Poslovni broj: P-569/2019-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Mirni Franić Rapajić, u pravnoj stvari tužitelja MN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o., radi utvrđenja ništenosti i isplate , nakon održane glavne javne rasprave zaključene 26. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, 6. svibnja 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 060411188813 SF, koji je solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić broj OU-346/06-01 od 18. travnja 2006.g. u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi od 8.635,76 EUR-a skupa sa zateznim kamatama koje na iznos od 8.440,23 EUR teku od 1. listopada 2015. do isplate, a obračunavaju se do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu zatezn ih kamata koje teku na iznos od 195,53 EUR od 1. listopada 2015. pa do isplate.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja u iznosu od 26.801,27 HRK uvećano za zatezne kamate.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.850,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 6. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 3. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 060411188813 SF, koji je solemniziran po javnom bilježniku Luciji Carić broj OU-346/06-01 od 18. travnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a da je ugovoreni iznos kredita bio 47.202,00 CHF. Tvrdi kako je od sklapanja Ugovora plaćao mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli.

1.1. Navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž -7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt-249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijen ja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme.

1.2. Također, ukazuje da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno.

1.3. Dakle, da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, tuženik nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.4. Smatra da su, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c , navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Navodi kako se upravo odredbama članka 3. i dr. Ugovora o kreditu promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, te glavnica i otplata vezuju uz tečaj švicarskog franka, pa su iste nepoštene i samim time ništetne.

1.5. Obzirom na navedeno, smatra da njegovo potraživanje predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je stvarno plaćao i iznosa anuiteta koje bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo te ništetne odredbe te dodatno ukazuje da je proveo konverziju kredita temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

1.6. Tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF, kao i isplatu iznosa od 53.196,72 HRK, s pripadajućim zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova.

1.7. Podneskom od 14. svibnja 2025. tužitelj, nakon vještačenja, usklađuje tužbeni zahtjev radi isplate na način da zahtjeva isplatu iznosa od 8.635,76 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu 9. rujna 2019. tuženik se u cijelosti protivi tužbi jer smatra da predmetne odredbe nisu ni nepoštene niti ništetne te ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja jer je ovaj postupak pokrenut 3. lipnja 2019. čime smatra da su do pokretanja istog protekli i rokovi zastare, bilo da se zahtjev tužitelja kvalificira kao naknada štete, bilo kao stjecanje bez osnove.

2.1. Tvrdi da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora jer nije dokazano da je tužitelj prosječni potrošač te da su konkretne odredbe ugovora nejasne i nerazumljive, a niti nepoštene.

2.2. Ukazuje da je tužitelju, sukladno zakonskoj obvezi, ponudio izmjene predmetnog ugovora na način da se isti denominira u EUR i da se tužitelj time izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka ugovoren kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što je tužitelj prihvatio. Smatra da je sklapanjem tog dodatka ugovora o kreditu tužitelj izgubio pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa jer se dodatak ugovora primjenjuje retroaktivno.

2.3. Ukazuje da je odredba o valutnoj klauzulu jasna, lako uočljiva i razumljiva pa da kao takva ne može biti predmetom ocjene poštenosti, uz napomenu da je u samom ugovoru navedeno da je tužitelj upoznat sa značenjem i primjenom valutne klauzule uz izjavu da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na kunu, a kreditor otklanja od sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute ugovora. Tvrdi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, a da je do kasnije aprecijacije došlo zbog svjetske ekonomske krize koji nitko, pa ni on, nije mogao predvidjeti. Obzirom na navedeno, te sukladno činjenici da je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonom dopušteno, smatra potpuno neosnovanim tvrdnju da mu pri sklapanju ugovora postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. U odnosu na nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženice, tuženik ukazuje da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo, a i sada je, dopušteno zakonom te da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pregovaralo, koja je jasna, razumljiva i uočljiva. Naime, tvrdi da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, a što je interni akt koji je dostupan svima, dok se na navedeni način ne narušava ravnoteža u pravima i obvezama jer je odluku u kamatnoj stopi donosio sukladno stanju na tržištu, u smislu cijene pribavljanja iste valute od strane nje kao banke na svjetskom tržištu, pa kako je ta cijena porasla uslijed ekonomske krize 2008., da je ona i kamatnu stopu odredila sukladno navedenom.

2.5. Konačno, tuženik prigovara visini zahtjeva tužitelja te smatra da nema mjesta obračunu pretplate na način da se kamata „fiksira“ tijekom cijelog razdoblja otplate jer to nije učinjeno pri sklapanju samog ugovora, pa smatra da u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, to nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

2.6. Slijedom navedenog, predlaže odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti i istom naložiti da mu nadoknadi troškove ovog postupka.

2.7. Podneskom od 11. svibnja 2020. tuženik obavještava sud o konverziji kredita, ističući da je tuženik postupio sukladno zakonskoj obvezi i poslao tužitelju ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, a da je tužitelj prihvatio ponudu te su sklopili Dodatak 1. Ugovora o kreditu, kojim su s retroaktivnim učinkom izmijenili svoj osnovni CHF ugovorni odnos, izmijenivši kamatnu stopu iz osnovnog CHF ugovora i valutnu klauzulu vezanu uz CHF, s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Navodi kako je svrha konverzije bila trajno i konačno, voljom ugovornih strana, riješiti pravnu neizvjesnost u vidu svojevrsne nagodbe, odnosno dodatka ugovoru o kreditu s retroaktivnim učinkom, radi čega zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti osporavane i retroaktivne izmijenjene odredbe, kao i zahtjev za isplatu preplaćene razlike treba odbiti.

2.8. Podredno, u slučaju da sud prihvati tužbeni zahtjev, ističe prigovor radi prebijanja i to pretplate tužitelja po osnovi ugovora o kreditu u iznosu od 26.801,27 HRK s pripadajućim zateznim kamatama.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] potvrđen od javnog bilježnika Lucije Carić pod poslovnim brojem: OU- 346/06-1 (list 9-20 spisa), amortizacijski plan (list 21-25 spisa), promet po računu tužitelja (list 26-47 spisa), Obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate od 15. rujna 2015. (list 48-51 spisa), revizija OTP banke d.d. od 17. kolovoza 2018. (str. 61 spisa), sudska praksa i članci koje su dostavile stranke (str. 62-68, 107-138 spisa), prikaz kretanja CDS od 2015.- 2019. (list 69 spisa), Dodatak br. 1 ugovora o kreditu broj: 151109070041 (novi broj) broj: 060411188813 (stari broj) potvrđen od javnog bilježnika Nikše Viđena pod brojem: OV - 434/16 (list 75-80 spisa), pregled uplata po kreditu broj: 060411188813 (list 81-87 spisa), promet po računu tužitelja od 14. travnja 2020. (list 88-94 spisa), izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jeleni Ćurlici (pisani nalaz i mišljenje na listu 150-210 spisa, a pisana dopuna nalaza i mišljenja na listu 223-241 spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (list 246-247 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja (list 255-256 spisa).

4. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti odredb i Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] potvrđen od javnog bilježnika Lucije Carić pod poslovnim brojem: OU- 346/06-1 u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate vezana za tečaj CHF te u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te vraćanje stečenog (iznosa od 8.635,76 EUR - konačno zatražen iznos koji obuhvaća pretplatu zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi te zateznu kamatu koja je tekla na preplaćene iznose) po osnovi preplaćenih anuiteta, radi ništetnosti odredbi tog ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF i odredbi tog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, međutim u pretežitom dijelu, dok prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da među strankama nije sporno:

- da su dana 18. travnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu za iznos od 47.202,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu uz promjenu iste temeljem odluke tuženika,

- da je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjana temeljem odluke tuženika,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF-a,

- da su stranke sklopile DODATAK br. 1. Ugovora o kreditu br. 151109070041 kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

7. Sporno je između stranaka:

- primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, pa time

- je li ugovorna odredba o načnu promjene kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna,

- ništetnost ugovorene valutne klauzule,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- postojanje tražbine tuženika prema tužitelju proizašle iz konverzije kredita, te

- osnovanost prigovora zastare potraživanja.

8. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

8.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Članak 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8.3. Odredbom članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača . Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

9. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba (građanin) za potrebe zatvaranja postojećeg kredita kod tuženika broj: 041202087332, a u preostalom dijelu za adaptaciju kuće, u kunskoj protuvrijednosti CHF 47.202,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, na rok otplate 180 mjeseci, uz kamatnu stopu 4,89%, promjenjiva. Za istaknuti je kako, tuženik nije ni osporavao status tužitelja kao potrošača, te je tuženik nesporno sam pozvao tužitelja na zaključenje dodatka predmetnom ugovoru (konverzija) čime mu je priznao status potrošača.

10. Tužitelj je saslušan kao parnična stranka te je iskazao da je kod tuženika uzeo kredit jer su mu trebali novci za obnovu stare kuće radi čega je ta kuća stavljena i pod hipoteku. Naveo je kako je u banci razgovarao sa službenicom koja mu je bila poznata i rekla mu je da uzme kredit u CHF, a rata je na početku dolazila oko 1.580,00 -1.600,00 HRK, a onda je nakon godine ili dvije skočila na 2.800,00 HRK. Nakon toga, kako se oko svega angažirala udruga Franak, da se tome priključio, uzeo punomoćnika i tužio. Na upit o tome kako su tekli pregovori s bankom navodi da je sve bilo vrlo jednostavno, da mu je ovaj kredit bio ponuđen kao najpovoljniji i najsigurniji, a da je službenica bila mještanka i bila mu je poznata i zato je vjerovao u to što govori, ali da mu nije bilo pojašnjeno što to znači da će se kredit vezati uz valutu CHF i kakva je to promjenjiva kamatna stopa i na koji način ovo sve može utjecati na promjene anuiteta. Odgovara da se nije raspitivao kod drugih banaka, jer je cijeli život imao račune u prvo Dubrovačkoj banci, a potom OTP banci u kojoj je i danas. Na upit o tome je li pročitao ugovor o kreditu, odgovara da jest, ali da nije bilo odredbi iz kojih bi razumio da bi mu rata mogla ovako skakati. Sjeća se da je bio u javnog bilježnika na potpisivanju, ali da mu javni bilježnik nije ništa objašnjavao, a da mu je kojim slučajem rekao da postoje rizici, ne bi ni u ludilu uzeo ovaj kredit. Ističe da se, kada su rate rasle, osjećao kao da su mu ruke vezane, nije znao kome se obratiti, dok se nije ovo sa udrugom pokrenulo. Kada su se rate povećale, imao je solidnu plaću u vatrogascima u to vrijeme pa je mogao plaćati, ali na jedvite jade. Ističe da ni u ludilu ne bi opet uzimao kredit sa ovakvim uvjetima. Na upit o tome je li sklopio konverziju 2015. ili 2016. godine i je li išao tada u javnog bilježnika, odgovara da je išao ugovoriti fiksnu kamatnu stopu jer mu je tako bilo savjetovano kako mu ne bi još više skakala rata, ali time ne smatra da je riješio odnos s bankom vezano za ovaj kredit.

11. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

11.1. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11.2. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženik bio stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.3. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502 c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teleološki kao parnice u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je bit ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

11.4. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli te o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zašti tu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

11.5. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

11.6. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

11.7. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju kao tuženik, dapače isti je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogao samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bio svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istom bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženik) tvrdi da nije niti mogao znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu.

11.8. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu, u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze.

11.9. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, kao i da nije dokazao da odredba o načinu promjene kamatne stope nije bila nametnuta od strane njega, kao trgovca i jače strane naspram potrošača kao slabije strane, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetne pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

12. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja te promjene kamatne stope.

12.1. Nije sporno da je između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ''Narodne novine'' broj: 102/2015- dalje ZID ZPK/15). Međutim, nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu EUR. Pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe s obzirom na isplatu tuženika prema informativnom izračunu konverzije proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda u odlukama Rev 18/2018 i Rev-2868/2018. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio informativni izračun i isplatu ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

12.2. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12.3. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu s obzirom na to da je s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

12.4. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09.,112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom "načelo konverzije kredita" propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12.5. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama, a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

12.6. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, doveden u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristao da tuženik zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženik prethodno stekao bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao pristati, niti je pristao, da sklapanjem Dodatka prestanu sva njegova potraživanja prema tuženiku, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača. Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužitelj bio doveden u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristao niti je mogao utjecati. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obvezno-pravnim odnosima.

12.7. Ocjena je ovog suda da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imao da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženik stekao bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplate dana osnova temeljem koje tuženik nije dužan vratiti stečeno. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 IN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

13. Prigovor zastare nije osnovan.

13.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe , dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

13.3. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO -a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. S obzirom na činjenicu da je tužba podnesena 3. lipnja 2019., zastarni rok nije protekao, pa je prigovor zastare tuženika nije osnovan.

14. Nadalje, jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,89 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, prema tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

14.1. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je vještakinji dan zadatak određen rješenjem ovog suda od 11. siječnja 2023. poslovni broj P-569/19 koji je zadatak nakon istaknutog prigovora tužitelja korigiran rješenjem ovog suda od 8. siječnja 2025. poslovni broj: P-569/2019-15. Stalna sudska vještakinja u nalazu i mišljenju tablično prikazala i konačno, sukladno konačnom zadatku suda, zaključila da:

- pretplata kamate (više plaćena kamata, i to za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 1. siječnja 2014. primljenom kamatne stope od 4,89 %, a za razdoblje od 1. siječnja 2014. do konverzije kredita primjenom kamatne stope od 3,23%, s obzirom da se radi o stambenom kreditu) iznosi 2.737,52 EUR,

- preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 5.702,71 EUR

- ukupna pretplata kamate i tečaja iznosi 8.440,23 EUR,

- zatezna kamata na preplatu kamata i tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije iznosi 3.513,50 EUR,

- pretplata obračunata prilikom konverzije u iznosu od 3.317,97 EUR se koristila za podmirenje 50% budućih mjesečnih anuiteta

- da je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK/15.

Sukladno navedenom, razlika između pretplate kamate, pretplate tečaja (pozitivnih tečajnih razlika), zateznih kamata na pozitivne pretplate kamata i tečaja i pretplate u konverziji iznosi 8.635,76 EUR. Nalaz i mišljenje vještakinje je, s obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, te na koji (konačni izračun) stranke nisu imale prigovora, u cijelosti prihvaćen, a tužitelj je uskladio svoj zahtjev s vještačenjem na način da potražuje iznos od 8.635,76 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dana nakon provedene konverzije do isplate po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, o čemu je tuženik bio uredno obaviješten.

14.2. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj te po kamati koja je jednostrano određena od tuženika, pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužitelj na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužitelja tako da mu je priznala preplatu od 3.317,97 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužitelju priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužitelj u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužitelja prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužitelja i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO. Stoga je ukupno izračunati iznos zateznih kamata na pretplatu do konverzije 3.513,50 EUR-a umanjen iznosom od 3.317,97 EUR priznatim u konverziji, te po prijeboju preostali iznos zatezne kamate iznosi 195,53 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi zatraženi iznos od 8.635,76 EUR (ukupna pretplata kamate i pretplata tečaja – 8.440,23 EUR uvećano za zatezne kamate koje su tekle na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do konverzije – 195,53 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos od 8.440,23 EUR teče od dana konverzije do isplate uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO –a (točka II. izreke), dok je tužitelju valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži isplatu zatezne kamate koja teče na iznos od 195,53 EUR - kamate na kamate (točka III. izreke).

15. Odlučujući o tuženikovom prigovoru radi prebijanja, sud je utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju po osnovi priznatog iznosa pretplate u konverziji u iznosu od 26.801,27 HRK. Naime, tužitelj je u ovom postupku sadržajno priznao ovo potraživanje tuženika te sukladno istom umanjio svoje potraživanje, a što je ovaj sud predmetnom presudom prihvatio kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati dug koji predstavlja razliku obračunatog potraživanja tužitelju umanjenu za potraživanje tuženika. Obzirom je potraživanje tuženika prestalo izjavom iz podneska tužitelja od 14. svibnja 2025. (kada navodi da potražuje zatezne kamate umanjene za iznos priznat u konverziji, čime daje izjavu o prijeboju), a koji podnesak je dostavljen tuženiku od strane ovog suda prije zaključenja glavne rasprave, utvrđeno je kao u točki IV. izreke.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5., čl. 155. ZPP i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), s obzirom da tužitelj nije uspio s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi (nije uspio samo s neznatnim dijelom zatražene kamate.

16.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za zastupanje na ročištima od 9. prosinca 2022., 4. lipnja 2025. i 26. ožujka 2026. po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1), sastav podneska od 6. prosinca 2022. i 14. svibnja 2025. svako po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.), ukupno 600 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi 1.500,00 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 600,00 EUR- a, što konačno daje iznos od 2.100,00 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

16.2. Stoga je tužitelju priznat iznos od 2.100,00 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana, a na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a (točka V. izreke)

17. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku 6. svibnja 2026.

Sutkinja

Mirna Franić Rapajić

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku