REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1640/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4 protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 6. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj 418-50-2778338 sklopljenom dana 19. travnja 2005. između TI, [adresa] – [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, i to čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, plati iznos od 881,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,09 EUR od 1. rujna 2005. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 3. listopada 2005. do isplate,

- na iznos od 0,63 EUR od 5. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 6,46 EUR od 5. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,00 EUR od 5. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 4,25 EUR od 3. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,32 EUR od 3. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,17 EUR od 5. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2,26 EUR od 5. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 2,62 EUR od 4. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 0,92 EUR od 5. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 0,51 EUR od 5. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 2,49 EUR od 4. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 4,97 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 7,65 EUR od 5. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 7,02 EUR od 5. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 12,69 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 10,95 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 13,47 EUR od 4. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 23,57 EUR od 5. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 18,73 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 31,69 EUR od 3. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 27,26 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 20,92 EUR od 5. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 32,39 EUR od 3. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 631,44 EUR od 21. prosinca 2010. do isplate,

sve po stopi od 15% godišnje do 30. prosinca 2007., od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.090,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 1.291,43 EUR, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen manifestacijski zahtjev od 13. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu navodi da je aktivno legitimiran za njezino podnošenje temeljem ugovora o ustupu odnosno prijenosu tražbine koji je sklopio s TI, kao korisnikom kredita i ustupiteljem, kojim je na tužitelja prenesena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Navodi da je tuženik obaviješten o prijenosu tražbine.

2. Nadalje navodi da su TI i tuženik **.**.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 418-50-2778338, kojim je tuženik kao kreditor korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.122,74 CHF, pri čemu je vraćanje kredita ugovoreno uz valutnu klauzulu u švicarskim francima.

3. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne jer o njima nije pojedinačno pregovarano, a tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije korisnika kredita potpuno i razumljivo informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke. Takvo postupanje, prema navodima tužitelja, prouzročilo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

4. Tužitelj se poziva na pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17, kojima je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, bez potpunog informiranja potrošača. Smatra da su ta utvrđenja obvezujuća i u ovom postupku.

5. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik, unatoč ništetnosti navedenih odredbi, obračunavao anuitete primjenom valutne klauzule CHF, što je dovelo do povećanja obveza korisnika kredita zbog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Zbog toga smatra da korisniku kredita, odnosno tužitelju kao cesionaru, pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i iznosa koji bi bili plaćeni bez primjene ništetne valutne klauzule, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Budući da tužitelj tvrdi da ne raspolaže cjelokupnom kreditnom dokumentacijom, predložio je da sud naloži tuženiku dostavu aneksa ugovora, odluka odnosno pregleda promjena kamatnih stopa s otplatnim planovima te kartice kredita, radi provedbe financijskog vještačenja i naknadnog određivanja konačnog tužbenog zahtjeva. Konačno je predložio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF te isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama i naknadu parničnog troška.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe, navodeći da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) jer tužitelj nije dokazao da je od tuženika tražio dostavu dokumentacije niti da se radi o dokumentaciji koju je tuženik bio dužan dostaviti. Predložio je odbacivanje tužbe.

8. Tuženik je istaknuo i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Smatra da eventualna tražbina potrošača ne može biti predmet ustupa jer je riječ o pravima koja proizlaze iz statusa potrošača i imaju osobni karakter. Smatra da se utvrđenja iz kolektivnog spora mogu koristiti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene, a ne pravna osoba poput tužitelja.

9. U pogledu merituma, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ističe da se presuda iz kolektivnog spora ne može automatski primijeniti na konkretan ugovor jer je donesena na apstraktnoj razini, bez ispitivanja pojedinačnih okolnosti konkretnog ugovora. Dodatno tvrdi da se navedena sudska praksa odnosi na stambene kredite, dok je predmetni kredit bio namijenjen kupnji vozila.

10. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i uočljiva te da je korisnik kredita bio upoznat s rizicima, a ugovor je i solemniziran kod javnog bilježnika. Smatra da je potrošač kao prosječno razumna i informirana osoba mogao razumjeti da visina obveze ovisi o kretanju tečaja.

11. Tuženik tvrdi i da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo jer je korisnik kredita mogao birati između kredita u CHF, EUR ili kunama, pa se ne radi o ugovoru po načelu „uzmi ili ostavi“. Osporava i postojanje neravnoteže, navodeći da je valutna klauzula bila dvostrana i da banka nije ostvarivala dodatnu korist, dok je korisnik kredita imao pogodnost niže kamatne stope. Povećanje obveza pripisuje nepredvidivom rastu tečaja CHF, a ne nepoštenom postupanju banke.

12. Tuženik se poziva i na zakonodavno rješenje konverzije kredita, ističući da je zakonodavac time uredio pitanje neravnoteže te da su iz primjene tog zakona izuzeti već otplaćeni krediti. Zaključno, osporava i visinu potraživanja, ističe prigovor zastare te osporava pravo tužitelja na zatezne kamate, navodeći da je postupao savjesno i u skladu s propisima.

13. Tužitelj se u daljnjim podnescima očitovao na navode tuženika te je u bitnome ustrajao kod tvrdnje da je aktivno legitimiran temeljem ugovora o ustupu tražbine, da se radi o prenosivoj novčanoj tražbini po osnovi stjecanja bez osnove, da se kao cesionar može pozivati na pravne učinke presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu, da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna te da je prigovor zastare neosnovan.

14. Tužitelj je tijekom postupka dostavio obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023., obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023., ugovor o ustupu odnosno prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. te ugovor o kreditu broj 418-50-2778338 od 19. travnja 2005.

15. Tuženik je u daljnjem tijeku postupka ustrajao kod prigovora nedopuštenosti stupnjevite tužbe, prigovora nedostatka aktivne legitimacije, prigovora zastare te osporavanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Smatrao je da odluke iz kolektivnog spora nisu dovoljne za uspjeh u ovom pojedinačnom postupku, da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača te da tuženik nije nepošten stjecatelj. U odnosu na visinu potraživanja tuženik je navodio da bi se trebale uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja u kojima je korisnik kredita plaćao manje zbog nižeg tečaja CHF.

16. Na ročištu održanom 13. ožujka 2025. izveden je dokaz saslušanjem svjedoka TI.

17. Svjedok TI iskazao je da je dana 19. travnja 2005. sklopio ugovor o kreditu s tuženikom radi kupnje osobnog vozila za privatne potrebe. Naveo je da je ugovor dobio od banke te ga potpisao, pri čemu pretpostavlja da ga je sastavila banka. Na sadržaj ugovora nije imao utjecaja, već se radilo o situaciji „uzmi ili ostavi“. Svjedok je izjavio da se ne sjeća da su mu prilikom sklapanja ugovora objašnjavane odredbe o kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, niti je od djelatnika banke tražio dodatna pojašnjenja, jer je vjerovao banci. Iako smatra da je ugovor pročitao, istaknuo je da mu je u tom trenutku primarno bilo osigurati potrebna novčana sredstva. Nadalje, svjedok je naveo da mu nije ponuđena mogućnost sklapanja kredita u drugoj valuti, niti se posebno informirao o drugim kreditnim opcijama u drugim bankama. Također je iskazao da nije bio upozoren na eventualne financijske rizike povezane s promjenama tečaja valute.

18. Sud je prihvatio iskaz svjedoka kao životan, uvjerljiv i sukladan ostalim dokazima u spisu. Iz njegova iskaza proizlazi da je prilikom sklapanja ugovora imao pasivnu ulogu, bez stvarne mogućnosti pregovaranja o ugovornim odredbama te bez dostatnih informacija o ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, oslanjajući se pritom na povjerenje u banku kao stručnu instituciju.

19. Sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darku Prpiću, dipl. oec., radi utvrđenja koliko je korisnik kredita stvarno platio tuženiku po ugovoru o kreditu broj 418-50-2778338 od 19. travnja 2005., koliko bi po navedenom kreditu platio da je tijekom cijelog razdoblja otplate bio mjerodavan početni ugovoreni tečaj CHF važeći na dan korištenja kredita, postoji li pozitivna i/ili negativna razlika između navedenih iznosa, te radi izračuna ukupnog iznosa razlike i prikaza svakog mjesečnog iznosa i dana plaćanja.

20. Vještak je utvrdio da su TI i tuženik **.**.2005. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.122,74 CHF, uz redovnu promjenjivu kamatu od 5,85% godišnje, s rokom otplate od 84 mjeseca, radi kupnje novog vozila. Kredit se prema ugovoru otplaćivao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

21. Iz nalaza proizlazi da je kredit isplaćen 22. travnja 2005., kada je srednji tečaj banke iznosio 1 CHF = 4,778737 kn. Kredit je prijevremeno konačno otplaćen 21. prosinca 2010. Ukupna otplata prema obračunu banke iznosila je 23.543,56 CHF, od čega se 19.122,74 CHF odnosilo na glavnicu, a 4.420,82 CHF na kamatu.

22. Vještak je utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 6.645,02 kn, odnosno 881,95 EUR.

23. Vještak je također prikazao da negativne razlike, odnosno razdoblja u kojima je korisnik kredita zbog nižeg tečaja CHF platio manje nego što bi platio primjenom početnog tečaja, iznose 2.302,15 kn, odnosno 305,53 EUR, te da bi nakon računskog uračuna pozitivnih i negativnih razlika neto razlika iznosila 4.342,87 kn, odnosno 576,42 EUR.

24. Tužitelj se podneskom od 18. listopada 2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te ga prihvatio u cijelosti kao stručan, detaljan i izrađen u skladu s pravilima struke. Istaknuo je da potražuje iznos od 881,95 EUR, odnosno zbroj pojedinačno više plaćenih iznosa, sa zakonskim zateznim kamatama od dana svake pojedine preplate do isplate. Tužitelj izričito nije priznao tzv. negativne razlike.

25. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali je osporio pravnu relevantnost nalaza, ostajući kod stava da odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena ni ništetna. Tuženik je ujedno smatrao da bi se, ako bi sud prihvatio osnovu zahtjeva, trebale uzeti u obzir i negativne razlike.

26. Na ročištu od 26. ožujka 2026. saslušan je sudski vještak Darko Prpić, koji je u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i mišljenja. Vještak je pojasnio da iznos od 881,95 EUR predstavlja zbroj pozitivnih, odnosno više plaćenih razlika, iznos od 305,53 EUR predstavlja negativne, odnosno manje plaćene razlike, dok se njihovim računskim uračunom dobiva iznos od 576,42 EUR kao neto razlika.

27. Sud je sve izvedene dokaze ocijenio savjesno i brižljivo, svakog zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno članku 8. ZPP-a, te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

28. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu broj 418-50-2778338 od 19. travnja 2005. te zahtjev za isplatu iznosa plaćenih temeljem takve ništetne odredbe.

29. Nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran. Iz ugovora o ustupu odnosno prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. proizlazi da je TI kao ustupitelj prenio na tužitelja novčanu tražbinu prema tuženiku koja proizlazi iz ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Predmet ustupa je dovoljno određen jer su označeni vjerovnik, dužnik, ugovor iz kojeg tražbina proizlazi i pravna osnova tražbine.

30. Prema članku 80. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) vjerovnik može ugovorom prenijeti svoju tražbinu na treću osobu, osim ako je prijenos zabranjen zakonom, ako je tražbina strogo osobne naravi ili ako se po svojoj naravi protivi prenošenju. Tražbina koja se u ovom postupku potražuje jest novčana tražbina po osnovi stjecanja bez osnove, a takva tražbina nije strogo osobne naravi niti se njezina narav protivi prijenosu na drugoga.

31. Činjenica da je tražbina nastala iz potrošačkog ugovora ne mijenja njezinu prenosivost. Ustupom tražbine ne mijenja se identitet tražbine, nego samo osoba vjerovnika. Sukladno članku 84. stavku 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Stoga tužitelj kao cesionar može prema tuženiku isticati ista prava koja bi mogao isticati i korisnik kredita kao potrošač.

32. Slijedom navedenog, nije osnovan ni prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na pravomoćna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača. Budući da ustupom tražbine nije promijenjen njezin identitet, na tužitelja su prešla i pravna sredstva potrebna za ostvarenje ustupljene tražbine, uključujući pravo pozivanja na učinke pravomoćne presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača.

33. Nije osnovan ni prigovor tuženika o nedopuštenosti tužbe zbog toga što je tužbeni zahtjev za isplatu određen tek nakon provedenog vještačenja. Tužitelj je već u tužbi jasno označio pravnu osnovu zahtjeva, ugovor iz kojeg tražbina proizlazi i zatražio isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti valutne klauzule, s time da je visinu zahtjeva trebalo utvrditi nakon pribave dokumentacije i financijskog vještačenja. Naknadno određivanje visine zahtjeva prema nalazu vještaka ne predstavlja promjenu istovjetnosti zahtjeva, nego određivanje dotad neodređenog novčanog zahtjeva.

34. Budući da je tužitelj u tijeku postupka dostavio kreditnu dokumentaciju, a na temelju te dokumentacije je provedeno financijsko vještačenje, manifestacijski zahtjev je postao bespredmetan. Kako tužitelj na njemu više nije ustrajao, sud je utvrdio da je isti povučen.

35. Nije sporno da su TI i tuženik **.**.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 418-50-2778338, da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.122,74 CHF, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je kredit bio namijenjen kupnji osobnog vozila za privatne potrebe korisnika kredita.

36. Iz sadržaja ugovora i iskaza svjedoka TI proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Korisnik kredita ugovor je sklopio kao fizička osoba, za privatne potrebe, dok je tuženik ugovor sklopio kao banka, u okviru svoje registrirane poslovne djelatnosti. Budući da je ugovor sklopljen 19. travnja 2005., na predmetni ugovor primjenjuju se pravila Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03; dalje: ZZP/03), kao propisa važećeg u vrijeme sklapanja ugovora.

37. Prigovor tuženika da se pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti jer predmetni kredit nije stambeni, nego kredit za kupnju vozila, nije osnovan. Pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora odnose se na ugovore o potrošačkom kreditiranju u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a odlučna je činjenica da je riječ o potrošačkom ugovoru sklopljenom u razdoblju obuhvaćenom tom presudom i da ugovor sadrži istovrsnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF. Namjena kredita sama po sebi ne isključuje primjenu pravila o zaštiti potrošača niti učinke pravomoćne presude iz kolektivnog spora.

38. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž -6632/17, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a da potrošače prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije potpuno informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke.

39. Predmetni ugovor sklopljen je 19. travnja 2005., dakle u razdoblju obuhvaćenom navedenom pravomoćnom presudom, i sadrži odredbu o otplati kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Stoga se pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora odnose i na predmetni ugovor.

40. Osim toga, i iz provedenog dokaznog postupka u ovom predmetu proizlazi da korisnik kredita nije bio dostatno informiran o ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF. Svjedok TI iskazao je da je ugovor dobio od banke i potpisao, da na sadržaj ugovora nije imao utjecaja, da mu nije objašnjena valutna klauzula niti rizici promjene tečaja, da mu nije ponuđen kredit u drugoj valuti te da je ugovor sklopio oslanjajući se na povjerenje u banku.

41. Tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao konkretne, jasne i razumljive informacije o posebnom riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza da se o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo bio je na tuženiku, a tuženik taj teret nije ispunio.

42. Sama činjenica da je korisnik kredita potpisao ugovor ne znači da je razumio sve ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. Razumljivost ugovorne odredbe ne iscrpljuje se u gramatičkoj jasnoći teksta, nego podrazumijeva da je potrošač prije sklapanja ugovora mogao razumjeti konkretne rizike i moguće ekonomske posljedice koje iz takve odredbe za njega proizlaze.

43. Nije odlučna ni okolnost da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Solemnizacija potvrđuje da je javni bilježnik strankama objasnio smisao i posljedice pravnog posla kao cjeline, ali ne dokazuje da je banka kao kreditor potrošaču prije sklapanja ugovora objasnila posebne financijske rizike valutne klauzule u CHF.

44. Stoga je sud utvrdio da odredba članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ predstavlja nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, zbog čega je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti osnovan.

45. Nije osnovan ni prigovor tuženika da bi se radilo o povredi manjeg značaja. Odredba o valutnoj klauzuli izravno utječe na visinu novčane obveze korisnika kredita i predstavlja bitan element načina ispunjenja ugovorne obveze, pa se njezina ništetnost ne može smatrati povredom manjeg značaja.

46. Nije osnovan prigovor zastare. Pravomoćnost presude u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu nastupila je 14. lipnja 2018., a tužba u ovom predmetu podnesena je 13. lipnja 2023. Stoga je tužba podnesena unutar općeg petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a.

47. Na prigovor tuženika da je zahtjev za isplatu određen tek podneskom od 18. listopada 2025. valja odgovoriti da je tužitelj već tužbom zahtijevao isplatu po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, dok je iznos mogao odrediti tek nakon pribave dokumentacije i provedenog vještačenja. Stoga se smatra da je zahtjev postavljen podnošenjem tužbe, a ne tek kasnijim određivanjem njegove visine.

48. U pogledu visine potraživanja sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića. Nalaz je izrađen stručno, jasno i argumentirano, na temelju dokumentacije u spisu, a stranke nisu imale prigovora na matematički izračun vještaka. Tuženik je osporavao pravnu osnovu zahtjeva, ali nije doveo u pitanje računski prikaz pozitivnih i negativnih razlika.

49. Iz nalaza proizlazi da pozitivne tečajne razlike, odnosno iznosi koje je korisnik kredita platio više zbog primjene tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF važeći na dan isplate kredita, iznose 6.645,02 kn, odnosno 881,95 EUR. Upravo taj iznos predstavlja zbroj pojedinačnih preplata koje su nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe.

50. Sud nije prihvatio stajalište da se od navedenog iznosa po službenoj dužnosti imaju odbiti tzv. negativne razlike, odnosno iznosi koje je korisnik kredita u pojedinim razdobljima platio manje zbog nižeg tečaja CHF. Naime, tuženik nije postavio protutužbu niti je istaknuo određen procesnopravni prigovor radi prebijanja, a nije na jasan i određen način istaknuo ni materijalnopravni prijeboj. Samo općenito pozivanje na potrebu uzimanja u obzir negativnih razlika ne predstavlja određeno raspolaganje stranke koje bi sudu omogućilo da o takvoj tražbini odlučuje.

51. Prema načelu dispozitivnosti sud odlučuje u granicama zahtjeva koje su stranke stavile u postupku. Sud ne može po službenoj dužnosti konstruirati tražbinu tuženika prema tužitelju niti provoditi prijeboj ako tuženik za to nije postavio odgovarajući i određen zahtjev ili prigovor. U protivnom bi sud odlučivao o pravu koje tuženik nije na propisan način stavio u postupak, čime bi prekoračio granice raspravljanja i odlučivanja.

52. Iznos tzv. negativnih razlika nije dio tužiteljeve tražbine, nego bi mogao predstavljati zasebnu obrambenu tvrdnju odnosno eventualnu tražbinu tuženika koju je tuženik morao procesno valjano istaknuti. Budući da to nije učinio, sud takve iznose nije mogao odbiti od tužiteljeve tražbine po službenoj dužnosti.

53. Posljedica ništetnosti ugovorne odredbe jest obveza vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetne odredbe. Kod svakog pojedinog anuiteta u kojem je korisnik kredita platio više zbog primjene ništetne valutne klauzule, tuženik je primio iznos bez valjane pravne osnove. Stoga svaki pojedini više plaćeni iznos predstavlja samostalno stjecanje bez osnove i predmet je restitucije.

54. Tužitelj je potraživao upravo zbroj tih pojedinačnih više plaćenih iznosa, u ukupnom iznosu od 881,95 EUR. Kako je taj iznos utvrđen nalazom vještaka, a tuženik nije osporio matematički izračun niti je valjano istaknuo prijeboj, sud je tužbeni zahtjev za isplatu prihvatio u cijelosti.

55. Takav zaključak u skladu je i s pravilom da se u postupku povrata stečenog bez osnove ne može potrošača odnosno njegova cesionara dovesti u nepovoljniji položaj time što bi sud po službenoj dužnosti uračunavao negativne razlike u korist banke, bez odgovarajuće procesne inicijative banke. Tuženik kao banka i profesionalni sudionik u pravnom prometu imao je mogućnost, ako je smatrao da prema tužitelju ima kakvu samostalnu tražbinu, tu tražbinu istaknuti protutužbom ili određenim prigovorom prebijanja, ali to nije učinio.

56. U odnosu na zatezne kamate, sud je pošao od članka 1115. ZOO -a, prema kojem se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

57. Tuženik se ne može smatrati poštenim stjecateljem. Tuženik je banka, profesionalni i stručni sudionik u obveznim odnosima, koji je sastavio i koristio tipski ugovor s nepoštenom i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u CHF, a korisnika kredita nije potpuno i razumljivo informirao o rizicima koje takva odredba za njega nosi. Upravo je takvo postupanje tuženika utvrđeno i u pravomoćnom kolektivnom potrošačkom sporu.

58. Budući da je tuženik nepošten stjecatelj, zatezna kamata pripada od dana svakog pojedinog stjecanja, odnosno od dana svake pojedine preplate. Nema osnove za ograničavanje tijeka kamata tek na dan konačne otplate kredita, jer obveza vraćanja neosnovano stečenog iznosa nastaje već onoga dana kada je banka pojedini više plaćeni iznos primila.

59. Svaka pojedina preplata predstavlja zasebno stjecanje bez osnove. Stoga tužitelju pripada zakonska zatezna kamata na svaki pojedini više plaćeni iznos od dana kada je taj iznos plaćen tuženiku pa do isplate.

60. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavku 2. ZOO -a u odnosima koji nisu trgovački ugovori, jer tražbina proizlazi iz potrošačkog ugovora o kreditu i iz restitucijskog zahtjeva po osnovi stjecanja bez osnove. Zato je kamata dosuđena po stopama za ostale odnose, kako je navedeno u izreci presude.

61. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 881,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana svake pojedine preplate do isplate, kako je to određeno u izreci presude.

62. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a. Vrijednost predmeta spora za obračun troškova određena je prema kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 881,95 EUR, dok deklaratorni zahtjev nema samostalnu vrijednost za obračun troškova.

63. Budući da je tužitelj uspio u cijelosti s deklaratornim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i u cijelosti s kondemnatornim zahtjevom za isplatu iznosa od 881,95 EUR, pripada mu pravo na naknadu potrebnih troškova postupka u cijelosti, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a.

64. Tužitelj je zatražio naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 3.381,48 EUR. Zatražio je trošak zastupanja po vrijednosti predmeta spora od 7.531,95 EUR, odnosno po 200,00 EUR za punu radnju, zatim trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, pripadajući PDV, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 56,48 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 300,00 EUR.

65. Sud takav obračun troška nije u cijelosti prihvatio. Za obračun odvjetničke nagrade mjerodavna je vrijednost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva od 881,95 EUR, a ne ukupno označena vrijednost predmeta spora koja uključuje i deklaratorni zahtjev. Deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti nema samostalnu vrijednost za obračun troškova. Stoga tužitelju za punu odvjetničku radnju pripada nagrada u iznosu od 150,00 EUR, a ne zatraženih 200,00 EUR.

66. Tužitelju su priznati troškovi koji su bili potrebni za vođenje postupka, i to trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 7. točki 1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 22. studenoga 2023., 29. kolovoza 2024., 14. ožujka 2025. i 18. listopada 2025., svaki u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, odnosno ukupno 600,00 EUR, trošak pristupa na ročišta od 9. listopada 2024., 13. ožujka 2025. i 26. ožujka 2026., svaki u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 9. točki 1. Tarife, odnosno ukupno 450,00 EUR, te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR prema Tbr. 9. točki 3. Tarife.

67. Ukupno priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 1.275,00 EUR, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 318,75 EUR, odnosno ukupno 1.593,75 EUR.

68. Sud nije priznao troškove podnesaka od 1. studenoga 2025. i 6. studenoga 2025., budući da isti u bitnome predstavljaju ponavljanje ranije iznesenih navoda te nisu bili nužni za vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP-a. Sud nadalje nije priznao razliku između zatražene nagrade od 200,00 EUR i priznate nagrade od 150,00 EUR za pojedine priznate radnje, niti razliku između zatraženog troška ročišta za objavu presude od 100,00 EUR i priznatog troška od 75,00 EUR.

69. Tužitelju su nadalje priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR te sudska pristojba na presudu u iznosu od 39,82 EUR, što ukupno iznosi 496,30 EUR. Sud nije priznao zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu preko iznosa od 39,82 EUR do zatraženog iznosa od 300,00 EUR, budući da je sudska pristojba na presudu odmjerena prema kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

70. Slijedom navedenog, ukupan priznati trošak tužitelja iznosi 2.090,05 EUR. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, tuženiku je naloženo da mu naknadi navedeni iznos troška, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

71. Zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.090,05 EUR do zatraženog iznosa od 3.381,48 EUR, odnosno za iznos od 1.291,43 EUR, odbijen je kao neosnovan.

Zagreb, 6. svibnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave odluke ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4

- Odvj. Mateja Vidaković u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5