepoštene obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u tužbi i ovom postupku, imaju primijeniti odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

34. Odredbom čl. 81. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u prvima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

35. Članak 82. st. 1. ZZP/03 propisivao je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

36. Člankom 81. st. 4. ZZP/03 bilo je propisano da je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, leži na trgovcu, u ovom slučaju tuženoj.

37. Osim što je sud uvidom u Ugovor o kreditu od 5. rujna 2005. utvrdio da je isti ugovor tipski ugovor o kreditu, sa unaprijed formuliranim sadržajem od strane tužene, a što je također utvrđeno i za Aneks sklopljen među strankama 11. siječnja 2016., iz iskaza tužiteljice također proizlazi utvrđenim da se o odredbama osnovnog ugovora o kreditu među strankama nije pregovaralo, da tužiteljica nije imala nikakvu mogućnost nešto banci predlagati ili s njom dogovarati, da je vjerovala službeniku banke jer da nije imala razloga ne vjerovati, da joj referent banke nije pričao o rizicima koji mogu nastupiti, da je govorio o stabilnosti valute CHF, da je tečaj valute u padu, da s bankom nije mogla pregovarati o nikakvim uvjetima kredita niti da su joj u banci ponudili tu mogućnost, odnosno da nije imala razloga posumnjati u ono što joj je u banci rečeno i ponuđeno.

38. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice obzirom da istinitost njenog iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima, a i opće je poznato da korisnici kredita u vrijeme kada je tužiteljica sklopila osnovni ugovor o kreditu, nisu mogli pregovarati s bankom o uvjetima kredita, posebno ne o visini kamatne stope, promjenama tečaja valute, visini anuiteta i sl.

39. Cijeneći sadržaj spornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na jednostranu izmjenu visine kamatne stope i tečaja valute CHF, sud cijeni da takve odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali da ne predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj bio lako razumljiv tužiteljici kao potrošaču u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03.

40. Obzirom na navedeno dopušteno je ocjenjivati da li su predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

41. Po mišljenju ovog suda, tužena, a na kojoj je, u smislu odredbe čl.81. st.4. ZZP/03 teret dokaza, nije to dokazala, niti je dokazala da se o spornim odredbama ugovora o kreditu među strankama pojedinačno pregovaralo.

42. Obzirom na sadržaj Ugovora o kreditu, a kada se isti cijeni u kontekstu s iskazom tužiteljice, sud utvrđuje da je među strankama zaključen tipski ugovor sa unaprijed formuliranim sadržajem o kojem se među strankama nije pregovaralo, da tužiteljci nisu dani nikakovi razumljivi razlozi o tome po kojim kriterijima dolazi do promjene visine kamatne stope i valute, nisu bili precizirani nikakovi parametri o kojima ovisi izmjena visine kamate i tečaja valute.

43. Naime, da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile tužiteljici lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge i kriterije zbog kojih dolazi do promjene visine ugovorene kamatne stope i valute, a sve to na način da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija mogla u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje su mogle proizaći i jesu proizašle iz spornih odredbi ugovora.

44. Tužiteljica kao potrošač po mišljenju ovog suda, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije mogla procijeniti niti predvidjeti značenje ekonomskih posljedica koje su za nju proizašle prihvaćenjem spornih ugovornih odredbi, a od tužene nije na tužiteljici razumljiv način informirana o tome koliko bi visina kamate i tečaj valute, a posljedično tome i visina anuiteta kredita, mogli narasti.

45. Iz sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je isključivo tužena kao banka bila ovlaštena odlučivati o promjeni odredbi o ugovorenoj visini kamatne stope i tečaju valute, o visini anuiteta bez ikakovog davanja mogućnosti tužiteljici da o tim promjenama pregovara.

46. Iz navedenog, sud utvrđuje da je tuženoj kao jačoj ugovornoj strani u odnosu na tužiteljici, spornim ugovornim odredbama dana mogućnost da jednostrano određuje obvezu tužiteljice kao dužnika mijenjajući jednostrano visinu kamatne stope i tečaj valute, visinu anuiteta kredita, te da tužiteljica nije mogla predvidjeti niti utvrditi pravilnost izvršenih promjena visine kamatne stope, valute i anuiteta jer za to nije imala egzaktne kriterije.

47. Stoga su navedene odredbe ugovora o kreditu stvorile neravnotežu u odnosima između ugovornih strana, neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, a što je u smislu odredbe čl.4. ZOO protivno načelu savjesnosti i poštenja.

48. Tim člankom propisano je da su sudionici u obveznopravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznopravnog odnosa.

49. Po mišljenju ovog suda, kao mjerilo ponašanja na strani tužiteljice kao potrošača treba uzeti u obzir ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tužene kao banke, treba uzeti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

50. Sud smatra da u slučaju sklapanja ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi oni mogli donositi razborite i informirane odluke, mogli procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi na njihove financijske obveze mogle imati određene ugovorne odredbe.

51. Kako je sud utvrdio da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom nije postupala na opisani način, to je utvrđeno da su sporne odredbe ugovora o kreditu, a kako je navedeno u toč. 1. i 3. izreke ove presude ništetne, te su u tom smislu usvojeni ti tužbeni zahtjevi tužiteljice.

52. Ništetnost takovih ugovornih odredbi utvrđena je i već naprijed navedenim odlukama donesenim u kolektivnim postupcima radi zaštite prva i interesa potrošača kao korisnika kredita (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presuda VSRH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a na utvrđenja iz navedenih presuda s pravom se poziva tužiteljica u ovom parničnom postupku.

53. Odredba čl. 502 c ZPP propisuju direktne učinke presuda iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćnih presuda kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, a i odredbe čl. 138 a ZZP/07 te čl. 118 ZZP/14, obvezuju ostale sudove na primjenu naprijed navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

54. Iz tog razloga sud nije niti saslušao djelatnike tužene kao svjedoke, a također i iz razloga što nije životno niti logično da bi se ti djelatnici mogli nakon proteka 20 godina sjećati baš onih okolnosti pod kojima je došlo do sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljicom.

55. Odredbom čl. 327. ZOO propisano je da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, a sukladno sadržaju odredbe čl.328 ZPP pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

56. Osim što je sud naprijed obrazložio iz kojih razloga je utvrdio ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu, o potrebi utvrđenja i dokazivanja ništetnosti tih odredbi zauzeo je stav i VSRH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., na način da je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a obzirom da postoji temeljem čl. 502 c ZPP i čl.118. ZZP (Narodne novine broj 41/14 i 110/15), vezanost za postojanje povrede propisa prava zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene ništetnosti utvrđene u kolektivnom sporu.

57. Naime, ne može postojati utvrđena ništenost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se i radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

58. Po mišljenju ovog suda, tužena na kojoj je teret dokaza, u tom smislu nije dokazala postojanje takvih posebnih okolnosti.

59. Neosnovan je prigovor zastare potraživanja tužiteljice navedenih u toč. 2., 4., 5. i 6. izreke ove presude, a koji prigovor je istakla tužena.

60. Tužiteljica je tužbu u ovom postupku podnijela sudu 11. lipnja 2019.

61. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a kako je ništenost već ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

62. Obzirom da se u ovom slučaju radi o vraćanju stečenog bez osnove, a ne kako tvrdi tužena o zahtjevu za naknadu štete, primjenjuje se opći zastrani rok od 5 godina, a sukladno čl. 225. ZOO.

63. Prema naprijed navedenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

64. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018.

65. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., utvrđeno je da je ista podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

66. Činjenica da je tužiteljica tužbene zahtjeve iz toč. 2., 4., 5. i 6. izreke ove presude specificirala tek nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, ne znači da su ti njeni zahtjevi u zastari.

67. Ovo iz razloga jer tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenih zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbene zahtjeve koje je postavila do zaključenja prethodnog postupka, već iz opravdanih razloga, a nakon zaključenja prethodnog postupka i po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju, svoja novčana potraživanje je uskladila s utvrđenjima iz nalaza vještaka i time konačno postavila tužbene zahtjeve.

68. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 9. prosinca 2025. (list 482-484) tužbene zahtjeve postavila na način kako je to navedeno u toč. 2. 4. 5. i 6. izreke ove presude.

69. Postavljeni tužbeni zahtjevi u cijelosti su sukladni utvrđenjima provedenog vještačenja po vještaku Goranki Šmer Maraš.

70. Vještak Šmer Maraš je nalaz i mišljenje izradila sukladno zadaći koju joj je dao sud i na temelju dokumentacije priležeće spisu.

71. Vještak je na temelju priležeće dokumentacije utvrdila da je tužiteljica s osnova promjene visine prvotno ugovorene kamatne stope, preplatila tuženoj iznos od 7.836,77 EUR, da joj je s osnova promjene tečaja u anuitetima kredita preplatila ukupno iznos od 14.195,55 EUR.

72. Na navedene iznose vještak Šmer Maraš je obračunala zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja kamatne stope i tečaja do dana konverzije 30. rujna 2015., te isti iznos umanjila za preplatu priznatu po tuženoj u konverziji, konačno utvrdivši zatezne kamate na iznos od 4.071,01 EUR.

73. Razliku iznosa nedospjele glavnice vještak je utvrdila na iznos 3.190,61 EUR.

74. Na nalaz vještaka Šmer Maraš od 25. rujna 2005. (list 200-256) tužena je prigovorila podneskom od 21. studenog 2025. na način da je prigovorila izračunu vještaka kako u pogledu metodologije koju je vještak koristila, smatrajući da vještak prilikom izračuna preplata tužiteljice nastalih s osnova promjene visine kamatne stope i tečaja valute, nije kao početnu točku mogla koristiti fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit, a niti fiksnu valutnu klauzulu jer da tako među strankama nije ugovoreno.

75. Vještak Šmer Maraš je u očitovanju na prigovore tužene danom u podnesku od 15. siječnja 2026. (list 485-486) u potpunosti odgovorila na prigovore tužene.

76. Tako vještak navodi da je tužena predložila neispravnu metodu izračuna razlike zbog promjene kamatne stope predlažući metodu izračuna na način da se usporede plaćeni anuiteti u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za utvrđene razlike s osnova promjene kamatne stope, tako vještak navodi da bi metodom izračuna kojeg je predložila tužena došlo do umanjenja razlike kamate za razliku glavnice koju će tužiteljica platiti tuženiku odnosno da bi takvim načinom izračuna došlo do dvostrukog obračuna. Vještak je ispravnu metodu izračuna za utvrđenje razlike s osnova promjene kamatne stope i tečaja, a koju je primijenila, obrazložila u nalazu i mišljenju od 25. rujna 2025. na strani 12 nalaza.

77. Također, vještak je odgovorila na prigovor tužene da je koristila u izračunu tečaj na dan dospijeća dok je ugovoren tečaj dna dan plaćanja ukoliko je isto izvršeno prije dospijeća.

78. Vještak je u izračunima prikazala uplaćene iznose anuiteta koji prikazuju iznose anuiteta na datum dospijeća, a sve sukladno knjigovodstvenom prometu iskazanom po knjigovodstvenoj kartici tužene – Pregledu prometa za klijenta.

79. Kontrolom izračuna vještak je ispravno utvrdila preplatu s osnova kamatne stope i to samo kod više kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, odnosno utvrdila pozitivnu razliku i preplatu s osnova promjene tečaja – a slijedeći zadaću koju joj je sud i dao.

80. Vještak Šmer Maraš očitovala se i na izračun tužene priložen njenom podnesku kojim prigovara nalazu vještaka, te je navela da izračun tužene nije ispravan jer je tužena u izračunu prikazala i pozitivne i negativne iznose, a vještak je prikazala samo pozitivne preplaćene iznose sukladno zadaći danoj od suda.

81. Tužena je osporila i izračun vještaka koji se odnosi na razliku u glavnici kredita.

82. Vještak je otklonila i prigovore tužene u tom dijelu, te je navela da je izračun razlike u glavnici utvrdila primjenom parametara izračuna određenih zadaćom suda, a to je bila početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj.

83. Cijeneći navode vještaka i odgovore vještaka na prigovore tužene, sud je utvrdio da je vještak Šmer Maraš u potpunosti odgovorila zadaći suda, da su nalaz i mišljenje dani na temelju spisu priležeće dokumentacije, da su nalaz i mišljenje detaljno obrazloženi, potkrepljeni dokumentacijom i navedeni u tablicama izračuna, da tužena svojim izračunom i izjavljenim prigovorima nije dovela u pitanje točnost, istinitost i stručnost nalaza vještaka.

84. Stoga je sud nalaz vještaka Šmer Maraš u cijelosti prihvatio.

85. Cijeneći da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu visine kamatne stope, tečaja valute CHF utvrđene ništetnim, to su jedino kamatna stopa i tečaj valute CHF koji su bili ugovoreni ugovorom o kreditu od 5. rujna 2005. valjani, odnosno radi se o iznosima koji su tužiteljici bili poznati u trenutku sklapanja tog Ugovora o kreditu, a sve daljnje promjene su tužiteljici bile neodređene, nepredvidive i nepoznate, o njima se nije pregovaralo sa tužiteljicom, te su zbog tih razloga i utvrđene ništetnim.

86. Naime, cijeneći utvrđenu ništatnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja valute nakon isplate iznosa tog kredita u kontekstu s odredbom čl. 1111. ZOO, tužena je dužna tužiteljici vratiti iznos kojeg je tužiteljica preplatila u odnosu na iznos kojeg je bila dužna platiti temeljem ugovornih odredbi koje su ovom presudom utvrđene ništetnima.

87. Kako je tužiteljica tužbene zahtjeve navedene u točkama 2., 4., 5. i 6. izreke presude specificirala sukladno utvrđenjima vještaka, to je sud utvrdio osnovanim te tužbene zahtjeve tužiteljice i iste usvojio.

88. Također, a obzirom na konverziju kredita, tužiteljici pripada pravo na utvrđene novčane iznose navedene u točkama 2., 4., 5. i 6., a sve u smislu odredbe čl. 29. ZOO, i pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od dna konverzije, odnosno od 1. listopada 2015. pa do isplate.

89. Tužiteljica je u tužbenim zahtjevima navedenim u toč. 2., 4., 5. i 6. izreke ove presude zatražila naplatu zakonskih zateznih kamata tekućih od dana konverzije, odnosno od 1. listopada 2015. na ukupno utvrđene iznose.

90. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenje zahtjeva.

91. Stoga je sud cijenio osnovanim i taj zahtjev tužiteljice jer joj pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata pripada sukladno odredbi čl. 29. ZOO, i jer je tužena iznose navedene u toč. 2., 4., 5. i 6. izreke presude bila dužna platiti tužiteljici do dana konverzije 30. rujna 2015., a što nije učinila.

92. Cijeneći utvrđenu ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, a koje se odnose na promjenu visine kamatne stope i promjenu tečaja valute nakon isplate iznosa kredita, u kontekstu s odredbom čl. 1111. ZOO, tužena je dužna tužiteljici vratiti iznos kojeg je tužiteljica preplatila u odnosu na iznos kojeg je bila dužna platiti temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima.

93. Sud nije potraživanje tužiteljice umanjio za iznose koji su nastalu u preiodu kada je visina kamatne stope i tečaj valute CHF bio niži od onih koji su ugovoreni 2005. godine.

94. Po mišljenju ovog suda, tuženoj ne pripada pravo da od tužiteljice traži isplatu iznosa koje je tužiteljica platila po nižoj kamatnoj stopi i nižem anuitetu od početno ugovorenog.

95. Ovo iz razloga što ugovorne odredbe koje su ovom presudom utvrđene ništetnima, nisu utvrđene ništetnima zbog postupanja tužiteljice.

96. Kako je sud već naveo, sve odredbe ugovora o kreditu definirane su isključivo od strane tužene, te stoga tužiteljica ne može snositi posljedice ništetnih odredbi koje je na svoju štetu odredila isključivo tužena svojom voljom.

97. Osim toga, tužiteljica na ime smanjenja visine kamatne stope i tečaja valute CHF nije ništa stekla, obzirom da je stjecanje bilo jedino u korist tužene kao banke.

98. Suprotno navodima tužene, tužiteljica i nakon provedenog postupka konverzije kredita ima pravo zahtijevati potpuno obeštećenje, odnosno isplatu iznosa koji su posljedica utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu navedenih u toč. 1. i 3. izreke ove presude, a koji iznosi joj nisu priznati u postupku konverzije kredita.

99. Naime, suprotno navodima tužene, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu, odnosno ugovora o konverziji, nije među strankama prestao pravni odnos uspostavljen sklapanjem Ugovora o kreditu od 18. listopada 2005., odnosno Aneks ugovora ne predstavlja novu pravnu osnovu nastalu među ugovornim stranama, odnosno ne predstavlja novaciju, a iz samog naziva Aneksa ("Dodatak broj 1. ugovora o kreditu") proizlazi da se ne radi o novonastalom ugovoru.

100. Po mišljenju ovog suda, tužiteljica kao potrošač potpisom Aneksa ugovora o kreditu, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto niti pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim ili prisilnim.

101. Namjera i cilj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK /2015) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanja sa EUR dužnicima i to putem simulacije otplate.

102. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadne stečene koristi od ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

103. Iz sadržaja Aneksa ugovora je razvidno da se taj dodatak odnosi na osnovni ugovor o kreditu, te su stoga pravna osnova ugovora o kreditu i novčana činidba i nadalje dodatkom ugovora nepromijenjeni.

104. Naime, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tužene za razdoblje do konverzije, samo sa naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednosti mjesečnog anuiteta.

105. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR umjesto za dotadašnju valutu CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada je tužiteljica plaćala anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF.

106. Stoga se takva izmjena ne smatra obnovom (novacijom) u smislu odredbe čl. 145. st. 2. ZOO.

107. Sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, tužiteljica kao potrošač ne gubi pravo zahtijevati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa izvršenih temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

108. Sve odredbe Glave IV a ZPK, pa tako i odredbe čl.19b i čl. 19c na koje ukazuje tužena, reguliraju ugovorni odnos koji je između tužiteljice kao potrošača i tužene nastao temeljem ugovora o kreditu, a to proizlazi i iz odredbe čl.19a ZPK.

109. Također, po mišljenju ovog suda, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno u ugovoru (čl.247 u svezi s čl. 20. st.1. ZOO/05), već ima pravnu osnovu u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1., čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

110. ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos, tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, a koji odnos je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

111. Ugovornim odredbama Aneksa ugovora od 11. siječnja 2016., odnosno ugovorom o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da tužena neosnovano ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.

112. Ovaj sud smatra da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi iz potrošačkih ugovora.

113. Također, sud smatra da ograničenja ili ukidanja bilo kojeg prava potrošača pa i prava na potpunu restituciju, moraju biti propisana jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona, da moraju imati razumnu svrhu, te da se ograničavanje takovih prava potrošača ne može vršiti na temelju bilo čijeg mišljenja.

114. Po mišljenju ovog suda, ne postoji nikakova pravna osnova niti odredba zakona koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite, izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju.

115. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, a taj zakon ne sadrži nikakovu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita tužitelj izgubio pravo na potpunu restituciju ili da mu je to pravo ograničeno. 116. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u postupku poslovni broj Gos-1/2019 zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/2015 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli.

117. Tužiteljica niti ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, nego svoj tužbeni zahtjev iz toč. 1. i 3. izreke ove presude temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa stoga za ovaj postupak nije pravno relevantno shvaćanje iz postupka poslovni broj Gos-1/2019.

118. Tužiteljica se sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije mogla odreći svog prava na potpunu restituciju, jer to nije propisano bilo kojom odredbom zakona pa ni odredbama ZID ZPK. 11.

119. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa ugovora od 11. siječnja 2016., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2014. koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

120. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošaču ne može odrediti niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je st. 2. istog članak propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

121. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i st. 2. ZZP/14, tužiteljici se kao potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, a što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju, a niti se ona može odreći tih prava jer bi ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno, bile ništetne.

122. Prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi koje bi tužiteljica kao potrošač imala pravo potraživati protiv tužene kao kreditora s osnova restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi iz toč. 1. i 3. izreke ove presude, pa se ne može smatrati da se tužiteljica kao potrošač sklapanjem aneksa ugovora, odnosno sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekla, a pogotovo se nije odrekla novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te nije niti ušlo u izračun prilikom konverzije.

123. Upravo potraživanja tužiteljice iz toč. 2., 4., 5. i 6. izreke ove presude, predstavljaju njeno potraživanje koje nije ušlo u izračun prilikom konverzije kredita.

124. Cijeneći da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope, tečaj valute CHF utvrđene ništetnim, to su jedino kamatna stopa i tečaj valute CHF koji su bili ugovoreni ugovorom o kreditu od 18. listopada 2005. valjani, odnosno radi se o iznosima koji su tužiteljici bili poznati u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a sve daljnje promjene su tužiteljici bile neodređene, nepredvidive i nepoznate, te su zbog tih razloga i utvrđene ništetnim.

125. Stoga je sud utvrdio da provedenom konverzijom tužiteljica nije u potpunosti obeštećena, te joj je dosudio iznose navedene u točkama 2., 4., 5. i 6. izreke ove presude, a koji iznosi su utvrđeni provedenim vještačenjem, a koje vještačenje je sud cijenio točnim i istinitim.

126. Odluku o naknadi troškova postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i st. 3. ZPP., te čl. 29. ZOO. cijeneći da je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku.

127. O visini troškova postupka odlučeno je sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (22.264,78 EUR), troškovniku tužitelja, radnjama punomoćnika tužitelja provedenim u postupku, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa, "Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 107/15,126/22,138/23), odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15, 118/18, 51/23), te Pravilnika o stalnim sudskim vještacima.

128. Sud je tužiteljici kao osnovan i potreban za vođenje ovog postupka dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife), trošak sastava podneska od 2. travnja 2025. u zatraženom iznosu od 250,00 EUR, trošak sastavak podneska od 2. prosinca 2025. u zatraženom iznosu od 250,00 EUR (sve Tbr. 8.1), trošak zastupanja tužiteljice na ročištu 6. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9.2), trošak zastupanja tužiteljice na ročištu 9. prosinca 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9.1).

129. Sud nije dosudio tužiteljici trošak vještačenja koje da je tužiteljica platila prije pokretanja ovog postupka iz razloga što tužiteljica nije dokazala koliko je iznosio taj trošak, a po mišljenju suda takav trošak nije bio nužan za vođenje ovog postupka.

130. Sud nije tužiteljici dosudio trošak sastava podneska od 14. lipnja 2019. u zatraženom iznosu od 250,00 EUR jer takav podnesak ne prileži spisu.

131. Tužiteljica je na ime troškova zastupanja na ročištu 6. veljače 2025. zatražila trošak u iznosu od 500,00 EUR, no sud joj je dosudio trošak u iznosu od 250,00 EUR, obzirom da se radilo o ročištu provedenom u smislu Tbr. 9.2, a ne 9.1. Tarife.

132. Ukupan trošak zastupanja tužiteljice sud je utvrdio na 1.750,00 EUR, te joj je na taj iznos dosudio i trošak PDV-a u iznosu od 437,50 EUR, a ne u iznosu od 845,00 kako je to tužiteljica zatražila troškovnikom.

133. Nadalje, sud je tužiteljici dosudio stvarni trošak vještačenja u iznosu od 800,00 EUR, a ne u iznosu od 900,00 EUR kako je to tužiteljica zatražila.

134. Ukupni trošak koji tužiteljici pripada i koji joj je dopušten sud je utvrdio na 2.987,50 EUR.

135. Kako je tužiteljica troškovnikom od 23. veljače 2026. zatražila naknadu troškova u iznosu od 4.225,00 EUR, to ju je sud odbio sa zahtjevom za naknadu troškova iznosom od 1237,50 EUR.

136. Sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. ZOO tužena je dužna tužiteljici platiti i zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak, a koje teku od presuđenja do isplate, a sve u roku od 15 dana.

137. Sud je dopustio povrat u prijašnje stanje koji povrat je punomoćnica tužiteljice zatražila podneskom od 23. veljače 2026., smatrajući da je punomoćnica tužiteljice iz opravdanih razloga, zdravstvenih razloga, propustila pristupiti na ročište zakazano kod suda za 23. veljače 2026. u 9,30 sati.

138. Naime, iz navoda punomoćnika tužiteljice iz prijedloga za povrat u prijašnje stanje, te njenih navoda danih na ročištu održanom 23. ožujka 2026., te i medicinske dokumentacije priležeće spisu na listu 491 spisa, sud je smatrao da je punomoćnica tužiteljice iz opravdanih razloga propustila pristupiti na navedeno ročište, da zbog iznenadne slabosti sigurno nije bila skoncentrirana niti mogla razmišljati o tome da obavijesti sud o nemogućnosti pristupa na raspravu i zatraži odgodu iste.

Mali Lošinj, 6. svibnja 2026.

S u d a c

Gordana Holer

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN:

1. Punomoćniku tužitelja – Andrej Bašović, odvjetnik

2. Punomoćniku tuženika – Hrvoje Matić, odvjetnik