REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3808/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te odsutnosti punomoćnika tuženika, 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102903016 od 16. ožujka 2006. zaključenog između tužitelja ZJ, kao korisnika kredita, i tuženika Erste& Steiermarkische bank d.d., kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. isplatiti tužitelju ZJ iznos od 797,61 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 722,62 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 16. ožujka 2006. sklopio potrošački Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102903016. Člankom 10. st. 1. tog Ugovora, određena je naknada od 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je tužitelju 30. ožujka 2006., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.287,76 CHF, što je u kunskoj protuvrijednosti tada iznosilo 6.009,59 kn, a što preračunato u danas važeću valutu iznosi 797,61 EUR. Tužitelj tvrdi da su ugovor o kreditu sklopili u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, kao jača ugovorna strana, te je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, čime je doveo tužitelja u neravnopravan položaj, u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik nije naveo koji su to točno troškovi koje tužitelj treba naknaditi u vezi postupka odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu tih troškova, te zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Tužitelj navodi i da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Navodi da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, pa je time uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te se takve odredbe smatraju nepoštenima, sukladno čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a u čl. 87. toga Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. S obzirom da je tuženik spomenuti iznos naknade naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora, tužitelj smatra da mu je isti dužan vratiti, temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, a temeljem čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, tuženik mu je dužan na iznos koji je neosnovano stekao platiti i zateznu kamatu tekuću od dana neosnovanog stjecanja do isplate. Slijedom navedenog, predložio je da sud spornu odredbu, sadržanu u čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora, utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da mu vrati naplaćeni iznos naknade, odnosno iznos od 797,61 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2006. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok je podredno učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva. Prigovorio je naznačenoj vrijednosti predmeta spora, pozivajući se pritom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u odlukama broj Rev-1264/07 i Rev- 758/2007. Smatra i da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati svoj status potrošača, dok je u odnosu na spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita osporio da bi se ista imala smatrati nepoštenom i ništetnom, jer je jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati jesu li takve odredbe poštene, sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik navodi i da je informirao tužitelja o obvezi plaćanja naknade i to od strane osoblja tuženika prilikom sklapanja ugovora, a ista obveza plaćanja je naznačena i u Ugovoru te na letcima tuženika koji su se uručivali klijentima prije sklapanja ugovora. Tvrdi i da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka, a svakako ne značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača. Istaknuo je i prigovor zastare, jer je naknada za obradu kredita naplaćena 16. ožujka 2006., a na zahtjev tužitelja se primjenjuje petogodišnji zastarni rok koji teče od dana plaćanja, s obzirom da niti jedna od presuda donesenih u postupku za kolektivnu zaštitu potrošača nije utvrdila ništetnim ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita, pa da bi došlo do prekida tijeka zastarnog roka zbog vođenja tog postupka. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102903016 od 13. ožujka 2006. (dalje: Ugovor), otplatni plan za kredit, pregleda prometa po partiji kredita, obračun naknade za bankarske usluge, brošuru o kreditima, izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada, te saslušanjem tužitelja.

4. Nakon izvedenih dokaza i ocjene izvedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.497,61 EUR, jer iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 797,61 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer zahtjev za isplatu u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga je vrijednost predmeta spora utvrđena na pripremnom ročištu u iznosu od 797,61 EUR (tako i VSRH u odluci Rev- x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

6. Među strankama nije sporno da su 13. ožujka 2006. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 128.776,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 10. st. 1. ugovoreno da se tužitelju naplaćuje jednokratna naknada prilikom korištenja kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita.

7. Nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi. Nadalje, nije sporno niti da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.287,76 CHF, odnosno u važećoj valuti u iznosu od 797,61 EUR i to dana 30. ožujka 2006., kako to i proizlazi iz pregleda prometa po partiji kredita.

8. Sporno je među strankama je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, kao i je li navedeno potraživanje zastarjelo, a sporan je i tijek zateznih kamata. Sporno je i je li tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač.

9. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen radi kupnje stana kojeg je tužitelj koristio u privatne svrhe do prije dva mjeseca kada se preselio u veći stan, a ovaj je tada iznajmio. Nakon što je tužitelj dogovorio kredit, došao je radi potpisivanja istog te je nacrt ugovora bio pripremljen na obrascu koji je već bio popunjen, te ga je tužitelj samo potpisao. Nije mu pritom bilo rečeno da se može bilo što drugačije ugovoriti, tako da nije bilo pregovaranja o ugovornim odredbama, pa tako ni o odredbi koja propisuje naknadu za obradu kredita. Tužitelj je iskazao i da mu ta odredba nije pojašnjena, niti mu je bilo jasno zašto je morao platiti tu naknadu te na koje troškove se ona odnosi, a osporio je i da bi mu bilo kakav letak bio uručen prilikom ugovaranja ili potpisivanja Ugovora.

10. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužitelj sredstva ostvarena kreditom utrošio za kupnju stana za potrebe vlastitog stanovanja, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te da tužitelju nije bilo objašnjeno zašto mora platiti tu naknadu i u kojem točno iznosu. Utvrđeno je i da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita i na njenu visinu, niti mu je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na koje troškove se ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u tom postotku od iznosa kredita odnosno u toj visini.

11. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Nadalje, čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 87. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade, ta odredba nije jasno određena u dijelu na koje troškove se ona odnosi i zašto se baš u određenom postotku od iznosa kredita naplaćuje, niti je to tužitelju objašnjeno prilikom dogovaranja, odnosno sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Nadalje, utvrđeno je i da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 797,61 EUR, pa je istom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da je nelogično da bi upravo taj postotak (1,00%), odnosno naplaćeni iznos od 797,61 EUR, mogao korespondirati s visinom eventualnih troškova, a niti je tuženik tijekom postupka dokazao drugačije. Za dodati je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, a imajući u vidu visinu plaćene naknade i način ugovaranja. Stoga je ista, sukladno čl. 87 ZZP, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost iste i odlučio kao pod točkom I izreke.

15. Sukladno odredbi 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (2. lipnja 2025.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo, jer je on u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

16. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 797,61 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim, kako je to i zatraženo, od dana naplate naknade, odnosno 30. ožujka 2006. do isplate. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužitelju jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati o toj ugovornoj odredbi, niti je bio upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP,a trošak je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje: Tarifa).

18. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (75 bodova), sastava podneska od 15. listopada 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (75 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 14. travnja 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (75 bodova), trošak pristupa na ročište za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (37,5 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 131,25 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, kao i na presudu u iznosu od 39,82 EUR.

19. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 722,62 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude, pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 6. svibnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika