REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4759/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja ZD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv I. tuženika TD OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Radovanu Lipanoviću, odvjetniku u Zagrebu i II. tuženice PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 17. travnja 2026. u prisutnosti stranaka i punomoćnika I. tuženika, dana 6. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja ZD koji glasi:
" Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj Ovr-1132/25-6 od 23. travnja 2025. prema prijedlogu ovrhovoditelja TD od 27. ožujka 2025. i dopune prijedloga od 17. travnja 2025. u odnosu na ½ dijela nekretnine odnosno, 12. Suvlasničkog dijela:
18/10000 etažno vlasništvo (E-12) u naravi garažno parkirališno mjesto u podrumu zgrade oznake pm 12, podne površine 14,08 m2, odnosno netto korisne površine 10,56 m2 i na ½ dijela 88. suvlasničkog dijela: 124/10000 etažno vlasništvo (E-88) u naravi dvoiposobni stan oznake 2.5S-29, na 4. katu, [adresa], netto korisne površine 71,20 m2 (68,39 m2 podne površine stana te loggia podne površine 3,74 m2) s pripadajućim spremištem u podrumu zgrade, [adresa], netto korisne netto korisne površine 1,22 m2 (podne površine 1,63 m2) i iste oznake, ukupne netto korisne površine 72,42 m2, a koji se posebni dijelovi nalaze na kč. br. [katastarska čestica] stambena zgrada br. 80a, 80b, 80c, 80d, 80e, 80f i 80g [adresa] i dvorište ukupne površine 1821m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižni odjel Zagreb. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate."
II. Nalaže se tužitelju ZD isplatiti I. tuženiku TD trošak parničnog postupka u iznosu 5.000,00 eur, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je zaključkom ovog suda posl. broj Ovr-1132/2025-14 od 13. lipnja 2025. upućen u roku 15 dana od dostave predmetnog zaključka pokrenuti parnicu protiv ovrhovoditelja i ovršenika radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi ovog suda, posl. broj Ovr-1132/2025-6 od 23. travnja 2025. kojim je određena ovrha na nekretninama ovršenika, ovdje II. tuženice, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, ovdje I. tuženika, na prijedlog I. tuženika od 27. ožujka 2025. i dopune prijedloga od 17. travnja 2025. Iz spisa predmeta Ovr- 1132/2025 da je razvidno da su predmet ovrhe nekretnine odnosno 12. suvlasnički dio:
18/10000 etažno vlasništvo (E-12) u naravi garažno parkirališno mjesto u podrumu zgrade oznake pm 12, podne površine 14,08 m2, odnosno netto korisne površine 10,56 m2 i 88. suvlasnički dio: 124/10000 etažno vlasništvo (E-88) u naravi dvoiposobni stan oznake 2.5S-29, na 4. katu, [adresa], netto korisne površine 71,20 m2 (68,39 m2 podne površine stana te loggia podne površine 3,74 m2) s pripadajućim spremištem u podrumu zgrade, [adresa], netto korisne netto korisne površine 1,22 m2 (podne površine 1,63 m2) i iste oznake, ukupne netto korisne površine 72,42 m2, a koji se posebni dijelovi nalaze na kč. br. [katastarska čestica] stambena zgrada br. 80a, 80b, 80c, 80d, 80e, 80f i 80g [adresa] i dvorište ukupne površine 1821m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižni odjel Zagreb. S obzirom na činjenicu da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja i II. tuženice, tužitelj je u ovršnom postupku Ovr-1132/2025 podnio prigovor treće osobe sukladno odredbi čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona koja propisuje da osoba, koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu, može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom. Tužitelj ukazuje kako su on i II. tuženica sklopili brak 13. prosinca 1975. u Klanjcu, a koja je činjenica sklapanja braka da je upisana u Maticu vjenčanih matičnog područja Klanjec za 1975. pod rednim brojem 00019 te ukazuje na odredbu čl. 36. st. 1. i 3. Obiteljskog zakona (Narodne Novine br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23). Sporne nekretnine, koje su predmet ovrhe, II. tuženica je, temeljem Ugovora o kupoprodaji od 1. rujna 2016., kao kupac kupila zajedničkim novčanim sredstvima II. tuženice i tužitelja, a što da je razvidno i iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka. S obzirom da su tužitelj i II. tuženica u vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji bili u bračnoj zajednici te je kupoprodajna cijena plaćena zajedničkim novčanim sredstvima supružnika, evidentno je da nekretnine koje su upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to 12. Suvlasnički dio: 18/10000 etažno vlasništvo (E-12) i 88. Suvlasnički dio: 124/10000 etažno vlasništvo (E-88) predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja i 2. tuženice, a ne vlastitu imovinu 2. tuženice. Stoga, uzimajući u obzir odredbu čl. 36. st. 3. Obiteljskog zakona tužitelj tvrdi da je, uz II. tuženicu, suvlasnik predmetnih nekretnina odnosno vlasnik ½ dijela istih. Pored navedenog, tužitelj u bitnome ističe da je sa II. tuženicom sklopio Ugovor o diobi bračne stečevine 10. studenog 2022. koji je ovjeren po javnom bilježniku Vesni Kelečić iz Zagreba pod brojem OV-14944/2022 dana 10. studenog 2022. te da su, prema čl. 4. predmetnog Ugovora o diobi bračne stečevine, tužitelj i II. tuženica diobu bračne stečevine izvršili na način da će vlasništvo i posjed predmetnih nekretnina pripasti ugovornim stranama u jednakim dijelovima, odnosno tužitelju u ½ dijela i II. tuženici u ½ dijela. No, čak i da tužitelj i II. tuženica nisu sklopili predmetni Ugovor o diobi bračne stečevine, ukazuje da mu temeljem ranije citiranih zakonskih odredbama, pripada pravo na vlasništvo nad nekretninama koje su predmet ovrhe u ½ dijela. Stoga predlaže prihvatiti zahtjev kojim će se proglasiti nedopuštenom ovrha na ½ dijela nekretnina koje su predmetom ovrhe te obvezati tuženici na isplatu troškova parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu I. tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Činjenica na koju se poziva tužitelj, da bi nekretnine koje su predmet ovrhe navodno predstavljale bračnu stečevinu nije bila evidentirana u zemljišnim knjigama u vrijeme kada je ovršenik, odnosno II. tuženica PD postala založni dužnik, a nije to ni sada. To što su ovršenik odnosno II. tuženica i tužitelj sklopili Ugovor o diobi bračne stečevine 10. studenog 2022. dakle, tri i pol godine nakon što je II. tuženica -ovršenik postala založni dužnik, da je potpuno pravno irelevantno da bi se ovrha proglasila nedopuštenom. Naime, Ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, na temelju kojeg je pokrenut ovršni postupak, zaključila je II. tuženica - ovršenik PD u svojstvu založnog dužnika 17. svibnja 2019. i u tom momentu je ovršenik PD bila jedina knjižna vlasnica nekretnina koje su predmet ovrhe a to je i u ovom trenutku. 2.tuženica-ovršenik PD je kao založni dužnik u čl.7 Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, koji je solemniziran od strane Javnog bilježnika, izjavila i jamčila da je jedini i isključivi vlasnik nekretnina koje su predmet ovrhe te je u tom članku izričito dopustila da se radi osiguranja ovrhovoditeljeve tražbine zasnuje založno pravo na nekretninama koje su predmet ovršnog postupka. Dana 31. svibnja 2019 u zemljišnoknjižni uložak br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na vlasničkim dijelovima 88 i 12 u vlasništvu II. tuženice PD, izvršena je uknjižba založnog prava na temelju Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava za korist I. tuženika kao ovrhovoditelja pod brojem Z- 26942/2019. Tužitelj na tu uknjižbu založnog prava u korist I. tuženika nije podnio nikakvu žalbu ili prigovor niti je na nekretninama koje su predmet zaloga polagao bilo kakva prava. Ovršni postupak protiv PD kao založnog dužnika, ovršenika i knjižne vlasnice nekretnina pokrenut je 28. ožujka 2025. Samo Rješenje o ovrsi na nekretninama za koje tužitelj tvrdi da predstavljaju bračnu stečevinu doneseno je pod brojem Ovr-1132/2025 23. travnja 2025. Ugovor o diobi bračne stečevine na kojeg se poziva tužitelj sačinjen je tek 10. studenog 2022. dakle, više od tri godine nakon zaključenja Ugovora o zajmu sa sporazumom osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, s očitom namjerom da se onemogući zakonita ovrha. I. tuženik-ovrhovoditelj pri zaključenju Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava koji je zaključen i solemniziran 17. svibnja 2019. nije imao nikakvog razloga sumnjati u to da založene nekretnine nisu u cijelosti u vlasništvu ovršenika odnosno II. tuženice PD niti je to mogao ili morao znati, s obzirom da je u zemljišnim knjigama u vrijeme zaključenja Ugovora kao jedini vlasnik bila upisana II. tuženica PD i da nije postojao ni jedan upis, a ni zabilježba ili predbilježba bilo kakvog prava u korist tužitelja. II. tuženica PD je pri zaključenju Ugovora o zajmu kao jedini vlasnik nekretnina koje su predmet ovrhe u čl.7 jamčila da su založene nekretnine njezino isključivo vlasništvo. U zemljišnim knjigama nisu postojale, a ni sada, ne postoje bilo kakvi upisi predbilježbe ili zabilježbe koje bi ukazivale na to da bi založene nekretnine bile bračna stečevina ili da bi netko osim II. tuženice - ovršenika na nekretnine polagao bilo kakva prava. I. tuženik nije imao razloga sumnjati da bi nekretnine bile bračna stečevina II. tuženice i tužitelja osobito stoga što je II. tuženica bila upisana u zemljišnim knjigama kao jedini i isključivi vlasnik nekretnina koje je dragovoljno dala u zalog i zato što je jamčila da je isključivi i jedini vlasnik. Uostalom zašto bi I. tuženik morao imati saznanja o imovinskom stanju bračnih drugova PD (ovdje tužitelja i II. tuženice). Nekretnine koje je založila II. tuženica - ovršenik mogle su biti njezina vlastita imovina jer je bračna stečevina već prije zaključenja Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine mogla biti podijeljena ili je nekretnine mogla steći darom itd. Sve to I. tuženik nije mogao niti morao znati, a niti je bio dužan ispitivati izvanknjižno stanje nekretnina koje je II. tužena dala u zalog. Osim svega navedenog ,I. tuženik tvrdi da je tužitelj bio jako dobro upoznat sa Ugovorom o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i sa činjenicom da je njegova supruga založila nekretnine iz Ugovora o zajmu, što više, tužitelj je i sam sudjelovao u dogovorima oko realizacije zajma firmi koja je bila u vlasništvu zajedničkog sina II. tuženice i tužitelja. Stoga, nije ni pošten ni savjestan ni u dobroj vjeri u pogledu podnošenja ove tužbe, a ni u pogledu činjenice da svoju navodnu bračnu stečevinu nije nikada evidentirao u zemljišnim knjigama niti je na bilo koji način zabilježio njezino postojanje. Naime, prema Ugovoru o zajmu sa sporazumom o osiguranju, zajmoprimac je bilo njemačko trgovačko društvo MPG Stuck Gmbh, a solidarni jamac ID je bio i direktor navedenog trgovačkog društva, ali i rođeni sin tužitelja i II. tuženice pa je teško bilo kome povjerovati da tužitelj nije imao saznanja o Ugovoru o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.
I. tuženik se poziva na čl.122 ZV i na načelo povjerenja u zemljišne knjige te na jamstvo ovršenika tj. II. tuženice iz čl. 7 Ugovora o zajmu da su nekretnine date u zalog njezino isključivo vlasništvo .Osim toga, II. tuženica-ovršenik se u čl. 8 Ugovora o zajmu suglasila da je založni vjerovnik neposredno na temelju Sporazuma o osiguranju založnog prava bez ikakvih daljnjih pitanja ili odobrenja ovlašten u svoje ime i korist , upisom u zemljišne knjige zasnovati založno pravo na nekretninama koje su predmet ovrhe, uknjižbom založnog prava u svoju korist. Člankom 9 .Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ,ovršenik 2.tuženica se suglasila da ugovor ima snagu ovršne isprave te se ovrha provodi neposredno na temelju Ugovora. Člankom 10. Ugovora o zajmu 2. tužena PD kao založni dužnik se suglasila da založni vjerovnik , I. tuženik TD može temeljem Ugovora /Sporazuma, a radi naplate svoje tražbine zatražiti prisilnu ovrhu na nekretnini koja je predmet Ugovora/Sporazuma na način propisan Ovršnim zakonom RH. Dakle I. tuženik je u svemu postupao savjesno pošteno i u dobroj vjeri, dok se to ne može reći za II. tuženicu PD, a još manje za njenog supruga tužitelja ZD. I. tuženik je bio savjestan te se pouzdao u javno dostupan evidentiran podatak o vlasništvu koji je upisan u zemljišne knjige kao i u jamstvo II. tuženice iz čl.7 Ugovora o zajmu i nije imao razloga sumnjati da taj upis nije točan. Tužitelj ,odnosno bračni drug 2.tužene nije bio savjestan jer je propustio poduzeti radnje da se evidentira u zemljišnoj knjizi kao suvlasnik nekretnine odnosno da se barem učini vidljivim upisom u zemljišnu knjigu. Tužitelj tek sada više godina nakon što je zaključen Ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava koji je zaključen i solemniziran 17.svibnja 2019. pokušava raznim manevrima prikazati založene nekretnine kao bračnu stečevinu na način da više godina nakon što je njegova supruga pristala jamčiti svojom imovinom, zaključuje sa suprugom II. tuženom Ugovor o diobi bračne stečevine, a sve da bi neosnovano onemogućio I. tuženika da ovrši nekretninu II, tuženice. Slijedom navedenog, I. tuženik predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan te obvezati tužitelja na isplatu troškova parničnog postupka.
3. II. tuženica, iako je uredno zaprimila tužbu s prilozima (dostavnica, poleđina lista 127 spisa), kao i rješenje kojim se poziva na davanje odgovora na tužbu- odgovor na tužbu nije dala.
4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: izvadak iz zemljišne knjige (list 6-81, 122-123 spisa), zaključak ovog suda poslovni broj Ovr-1132/25-14 od 13. lipnja 2025. (list 82 spisa), presliku Vjenčanog lista (list 83 spisa), Ugovor o diobi bračne stečevine od 10. studenog 2022. (list 84-89 spisa), rješenje o ovrsi ovog suda posl.br. Ovr-1132/25-6 od 23. travnja 2025. (list 90 spisa), prijedlog za ovrhu sa dokumentacijom te dopunu prijedloga za ovrhu (list 92-97 spisa), solemnizirani Ugovor o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) od 17. svibnja 2019. sa prilozima (list 98-120 i 135-164 spisa), rješenje ovog suda Z-26942/2019 od 31. svibnja 2019. (list 165-166 spisa), presuda ovog suda P-3178/2024-22 od 28. studenog 2025. (list 171-183 spisa), iskaz tužitelja (list 187- 188 spisa), iskaz I. tuženika (list 188 spisa), iskaz II. tuženice (list 188-189 spisa), iskaz svjedoka ID (list 189 spisa), izvršen je uvid u spis ovog suda poslovni broj. Ovr-1132/2025.
5. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio zahtjev neosnovanim.
6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti ovrhe u ½ dijela nekretnina kč. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to 12. suvlasnički dio:
18/10000 etažno vlasništvo (E-12) u naravi parkirališno mjesto pm 12 i 88. suvlasnički dio : 124/10000 (E-88) u naravi dvoiposobni satni znake 2.5 S-29 na 4. katu, a koji tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama iz kojih bi proizlazilo da je kao treća osoba, zaključkom ovog suda Ovr-1132/2025-14 od 13. lipnja 2025., upućen na pokretanje ovog postupka jer da nekretnine koja su predmet ovrhe predstavljaju bračnu stečevinu tužitelja i II. tuženice, a što da priječi provedbu ovrhe na ½ dijela navedenih nekretnina.
7. Prije svega valja reći da u ovom postupku radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe I. i II. tuženici imaju položaj nužnih i jedinstvenih suparničara i smatraju se jednom parničnom strankom, a spor u kojem sudjeluju može se riješiti samo na jednak način prema svim tuženima. Iako svaki jedinstveni suparničar može samostalno poduzimati parnične radnje, nužnost da se u odnosu na sve njih donese samo jedna, jednaka, jedinstvena presuda, dovodi do toga da od radnji koje poduzimaju pojedini jedinstveni suparničari važi samo ona koja je za sve njih najpovoljnija. Načelo štetne procesne radnje, kakva je nesumnjivo nedavanje odgovora na tužbu II. tuženice, ne djeluje u predmetnom slučaju ni prema kome pa ni prema II. tuženici koja ju je propustila poduzeti.
8. Uvidom u pisanu dokumentaciju u spisu te spis ovog suda Ovr-.1132/2025 utvrđeno je :
- da je ovrhovoditelj TD **.**.2025. podnio ovršni prijedlog, temeljem ovršne isprave – solemniziranog Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) od 17. svibnja 2019. , protiv ovršenice PD radi namirenja novčane tražbine, određivanjem ovrhe na nekretnini u vlasništvu ovršenice - 88. suvlasnički dio: 124/10000 etažno vlasništvo (E-88) dvoipolsobni stan oznake 2.5 S-29 na 4. katu te 12. suvlasnički dio : 18/10000 etažno vlasništvo (E-12) garažno parkirališno mjesto oznake pm 12, a koje nekretine se kao posebni dijelovi nekretnine nalaze na zkč. br. [katastarska čestica] u naravi stambena zgrada br. 80 A, 80 B, 80 C, 80 D, 80 E I 80 G [adresa] i dvorište, upisne u zk. 8542 k. o. [katastarska općina];
- da je u odnosu na nekretnine koje su predmetom ovrhe ovdje II. tuženica prethodno stekla pravo vlasništva na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 1. rujna 2016. te je pod brojem Z- 22469/2017 26. travnja 2017. izvršena uknjižba prava vlasništva za korist PD, ovdje II. tuženice;
- da je 29. svibnja 2019. pod poslovnim brojem Z-26942/2019, na nekretninama koje su predmetom ovrhe, u zemljišnoj knjizi izvršena uknjižba založnog prava na temelju Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) od 17. svibnja 2019. za korist TD ovdje I. tuženika;
- da je rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-1132/2025-6 od 23. travnja 2025. određena ovrha, temeljem ovršnog prijedloga od 27. ožujka 2025. zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnine te njenom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja;
- da je u zemljišnoj knjizi pod poslovnim brojem Z- 23018/25 30. travnja 2025. izvršena zabilježba ovrhe po prijedlogu za ovrhu od 27. ožujka 2025.;
- da je treća osoba ZD zaključkom ovog suda poslovni broj Ovr-1132/2025- 14 od 13. lipnja 2025. upućen u roku 15 dana do dana dostave zaključka, pokrenuti ovosudni postupak i koju tužbu je podnio 11. srpnja 2025.;
- da iz priloženog Vjenčanog lista proizlazi da su tužitelji i II. tuženica PD u braku od 13. prosinca 1975.;
- da u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu 27. ožujka 2025. II. tuženica PD u zemljišnoj knjizi dolazi upisana kao isključiva vlasnica nekretnina koje su predmetom ovrhe;
- da iz priloženog Ugovora o zajmu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) sa Potvrdom (solemnizacijom) privatne isprave posl.br. OV-2685/19 od 17. svibnja 2019. (dalje: Ugovor/Sporazum) proizlazi da je zaključen između TD kao zajmodavca i založnog vjerovnika i MPG Stuck Gmbh sa sjedištem u [adresa], zastupano po ID iz [adresa], kao zajmoprimca te ID kao solidarnog jamca i PD kao založnog dužnika. Navedenim ugovorom zajmoprimac je izjavio da je do trenutka zaključenja tog Ugovora od zajmodavca već primio sveukupan iznos od 493.000,00 eura te je potvrdio da će od zajmodavca u roku od 3 dana primiti daljnji iznos od 50.000,00 eura, tako da se obvezao vratiti ukupan iznos od 543.000,00 eura (čl. 1. i 2. Ugovora/Sporazuma) dinamikom kako je to navedeno u čl. 5. Ugovora/Sporazuma;
- da je PD kao založni dužnik, ovdje II. tuženica, svojim potpisom na Ugovoru/Sporazumu izričito i bez traženja ikakvog daljnjeg dopuštenja i suglasnosti dozvolila da se njezina nekretnina specificirana u čl. 7. Ugovora/Sporazuma koristi kao osiguranje plaćanja novčanih obveza iz Ugovora/Sporazuma i da se na njoj zasnuje založno pravo (hipoteka);
- da je U čl. 7. Ugovora/Sporazuma PD kao založni dužnik izjavila i jamčila da je jedini i isključivi vlasnik nekretnina koje su predmetom ovrhe te da je PD kao založni dužnik izričito i bez ikakvog daljnjeg dopuštenja dopustila da se radi osiguranja tražbine zajmodavca/založnog vjerovnika iz čl. 2. Ugovora/Sporazuma zasnuje založno pravo (hipoteka) na nekretninama iz čl. 7. Ugovora/Sporazuma. Suglasila se da zajmodavac/založni vjerovnik neposredno na temelju tog Sporazuma u svoje ime i u svoju korist, upisom u zemljišne knjige zasnuje založno pravo (hipoteku) na nekretninama koje su predmetom ovrhe;
- da se u čl. 10. Ugovora/Sporazuma PD kao založni dužnik suglasila da zajmodavac/založni vjerovnik, u slučaju da mu zajmoprimac ne isplati bilo koji novčani anuitet predviđen čl. 5. Ugovora/Sporazuma, može temeljem predmetnog Ugovora/Sporazuma, radi naplate svoje tražbine zatražiti prisilnu ovrhu na nekretnini koja je predmet Ugovora/Sporazuma;
- da je Ugovor/Sporazum solemniziran od javnog bilježnika Vladimira Marčinka iz Zagreba, Palmotićeva 43A pod brojem OV-1685/19 dana 17. svibnja 2019. Iz potvrde (solemnizacije) proizlazi da je javni bilježnik sa strankama raspravio sve članke Ugovora/Sporazuma, da im je ispravu pročitao te ih upozorio da potvrđena isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Stranke Ugovora/Sporazuma su potpisale Ugovor/Sporazum kao i potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave te istovremeno izjavile da im je potvrda pročitana i protumačena, da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji;
- da iz priloženog Ugovora o diobi bračne stečevine od 10. studenog 2022. proizlazi da je zaključen između PD, ovdje II. tuženice i ZD, ovdje tužitelja 10. studenog 2022. te da su istim stranke suglasno utvrdile da nekretnine koje su ovdje predmet ovrhe- predstavljaju njihovu bračnu stečevinu koja im pripada u jednakim dijelovima, odnosno ZD u ½ dijela i PD u ½ dijela.
- da iz zemljišne knjige u odnosu na nekretnine koje su predmetom spora, proizlazi da je ovdje I. tuženik prethodno 28. lipnja 2022. pokrenuo postupak ovrhe nad tim istim nekretninama temeljem iste ovršne isprave kao i u ovosudnom postupku (zabilježba rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1942/2022-8 od 19. srpnja 2022.) koji postupak je je obustavljen rješenjem suda od 10. ožujka 2025. zbog neuplate predujma za provedbu provedbe putem elektroničke dražbe;
- da je po tužbi i ovdje tužitelja, a radi proglašenja nedopuštenom ovrhe poslovni broj Ovr-1942/2022, na istim nekretninama koje su predmetom i ovog postupka, vođen postupak protiv istih tuženika kao i u ovosudnom postupku te je 28. studenog 2025. donijeta presuda poslovni broj P- 3178/2024-22.
9. Iz iskaza tužitelja ZD proizlazilo bi da je predmetnu tužbu podnio iz razloga jer smatra da imam pravo na 50% nekretnina koje su predmetom spora, a po osnovi bračne stečevine, pri čemu navodi da nije znao za raspolaganje II. tuženice u smislu zaključenja Ugovora o zajmu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem hipoteke na nekretnini od 17.svibnja 2019. Iskazuje da Ugovor o diobi bračne stečevine kojeg je zaključio sa suprugom, ovdje II. tuženicom, nije niti pokušavao upisati u zemljišne knjige odnosno, učiniti vidljivim trećim osobama jer je smatrao da će ionako po zakonu imati sva prava ukoliko za to bude potrebe. Navodi da saznanja o tome da je njegova supruga zaključila Ugovor o zajmu nije imao zato što ga supruga nikada o tome nije obavijestila te da je ona sve rješavala sa njihovim sinom. Iskazuje i da njegova supruga nije dobila primjerak tog Ugovora o zajmu niti ga je o istom obavijestila jer da je o istom imao saznanja ne bi dozvolio supruzi da isti potpiše.
10. Iz iskaza I. tuženika TD proizlazilo bi da je komunikacija vezana za sklapanje Ugovora o zajmu išla preko tužitelja sa kojim se on zna dugo vremena jer su zajedno igrali nogomet i družili se pa je tako upravo i tužitelj tražio od njega - za sina određene novčane iznose kako bi isti pokrenuo posao odnosno, osnovao trgovačko društvo u Njemačkoj. Iskazuje da je neistinit navod tužitelja da nije znao za sklapanje predmetnog Ugovora o zajmu jer je isti čak bio i prisutan kod javnog bilježnika pri solemnizaciji tog ugovora. Navodi da je komunikacija vezana za sklapanje predmetnog ugovora o zajmu prethodno vršena sa sinom tužitelja i II. tuženice ID te da je tužitelj uvijek govorio da se nema čega bojati jer da su isti vlasnici odnosno, da imaju dva stana u smislu osiguranja mojih novčanih davanja. U trenutku kada mu je sve postalo sumnjivo jer ga je tužitelj tražio stalno novce, a ništa se nije vraćalo, čak je tražio i osiguranje u smislu stana od sina tužitelja i II. tuženice međutim, tada mu je rečeno da ništa u vezi tog stana ne dozvoljava punac ID. Tako je došlo do sačinjenja Ugovora o predmetnom zajmu sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem hipoteke nad nekretninama u vlasništvu II. tuženice i tu je dakle, sva komunikacija išla sa tužiteljem. II. tuženica je svakako znala za predmetni pravni posao, stranke su se čak i družile jedno vrijeme u nekretnini I. tuženika na Pagu. Predmetni ugovor dostavljen je i ID u [adresa] na uvid, a prije nego što je isti i potpisan i i. tuženik je mislio da tu nema nikakvih problema u vezi odobrenja u smislu zasnivanja založnog prava na nekretnini II. tuženice. Prilikom solemnizacije Ugovora o zajmu kod javnog bilježnika bili su prisutni tužitelj, njegova supruga ovdje II. tuženica i ID pri čemu je sam tužitelj rekao da će ih pričekati u kafiću dok su njih troje kod bilježnika rješavali predmetni ugovor.
11. Iz iskaza II. tuženice PD proizlazi da tužitelj nikada nije znao za sklapanje predmetnog Ugovora o zajmu sa zasnivanjem založnog prava na nekretninama u njenom vlasništvu jer je ona to sve dogovarala sa sinom. Kod javnog bilježnika bili su prisutni samo ona i njen sin, a tužitelj uopće nije bio prisutan. Ugovor o diobi bračne stečevine nisu upisivali u zemljišne knjige jer za to nije bilo potrebe. Tužitelj dakle, nije bio prisutan uopće kod javnog bilježnika niti ih je čekao u bilo kakvom predvorju ili bilo gdje drugdje. Bili su prisutni samo sin, ona i I. tuženik. Smatrala je da će dati u zalog njenu nekretninu samo za 50.000,00 eur i ostala je u šoku kad je shvatila da to zapravo nije tako. Iskazuje da ih je kod bilježnika čekao već sastavljen ugovor, bilježnik im je isti pročitao i rastumačio, ali je kasnije već sve bilo kasno. Na upit zašto su Ugovor o diobi bračne stečevine sklapali 2022. kada je 2019. založila nekretninu, navodi da je to zato što tužitelj ima pravo na 50% svega jer su u braku 50 godina, a kada ju se dodatno pita da li sklapanje tog Ugovora o diobi ima ikakve veze sa prethodnim zalaganjem njene nekretnine, iskazuje da ne zna što bi odgovorila. Kada ju se dalje pita zašto je u Ugovoru o zajmu jamčila da je nekretnina isključivo u njenom vlasništvu, iskazuje da je to zato što je ista glasila isključivo na nju.
12. Iz iskaza svjedoka ID, sina tužitelja i II. tuženice, proizlazi da je do sklapanja Ugovora o zajmu došlo iz razloga što je njegovo trgovačko društvo u Njemačkoj imalo novčane potrebe, a I. tuženik i njegov sin su imali financijski interes jer im u konačnici predao 50% suvlasništva nad tom firmom. Iskazuje da njegov otac nije imao nikakvih saznanja o sklapanju konkretnog Ugovora o zajmu do kojeg je zapravo došlo iz razloga što je firma u Njemačkoj imala daljnje potrebe u smislu proširenja posla te je sa sinom I. tuženika i I. tuženikom razgovarao u kafiću u Malešnici radi daljnjih novčanih potreba i na taj način dolazi do sastavljanja Ugovora o zajmu koji je predmet postupka. I. tuženik je u vezi predmetnog zajma koji je trebao iznositi isključivo na 50.000,00 eur tražio dodatna osiguranja jer mu se do tada pretpostavljena dobit nije isplaćivala jer se posao odvijao brzo, a naplata je bila sporija. Tada je razgovarao sa mojom majkom kako bi ista dopustila upis zaloga na nekretninu u njenom vlasništvu i ista je na to pristala. Budući da je u to vrijeme živio na relaciji Njemačka – Hrvatska, imao je puno posla, nije oca obavještavao o svemu pa niti o predmetnom Ugovoru o zajmu. Ugovor o zajmu je sastavio I. tuženik, kad su došli kod javnog bilježnika ugovor je već bio tamo, a tamo su dakle bili on, njegova majka i ovdje I. tuženik. Javni bilježnik odnosno osoba koja je sa njime radila nam je pročitala ugovor. Oca tom prilikom nije bilo kod javnog bilježnika odnosno uopće nije bio prisutan. Iskazuje da mu prethodno koncept ugovora nije poslan u Njemačku te da je o sadržaju istog saznao tek kod javnog bilježnika pri čemu isti sadrži neke netočne činjenične navode jer je zapravo dogovor bio da se osigurava samo potraživanje za 50.000,00 eur. Iskazuje da bi taj ugovor potpisao na bilo koji iznos i od toga ne bježi.
13. Ovdje prvenstveno valja reći da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kupoprodaji (1. rujna 2016.) temeljem kojeg je II. tuženica stekla pravo vlasništva nad nekretninama koje su predmetom ovrhe (uknjižba 26. travnja 2017.) na snazi bio Obiteljski zakon (Narodne novine 103/15., 98/19. i 156/23. - dalje: OBz) koji u čl. 36. st. 1. i 3. propisuje da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine te da su bračni drugovi suvlasnici bračne stečevine u jednakim dijelovima, ako nisu drukčije ugovorili. Odredbom čl. 37. st. 1. i 2. OBz propisano je da se, za poslove redovite uprave poput redovitoga održavanja, iskorištavanja i upotrebe stvari za njezinu redovitu svrhu, smatra da je drugi bračni drug dao svoju suglasnost ako se ne dokaže suprotno, dok je za izvanredne poslove na nekretninama ili pokretninama koje se upisuju u javne upisnike poput promjena namjene stvari, većih popravaka, dogradnje, nadogradnje, preuređenja, otuđenja cijele stvari, davanja cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanja hipoteke na cijeloj stvari, davanja pokretne stvari u zalog, osnivanja stvarnih i osobnih služnosti, stvarnoga tereta ili prava građenja na cijeloj stvari potrebno zajedničko poduzimanje posla ili pisana suglasnost drugoga bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika. Odredbom čl. 37. st. 3. OBz propisano je da nepostojanje suglasnosti za poslove iz st. 1. i 2. tog članka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe, a bračni drug, bez čije suglasnosti je izvanredni posao iz stavka 2. ovoga članka poduzet, ima pravo na naknadu štete koja mu je od strane drugog bračnog druga time uzrokovana.
14. U postupku donošenja odluke je li ovrha nedopuštena, u odnosu na dio nekretnine koji je tužitelj stekao na temelju zakona potrebno je utvrditi savjesnost i poštenje svih sudionika u predmetnom pravnom odnosu, dakle savjesnost tužitelja i II. tuženice, a isto tako i savjesnost i poštenje I. tuženika, kao osobe koja ima određenu novčanu tražbinu koja je osigurana založnim pravom na predmetnoj nekretnini, odnosno je li on znao ili mogao znati da određena prava na predmetnoj nekretnini s osnova bračne stečevine ima i tužitelj.
15. Sud je, kao međusobno suglasne te u skladu sa preslikom Vjenčanog lista, prihvatio iskaze tužitelja i II. tuženice u dijelu u kojem navode da su nekretnine koje su predmetom ovrhe stekli za vrijeme trajanja njihova braka i da ju stoga smatraju zajedničkom imovinom iako je ista u zemljišnim knjigama upisana kao isključivo vlasništvo II. tuženice.
16. Međutim, neovisno o tome što tužitelj i II. tuženica subjektivno shvaćaju nekretnine koje su predmetom ovrhe kao njihovo suvlasništvo (jer je stečena za vrijeme braka) i koje shvaćanje ima temelj u odredbama OBz, ostaje činjenica da je tužitelj formalno propustio zaštiti svoje suvlasničko pravo na tim nekretninama i to još od onda kada je izvanknjižno na temelju Obz stekao suvlasništvo istih (2016. ). Dakle, tužitelj je imao mogućnost još od 2016. zaštititi svoje pravo zajedničkog vlasništva spornih nekretnina, jer je isključivo o njegovoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje, no isti je ostao pasivan te nije ništa poduzimao u vezi zaštite svojeg prava sve do podnošenja predmetne tužbe, odnosno prethodno pokretanja ovršnog postupka nad istima, tvrdeći da ima pravo koje da priječi provedbu ovrhe. Naime, tek u ovršnom postupku kojeg je I. tuženik, kao ovrhovoditelj, pokrenuo protiv ovršenice (ovdje II. tuženice) 2025. radi namirenja novčane tražbine ovrhom na predmetnim nekretninama, tužitelj podnosi prigovor da na tim nekretninama ima pravo koje da sprječava ovrhu i da se radi o nekretninama koja predstavljaju bračnu stečevinu. Navedeno tim više što su tužitelj i II. tuženica dakle, još 2022. sklopili Ugovor o diobi bračne stečevine u odnosu na nekretnine koje su predmetom ovrhe, čijim čl. 5. st.1. je tužitelju dano odobrenje da u zemljišnim knjigama ishodi uknjižbu prava vlasništva nad istima u ½ dijela, ali tužitelj niti zahtijeva predmetnu uknjižbu niti bar ne publicira navedenu činjenicu postojanja tog Ugovora – zabilježbom istog u zemljišnoj knjizi kako bi isti bio vidljiv trećim osobama. Tužitelj to u iskazu opravda navodom da nije smatrao potrebnim jer da mu ionako po zakonu pripada ½ dijela nekretnina. Sud taj navod ne prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv, pogotovo kad se ima u vidu da je nesporno među strankama da ovdje I. tuženik već ranije (28. lipnja 2022.) pokrenuo postupak ovrhe na tim istim nekretninama temeljem iste ovršne isprave kao i u ovosudnom postupku (rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-1942/2022-8 od 19. srpnja 2022., koji postupak je nesporno obustavljen rješenjem suda od 10. ožujka 2025. zbog neuplate predujma za provedbu provedbe putem elektroničke dražbe). Dakle, za zaključiti je da su time tužitelj i II. tuženica, očito pokušali izbjeći naplatu potraživanja I tuženika.
17. Sud nije, kao neživotne, nelogične i neuvjerljive, prihvatio iskaze tužitelja, II. tuženice i svjedoka ID u dijelu u kojem navode da tužitelj nije imao saznanja o zaključenju spornog Ugovora o Ugovora o zajmu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) sa Potvrdom (solemnizacijom) privatne isprave posl.br. OV-2685/19 od 17. svibnja 2019. Naime, iskaze II. tuženice i svjedoka ID valja cijeniti i u svjetlu činjenice da su isti dakle, supruga i sin tužitelja i da ovakvim iskazivanjem svakako nastoje osigurati uspjeh tužitelja u postupku, imajući u vidu da iz materijalnih dokaza u spisu proizlazi da je tužitelj ostao potpuno pasivan pri zaštiti svoga dijela bračne stečevine u odnosu na nekretnine koje su predmetnom ovrhe, u smislu upisa prava suvlasništva ili bar zabilježbe Ugovora o diobi bračne stečevine, a za što sve je raspolagao odgovarajućom ispravom. Sud, kao usmjeren na uspjeh tužitelja u sporu, nije prihvatio iskaz II. tuženice i svjedoka ID u dijelu u kojem navode da su smatrali da je predmetni Ugovor o zajmu sa osiguranjem trebao biti sklopljen samo za osiguranje 50.000,00 eur ( II. tuženica navodi da je čak ostala u šoku) jer suprotno proizlazi, kako iz sadržaja samog Ugovora, tako i iz Potvrde/ Solemnizacije istog (pod brojem OV-2685/19 od 17. svibnja 2019., list 98 spisa) iz koje dakle, proizlazi da je javni bilježnik sa strankama raspravio sve članke Ugovora/Sporazuma, da im je ispravu pročitao te ih upozorio da potvrđena isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a stranke su potpisom izjavile da im je sve pročitano i rastumačeno te da prihvaćaju pravne posljedice i da to odgovara njihovoj pravoj volji.
18. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv te u skladu sa materijalnom dokumentacijom u spisu prihvatio iskaz I. tuženika. Naime, sud smatra da je zaista neživotno da tužitelj ne bi znao za zaključenje predmetnog Ugovor o zajmu imajući u vidu da su tužitelj i I. tuženik dugogodišnji prijatelji i poznanici, da je I. tuženik i ranije pozajmljivao novac sinu tužitelja za poslovanje društva u Njemačkoj, a koji iskaz I. tuženika, u tom smislu ,tužitelj nije ničime osporavao.
