REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-124/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Jeliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966353, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba Ugovora o kreditu broj 918-50- 3848203 od 19. prosinca 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Nadi Kemec iz Slavonskog Broda pod brojem OU-978/06, sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966353, kao kreditora i tužitelja ĆG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i JG kao jamca u dijelu u članku 3./treće/Naknada koji glasi: 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966353, isplatiti tužitelju ĆG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 133,97 eura (sto trideset tri eura i devedeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2006. od 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europe središnje banka za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966353, naknaditi tužitelju ĆG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 50,00 eura (pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja 6. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europe središnje banka za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 100,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu rad utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnome navodi da je 19. prosinca 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj:

918-50-3848203, potvrđenog kod javnog bilježnika Nade Kemec, dana 19. prosinca 2006. pod brojem OU-978/06, a prema kojemu je tuženik kao kreditor tužitelju ĆG kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22,000,00 CHF prema srednjem tečaju kredita na dan korištenja kredita, (broj 5-8 spisa).

1.1. Istim ugovorom je ugovoren rok vraćanja kredita od 240 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Tužitelj prvenstveno napominje kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojim je u čl. 3. – "Naknada" ugovorena od 1,00% iznosa kredita koja će se naplatiti prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva tj. bankarskih usluga po kreditnom zahtjevu je nepoštena i ništetna.

1.2. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presudu Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Nadalje, navodi da je presudama suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi je li odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknade za obradu kredita (sud koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

1.3. Dalje, navodi da naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, da je sud države članice dužan provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju čl. 4. st. 2 te Direktive u pravni poredak te države članice. Nadalje, da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje, može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga, da nije sporno da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te da se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

1.4. Dalje navodi da je test nepoštenosti preuzet iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u čl. 81. stavka 1 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale.

1.5. Tužitelj navodi da tuženik nije iskazao tužitelju koji su točno troškovi u vezi postupak odobravanja kredita da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Navodi kako mu nije objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, da u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

1.6. Tužitelj ističe kako je člankom 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) propisano: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok je st. 2. istog članka propisano: „Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.7. Tužitelj navodi kako ne bi smjelo biti sporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, odnosno mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načela savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

1.8. Dakle, polazeći od nesporne činjenica da su se odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila sastavni dio standardnog ugovor o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 1,00% iznosa kredita što je iznosila 220,00 CHF. Kako je tečaj CHF na dan korištenja kredita 21. prosinca 2006. iznosio 4,588319 kn iznosa 220,00 CHF po srednjem tečaju iznosio je 1.009,43 kn /133,97 eura što predstavlja visinu tužbenog zahtjeva.

2. Temeljem odredbe članka 284. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 155/23. 46/25., dalje: ZPP), sud je dostavio primjerak tužbe tuženiku radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. Uz rješenje ovog suda poslovni broj P-124/2026-2 od 27. veljače 2026. kojim je tuženik pozvan da podnese odgovor na tužbu, tuženik je upozoren na posljedice ne podnošenja odgovora na tužbu, kao i na mogućnost donošenja presude zbog ogluhe (stranica 14-15 spisa).

3. Budući da tuženik u ostavljenom roku nije podnio odgovor na tužbu, a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice nisu u protivnosti sa dokazima koje tužitelj podnosi i ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je valjalo odlučiti kao u izreci temeljem odredbe članka 331. b stavka 1. i 6. ZPP-a.

4. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP, a trošak je odmjeren u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora (133,97 eura) i prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom članka 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

4.1. Tužitelj zastupan po punomoćniku u tužbi je zatražio naknadu troškova u ukupnom iznosu od 150,00 eura, premda je određen zahtjev postavio u iznosu od 50,00 eura za sastav tužbe, dok nije jasno odredio na što se odnosi trošak postupka u preostalom iznosu od 100,00 eura. Slijedom navedenoga, tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 154. stavka 1., članka 151. i 155. ZPP-a dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 25 bodova), dok je u preostalom dijelu za iznos od 100,00 eura zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan iz razloga što troškovi koji se potražuju nisu obrazloženi niti je jasno na što se isti odnose pa je odlučeno kao u izreci presude.

4.2. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 6. svibnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

5. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 6. svibnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovog Zakona (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. ZPP-a).

O tome obavijest:

1. Tužitelju po punomoćniku Mirku Jeliću, odvjetniku u Slavonskom Brodu

2. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb.