REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-3/2025-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Addiko Banka d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, 16.travnja 2026., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Marka Brekala, 6.svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 5140030250-26000055068/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 07. travnja 2006. godine i to u čl. II. u pogledu valutne klauzule sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici EH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 23.684,90 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 08. veljače 2016. godine do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 4.549,72 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 6.svibnja 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelica EH podnijela je tužbi protiv tuženika Addiko Bank d.d. radi utvrđena ništetnosti i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je kao korisnica kredita s prednikom tuženika – Slavonskom bankom d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, kao kreditorom, dana 07. travnja 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu, broj ugovora: 5140030250-26000055068/2006 sa Sporazumom o osiguranju novĉane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Tužiteljica je dobila na raspolaganje kredit u iznosu od 117.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem teĉaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

1.1. Navodi da je kredit ugovoren u valuti švicarski franak (CHF), a isplaćen je u kunskoj protuvrijednosti te je tužiteljica svoju kreditnu obvezu ispunjavala u kunama koje je banka obračunavala po vlastitom tečaju. Tuženik je pri sklapanju ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF isključivo i namjerno je prikazao tužiteljici pozitivne strane takvih kredita u smislu koristi zbog niže ugovorene kamatne stope na njih, a svjesno i namjerno nije tužiteljici ukazao na mogućnost rizika takvih ugovora u smislu izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni u budućem kreditnom razdoblju. Zbog toga tužiteljica smatra da je ugovorna odredba iz konkretnog ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom uz primjenu tečaja švicarskog franka bila nejasna i nerazumljiva za nju kao potrošača pa je samim time bila i nepoštena u smislu odredbe čl. 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača/03., a kasnije čl. 96. - 102. Zakona o zaštiti potrošača. Sklapanjem ovakvih ugovora stvorila se znatna neravnoteža između ugovornih strana imajući u vidu vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i nastalih primjena u tečaju kune prema švicarskom franku nakon sklopljenog ugovora o kreditu. Tužiteljica je od tuženika tražila cjelokupnu dokumentaciju glede predmetnog ugovora, no isti se na njezin poziv oglušio.

1.2.Tužiteljica smatra da je zbog navedene jednostrane i netransparentne ugovorene i nepoštene odredbe o valuti obveze prednik tuženika stekao bez osnove iznos o kojem tužiteljica nema precizna saznanja te ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se provede vještačenje, pa tužiteljica traži od suda da tuženika osudi na isplatu novčanog iznosa koji će tužiteljica određeno postaviti u roku u kojem joj to sud odredi, ali tek nakon što se provede vještačenje, sve temeljem odredbe čl. 186. toč. b. Zakona o parničnom postupku.

1.3. Slijedom svega navedenog tužiteljica je predložila da sudu donese presudu kojom će utvrditi ništetnom ugovornu odredbu iz ugovora o kreditu br. 5140030250- 26000055068/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 07. travnja 2006. godine i to u čl. II. u pogledu valutne klauzule sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora te da naloži tuženiku da joj isplati na ime stečenog bez osnove iznos koji će se utvrditi financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući osnovu i visinu te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva, kao i istinitost tužbenih navoda.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U- III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača.

2.2. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 7. travnja 2006. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine ("Narodne novine" broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz travnja 2006. godine, smatramo, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP.

2.3. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. Smatra da iz navedenoga proizlazi da iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka . Zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK "Narodne novine" broj 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu.

2.4. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK, "Narodne novine" broj 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Smatra da iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK "Narodne novine" broj 102/15. Naime, ZID ZPK "Narodne novine" broj 102/15 propisuje obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF (dalje u tekstu: „CHF kredit“) konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran, na način da se položaj potrošača s CHF kreditom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu „EUR kredit“).U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time otpala je i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, odnosno tužitelj više nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita.

2.5. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.

2.6. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

2.7.Tuženik predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja.

2.8. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita te predlaže da sud tužiteljicu odbije s tužbenim zahtjevom.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 5140030250- 26000055068/2006 od 7.travnja 2006., u aneks uz ugovor o kreditu broj 5140030250- 26000055068/2006, sa izvršio je uvid u Nalaz i mišljenje financijskog vještaka Filipa Tolića od 29.svbinja 2025., u očitovanje financijskog vještaka Filipa Tolića od 5.listopada 20025., u dopunu nalaza od 6.listopada 2025., saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice osnovani.

5. Slavonska banka d.d. s kojom je nesporno tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu pripojena je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.)na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19.lipnja 2008. te glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria bank d.d. od 19.lipnja 2008. kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18.lipnja 2008.(izvod iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu), te je prema tome tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. i u trenutku donošenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 kreditor je bio sastavni dio Addiko banke d.d. za koju je navedenim presudama utvrđeno da je povrijedila pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz spora "Potrošač" odnose na predmet ovoga spora.

6. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan budući je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P- 1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. koja je u toč.1. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10, 14. lipnja 2018. Podnošenjem kolektivne tužbe zastara je prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).kako je s toga osnova tužba u ovome predmetu podnesena 10.lipnja 2023. tuženikov prigovor zastare je neosnovan.

7. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i prednik tuženika dana 07. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030250-26000055068/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama na iznos od 117.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti kojim je tuženik kao kreditor, sklopili kredit za adaptaciju kuće i za zatvaranje kredita, na rok otplate od 27 godina uz početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,30%.

8. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka 7.travnja 2006. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu ZZP).

9. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije kuće ona ima svojstvo potrošača te je sud poklonio vjeru njenom iskazu da je sredstva kredita potrošio u potrošačke svrhe, odnosno za navedenu svrhu.

9.1. Naime, tužiteljica je iskazala u svrhu dokazivanja da je kredit podigla u Addiko banci jer je tamo imala računi. Podigla ga je za adaptaciju kuće i jedno vrijeme imala je moratorij na kredit jer nije znala hoće li ga moći otplaćivati Kredit je podigla u valuti CHF jer su joj, kada je došla radi kredita, u banci preporučili da podigne kredit u CHF. Rekli su joj da je taj kredit najpovoljniji i da i oni podižu takve kredite. Ne zna da je bilo kredita i u drugim valutama međutim htjela je najpovoljniji kredit i ovaj u CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Nitko joj nije ništa objašnjavao niti ju je upozoravao na bilo što. Jedino joj je bilo rečeno da je to zapravo najpovoljniji kredit i kao da je to jedini kredit koji oni nude i zaključuju. Nije bilo nikakvog pregovaranja. Bilo je uzmi ili ostavi. Ugovor ju je dočekao sastavljen i samo ga je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti. Rata joj je u početku bila 2.750,00 kuna da bi u jednom trenutku bila oko 5.000,00 kuna. Tražila je da se izvrši konverzija kredita u EUR jer više nije mogla plaćati kredit te je po pitanju konverzije mogla obračun banke prihvatiti ili prestati plaćati kredit. Nakon konverzije rata kredita joj je smanjenja. Niti tužiteljica niti članovi njene obitelji nisu vlasnici nikakvog obrta, OPG-a niti slično niti imaju poslovne udjele u trgovačkim društvima. Prije potpisivanja ugovora o kreditu isti je letimično prolistala jer nije bilo vremena za detaljno čitanje ugovora. Tužiteljica ima pravnička znanja, a ne ekonomska i pojam valutna klauzula joj je poznat. U vrijeme kada je sklapala ugovor o kreditu CHF je bio stabilan i nije bilo govora da će doći do povećanja. Sklopila je aneks ugovora o kreditu smatrajući da jedna institucija kao što je banka koja je pod nadzorom države neće sklopiti ugovor na njenu štetu.

10. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice jer je uvjerljiv, logičan i nije u suprotnosti s utvrđenjima koja proizlaze iz drugih dokaza. Iz tako danog iskaza proizlazi da prilikom zaključenja spornog Ugovora o kreditu, zaključenog između tuženika i tužiteljice, između ugovornih strana uopće nije vođen razgovor o uvjetima zaključenja ugovora i nitko s njom nije niti razgovarao o uvjetima kreditiranja. Dakle, nema nikakve sumnje da je tuženik, kada je riječ o ugovorenoj valutnoj klauzuli tužiteljicu nije informirao o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, što sporne ugovorne odredbe čini nepoštenima i time ništetnima.

11. U postupku je nesporno utvrđeno da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošača- Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača između ostalih banaka i tužene te je presudom toga suda br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, koja je u tome dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

12. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

12.1. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

12.2. Sud je u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12.3. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

13.4. Naime i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

13.5. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. ugovora o kreditu koje se odnosi na valutnu klauzulu, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog primjene valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

13.6. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.1. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika o primjeni valutne klauzule nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

15. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

15.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog primjene valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

15.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

16. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića.

17. U svom Nalazu i mišljenju financijski vještak Filip Tolić je utvrdio da je tužiteljica na dan 30.09.2015. (do konverzije) više platila iznos od 54.778,12 kuna ili 7.270,30 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Do navedenog iznosa došao je na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (mjesečni anuitet 2.799,73 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita. Vještak navodi da je tužiteljica je na dan 30.rujna 2015. manje platila iznos od 1.271,77 kuna ili 168,79 eura. Navedeni manje plaćeni iznosi (tzv. „negativne razlike“) su nastali jer je po navedenim plaćanjima tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan korištenja kredita. Navedenim izračunom u cijelosti je isključen eventualni utjecaj promjene kamatne stope. Sukladno čl. 2. st. 2. Aneksa Ugovoru o kreditu od 08. veljače 2016. utvrđena je pretplata u izračunu konverzije u iznosu od 0,00 HRK.

18. Očitujući se na primjedbe tuženika iz podneska tuženika od 25. srpnja 2025. u kojem tuženik prigovara matematičkom izračunu, metodi kojom je izvršen izračun kao i samom provedenom izračunu, vještak navodi da je od 1. ožujka 2010. kredit otplaćivan na dan plaćanja, a zatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća, odnosno plaćanja ukoliko je plaćanje bilo izvršeno prije roka dospijeća. Dana 29.kolovoza 2025. izvršio ponovo je izvršio uvid u spis, te nije utvrdio da postoji dokument (Aneks Ugovora) na temelju kojeg je došlo do navedene promjene. Sa stajališta struke misli da se radi o bitnoj odredbi Ugovora o kreditu te da se ista ne može jednostrano izmijeniti. Primjenjivao je datum stvarne uplate po kojoj su zatvorene obveze tužitelja po anuitetu (glavnica + kamata) te navedeni obračun smatra logičnim, životnim i u skladu s predmetnim Ugovorom o kreditu. Potvrđuje da nije koristio tečaj od 1 CHF = 4,660512 HRK te je u tom dijelu izmijenio osnovni Nalaz i mišljenje u Tablici 1.

18.1. Navodi da je tužiteljica na dan 30.rujna 2015. (do konverzije) više platila iznos od 50.578,81 kuna ili 6.712,95 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako je prikazao u Tablici 3. (po mjesecima i ukupno). Do navedenog iznosa došao je na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja kredita (mjesečni anuitet 2.853,26 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita.

18.2.. Tužiteljica je na dan 30.rujna 2015. god manje platila iznos od 2.522,27 kuna ili 334,76 eura (iskazani „minusi“ u Tablici 1.). Navedeni manje plaćeni iznosi (tzv. „negativne razlike“) su nastali jer je po navedenim plaćanjima tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan korištenja kredita. Navedenim izračun u cijelosti je isključen eventualni utjecaj promjene kamatne stope.

18.3. Vezano za primjedbu da nije izračunao iznos pripisa naknade na nedospjelu glavnicu po simuliranom otplatnom planu vještak ističe da to nije točno. Naknadu je pripisao nedospjeloj glavnici u oba slučaja prilikom otplate, a isto je vidljivo iz Tablice 1. Nalaza i mišljenja od 29.05.2025. Također je netočan prigovor tuženika da je u izračunu uzeo u obzir i dan 30.rujna 2025. Navedeno je vidljivo iz Tablice 3. Nalaza i mišljenja od 29.svibnja 2025. Kao zadnji anuitet uzeo je onaj koji je dospio 01.09.2015. koji je plaćen 10.rujna 2015.

18.4. Na prijedlog tužiteljice vještak je 6.listopada 2026. izradio dopunu nalaza u kojoj je utvrdio da su preostale razlike s osnova razlike u preostaloj glavnici na dan 08. veljače 2016.,113.059,30 HRK ili 15.005,55 EUR-a (570.604,97 HRK –457.545,67 HRK = 113.059,30 HRK. Navedeni iznosi predstavljaju razliku stanja neotplaćene glavnice u EUR prema novom otplatnom planu na dan konverzije 8. veljače 2016. godine iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 08. veljače 2016. godine i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 08. veljače 2016. godine obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita Neotplaćena glavnica u EUR prema novom otplatnom planu na dan konverzije 8. veljače 2016. godine – 74.489,07 EUR. 1 EUR =7,660251HRK – srednji tečaj na dan 08.02.2016. 74.489,07 EUR x 7,660251 = 570.604,97 HRK Stanje neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 08. veljače 2016. godine – 98.174,98 CHF. 1 CHF = 4,660512 HRK – tečaj na dan 03.08.2006. 98.174,98 CHF x 4,660512 = 457.545,67 HRK

18.5. Vještak je u tablici 6. prikazao rekapitulaciju potraživanja na dan 8.veljače 2016. Ukupno potraživanje u iznosu od 178.453,98 kn ili 23.684,90 eura se sastoji od: a) potraživanja po pretplati izračunatoj u Tablici 1. i specificiranoj u Tablici 2. u ukupnom iznosu od 50.578,81 kn ili 6.712,95 eura, b) potraživanja za zatezne kamate na navedene preplaćene iznose do dana provođenja konverzije izračunate u Tablici 5. u ukupnom iznosu od 14.815,87 kn ili 1.966,40 eura, c) potraživanja po osnovu razlike u glavnici u ukupnom iznosu od 113.059,30 kn ili 15.005,55 eura. Sukladno čl. 2. st. 2. (Preplata) Aneksa Ugovoru o kreditu od 08. veljače 2016. god. utvrđena je pretplata u izračunu konverzije u iznosu od 0,00 HRK, dok je u st. 3. istog članka (Manjak) utvrđen manjak u iznosu od 382,58 EUR.

19. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 1.travnja 2026. svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka te od tuženika potražuje iznos od ukupno 23.684,90 EUR, koji se odnosi na potraživanje po preplati u ukupnom iznosu od 6.712,95 EUR, potraživanje zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose u iznosu od 1.966,40 EUR i potraživanje po osnovi razlike u glavnici u iznosu od 15.055,55 EUR.

20. Očitujući se na izmjene Nalaza i mišljenja tuženik je istaknuo da je izračun vještaka za 23,24 EUR veći od internog izračuna tuženika jer postoje odstupanja u tečajevima.

21. Retroaktivno djelovanje ništetnosti očituje se u poništavanju tečajnih razlika koje su nastale za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa i otplate kredita u periodu do provođenja konverzije. Upravo zato konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama već se ima zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je glavnica po početnom otplatnom planu. Za tako utvrđenu preostalu neotplaćenu glavnicu, prema početnom tečaju i kamati, tužiteljica je bila dužna platiti samo iznose onih anuiteta koji su utvrđeni u početnom otplatnom planu, odnosno bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamatne stope. Prema tome, razliku koju je tužiteljica uplaćivala po mjesečnim anuitetima povrh anuiteta po početnom otplatnom planu, tuženik nije mogao koristiti za zatvaranje konvertirane glavnice jer su za zatvaranje stvarne glavnice. Zato nije moguće ono što je tužiteljica plaćala u anuitetima povrh početnog otplatnog plana, iskoristiti za namirenje konvertirane glavnice, a ono što nije iskorišteno, a nesporno je naplaćeno, treba se tužiteljici vratiti, zajedno sa kamatama od dana stjecanja.

22. Budući je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio u skladu s rješenjem suda, odnosno u skladu s postojećom sudskom praksom te sud nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim pa je stoga na istome utemeljio svoju odluku i tuženiku naložio da tužiteljici isplati preplaćeni iznos od ukupno 23.684,90 EUR.

23. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana sklapanja Aneksa ugovora o kreditu 8.veljače 2016.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

25. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer to nije u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

26. Budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom tuženik joj je dužan naknaditi troškove parničnog postupka na temelju odredbe članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14.-OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP).

26.1. Tužiteljičini troškovi iznose ukupno 4.549,72 EUR, a odnose se na sastav tužbe (500,00 EUR), sastav 3 obrazložena podneska (3x500,00 EUR), zastupanje na dva ročišta (2x500,00 EUR), pristup na ročište za objavu presude (100,00 EUR), sve s PDV-om (775,00 EUR), sudsku pristojbu na tužbu (26,55 EUR) te trošak vještačenja (398,17 EUR+250,00 EUR).

27. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 6.svibnja 2026.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Krešimir Pencinger, odvjetnik, Slav.Brod

2. OD Šavorić & partneri d.o.o.Zagreb