Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni  broj  Gž  R-58/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Marko Gracin i Vatroslav Šego, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Gracin & Vatroslav Šego iz Zagreba, Fra Andrije Kačića Miošića 12, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1477/2024-17 od 9. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o., i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1477/2024- 17 od 9. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.500,00 EUR s osnove naknade neimovinske i imovinske štete sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2024. do isplate (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2026. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu navodeći da presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o troškovima postupka. Žalbeni razlozi u bitnom se svode na osporavanje odgovornosti tuženika za nastali štetni događaj budući da je njegova odgovornost isključena činjenicom da je tužitelj štetu pretrpio isključivom radnjom i namjerom treće osobe. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev, a podredno predmet vratiti na ponovno suđenje uz donošenje nove odluke o parničnom trošku.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete (neimovinske i imovinske štete) koju je pretrpio u štetnom događaju 16. studenog 2023. kao radnik tuženika.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tuženik. Naime, presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama kao i o prigovorima tuženika iznesenim tijekom postupka, ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju pobijane presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

7. Neosnovani su navodi žalbe da se treća osoba koja je nanijela štetu tužitelju ne može smatrati putnikom u javnom prijevozu u predmetnom slučaju. Naime, činjenica da je do štetnog događaja došlo izvan autobusa, da predmetni autobus nije bio u pokretu i da tužitelj u trenutku napada nije obavljao nikakve radne zadatke nije odlučna kraj činjenice da iz stanja spisa proizlazi da je osoba koja je verbalno i fizički napala tužitelja bila neposredno prije napada putnik u autobusu kojeg je vozio tužitelj i koja je bila nezadovoljna time što tužitelj nije stao na redovnoj stanici.

7.1. Nije odlučan niti navod tuženika da je sud prvog stupnja u točki 9. obrazloženja presude iznio svoj zaključak o odgovornosti tuženika za štetu navodeći „da se djelovanje ne može smatrati radnjom treće osobe koja oslobađa tuženika odgovornosti za štetu ….“ bez da je naveo o kakvom se „djelovanju“ radi, budući da iz sadržaja navedene točke obrazloženja očito proizlazi da se radi o postupanju osobe (putnika koji se neposredno prije napada na tužitelja vozio u autobusu u kojem je vozač bio tužitelj) koja je nanijela štetu tužitelju, a čije se postupanje i radnje ne mogu smatrati postupanjima i radnjama treće osobe.

8. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

9. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio da je u vrijeme nastanka štetnog događaja tužitelj bio radnik tuženika zaposlen na radnom mjestu vozača autobusa, da je 16. studenog 2023. na radnom mjestu bio fizički i verbalno napadnut od nepoznate muške osobe na autobusnom stajalištu „Koledinečka“ u Zagrebu i da je pri tome zadobio natučenje lijeve podlaktice i lijeve potkoljenice te da su mu navedene ozljede priznate ozljedom na radu, da je neposredno prije štetnog događaja svjedok VD (koji je kao i tužitelj vozač) preuzeo autobus od tužitelja, te da je tužitelj stajao ispred autobusa kada mu je pristupila nepoznata muška osoba koja ga je verbalno i fizički napala i nanijela mu tjelesne ozljede, s tim da iz stanja spisa odnosno iskaza tužitelja i svjedoka VD proizlazi da je osoba koja je napala tužitelja bila u putnik u autobusu kojeg je neposredno prije vozio tužitelj, a koji je napao tužitelja iz razloga što je bio nezadovoljan radom tužitelja (isti nije stao na redovnoj stanici).

10. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđen ja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi. Stoga su neosnovani navodi tuženika da se u konkretnom slučaju radi o radnji i postupanju treće osobe koja se nije mogla predvidjeti i čije se posljedice nisu mogle spriječiti.

10.1. Odredbom čl. 111. st. 1. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje ZR) propisano je ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

10.2. Odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (''Narodne novine'', broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18, dalje ZZR), propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Prema st. 2. toga članka, poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

10.3. Sukladno gore navedenim odredbama odgovornost tuženika procjenjuje se po objektivnom kriteriju, odnosno tuženik odgovara na temelju objektivne činjenice da je šteta prouzročena, a tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao niti jedan od razloga koji bi ga oslobodili od odgovornosti za predmetni štetni događaj. S druge strane tužitelj je dokazao da se u konkretnom slučaju radi o štetnom događaju nastalom na radu, odnosno u svezi s radom. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je do ozljeđivanja tužitelja došlo u vezi s radom budući da ga je verbalno i fizički napala osoba koja se neposredno prije napada, kao putnik, vozila u autobusu kojeg je tužitelj vozio i koja je bila nezadovoljna što tužitelj nije stao na redovnoj stanici.

10.4. Dakle, neosnovano je tuženikovo osporavanje odgovornosti za nastali štetni događaj, jer je ponašanje putnika sastavni dio rizika posla koji obavlja vozač pa se ne može tumačiti kao vanjski događaj odnosno radnja treće osobe koja bi imala za posljedicu isključenje odgovornosti tuženika. To se smatra profesionalnim rizikom za koji tuženik kao poslodavac snosi odgovornost i u konkretnom slučaju odgovara po principu prema kojem se odgovara za opasnu djelatnost, dakle, bez obzira na krivnju.

10.5. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatom naknade imovinske i neimovinske štete.

11. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka. Naime, tuženik je izgubio spor pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka.

12. Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o opravdanosti i visini dosuđenih troškova, a s obzirom na to da u tom dijelu tužitelj nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 6. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor