REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5500/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Đurđice Kos, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika DC, odvjetničkog vježbenika, dana 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012320116, sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 30, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđen dana 25. svibnja 2006. kod javnog bilježnika Mladena Burec iz Zagreba pod posl. br. OU-767/2006, u dijelu u kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati jednokratno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od odobrenog kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92%.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 30, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 390,29 eur, koji iznos se odnosi na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2006. po stopi koju do 31. prosinca 2007. određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 628,86 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 6. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio tipski Ugovor o kreditu broj 9011401750 koji je solemniziran dana 25. svibnja 2006. kod javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba pod posl. br. OU-767/2006. Ugovorom je odobren kredit u iznosu od 19.079,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita uz uvjete i na način kako je to ugovorom određeno. Namjena kredita bila je kupnja vozila. Sredstva osiguranja kredita su ovjerena isprava o zapljeni po pristanku dužnika i ovjerene zadužnice izdane od korisnice kredita te pravo vlasništva na pokretnini vozilu. Ugovor je zaključen na vrijeme od 7 godina, a korisnik kredita dužan je kreditoru vratiti kredit u 84 mjesečna anuiteta u iznosu od 269,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Člankom 4. Ugovora propisano je da je korisnik kredita dužan kreditoru u anuitetima platiti i redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva prema Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja na dan sklapanja iznosi 4,99%.

Kredit je u cijelosti otplaćen.

2. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima strane nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

3. Prilikom puštanja kredita u tečaj, tuženik je sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, dana 29. svibnja 2006. jednokratno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od odobrenog kredita u iznosu od 190,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti 890,04 kn i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,92% u iznosu od 439,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti 2.050,59 kn.

4. Radi se o ugovoru na unaprijed pripremljenom obrascu u kojemu je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, financijska institucija koja se profesionalno bavi davanjem kredita, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva te provjeru podataka. Na taj način tuženik je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

5. Prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi članka 11.3. Ugovora niti mu je prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto su iznosi te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi". Isto tako, tuženik je izričito tražio od tužitelja sredstva osiguranja vračanja kredita i to ovjeru isprave o zapljeni po pristanku dužnika i ovjerovljenu zadužnicu te prijenos prava vlasništva na pokretnini – vozilu. Kao sredstvo osiguranja nije navedeno da je tuženik dužan osigurati kredit kod neke osiguravajuće kuće niti su mu predočeni uvjeti osiguranja odnosno koje sve rizike pokriva. Tužitelju nikada nije dostavljena potvrda ili na bilo koji način dokazao da se radi o plaćenoj premiji osiguranja već je isto naplaćeno kao naknada. Osim toga, naknadu za osiguranje kredita tuženik je uvrstio u odredbu 11.3. pod „Završne odredbe“ u naknade, a ne u točku 7. pod „Osiguranje vraćanja kredita“ odnosno u stvarnosti se radi o naplati još jedne naknade, sve sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila kako je to i navedeno u ugovoru.

6. Nepošteno ponašanje tuženika vidi se i iz činjenice da je, uz sva sredstva osiguranja te naplatu gore navedenih naknada, tužitelju nametnuta i obveza pod odredbom 11.5. Ugovora kojom je obvezan ugovarati obvezno osiguranje od auto odgovornosti koje je prošireno osiguranjem za slučaj smrti na iznos propisan aktima Banke za cijelo vrijeme otplate kredita pod prijetnjom otkaza ugovora. Obzirom na navedeno, očito je da je tuženik svojom Odlukom nametnuo obveze na plaćanje raznih naknada za koje nema ekonomsko opravdanje a o istima nije pregovarao već je davanje kredita uvjetovao plaćanjem istih.

7. Polazeći od nesporne činjenice da je odredba članka 11.3. Ugovora koje su se odnosile na naplatu naknada sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama tuženik nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, to je navedenim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza odnosno takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika - banku kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i na taj je način tuženik stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove. Iz tih razloga tužitelj smatra da je isključiva krivnja za sklapanje Ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika budući je on pokazao osobitu nepažnju prilikom sastavljanja sadržaja Ugovora u kojem tužitelj nije mogao sudjelovati.

8. Odluka tuženika o naknadama predstavlja tuženikov interni akt kojeg je ovlašten jednostrano mijenjati, neovisno od tužitelja, a tužitelju nisu bili poznati parametri po kojima se naknada određuje, pa je navedena odredba ugovora ništetna obzirom da sadrži obvezu tužitelja koja nije određena niti je odrediva.

9. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnom spornu odredbu čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011401750 kojom je određena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od odobrenog kredit i naknade za osiguranje kredita u visini od 1,92 %, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Potražuje isplatu neosnovano naplaćenih naknada u ukupnom iznosu od 390,29 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana nakon dana plaćanja, 30. svibnja 2006. pa do isplate, sve uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

10. Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže preslike Ugovora o kreditu broj 9011401750, otplatne tablice i knjigovodstvene kartice. Dostavlja i dopis kojim se obratio tuženiku sa zahtjevom za izdavanje potvrde o plaćanju spornih naknada sa povratnicom, na koji tuženik nije odgovorio.

11. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba.

12. Tuženik ne spori da je dana 25. svibnja 2006. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 9011401750 (dalje: „Ugovor“) te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu naznačenom u tužbi. Međutim, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 3. članka 11. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Način na koji je predmetna odredba napisana daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,00% (ugovorna transparentnost).

13. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

15. Tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

16. Tuženik opreza radi ističe kako bi eventualni navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna bili neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda.

17. U odnosu na obvezu korisnika na plaćanje premije osiguranja tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, premija osiguranja isplaćena je osiguravajućem društvu. Tuženik stoga temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužitelja išta stekao pa stoga nema govora o stjecanju bez osnove i obveze na vraćanje. Uz navedeno, tuženik opreza radi osporava visinu i datum naplate premije osiguranja. Tuženik ističe kako je ovdje riječ o naknadi za osiguranje kredita, što u stvari predstavlja osiguranje naplate, jednako kao i fiducijarni prijenos vlasništva, mjenica, zadužnica i sl. Riječ je dakle, o tzv. kolateralima, koji predstavljaju fundamentalno pravo davatelja kredita da osigura svoje potraživanje. Stoga je doista nejasno zašto bi osiguranje naplate kredita u vidu administrativne zabrane, ovršnosti ugovora, bjanko zadužnice i fiducijarnog prijenosa prava vlasništva bilo valjano, a osiguranje naplate kredita kod osiguravajuće kuće ne. Tužitelj je platio predmetnu naknadu, što znači da je bio upoznat s njom i pristao na istu.

18. Opreza radi, tuženik navodi kako tužitelj ničime ne obrazlaže zašto bi odredba o plaćanju osiguranja bila nepoštena i ništetna. Naime, činjenica da je odredba sastavljena od strane tuženika ne podrazumijeva da se o istoj nije pregovaralo te da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja.

19. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana navedenog u tužbi pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

20. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a prigovore tuženika drži u cijelosti neosnovanima. U odnosu na istaknuti prigovor zastare se poziva na pravno shvaćanje koje je Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo na sjednici održanoj dana 20. siječnja 2020. kada je donio Zaključak broj Su-IV-47/2020-2 kojim revidira pravno shvaćanje o zastarama potraživanja na temelju ništetnosti, na način da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost. U odnosu na tvrdnju tuženika da je bio upoznat sa spornom odredbom i da je o istoj mogao pregovarati sa tužiteljem ističe da mu je kredit isplaćen dana 29. svibnja 2006. i da su mu tom prilikom naplaćene naknade kao uvjet za isplatu odobrenog kredita, odnosno da nije platio predmetne naknade u iznosima koje je odredio tuženik, tužitelj ne bi mogao niti dobiti kredit. Dakle, predmetni ugovor unaprijed je sastavljen od strane tuženika a u trenutku sklapanja ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o točki 11.3. ugovora niti je tužitelju objasnio od čega se sastoje naknade i zašto ih mora platiti. Ukoliko je želio kredit, tužitelj je mogao samo prihvatiti tako pripremljen ugovor od strane tuženika.

21. Tužitelj ističe da je tuženik pravna osoba koja je specijalizirana za davanje kredita te svoju uslugu naplaćuje putem ugovorene kamate. Stoga je naplatom jednokratnih naknada tuženik dvaput obračunao jednu te istu uslugu, prvi put kroz plaćanje naknade, a drugi put kroz ugovorenu kamatu. Tuženik (na kojem je teret dokaza) ne dostavlja specifikaciju troškova niti bilo koji drugi dokaz kojim bi dokazao koje je to konkretne troškove imao prilikom sklapanja predmetnog ugovora odnosno da je morao platiti nešto izvan redovnog poslovanja. Ako se uzme u obzir da je tužitelj sam podmirivao uobičajene troškove kao npr. izdavanja bjanko mjenice, javnog bilježnika i dr., nije jasno koje je to troškove imao tuženik. Obzirom da u ugovoru nije navedeno na što se konkretno troškovi obrade odnose, takvi troškovi su nepošteni. Tužitelj upućuje na presudu suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je odlučeno da je odredba o naknadi ništetna i nepoštena ako banka ne dokaže postojanje tih troškova te na presudu broj: C-84/19 u kojoj se ističe: „86 S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo i treće pitanje u predmetu C-84/19 valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluga koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. 96 U takvim okolnostima, uzimajući u obzir zahtjev transparentnosti koji proizlazi iz članka 5. Direktive 93/13, ne može se smatrati da je prodavatelj robe ili pružatelj usluge mogao razumno očekivati, postupajući transparentno s potrošačem, da potonji nakon pregovora prihvati takvu ugovornu odredbu.“

Također, u presudi broj C-26/13 od 30. travnja 2014. Europski sud pravde navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi tužitelj upućuje pravnu argumentaciju iznesenu u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.

22. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, a time i obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. Tuženik je uz naknadu za obradu kreditnog zahtjeva naplatio još jednu naknadu i to naknadu za osiguranje kredita a koju naknadu je očito zadržao za sebe obzirom da tužitelju nikada nije dostavio niti jedan dokument od osiguravajuće kuće (ugovor o osiguranju, policu osiguranja i sl.) iz kojeg se vidi da je tuženik predmetni ugovor osigurao u ime i za račun tužitelja, uvjete pod kojima je ugovoreno osiguranje, koje rizike pokriva, na koje vrijeme i dr. Da je tuženik dana 29. svibnja 2006. naplatio naknadu za osiguranje kredita vidi se na str. 14 knjigovodstvene kartice, pa je stoga pogrešan prigovor promašene pasivne legitimacije.

24. Dakle, tuženik je u Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom su ugovorene naknade po kreditu, o kojoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, po istoj se neosnovano naplatio te je nepošteni stjecatelj od trenutka stjecanja pa je stoga sukladno članku 1115. ZOO-a dužan tužitelju vratiti ono što je naplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate.

25. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita koje mu je naknade tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011401750 solemniziranog dana 25. svibnja 2006. kod javnog bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba pod posl. br. OU-767/2006.

26. Nije sporno da je kredit odobren za kupnju vozila i da je visina odobrenog kredita iznosila 19.079,62 CHF. Iz priložene knjigovodstvene kartice jasno proizlazi da je tuženik prilikom puštanja kredita u tečaj dana 29.5.2006. od odobrenog iznosa od 19.079,62 CHF tužitelju ustegnuo iznos od 439,59 CHF (u otplatnoj tablici navedeni iznos označen kao iznos premije) i iznos od 190,80 CHF (u otplatnoj tablici navedeni iznos označen kao naknada) pa je ukupno odobren iznos kredita isplaćen umanjeno za navedene naknade, odnosno u iznosu od 18.449,23 CHF. Bez obzira na visinu stvarne isplate, tuženik je tužitelju kroz razdoblje otplate zaračunavao kamatu na odobreni iznos kredita, dakle s uračunatom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva i naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.

27. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je određeno da se korisnik kredita prije ili istovremeno s korištenjem kredita obvezuje platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 1,92 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, uočljiva, nedvosmislena i razumljiva. Sporno je je li tužitelju pojašnjeno na što se iste odnose, koje mu se usluge pružaju na ime propisanih naknada, odgovara li njihova visina sadržaju tih usluga ili sa njima povezanim troškovima. Sporno je je li tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom o spornim naknadama ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li tuženik tužitelju spornim naknadama nametnuo prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporna je pasivna legitimacija tuženika u dijelu koji se odnosi na naplatu premije. Sporan je tijek zateznih kamata te je li nastupila zastara.

28. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja VC. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25, u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

29. Tužitelj VC u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao kredit za kupnju vozila za osobne potrebe. Nije imao u vlasništvu obrt, firmu niti OPG. Auto je pronašao u auto kući Auto Hrvatska na Radničkoj cesti. Sve potrebno za kupnju auta je dogovarao u auto kući. Tamo su mu, nakon što je odabrao auto, dali na potpis unaprijed pripremljeni ugovor. Uopće nije odlazio u banku. Ugovor je pročitao, radi potpisa i ovjere je išao kod javnog bilježnika. Tamo mu također nitko ništa nije objašnjavao. Uopće nije dobio isplatu kredita na svoj račun, sve je išlo odmah na račun auto kuće. Od tog iznosa je banka sebi uzela naknadu. Njega nisu pozivali ni na kakvo dodatno plaćanje. Ugovor mu je jezično ugovor bio jasan, ali je pravni laik, a tada je bio mlad i sretan da što prije dobije auto. Nije mu jasna odredba čl. 11. t. 3. niti je mogao samo čitanjem tog članka znati koliko iznosi naknada određena u postotku.

30. Povezujući opisani iskaz sa naprijed citiranom ugovornom odredbom članka 11.3., ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu broj 9011401750 od 24.5.2006. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika, što tuženik niti ne osporava. Osporava međutim da sporna odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljivo navedena. Posebno osporava da bi naplata naknada prouzročila značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih stranaka. Osporava i da je naknada premije osiguranja isplaćena u korist banke.

31. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

32. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

33. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

34. Sud je u ovom postupku, osim što u konkretnom odnosu ugovornih stanaka vrijedi naprijed citirana zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP jer je tužitelj potpisao od strane tuženika unaprijed formulirani, tipski ugovor o kreditu, sa sigurnošću utvrdio i da se o spornoj odredbi nije niti pregovaralo budući tužitelj u banku nije odlazio već je sve potrebno obavio u auto kući. Tuženik ne navodi niti prilaže dokaze na temelju kojih bi opravdao tvrdnju da činjenica da je sporna odredba sastavljena od strane tuženika ne podrazumijeva da se o istoj nije pregovaralo te da bi ista uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja. Tako ne dostavlja niti odluku banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a na temelju koje su naknade i njihove visine određene, kako to proizlazi iz čl. 11.3. Ugovora, kao niti dokaz da je sporna premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu. Stoga sud zaključuje da sporna premija predstavlja naknadu za osiguranje kredita čiju je obvezu plaćanja i visinu također odredio tuženik koji nije dokazao da je sa ikojom osiguravajućom kućom u ugovornom odnosu niti da je sporna premija isplaćena osiguravajućem društvu pa do on ne bi bio pasivno legitimiran.

35. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, da je za iznos tih naknada tužitelju odmah umanjen iznos odobrenog kredita (koji je odmah isplaćen na račun auto kuće u kojoj je tužitelj kupio automobil), dok su tužitelju zatezne kamate obračunavane na iznos odobrenog, a ne stvarno isplaćen kredita, sud zaključuje da se u konkretnom slučaju u ugovornom odnosu tuženika i tužitelja radi o znatnijoj neravnoteži na štetu tužitelja kao "slabije" ugovorne strane u odnosu na tuženika kao jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornima naknadama i iste naplatio i koji u ovom postupku, uz sve navedeno, nije dokazao da ta naplata ima konkretnu protučinidbu. Pri tome je za napomenuti da se utvrđivanje postojanja znatnije neravnoteže, ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita, već na ukupan, naprijed opisan odnos ugovornih stranaka u kojem se nisu vodili pojedinačni pregovori niti se omogućilo tužitelj da intervenira u ugovor čime je narušeno i načelo savjesnosti i poštenja ugovornih stranaka koje znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora, njihovoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina jednokratne naknade za obradu kredita, kao i premije osiguranja pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Slijedom navedenog, primjenjujući naprijed citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje odlučeno je kako je opisano u točci I. izreke.

36. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 11.3. koju sud utvrđuje ništetnima, ostvario korist u ukupnom iznosu od 390,20 EUR koji je ustegnuo tužitelju od iznosa ukupnog odobrenog kredita prilikom njegove isplate i to dana 29.5.2006. to mu je tako stečen iznos dužan vratiti uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovornih odredbe koje sud utvrđuje ništetnima, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem naplaćenih iznosa.

37. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare. S tim u svezi treba napomenuti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse te je obvezno za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Stoga u konkretnom slučaju, a imajući u vidu da se istom tužbom traži utvrđenje ništetnosti i restitucijski zahtjev kao posljedica te ništetnosti, rokovi za zastaru potraživanja kondemnatornog zahtjeva nisu ni počeli teći pa ni ta tražbina nije u zastari.

38. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 4.11.2025. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima dana 19.2.2026. i 27.4.2026. u iznosu od po 50 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9.t.3.). Nije priznat trošak sastava podneska kojim tužitelj obavještava sud o plaćanju sudske pristojbe na tužbu jer isti nije nužan budući navedeno sud provjerava i sam. Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 112,50 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 562,50 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 33,18 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 628,86 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 6.5. 2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 6. svibnja 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o sudskoj pristojbi na na presudu (33,18 EUR)

2. Pun. tuženika