19. Analizom izvedenih dokaza u njihovoj ukupnosti sud utvrđuje da je I. tuženik u trenutku zabilježbe predmetne ovrhe Ovr- 1132/2025 u zemljišnoj knjizi bio u dobroj vjeri, pouzdajući se u načelo povjerenja u zemljišne knjige.
20. Člankom 57. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 dalje: ZV) propisano je da kad je stvar na temelju zakona u zajedničkom vlasništvu dvaju ili više zajedničara, nema utjecaja na to činjenica da je u zemljišnim knjigama ili bilo gdje drugdje prikazana kao vlasništvo samo nekoga od njih, osim prema trećim osobama čije se povjerenje u prometu štiti. Prema članku 61. st. 1. ZV zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički; pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koje su mu za to dali svi ostali, a stavkom 2. istog članka propisana je iznimka od stavka 1. te prema istom, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba može na temelju pravnog posla, koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, ako vlasništvo nije upisano u zemljišne knjige kao zajedničko. Čl. 122. ZV propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga sjecanja zaštitu prema odredbama zakona (stavak 1.).
21. Prema pravnoj praksi (Odluka Ustavnog suda U-III/2008 od 14. lipnja 2011., presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev -1127/2024 od 3. rujna 2024., Rev-1867/12 od 29. listopada 2013., Rev 643/2021 od 3. svibnja 2023., Rev 144/2021 od 6. lipnja 2023.) proizlazi da raspolaganje nekretninom koja predstavlja bračnu stečevinu, samo po jednom bračnom drugu, ne znači da se radi o apsolutnoj ništetnosti takvog pravnog posla, već se u svakom pojedinom slučaju valjanost pravnog posla mora procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog posla, dakle I. tuženika kao ovrhovoditelja, tužitelja kao treće osobe te II. tuženice kao ovršenice.
22. Naime, u trenutku kada bračni drug stječe pravo vlasništva nekretnine koju je kupio sredstvima koja predstavljaju bračnu imovinu te kada nakon toga treća osoba kao ovrhovoditelj podnosi prijedlog za ovrhu na toj nekretnini, zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već može biti nepotpuno pa u korist takvog ovrhovoditelja, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga. Stoga je, po stavu ovog suda, za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na pitanje dopuštenosti ovrhe na nekretnini upisanoj na (samo) jednom bračnom drugu, a koje predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, odlučna je činjenica savjesnosti ili nesavjesnosti prethodnog postupanja tužitelja kao i savjesnosti ili nesavjesnosti I. tuženika.
23. Pri tom, u okolnostima kada su dva sudionika određenog pravnog odnosa savjesna odnosno, kada je jedan od njih kao ovrhovoditelj u dobroj vjeri, a drugi bračni drug koji nije upisan kao vlasnik nekretnine u odnosu na koju se provodi postupak ovrhe i u tom postupku se pojavljuje kao treća osoba, a u isto je vrijeme bračni drug ovršenika, polazeći od sadržaja i pravnog domašaja načela povjerenja u zemljišne knjige, prednost u zaštiti prava ima savjesni ovrhovoditelj koji se poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige. To vrijedi čak i onda kada je bračni drug savjestan i nije znao za raspolaganja drugog bračnog druga odnosno kada su ovrhovoditelj i takav bračni drug istodobno bili u dobroj vjeri.
24. Budući da je ocjenom izvedenih dokaza, u ukupnosti, utvrđeno da je tužitelj svoje pitanje vlasništva nekretnina koje su predmetom spora, kao bračne stečevine, problematizirao tek podnošenjem prigovora u ovršnom postupku, a potom i podnošenjem predmetne tužbe radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe na predmetnoj nekretnini, dakle gotovo 10 godina nakon stjecanja predmetne nekretnine, a da tijekom postupka tužitelj niti tvrdi, a niti na bilo koji način ukazuje da bi I. tuženiku bilo poznato da su predmetne nekretnine bračna stečevina ovršenice ( II. tuženice) i tužitelja te da bi I. tuženik bio nesavjestan, za zaključiti da je dakle, da je I. tuženik svakako u trenutku zabilježbe ovrhe na predmetnim nekretninama bio savjestan, koji, kao takav, ima prednost pred tužiteljem kao nesavjesnim posjednikom koji nije poduzeo niti jednu pravnu radnju kojom bi upisao ili publicirao svoje pravo (su)vlasništva. Stoga se, po ocjeni ovog suda, tužitelj koji svoj suvlasnički dio nije upisao, ne može uspješno suprotstaviti učincima instituta zaštite povjerenja u zemljišne knjige. U tom smislu je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 22. veljače 2018. pod brojem: Su-IV-4/18-4 zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo."
25. Stoga, a budući da tužitelj nije dokazao pretpostavke iz čl. 59. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20,114/22 i 6/24 ) odnosno da bi imao takvo pravo na nekretnini koje bi spriječavalo ovrhu, odlučeno je kao u toč. I. izreke.
26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen I. tuženiku budući da tužitelj nije uspio u sporu. Trošak postupka I. tuženika sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.
26. I. tuženiku je tako priznat trošak za: sastav odgovora na tužbu 500 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 13. siječnja 2026. 500 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 16. siječnja 2026. i 17. travnja 2026., svako po 500 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 2.000 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 4.000,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (1.000,00 eur) sveukupno iznosi 5.000,00 eur.
U Zagrebu 6. svibnja 2026.
Sudac
Vlatka Toplak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
- tužitelj
- punom. I. tuženika
- II. tuženica
